USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 29. septembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2348/05, rješavajući apelaciju Ratka Blatešića i Anike Blatešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Ratka Blatešića i Anike Blatešić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-624/05 od 12. jula 2005. godine i Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1430/04 od 16. marta 2005. godine.
U skladu sa članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, predmet se vraća Osnovnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ratko Blatešić i Anika Blatešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke podnijeli su 15. novembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-624/05 od 12. jula 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1430/04 od 16. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku Dmitra Lukajića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. januara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je 13. februara 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 10. februara 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 26. jula 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelanti i Kompanija "Subašić" su 1. augusta 2002. godine zaključili ugovor o ortakluku radi zajedničke izgradnje poslovno - stambene zgrade u Banjoj Luci u Ulici Prvog krajiškog korpusa broj 4. U ugovoru je navedeno da se ugovarači udružuju da, kao ortaci, zajedničkim sredstvima izgrade poslovno - stambenu zgradu sa pratećim sadržajima za svoje potrebe, kao i za potrebe tržišta. Apelanti u ortakluk unose građevinsko zemljište, na kojem je apelantima kao vlasnicima dato pravo prvenstva gradnje i urbanističko-tehnički uvjeti za izgradnju poslovno - stambene zgrade. Odredbama ugovora su detaljno regulirana prava i obaveze ortaka. U tački V ugovora je navedeno da su ortaci saglasni da se finansijski efekti od prodaje poslovnog, stambenog, garažnog i prostora za parkiranje i drugih sadržaja prema ovom projektu obračunaju tako da apelantima pripada 27 posto poslovnog, stambenog, garažnog i drugog prostora koji se izgradi. Ortaci su saglasni da se nakon izrade izvedbene projektne dokumentacije izvrši podjela prostora prema dogovorenim procentima i da ortaci samostalno raspolažu svojim prostorima, a što će biti definirano posebnim aneksom na ovaj ugovor.
- 7.Kompanija "Subašić" i tuženi su 16. juna 2004. godine potpisali kupoprodajni ugovor za kupoprodaju poslovnog prostora u spomenutom stambeno-poslovnom objektu. Prema ugovoru, predmetni poslovni prostori se nalaze u prizemlju, površine 78,91 m", i u suterenu, površine 78,91 m". U članu 3. ugovora je navedeno da će kupac po uplati treće rate ući u posjed predmetnog prostora, čime će steći pravo raspolaganja i izvođenja građevinsko-zanatskih radova s ciljem njegovog dovođenja u funkciju.
- 8.Apelanti i Kompanija "Subašić" su 9. novembra 2004. godine zaključili Aneks broj 1 na ugovor o ortakluku od 1. augusta 2002. godine. Ovim aneksom na ugovor precizirani su stvarni dijelovi predmetne zgrade, koji čine idealni dio od 27 posto ukupnog prostora, koji treba pripasti apelantima. Između ostalog, apelantima pripada poslovni prostor u prizemlju zgrade površine 78,91 m" i u suterenu površine 78,91 m", koji je neuređen i koji je ranije rezervirao tuženi.
- 9.Kompanija "Subašić" je 9. novembra 2004. godine poslala obavijest tuženom o raskidanju kupoprodajnog ugovora od 16. juna 2004. godine zbog nerealiziranih dogovora. U obavijesti je navedeno da će apelanti, prema konačnom diobnom bilansu, predmetni poslovni prostor zadržati za sebe. Na ovu obavijest tuženi je 16. novembra 2004. godine poslao odgovor Kompaniji "Subašić" u kome navodi da ne prihvata raskidanje ugovora, smatra ga neozbiljnim, ali je ponudio kao mogućnost da mu Kompanija "Subašić" vrati njegova sredstva u novčanom iznosu koji je precizirao.
