Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1468/05, rješavajući apelaciju Ike-Ivana Jurilja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudac

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja apelacija Ike-Ivana Jurilja.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine.

Nalaže se Federaciji Bosne i Hercegovine da Iki-Ivanu Jurilju, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove Odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Federaciji Bosne i Hercegovine da u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ika-Ivan Jurilj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega podnio je 11. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-204/04 od 4. oktobra 2004. godine. Apelant je podnio i dopunu apelacije 27. i 29. jula 2005. godine, a 3. jula 2006. godine proširio je apelaciju i na presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine i P-312/05 od 30. januara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Kantonalnog suda, Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine - (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Suda BiH je 8. juna 2006. godine zatraženo da dostavi na uvid spis tog suda, broj P-312/05.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 5. septembra 2005. godine, a Kantonalni sud 20. septembra 2005. godine. Općinski sud i tužena nisu dostavili odgovore na apelaciju. Sud BiH je 13. juna 2006. godine Ustavnom sudu dostavio odgovor na apelaciju i cio spis predmeta na uvid.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. augusta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant se 4. novembra 1994. godine prijavio na konkurs Carinske uprave Hrvatske Republike Herceg-Bosne za radno mjesto viši carinik. Na konkurs od 4. novembra 1994. godine tužena je odlučila da ne izabere ni jednog od prijavljenih kandidata, pa ni apelanta.
  • 7.
    Međutim, apelanta je 19. decembra 1994. godine pravni prednik tužene pozvao da radi kao carinik na graničnom prijelazu Gorica, ali nikad nije dobio rješenje o prijemu u radni odnos, iako je obavljao sve poslove carinika. Apelanta je 20. januara 1995. godine tužena usmeno obavijestila da mu je prestao radni odnos.
  • 8.
    Apelant je 9. marta 1995. godine Općinskom sudu podnio tužbu radi uspostavljanja prava iz radnog odnosa, u kojoj je naveo da je voljom tužene na nezakonit način udaljen s posla samo na osnovu usmene obavijesti. Apelant je zatražio da sud utvrdi da mu je na nezakonit način prestao radni odnos kod tužene, kao i da mu uspostave prava koja mu pripadaju po osnovu radnog odnosa.
  • 9.
    Presudom Općinskog suda broj P-376/01 od 16. augusta 2001. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-101/02 od 6. marta 2003. godine uvažena je apelantova žalba, presuda Općinskog suda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, uz obrazloženje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
  • 10.
    Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj P-275/03 od 8. januara 2004. godine kojom je utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene, a tužena je obavezana da apelanta rasporedi na radno mjesto carinika ili drugo mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Također, tuženoj je naloženo da apelantu na ime neisplaćenih plaća do 1. oktobra 2003. godine isplati ukupan iznos od 60.038,84 KM, a od 1. oktobra 2003. godine, pa do povratka na radno mjesto kod tužene, mjesečnu plaću od po 546,48 KM, uz pripadajuću zakonsku kamatu, kao i troškove postupka u iznosu od 2.250,00 KM.
  • 11.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-204/04 od 4. oktobra 2004. godine uvažio žalbu tužene, navedenu presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da za slučaj da se utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva apelant ima samo pravo na naknadu štete, te da ne može ostvariti pravo na plaću. Kantonalni sud je naložio Općinskim sudu da provede sve potrebne dokaze i otkloni bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje i donese zakonitu odluku.
  • 12.
    Rješenjem Općinskog suda broj P-1583/04 od 11. marta 2005. godine Općinski sud se proglasio stvarno nenadležnim i po odluci suda predmet je ustupljen Sudu Bosne i Hercegovine kao nadležnom sudu. Do promjene nadležnosti suda je došlo nakon donošenja Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja ("Službeni glasnik BiH" broj 44/03) na osnovu kojeg su prestale sve ingerencije Federacije Bosne i Hercegovine nad carinskom upravom Federacije Bosne i Hercegovine i njenim carinskim službama kao pravnog slijednika Carinske uprave HRHB, koje su od 1. januara 2004. godine do 8. januara 2004. godine prešle na novoosnovanu Upravu za indirektno oporezivanje kao samostalnu organizaciju države Bosne i Hercegovine. Prema Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 26/04), prestala je nadležnost Općinskog suda u sporovima kojima se uređuju prava, obaveze i odgovornosti i druge naknade o radu iz Ugovora o radu, koje su vezane za zaposlenike označene u članu 1. st. 2. i 3. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
  • 13.
    Presudom vijeća Suda BiH broj P-312/05 od 30. januara 2006. godine, apelantov tužbeni zahtjev je djelimično usvojen, tako što je utvrđeno da je apelant kod tužene 19. decembra 1994. godine zasnovao radni odnos koji je trajao do 23. decembra 1996. godine. Tužena je obavezana da apelantu isplati zbog izgubljene zarade za navedeni period iznos od 9.080,40 KM, sa zakonskom kamatom. U pogledu troškova parničnog postupka odlučeno je da svaka strana snosi svoje parnične troškove.
