Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1594/05, rješavajući apelaciju Hasana Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Hadžića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-476/01 od 13. maja 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-42/00 od 15. juna 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Hasan Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 27. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-476/01 od 13. maja 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-42/00 od 15. juna 2001. godine. Apelant je 10. augusta 2005. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) je zatraženo 11. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 25. augusta 2005. godine, Kantonalni sud 5. septembra 2005. godine, Federalno tužilaštvo 18. augusta 2005. i Kantonalno tužilaštvo 23. augusta 2005. godine.
  • 4.
    Ustavni sud je 25. jula 2005. godine zatražio od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva da dostave odgovor na dopunu apelacije. Ustavni sud je također, na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatražio da dostavi odgovor na apelaciju i dopunu apelacije.
  • 5.
    Kantonalni sud, Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovor na dopunu apelacije 1, 3. i 23. augusta 2006. godine. Općinski sud je 23. augusta 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju i dopunu apelacije. Također, Općinski sud je 8. septembra 2006. godine dostavio spis Općinskog suda broj IKS-164/04.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva su 12. septembra 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-42/00 od 15. juna 2001. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelant i ostali optuženi obavezani su da na ime imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenom Tuzlanskom kantonu solidarno isplate iznos od 163.166,50 KM, a za ostatak imovinskog zahtjeva oštećeni je upućen na parnicu. Navedenom presudom apelant i ostali optuženi obavezani su da solidarno naknade troškove krivičnog postupka.
  • 9.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud, ocjenjujući osnovanost optužnice kao i odbrane optuženih u dokaznom postupku, proveo brojne dokaze, te je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi posebno cijeneći odbrane optuženih utvrdio činjenično stanje. Sud je naveo da nije sporno da je apelant, obavljajući poslove i radne zadatke direktora Kantonalne direkcije robnih rezervi Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna direkcija), 18. januara 1999. godine sa optuženim R.B. kao osnivačem i direktorom privatnog preduzeća DJL "AMV Komerc" iz D. Vukovija zaključio ugovor o kupovini robe (građevinskog materijala) za potrebe povratka izbjeglih i raseljenih lica u vrijednosti od 170.116.50 KM, te da navedenom ugovoru nije prethodio postupak javnog oglašavanja predviđen federalnim propisom. Dalje je utvrđeno da je ugovor zaključen na osnovu internog oglašavanja (oglasna tabla u prostorijama Kantonalne direkcije) potrebe za građevinskim materijalom, da prije raspisivanja internog oglasa nije postojao plan nabavke navedene vrste robe za robne rezerve niti je oglas raspisan na osnovu prethodno pribavljenog mišljenja Ministarstva za izbjegla i raseljena lica i iskazane stvarne potrebe za građevinskim materijalom, a niti je po zaključenju Ugovora broj 53/99 o nabavci građevinskog materijala za potrebe povratka izbjeglih i raseljenih lica o nabavci navedene robe obaviješteno nadležno ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Tuzlanskog kantona.
  • 10.
    Dalje je sud utvrdio da nije sporno da preduzeće DJL "AMV Komerc" u vrijeme zaključivanja Ugovora broj 53/99 o prodaji građevinskog materijala Kantonalnoj direkciji nije imalo na zalihama najveći dio ugovorom tražene robe, te da je apelant nakon zaključivanja navedenog ugovora sa spomenutim preduzećem 21. januara 1999. godine zaključio ugovor o uskladištenju robe iz Ugovora broj 53/99 u skladištu tog preduzeća o čemu kao dokaz u spisu postoji fotokopija ugovora koju je potpisalo za DJL "AMV Komerc" neovlašteno lice optuženog E.D., a čiji original na traženje suda ni jedna od strana nije predočila, a nije ni predat na uvid finansijskoj policiji. Sud je utvrdio da također nije sporno da je apelant 21. januara 1999. godine potpisao virman za isplatu iznosa od 170.116,50 KM po Ugovoru broj 53/99, te da je istog dana izvršio i plaćanje kao i da niko ispred Kantonalne direkcije nije izvršio kontrolu robe iz Ugovora broj 53/99 prilikom zaključivanja ugovora i uskladištenja robe iz navedenog ugovora u skladištu preduzeća DJL "AMV Komerc". Također je sud utvrdio da preduzeće DJL "AMV Komerc" Kantonalnoj direkciji nikada nije izvršilo isporuku robe - građevinskog materijala iz Ugovora broj 53/99 izuzev što je nakon uključivanja finansijske policije - Odjeljenja Tuzla 19. marta 1999. godine isporučilo Kantonalnoj direkciji robu u vrijednosti 6.950,00 KM.
  • 11.
    Sud je naveo da je apelant svojim radnjama odnosno zaključenjem ugovora o poslovanju robnim rezervama, a što spada u djelokrug poslova iz člana 33. Zakona o robnim rezervama, a koje nisu poduzete u interesu službe već s namjerom da se drugom, preduzeću DJL "AMV Komerc", pribavi imovinska korist u iznosu od 170.116,50 KM i time nanese šteta Kantonalnoj direkciji, iskoristio službeni položaj čime je ostvario sva obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Sud je naveo da je apelant znao da preduzeće DJL "AMV Komerc" nema robe iz Ugovora broj 53/99, a da je ipak sa navedenim preduzećem zaključio ugovor kao i da je znao da roba iz navedenog ugovora nije niti će biti isporučena, a ipak izvršio plaćanje. Sud je našao da navedeno ukazuje da je apelant postupao sa umišljajem, te kako iz odbrane apelanta, a i iz iskaza svjedoka H.V. ne proizlazi da je apelantu bilo ko, pa ni premijer Vlade, naložio ili sugerirao da preduzme radnje koje je preduzeo. Stoga je sud apelanta proglasio krivim za djelo za koje je i optužen.
  • 12.
    Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu povodom koje je Vrhovni sud donio Presudu broj Kž-476/01 od 13. maja 2004. godine, kojom se apelantova žalba djelimično uvažava, te je prvostepena presuda preinačena u odnosu na apelanta u odluci o kazni tako da se apelant za krivično djelo za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom uz primjenu čl. 40. stav 1, 41. tačka 2. i 42. stav 1. tačka 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je u odnosu na apelanta ostala neizmijenjena. Vrhovni sud je apelantovu dopunu žalbe od 28. oktobra 2003. godine odbacio kao neblagovremenu. Sjednici vijeća drugostepenog suda su prisustvovali apelant i njegov branilac.
  • 13.
    Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je sud ispitao apelantove žalbene navode te dao razloge zašto ih odbija kao neosnovane.