- 10.Rješenjem Osnovnog suda broj P-1430/04 od 16. marta 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su bili posljednji zakoniti i faktički posjednici i korisnici poslovnog prostora u prizemlju zgrade u izgradnji u Banjoj Luci, u Ulici Prvog krajiškog korpusa broj 4, i da je tuženi 19. novembra 2004. godine izvršio smetanje posjeda apelanata tako što je neovlašteno, bez saglasnosti apelanata, na njihovim vratima promijenio bravu i ključeve zadržao kod sebe. Slijedeći to tuženom se nalaže da u roku od pet dana po pravosnažnosti rješenja napusti poslovni prostor i preda ga apelantima u posjed i na slobodno raspolaganje i da im naknadi parnične troškove sa zakonskom kamatom, a sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također je kao neosnovan odbijen prijedlog apelanata da se izda privremena mjera osiguranja, kojom su tražili da se tuženom zabrani svako raspolaganje poslovnim prostorom, te da odmah preda njegove ključeve u depozit suda.
- 11.Navedenim rješenjem protivtužba tuženog - protivtužioca izdvojena je iz predmeta broj P-1430/04 i po pravosnažnosti ovog rješenja o protivtužbi će se raspravljati odvojeno u zasebnom parničnom postupku. Protivtužbom tuženi - protivtužilac je tražio da sud utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključio sa Kompanijom "Subašić" 16. juna 2004. godine punovažan i da proizvodi pravno djelovanje, da su ništavi čl. IV, V i VI Aneksa broj 1 na ugovor o ortakluku od 1. augusta 2002. godine, a koji je zaključen 9. novembra 2004. godine između apelanata i Kompanije "Subašić", te da se obavežu da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka. Navedenim rješenjem Osnovni sud je obavezao apelante da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka.
- 12.Na javnoj raspravi pred Osnovnim sudom, kao svjedok, saslušan je direktor Kompanije "Subašić", koji je tom prilikom izjavio da su apelanti svu građevinsku dokumantaciju pribavili na svoje ime kao investitori, da je nakon izvršenog diobnog bilansa izgrađenog objekta predmetni poslovni prostor pripao apelantima. U momentu sačinjavanja aneksa ugovora zgrada nije bila konačno završena i zanatske završne radove trebalo je da obavi Kompanija "Subašić". Nakon zaključenja aneksa ugovora naložio je šefu gradilišta da ključeve predmetnog poslovnog prostora preda apelantima, koji su trebali definirati konačnu namjenu prostora. Tuženi je, također, posjedovao jedan ključ spornog poslovnog prostora, kako bi prostor mogao pokazivati potencijalnim kupcima, jer je prodaja u jednom trenutku bila zajednički poslovni interes. U vezi sa kupoprodajnim ugovorom od 16. juna 2004. godine, ovaj svjedok je naveo da ugovor nije ovjerio Osnovni sud, da je fiktivan i da je trebalo da bude prikazan u banci kao ugovor koji nagovještava priliv novca kompaniji, kako bi joj banka reprogramirala kredite. To je učinjeno u vrijeme finansijske krize u kompaniji. U vezi sa članom 3. spomenutog ugovora, svjedok je izjavio da se u posjed ne može ući dok se ne završi objekt. Svjedok Mile Glamočanin, šef gradilišta, izjavio je da su u predmetnom poslovnom prostoru bile njegova kancelarija i trpezarija za radnike, te da i danas tamo ima stvari sa gradilišta. Ključeve poslovnog prostora je, po nalogu direktora kompanije, dao apelantima, tako da su u tom trenutku ključevima raspolagali on, apelanti i tuženi. Jednog poslijepodneva tuženog je zatekao u prostoru sa potencijalnim kupcem. Dalje je izjavio da ga je radnik za centralno grijanje putem telefona obavijestio da ne može da uđe u predmetni poslovni prostor s ključem koji mu je on dao, jer je brava promijenjena. Svjedok Ćiro Jaćimović je izjavio da je prilikom kasnijih radova na sistemu centralnog grijanja ključeve morao tražiti od tuženog, jer je jedini on imao ključeve spornog poslovnog prostora. Na javnoj raspravi sud je, također, izvršio uvid u oglase koje je tuženi davao u vezi sa prodajom predmetnog poslovnog prostora.