  • 14.
    Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i tužene i potvrđena presuda prvostepenog vijeća Suda BiH od 30. januara 2006. godine. Prema ocjeni ovog suda, u navedenom prvostepenom postupku je nepobitno dokazano da je apelant radio kod pravnog prednika tužene kod kojeg je obavljao sve poslove i zadatke predviđene za radno mjesto carinika za sporni period. Pravni prednik tužene je mogao spriječiti apelanta da samozvano obavlja poslove i zadatke radnog mjesta carinika, što ovlašteni radnici pravnog prednika tužene nisu učinili, nego su apelanta tretirali kao svoga radnika. Prema ocjeni ovog suda svojim nečinjenjem, tj. neuručenjem rješenja o zasnivanju radnog odnosa, nije spriječeno zasnivanje radnog odnosa između apelanta i pravnog prednika tužene. Prema odredbi člana 11. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, radnik zasniva radni odnos danom stupanja na rad na osnovu Odluke o izboru, odnosno Ugovora o zapošljavanju. Ova zakonska odredba ne upućuje na formu odluke o izboru, pa je tako rasprava o tome je li pravni prednik tužene morao apelantu uručiti rješenje na osnovu kojeg bi apelant stupio u rad, u ovoj pravnoj stvari bespredmetna. Zbog propusta nadležnog organa pravnog prednika tužene apelant, kao radnik kod tužene, ne može da trpi posljedice, jer je nesumnjivo da je apelant imao sva prava, obaveze i odgovornosti radnika kod pravnog prednika tužene. Sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor da je njegov radni odnos kod tužene bio zasnovan na neodređeno vrijeme, a ne na određeno vrijeme kako je utvrdilo vijeće Suda BiH, jer je apelantov radni odnos mogao trajati najduže do prestanka neposredne ratne opasnosti, kada je morao prestati po sili zakona na osnovu odredbe člana 8. Uredbe o primjeni Zakona o državnoj upravi na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti ("Narodni list HZHB" broj 5/93) u vezi s Odlukom o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 25/96), tj. najdalje do 23. decembra 1996. godine, kada bi morao prestati, jer se radilo o radnom odnosu na određeno vrijeme.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant navodi da je 9. marta 1995. godine pokrenuo radni spor kod nadležnog Općinskog suda protiv tužene radi reguliranja radno-pravnog statusa, o kojem je zbog promjene nadležnosti konačno odlučio Sud BiH Presudom broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine. Apelant ističe da je sudski postupak u ovoj pravnoj stvari trajao 11 godina. Istakao je da je u navedenom periodu uložio sva pravna sredstva kako bi ubrzao rad sudova koji su se inertno ponašali i zanemarili činjenicu da su postupci iz radnog odnosa hitne prirode. Apelant smatra da mu je postupanjem Suda BiH, Kantonalnog i Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant traži da mu se dosudi naknada za nematerijalnu štetu zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u iznosu od 3.300,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su tačni navodi apelacije u vezi sa višegodišnjim trajanjem postupka pred Kantonalnim i Općinskim sudom. Međutim, Sud BiH smatra da apsolutno nema nikakve veze s postupkom vođenim pred Kantonalnim i Općinskim sudom, niti se može izjašnjavati o razlozima dugog trajanja postupka pred tim sudovima. Također, Sud BiH dalje navodi da mu je 23. septembra 2004. godine Kantonalni sud dostavio svoj spis broj Gž-204/04. Budući da je predmet dostavljen, a da nije bilo doneseno nikakvo rješenje o nenadležnosti, što je prethodno vijeće smatralo nužnim, dostavljeni predmet je vraćen Kantonalnom sudu radi donošenja rješenja o nenadležnosti. Nakon toga, Kantonalni sud je predmet proslijedio Općinskom sudu koji se Rješenjem broj P-1583/04 od 11. marta 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim, utvrđujući da će se predmet nakon pravosnažnosti rješenja ustupiti nadležnom sudu Bosne i Hercegovine. Konačno, predmet je Sudu BiH dostavljen na nadležnost 8. jula 2005. godine. Dostavljanju predmeta je prethodila apelantova intervencija, koji je dopisom od 9. maja 2005. godine od ovog suda tražio hitno rješavanje predmeta. U vezi s tim, Sud BiH je odmah reagirao obraćajući se Općinskom sudu dopisom od 20. maja 2005. godine. Dopisom od 26. maja 2005. godine Općinski sud je obavijestio Sud BiH da spis nije vraćen Sudu BiH zbog nemogućnosti ulaganja dostavnica o uručenju strankama, jer nije bilo dokaza da je rješenje pravosnažno. O svemu tome Sud BiH je obavijestio apelanta dopisom od 7. juna 2005. godine. Nakon što je 8. jula 2005. godine apelantov predmet dostavljen Sudu BiH na nadležnost, odmah je uzet u rad i zakazano je ročište za 25. august 2005. godine. Na navedeno ročište su pristupile obje strane, kao i predstavnik Helsinškog komiteta za ljudska prava, ali je ročište na apelantovu izričitu molbu odloženo za 5. oktobar 2005. godine, jer apelant nije bio spreman da valjano zastupa svoje interese, zbog čega je želio pokušati angažirati advokata koji bi mu pomogao. Sud BiH smatra da ne može biti odgovoran za višegodišnje trajanje postupka po apelantovoj tužbi, te da apelant nije ni najmanje doprinio eventualnoj povredi apelantovih prava na pravično suđenje u razumnom roku.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 44/03).