IV. Relevantni propisi

  • 14.
    Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:

"Član 358.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(...)

(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine."

U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 44/98 i 42/99) relevantne odredbe glase:

"Član 21.

Osuđene osobe upućuju se na izdržavanje kazne zatvora u odgovarajuću ustanovu prema pravosnažnoj presudi suda kojom je ta kazna izrečena.

Član 22.

Upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora vrši sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište.

Član 23.

Sud je dužan poduzeti potrebne radnje radi izvršenja kazne zatvora odmah nakon prijema izvršne odluke, a najkasnije u roku od tri dana od njenog prijema.

Član 24.

(1) Sud poziva osuđenu osobu koja se nalazi na slobodi i saopćava joj dan kada treba da se javi radi izvršavanja kazne zatvora u određenu ustanovu.

(2) Dan javljanja toj ustanovi određuje se tako da osuđenoj osobi ostane najmanje osam, a najviše 15 dana do dana javljanja na izdržavanje kazne zatvora.

(3) Pri saopćenju sud predaje osuđenoj osobi uputni akt, kao i voznu kartu ako za odlazak treba koristiti prijevozna sredstva javnog saobraćaja.

(...)

(8) Ako se uredno upućena osuđena osoba ne javi ustanovi u određenom roku, sud će izdati naredbu sudskoj policiji, da se ta osoba prinudno sprovede.

(...)

Član 28.

Molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora podnosi se u roku od tri dana od dana uručenog uputnog akta iz stava 1. člana 24. ovog zakona.

(...)".