- 13.Rješenjem Okružnog suda broj Gž-624/05 od 12. jula 2005. godine žalba apelanata je odbijena i Rješenje Osnovnog suda broj P-1430/04 od 16. marta 2005. godine u odbijajućem dijelu je potvrđeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije.
- 15.Apelanti ističu da prvostepeni sud na neobjašnjiv način konstatira da nije mogao pouzdano utvrditi odlučnu činjenicu da su apelanti bili u stanju posljednjeg posjeda na spornom poslovnom prostoru. Iz izjava saslušanih svjedoka nesumnjivo proizlazi da su apelanti u septembru 2004. godine, po nalogu direktora Kompanije "Subašić", dobili ključeve poslovnog prostora od šefa gradilišta Mileta Glamočanina, koji je o tome svjedočio pred sudom. Apelanti su bili u posjedu spornog poslovnog prostora sve do momenta kada je tuženi promijenio bravu na vratima poslovnog prostora i na taj način im oduzeo pravo na mirno uživanje predmetnog prostora. Apelanti smatraju da sudovi nisu pažljivo ocijenili sve provedene dokaze i da su se u obrazloženjima rješenja zadržali samo na konstatacijama da apelanti nisu dokazali posljednji, mirni i faktički posjed. Apelanti zaključuju da su sudovi postupili na proizvoljan način procjenjujući provedene dokaze. Apelanti naglašavaju da između njih i Kompanije "Subašić" nikada nije bio sporan predmetni poslovni prostor. Također, apelanti su trebali da odrede njegovu konačnu namjenu i zbog toga nisu ni izvedeni završni građevinski radovi za koje je, prema ugovoru o ortakluku, obavezna Kompanija "Subašić".
- 16.Na kraju apelant Ratko Blatešić navodi da je od početka gradnje poslovno - stambenog objekta bio prisutan na gradilištu, imao je uvid u sve faze izgradnje, bio je odgovoran, prema ugovoru o ortakluku, za sve obaveze prema upravnim organima u vezi sa izgradnjom, u svakom trenutku je mogao vršiti uvid u situaciju na gradilištu. U predmetnom poslovnom prostoru bila je smještena kancelarija šefa gradilišta i stolovi gdje je organiziran ručak za radnike. Apelanti su, zapravo, investitori izgradnje, suvlasnici i suposjednici predmetnog poslovno - stambenog objekta. Kasnije je predmetni poslovni prostor bio ispražnjen, a apelanti nisu imali potrebu da postavljaju čuvara, jer je prostor bio neuređen (izvedeni samo konstruktivni radovi bez instalacija, bez unutrašnje obrade), te nije bilo potrebe da se u njemu boravi ili da se čuva.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju u svojoj apelaciji. U odgovoru je, također, navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno odlučio, imajući u vidu da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev.
- 18.Tuženi je u odgovoru naveo da pravo apelanata na imovinu ili pravično suđenje nije ugroženo, niti povrijeđeno bilo kojim postupkom suda ili tuženog. Rješenja koja apelanti osporavaju donijeta su u skladu s važećim propisima i u skladu s pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Tuženi je sa Kompanijom "Subašić", kao jednim od ortaka, kupio predmetni poslovni prostor u prizemlju zgrade i isplatio joj 168.294,00 KM, a ostatak novca se treba isplatiti po tehničkom prijemu zgrade. Tuženi je od tada u posjedu navedenog poslovnog prostora. Tuženom nije poznato da li su ortaci međusobno podijelili isplaćeni novac. Nakon toga apelanti i njihov ortak su sačinili aneks ugovora o ortakluku, raspolagali prostorom koji su već prodali tuženom i istog dana ga obavijestili da je ugovor s njim raskinut. Radi zaštite svojih prava, tuženi je podnio tužbu protiv apelanata i njihovog ortaka, kako bi utvrdio da ima važeći ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03).