"Član 30.

Zaključno s 31. decembrom 2003. godine, odgovarajuće odredbe zakonskih propisa i podzakonskih propisa o zapošljavanju u Federaciji, Republici Srpskoj i Distriktu, uključujući i zakonske propise kojima se reguliraju plaće i naknade, primjenjuju se na zaposlenike ranijih carinskih uprava.

Od 1. januara 2004. godine, zaposlenici ranijih carinskih uprava postat će zaposlenici države, i na njih će se primjenjivati Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 19/02)...".

  • 18.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99).

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."

  • 19.
    Zakon o parničnom postupku pred sudom BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04).

Član 15.

"Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 353.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta Sud će uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 24.
    U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 11. jula 2005. godine zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, kada se njegov predmet nalazio pred Sudom BiH radi odlučivanja o apelantovoj tužbi. Dakle, 11. jula 2005. godine, kada je apelant podnio apelaciju, činile su se opravdanim njegove sumnje da se predmet neće završiti u razumnom roku, posebno kada se ima u vidu da je tužba podnesena 9. marta 1995. godine i da je nakon podnošenja tužbe došlo do promjene nadležnosti suda. Kantonalni sud je 23. septembra 2004. godine dostavio spis broj Gž-204/04 Sudu BiH na dalji postupak zbog promjene nadležnosti suda. Naime, nakon donošenja Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja Bosne i Hercegovine prestale su sve ingerencije Federacije Bosne i Hercegovine nad carinskim upravama Federacije Bosne i Hercegovine i njenim carinskim službama, pa je pravni slijednik tužene postala novoosnovana Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine kao samostalna upravna organizacija države Bosne i Hercegovine. Spis je Sud BiH vratio Kantonalnom sudu radi donošenja rješenja o nenadležnosti. Kantonalni sud je predmet proslijedio Općinskom sudu, koji se Rješenjem broj P-1583/04 od 11. marta 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim. Nakon toga, predmet je dostavljen na nadležnost Sudu BiH 8. jula 2005. godine. Apelant nije izmijenio svoje tvrdnje da predmetni postupak nije završen u razumnom roku ni nakon donošenja osporene Presude Suda BiH broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine. Apelant je Ustavnom sudu 3. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana od dana donošenja osporene presude Suda BiH, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dostavio dopunu apelacije kojom je proširio navode apelacije i na osporenu presudu Suda BiH u pogledu donošenja odluke u razumnom roku.
  • 25.
    Naposljetku, čak i u slučaju da Sud BiH nije donio osporenu presudu do donošenja odluke Ustavnog suda u pogledu poštivanja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe, oslanjajući se na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine).
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant navodi da mu je u postupku koji je vođen pred Kantonalnim i Općinskim sudom, a koji je okončanom pobijanom presudom Suda BiH, prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, jer smatra da je postupak trajao nedopustivo dugo.
  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 29.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć".