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant je naveo da se žali na povredu prava iz čl. 1, 5, 6, 7. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da on nije prekoračio granice svog službenog ovlaštenja odnosno položaja kako mu se stavlja na teret, te u vezi sa navedenom tvrdnjom Ustavnom sudu dostavlja relevantne dokaze. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navodi da se obavljajući dužnost federalnog inspektora za raseljene osobe i izbjeglice u toku mjeseca novembra 2004. godine nalazio na liječničkom tretmanu sa dijagnozom teškog depresivnog psihičkog stanja i teškog oboljenja disajnih organa da bi 10. novembra 2004. godine na gnusan način iz vlastitog stana, koji se nalazi u Tešanjskoj broj 9 u Sarajevu, bio uhapšen i odveden u Kazneno-popravni zavod u Zenici (u daljnjem tekstu: KPZ Zenica). Navodi da on prethodno nije dobio rješenje Općinskog suda o upućivanju na izdržavanje kazne niti mu je data mogućnost odgode zbog zdravstvenog stanja i zbog toga što je jedini hranilac u porodici. Ističe da je presudu Vrhovnog suda dobio tek 5. jula 2005. godine i to na njegovo traženje. Navodi da je njegovim imenom i prezimenom trebalo da se pokriju nezakonite radnje koje su počinili drugi, a prije svega od H.V., tadašnji premijer Vlade Tuzlanskog kantona.
  • 16.
    U dopuni apelacije apelant je ponovio da je njegovo hapšenje bilo nezakonito. Naime apelant je naveo da do momenta prisilnog hapšenja nije dobio niti mu je bila uručena presuda Vrhovnog suda nego mu je navedena presuda uručena na njegov zahtjev 5. jula 2005. godine nakon osam mjeseci izdržane zatvorske kazne. Dalje navodi da ga Općinski sud nije pozvao niti mu je saopćeno koji dan treba da se javi na izdržavanje kazne, kao i da mu pri saopćenju sud nije predao uputni akt. Također, iako je jedini hranitelj u porodici sa dvoje maloljetne djece nisu poduzete nikakve radnje u smislu zaštite njegove porodice. Ističe da mu nije omogućeno zakonsko pravo podnošenja molbe za odlaganje kazne zatvora u skladu s odredbama člana 28. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija s obzirom da boluje od težih akutnih bolesti i da je jedini hranitelj u porodici. Kao dokaz navedenih tvrdnji apelant navodi da je uhapšen za vrijeme boravka na bolovanju, o čemu prilaže doznake za bolovanje i nalaze ljekara specijaliste. Navodi da je njegovo zdravstveno stanje još uvijek veoma teško sa tendencijom pogoršavanja.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su u odluci protiv koje je podnesena apelacija primijenjene potrebne odredbe materijalnog i procesnog zakona, te da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se poziva apelant.
  • 18.
    Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana s obzorom da nije došlo do nepravilne primjene materijalnog propisa za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim niti je došlo do povrede ljudskih prava i sloboda koje apelant navodi. U svom odgovoru na dopunu apelacije Kantonalni sud je naveo da je presuda Vrhovnog suda primljena u Kantonalni sud 10. juna 2004. godine i da se pokušalo sa dostavom na apelantovu kućnu adresu, Tešanjsku broj 9 u Sarajevu u tri navrata, i to 14. juna 2004. godine (presuda vraćena 28. juna 2004. godine sa naznakom "otputovao na godišnji, od 23. juna do 12. jula"), 10. augusta 2004. godine (presuda vraćena 13. augusta 2004. godine sa naznakom "neuručeno zbog godišnjeg odmora, 12. august 2004. godine") i 29. septembra 2004. godine (presuda vraćena sa naznakom "obaviješten nije tražio"). Sud je naveo da je, iako se vidi da apelant nije promijenio adresu, presuda apelantu uručena preko oglasne table po naredbi suda broj K-42/00 od 15. oktobra 2004. godine. Presuda je stavljena na oglasnu tablu 22. oktobra 2004. godine, a skinuta sa oglasne table 8. novembra 2004. godine. Na apelantov zahtjev od 22. juna 2005. godine sud je apelantu istog dana dostavio presudu Vrhovnog suda koju je on primio 5. jula 2006. godine.
  • 19.
    Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je Općinski sud 28. juna 2004. godine primio naredbu Kantonalnog suda broj K-42/00 od 21. juna 2004. godine da se nad apelantom izvrši kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a na osnovu Presude Kantonalnog suda broj K-42/00 od 15. juna 2001. godine koja je pravomoćna Presudom Vrhovnog suda broj Kž-476/01 od 13. maja 2004. godine. Dalje se navodi da je po prijemu navedene naredbe Općinski sud uputio apelantu poziv broj IKS 164/04 uz uputni akt od 12. augusta 2004. godine koji su otpremljeni poštom 13. augusta 2004. godine, a koje apelant nije primio. Dalje sud navodi da je 2. septembra 2004. godine apelant ponovo pozvan da se odmah poslije prijema poziva javi na sud radi upućivanja na izdržavanje kazne uz napomenu da će se narediti prinudno privođenje ukoliko se ne odazove pozivu. Sud navodi da je nakon dva pokušaja, 4. i 6. septembra 2004. godine, sudska povratnica vraćena sa naznakom da apelantu pismeno nije uručeno ni poslije dva pokušaja. Kako apelant na navedeni način nije primio poziv, sud je 9. novembra 2004. godine izdao naredbu sudskoj policiji da apelanta sprovede u ustanovu za izvršenje kazne zatvora u KPZ Zenica jer se nije javio ustanovi za izvršenje kazne zatvora po pozivu niti je opravdao svoj izostanak. Postupajući po navedenoj naredbi radnici Odjeljenja sudske policije Kantona Sarajevo su apelanta lišili slobode i sproveli ga u KPZ Zenica koja je obavijestila Općinski sud da je u navedeni zavod sproveden apelant i da mu se početak izdržavanja kazne računa od 11. novembra 2004. godine o čemu je obaviješten i Kantonalni sud. Općinski sud je naveo da ga je Kantonalni sud dopisom od 9. augusta 2005. godine obavijestio da je apelantova molba za pomilovanje odbijena.
  • 20.
    Federalno tužilaštvo u svom odgovoru predlaže da se apelacija odbije s obzirom da u predmetnom postupku nije došlo do povrede odredaba Ustava Bosne i Hercegovine kao ni odredaba Evropske konvencije na koje se apelant poziva.
  • 21.
    Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju navodi da apelacija nije osnovana jer u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nije došlo do povrede ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine kao ni povrede odredbi Evropske konvencije koje apelant navodi. Ističu da su činjenice navedene u razlozima apelacije bile poznate tužilaštvu i da je tužilaštvo, imajući u vidu sve propise na koje se apelant poziva, utvrdilo da su se u njegovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i da je zbog toga podignuta optužnica protiv njega.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-476/01 od 13. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant pobija navedene presude navodeći povredu prava iz člana 1. Evropske konvencije (obaveza poštovanja ljudskih prava), prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava iz člana 7. (kažnjavanje samo na osnovu zakona) i člana 17. (zloupotreba prava) Evropske konvencije kao i povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 28.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć".