"Član 78. stav 1.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
Član 79.
Odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda određuju se zabrana daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja."
- 20.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03).
"Član 432.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete."
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-624/05 od 12. jula 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporeno rješenje apelanti su primili 2. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelanti osporavaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim Rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
- k)Pravo na imovinu;".
Pravo na pravično suđenje
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć".
- 27.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o sporu zbog smetanja posjeda u kojem apelanti tvrde da su onemogućeni u mirnom uživanju svoje imovine, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će stoga razmotriti navode apelanata da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.Apelanti smatraju da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza i proizvoljne primjene prava redovnih sudova.
- 29.Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, koji je smatrao da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi, Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
- 30.Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, Serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, već citiranu odluku AP 661/04, stav 30).
- 31.Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza koje su proveli i utvrdili redovni sudovi, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U vezi s tim postoje brojni primjeri u sudskoj praksi kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i dokaza redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, već citirana odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01).
- 32.U konkretnom slučaju redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja naveli su da nisu mogli pouzdano utvrditi odlučnu činjenicu da su apelanti 19. novembra 2004. godine bili u stanju posljednjeg posjeda. Sama činjenica da su apelanti imali ključeve spornog poslovnog prostora, prema zaključku redovnih sudova, nije dovoljan dokaz da su apelanti vršili faktičku vlast na spornom poslovnom prostoru. Niti jedan od svjedoka nije izjavio da su u vezi s tim apelanti nešto preduzimali. Budući da sud smatra da apelanti nisu bili u stanju posljednjeg posjeda 9. novembra 2004. godine, tuženi ih nije ni mogao smetati u tom posjedu. S obzirom na to da apelanti nisu dokazali jedan od osnovnih elemenata propisanih članom 78. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, to jeste stanje posljednjeg posjeda, sud je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.
- 33.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o suvlasničkoj zajednici apelanata i Kompanije "Subašić" na stambeno-poslovnom objektu, kojeg su zajednički gradili, na osnovu ugovora o ortakluku. U isto vrijeme oni su i suposjednici zgrade. Apelanti su svoj idealni dio od 27 posto izgrađenog građevinskog prostora konkretizirali stvarnim dijelovima poslovnog i stambenog prostora aneksom na ugovor o ortakluku koji su zaključili 9. novembra 2004. godine sa Kompanijom "Subašić". Na predmetnom poslovnom prostoru nisu izvedeni završni građevinski radovi, a što je, prema ugovoru o ortakluku, obaveza Kompanije "Subašić". Prema izjavama svjedoka, nije sporno da su u jednom periodu ključevima predmetnog poslovnog prostora raspolagali radnici na objektu, apelanti, kao i tuženi, jer je to bio zajednički poslovni interes. Nije, također, sporno da je nakon toga tuženi na vratima predmetnog poslovnog prostora promijenio bravu, ključeve zadržao za sebe i na taj način onemogućio ostale da prema potrebi ulaze u poslovni prostor.
- 34.Međutim, Ustavni sud smatra da razlozi koji su navedeni u obje osporene odluke u vezi sa pitanjem da li su apelanti bili u posljednjem faktičkom mirnom posjedu spornog poslovnog prostora nisu zadovoljavajući sa aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to Zakon o parničnom postupku zahtijeva, niti sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Osnovni sud je utvrdio i na tome zasnovao svoju odluku da "Š...Ć na osnovu iskaza svjedoka tužbe Š...Ć, sud nije mogao pouzdano utvrditi odlučnu činjenicu da je tužitelj bio od 19. 11. 2004. godine u stanju posljednjeg posjeda. Sama činjenica da je tužitelj imao ključeve spornog poslovnog prostora nije dovoljan dokaz da je tužitelj i faktički izvršavao posjed na spornom poslovnom prostoru. Ni jedan od svjedaka nije izjavio da je u tom pravcu tužitelj nešto poduzimao. Budući da je sud mišljenja da tužitelj nije bio u stanju posljednjeg posjeda od 9. 11. 2004. godine Š...Ć ". Razmatrajući osporene odluke i cjelokupan spis predmeta, posebno zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 28. februara 2005. godine, Ustavni sud smatra da ovakav zaključak Osnovnog suda nema utemeljenje u provedenim dokazima, posebno ne u iskazima saslušanih svjedoka.