  • 30.
    Apelant se žali da mu je i pored brojnih urgencija onemogućeno da u periodu od 1995. godine do 2006. godine dođe do konačne odluke u ovom radnom sporu, koji se prema relevantnim odredbama ZPP-a smatra hitnim. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da mu odredi iznos od 3.300,00 KM na ime duševnih bolova koje je trpio zbog dužine trajanja ovog postupka.
  • 31.
    Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Period koji se uzima u obzir

  • 32.
    Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir po žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi npr. Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, presuda broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 33.
    U konkretnom slučaju, postupak je započeo 9. marta 1995. godine, kada je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi radnog odnosa i novčanog potraživanja. Međutim, period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je završen Presudom Suda BiH broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine. Dakle, konstatira se da je postupak ukupno trajao 11 godina, tri mjeseca i tri dana, od kojih 10 godina, pet mjeseci i 28 dana spadaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.
  • 34.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 35.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi radnog odnosa i novčanog potraživanja u kojem je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje koje se nije u cijelosti moglo utvrditi iz javnih isprava predočenih sudovima bez analize vještaka finansijske struke. Dalje, došlo je do promjene pravnog slijednika tužene zbog promjene zakonodavstva, kojim su ingerencije Federacije Bosne i Hercegovine nad carinskom upravom Federacije Bosne i Hercegovine i njenim carinskim službama prešle na novonastalu Upravu za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine kao samostalnu upravnu organizaciju države Bosne i Hercegovine. Također, za dalje vođenje postupka zbog promjene nadležnosti neophodno je bilo da se donese rješenje kojim se redovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, koji je vodio postupak u ovoj pravnoj stvari, proglašava nenadležnim. Ipak, na osnovu svega izloženog Ustavni sud smatra da ovaj predmet nije bio naročito složen.

b) Ponašanje suda

  • 36.
    Ustavni sud primjećuje da je navedeni postupak započeo apelantovim podnošenjem tužbe 9. marta 1995. godine, a da je on okončan donošenjem presude Suda BiH po apelantovoj žalbi, broj Gž-14/06 od 12. juna 2006. godine. Dakle, proizlazi da je predmetni postupak trajao 10 godina, pet mjeseci i 28 dana u periodu koji se može uzeti u razmatranje. U skladu s tim, Ustavni sud će ispitati jesu li redovni sudovi doprinijeli odugovlačenju postupka. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio Presudu broj P-376/01 od 16. augusta 2001. godine, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-101/02 od 6. marta 2003. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz uputu da prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje u ponovnom postupku i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeni materijalno pravo. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj P-275/03 od 8. januara 2004. godine, kojom je utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene, a tuženi je obavezan da apelanta rasporedi na radno mjesto carinika ili drugo odgovarajuće mjesto, i da mu na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 60.038,84 KM, a od 1. oktobra 2003. godine, pa do povratka na radno mjesto kod tužene mjesečnu plaću od po 546,45 KM, uz pripadajuću zakonsku kamatu i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM. Kantonalni sud je, nakon što je dva puta ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, treći put donio Rješenje broj P-1583/04 od 11. marta 2005. godine i proglasio se stvarno nenadležnim, s obzirom da su donošenjem Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja ingerencije nad carinskom upravom Federacije Bosne i Hercegovine i njenim carinskim službama prešle na novonastalu Upravu za indirektno oporezivanje kao samostalnu organizaciju države Bosne i Hercegovine. Stupanjem na snagu Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, nadležnost u sporovima kojim se uređuju prava, obaveze, odgovornosti i plaće iz ugovora o radu, u ovoj vrsti spora je prešla na Sud BiH.
  • 37.
    Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju Kantonalni i Općinski sud nisu bili dovoljno aktivni, jer apelant nije mogao u periodu od devet godina, dva mjeseca i 27 dana, koliko je trajao postupak pred tim sudovima, doći do konačne meritorne odluke nadležnih sudova, znači da aktivnost Kantonalnog i Općinskog suda nije bil? djelotvorna.
  • 38.
    U vezi s ukidanjem odluka i stalnim vraćanjem na ponovni postupak, Ustavni sud navodi da ukidanje odluka nižih organa pred višim organima i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odlučivanje od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg, u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odlučivanja, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka mogu biti opravdani, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima (vidi Odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/00/5371 i dr. od 6. jula 2005. godine).
  • 39.
    U konkretnom slučaju upravo se radi o radno-pravnom sporu koji se, u skladu s članom 426. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, ubraja u red hitnih postupaka. Iz kompletne dokumentacije predočene Ustavnom sudu evidentno je da je Kantonalni sud dva puta ukidao prvostepene odluke i vraćao ih na ponovno suđenje uz upute prvostepenom sudu da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje. Prvostepeni sud je propuštao da to učini, jer je na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenjivao materijalno pravo. Konačno, Rješenjem broj P-1583/04 od 11. marta 2005. godine Općinski sud se proglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH na nadležnost jer su promjenom zakonodavstva ingerencije Federacije Bosne i Hercegovine nad carinskom upravom Federacije Bosne i Hercegovine i njenim carinskim službama prešle na Upravu za indirektno oporezivanje kao samostalnu organizaciju države Bosne i Hercegovine, pa je i nadležnost za ovu vrstu spora prešla na Sud BiH. Sve to je dovodilo do daljnjeg nepotrebnog odugovlačenja postupka. Nema opravdanja i za propust Kantonalnog i Općinskog suda da skoro godinu dana nakon promjene zakonodavstva donesu rješenja o nadležnosti, što je također nepotrebno doprinijelo kršenju apelantovog prava da u razumnom roku dođe do konačne odluke o svom zahtjevu.