  • 29.
    Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 30.
    Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 31.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 32.
    Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 33.
    Naime, u konkretnom slučaju sud je utvrdio činjenično stanje analizom, ocjenom iskaza predstavnika oštećenog, svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka i provedenih materijalnih dokaza i na osnovu svih provedenih dokaza, ocjenom svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, posebno pri tome cijeneći odbrane optuženih, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 34.
    Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna.
  • 35.
    Apelantove navode da mu presuda Vrhovnog suda nije bila uručena do momenta kada je on tražio da mu se dostavi Ustavni sud smatra neosnovanim zbog toga što iz odgovora Kantonalnog suda proizlazi da je sud u tri navrata pokušao bezuspješno dostaviti apelantu navedenu odluku na kućnu adresu apelanta, te da je sud nakon toga presudu stavio na oglasnu tablu suda. Nakon apelantovog zahtjeva od 22. juna 2005. godine Kantonalni sud je navedenu presudu istog dana dostavio apelantu.
  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

  • 37.
    Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost."
    • 38.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda".

  • 39.
    Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži tačno navedene slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. Ti izuzeci se moraju usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ukoliko nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev, ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt čak i kada to, prema stanovištu suda, nije suštinski važno, može doći do kršenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111 i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
  • 40.
    Član 5. stav 1.a. Evropske konvencije omogućava zakoniti pritvor osobe nakon što nadležni sud izrekne kaznu. U smislu ove odredbe kazna znači proglašavanje lica krivim za izvršeno krivično djelo. To u svakom slučaju ne pokriva pritvor do suđenja ili druge preventivne sigurnosne mjere. Osoba osuđena u prvostepenom postupku, bilo da je do tog trenutka bila u pritvoru ili ne, u poziciji je koju omogućava član 5. stav 1.a. Evropske konvencije, koji daje ovlaštenje za lišavanje slobode "nakon izricanja osuđujuće presude". Zakonitost pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Zakonitost znači da određena zatvorska kazna mora imati osnovu u presudi koju je donio nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju krivično djelo za koje je moguće izricanje zatvorske kazne u skladu s domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno.
  • 41.
    U konkretnom slučaju, apelant se žali na svoje hapšenje navodeći da je uhapšen na "gnusan" način i iz svog stana odveden u KPZ Zenica, te da prije hapšenja od Općinskog suda nije dobio uputni akt, kao i da zbog toga nije imao mogućnost podnošenja molbe za odlaganje izvršenja kazne zatvora u smislu člana 28. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Također, navodi da se u vrijeme hapšenja nalazio na bolovanju.
  • 42.
    Iz odgovora Općinskog suda na apelaciju proizlazi da se apelantu pokušalo dostaviti poziv i uputni akt tri puta, ali da navedeno apelant nije primio, te je sud nakon toga izdao naredbu sudskoj policiji da apelanta sprovede u ustanovu za izvršenje kazne zatvora u KPZ Zenica. Ustavni sud konstatira da zatvorska kazna radi čijeg izdržavanja je apelant sproveden u KPZ Zenica ima osnovu u presudama koje su donijeli nadležni sudovi i da činjenice na koje se presude pozivaju predstavljaju krivično djelo za koje je moguće izricanje zatvorske kazne u skladu s domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno.
  • 43.
    Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije neosnovani, te da je apelantovo hapšenje izvršeno na osnovu presude nadležnog suda i u skladu s domaćim zakonom.

Ostali navodi

  • 44.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer procjena dokaza prvostepenog suda koja je potvrđena u drugostepenom postupku nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna. Također, Ustavni sud je utvrdio da nema povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost apelanta iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer je apelant lišen slobode na osnovu presude nadležnog suda i u skladu s domaćim zakonskim propisima.
  • 46.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 47.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.