- 35.Naime, svjedok Mile Glamočanin je na navedenom ročištu, između ostalog, izjavio da mu je poslodavac, inače vlasnik Kompanije "Subašić", dao nalog da ključeve spornog poslovnog prostora preda tuženom u šestom ili sedmom mjesecu 2004. godine, da bi ga ovaj mogao pokazivati eventualnim kupcima, ali da je isti ključ dao i tužiocu "vjerovatno u septembru" iste godine, te da su nakon toga sva trojica, tj. ovaj svjedok, apelant i tuženi, raspolagali ključevima. Nakon toga je tuženi, po saznanju ovog svjedoka, promijenio bravu na ulaznim vratima i tako svima onemogućio pristup u sporni poslovni prostor. Osim toga, ni iskazima ostalih saslušanih svjedoka na istom ročištu za glavnu raspravu, kao ni ostalim izvedenim dokazima nije doveden u razumnu sumnju iskaz jedinog neposrednog svjedoka Mileta Glamočanina da su apelanti, de facto, nakon što su od njega primili ključ spornog poslovnog prostora bili u njegovom suposjedu.
- 36.Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu obrazložili zašto odbacuju svjedočenja koja idu u korist apelanata i na osnovu kojih dokaza su došli do mišljenja da tužilac nije bio u stanju posljednjeg posjeda od 9. 11. 2004. godine. Naime, sudovi samo konstatiraju da nisu mogli pouzdano utvrditi odlučnu činjenicu da je tužilac bio u stanju posljednjeg posjeda, ne obrazlažući detaljnije na osnovu čega su stekli takav utisak, odnosno proces ocjene tih dokaza, kako to zahtijeva princip slobodne ocjene dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev za brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza, budući da subjektivno ubjeđenje suda da apelanti nisu bili u posljednjem faktičkom posjedu spornog poslovnog prostora nije objektivizirano tako da mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zaključka suda. Redovni sudovi ne mogu samo reći da određenu činjenicu smatraju utvrđenom ili neutvrđenom, ili da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz suprotan iskazu nekog drugog svjedoka kome vjeruju, a da pri tome za svoje tvrdnje i zaključke ne daju bilo kakve razloge.
- 37.Naposljetku, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje su dali i prvostepeni i drugostepeni sud nije dovoljno precizno i jasno, te da činjenični supstrat ove pravne stvari, štaviše, upućuje na dijametralno suprotan zaključak od onoga kojeg su izveli redovni sudovi s obzirom na to da suposjednik uživa sudsku zaštitu svoga posjeda ne samo zbog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda od trećih lica nego i od suposjednika. Stoga, obrazloženje osporenih odluka i izvedeni zaključak ne zadovoljavaju, prema mišljenju Ustavnog suda, zahtjeve ni procesnog zakona niti člana 6. Evropske konvencije, već ostavljaju utisak proizvoljnosti.
- 38.Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 39.U okviru zaključka o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud neće razmatrati navode apelanata o povredi njihovih prava na imovinu i dom garantiranih članom II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 40.U konkretnom slučaju redovni sudovi su na arbitraran način, ne objektivizirajući svoje uvjerenje, zaključili da apelanti kao suvlasnici i suposjednici spornog poslovnog prostora nisu bili ometeni u mirnom i faktičkom posjedu zbog čega je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove Odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.