c) Ponašanje apelanta

  • 40.
    U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 41.
    Ustavni sud podsjeća da saslušanje u razumnom roku ovisi i o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati apelantovo ponašanje u predmetnom postupku. Prema stanju iz spisa u razdoblju koje ispituje Ustavni sud od 18 zakazanih ročišta apelant, odnosno njegov opunomoćenik su bili prisutni na svih 18 ročišta. Prema Rješenju Osnovnog suda broj Su-132/03 od 24. marta 2003. godine, na apelantov zahtjev za izuzeće sudije, kao i na zahtjev uredujućeg sudije, sud je odredio drugog sudiju u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u ovom parničnom postupku postupao prema zahtjevima redovnog suda i svojim ponašanjem nije doprinio odugovlačenju postupka.
  • 42.
    Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud konstatira da su propusti prvostepenog suda da bez nepotrebnog odugovlačenja ispoštuje upute drugostepenog suda, odnosno potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje, te da pravilno primijeni materijalno pravo i donese meritornu odluku, kao i propust Kantonalnog suda da u dva navrata u žalbenom postupku efikasnije postupa, doveli do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 43.
    Ustavni sud konstatira da je u toku dugog trajanja postupka došlo do promjene nadležnosti i spor u ovom predmetnom slučaju je prešao u nadležnost Suda BiH. Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim vijećem Suda BiH trajao šest mjeseci i 22 dana, a pred drugostepenim vijećem Suda BiH oko šest mjeseci. Uzimajući u obzir ukupno trajanje postupka pred Sudom BiH, računajući žalbeni postupak, Ustavni sud konstatira da se ne može prigovoriti Sudu BiH da je nepotrebno odugovlačio postupak, te stoga ni poticati odgovornost Suda BiH za donošenje odluke u razumnom roku. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 44.
    Apelant traži da Ustavni sud, prema članu 76. stav 2. Pravila Suda, donese odluku da mu se isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 3.300,00 KM, zbog dužine trajanja postupka.
  • 45.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 46.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već naveo da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio odlaganju, pa mu naknada pripada od dana podnošenja tužbe, odnosno od dana stupanja na snagu Ustava BiH do donošenja konačne odluke, tako da period za koji apelant ima pravo naknade iznosi deset godina i gotovo šest mjeseci. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.500 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove Odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).

VIII. Zaključak

  • 47.
    Sama činjenica da je predmetni postupak trajao 11 godina, tri mjeseca i tri dana, od kojih 10 godina, pet mjeseci i 28 dana spadaju u relevantni period nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, te da ponašanje apelanta nije uzrok što je postupak toliko trajao, dovoljno je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 48.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.