Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. septembra 2006. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2351/05, rješavajući apelaciju Nermina Mehanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Mehanovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-181/03 od 18. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda I Sarajevo broj P-1020/01 od 2. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nermin Mehanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva je podnio 16. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-181/03 od 18. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1020/01 od 2. oktobra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobranilaštva općine Centar, zatraženo je 14. decembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju primljen je od Pravobranilaštva općine Centar 4. januara 2006. godine, od Kantonalnog suda 9. januara 2006. godine, dok Općinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 27. jula 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Općine Centar Sarajevo, Komisije za dodjelu stanova broj 03-23-6262/99 od 7. novembra 2000. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za legaliziranje statusa korisnika stana na stanu u ul. Zaima Šarca broj 102/VI u Sarajevu, jer je utvrđeno da je apelantova mati umrla 24. decembra 1998. godine, te da je apelant na ovoj adresi bio prijavljen do 12. septembra 1994. godine, kada je odselio, i ponovno se na nju prijavio 29. decembra 1998. godine, dakle, nakon smrti svoje majke. Na ovo Rješenje apelant je uložio prigovor koji je Odlukom istog organa, broj 03-23-6262/99 od 18. aprila 2001. godine, odbijen, a apelant upućen da svoja prava ostvaruje sudskim putem.
  • 7.
    Apelant je 25. juna 2001. godine podnio tužbu protiv Općine Centar radi utvrđivanja uvjeta za zaključivanje ugovora o korištenju predmetnog stana. Apelant je u tužbi naveo da je u ovom stanu proveo preko osam godina. Općinski sud je u provedenom postupku, a prema potvrdama Policijske uprave Centar i mjesnih zajednica Hrastovi I i Višnjik, utvrdio da je apelant imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana od 11. septembra 1990. godine do 15. decembra 1995. godine, kada je prebivalište prijavio u ul. Bolnička broj 34, a 21. oktobra 1996. godine na adresi u ul. Skenderija broj 1, da bi se na adresu predmetnog stana ponovno prijavio 29. decembra 1998. godine, tj. nakon majčine smrti. Dalje, utvrđeno je da je apelantovom ocu Rješenjem Komisije za dodjelu stanova broj 07/C-372-4242/96 od 27. augusta 1997. godine, dodijeljen trosoban stan u ul. Skenderija broj 1, a za porodično domaćinstvo koje broji četiri člana, s tim što je po pismenoj izjavi apelantovog oca od 13. decembra 1995. godine utvrđeno da je on tražio smještaj za sebe, svog sina-apelanta i snahu-apelantovu suprugu, jer im je porodična kuća na Vratniku u ratu totalno uništena. Dva ispitana svjedoka, susjeda iz ulice Zaima Šarca, izjavili su da im je poznato da je apelant tokom rata boravio na ovoj adresi, a u posljednje vrijeme također. Apelantov otac je izjavio da je bio prinuđen dati izjavu o zajedničkom životu sa snahom i sinom, jer mu inače ne bi bio dodijeljen stan na Skenderiji, zbog "prevelike kvadrature".
  • 8.
    Općinski sud je Presudom broj P-1020/01 od 2. oktobra 2002. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev, zaključujući da je posljednje stanarsko pravo na ovom stanu bilo ono apelantove majke, koja je umrla 24. decembra 1998. godine, da se za apelanta, kao korisnika bez pravnog osnova, rok počinje računati od tog dana, te da od tog dana do dana podnošenja tužbe 25. juna 2001. godine nije proteklo više od osam godina, zbog čega je apelantov zahtjev i odbijen.
  • 9.
    Kantonalni sud je Presudom broj Gž-181/03 od 18. augusta 2005. godine odbio apelantovu žalbu na presudu prvostepenog suda, s obrazloženjem da je Općinski sud pravilno utvrdio da nije proteklo više od osam godina od kada apelant bespravno koristi predmetni stan, tako da se apelant ne može pozivati na član 30. st. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima, te da apelant nije stanovao sa nositeljicom stanarskog prava, tako da niti član 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, kao način stjecanja svojstva legalnog korisnika stana na osnovu zajedničkog života sa nositeljicom stanarskog prava u vrijeme njene smrti, nije zadovoljen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant navodi da je on bio član porodičnog domaćinstva svoje majke i da je predmetni stan oduvijek bio njegov dom, te da u njegovom slučaju nisu utvrđene činjenice niti primijenjeno materijalno pravo na zakonit i pravilan način, te smatra da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru Pravobranilaštvo općine Centar navodi da apelant nije mogao svoje pravo ostvariti u upravnom postupku zbog toga što prethodni korisnik, apelantova mati, nije nikada zaključila ugovor o korištenju stana, zbog čega je apelant upućen da svoje pravo ostvaruje sudskim putem.
  • 12.
    U odgovoru Kantonalni sud navodi da je razloge za presuđenje u ovoj stvari dao u samoj presudi.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99).

"Član 21.

Korisnici stana koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 30.

Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svatko može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalbu, koja ne zadržava izvršenje rješenja. Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, osobi koja se iseljava ne osigurava se nužni smještaj.

Troškove prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret osobe koja se iseljava.

Osoba koja se nezakonito uselila u stan ili se uselila u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzročene nezakonitim useljenjem.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina."

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-181/03 od 18. augusta 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporavanu je presudu apelant primio 10. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

  • 19.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava.

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 20.
    Apelant navodi da je u predmetnom stanu živio od 1987. godine, da je u njemu sa svojom majkom proveo djetinjstvo, da ga je napuštao samo t?kom rata, da je bio član domaćinstva svoje majke koja je bila nositeljica stanarskog prava, te da su stoga sudovi pogriješili kada su za period njegovog života u predmetnom stanu početni rok uzeli vrijeme njegovog useljenja u taj stan nakon majčine smrti i tako zaključili da je rok njegovog boravka u stanu kao bespravnog korisnika manji od osam godina, jer je zajednica njegovog života sa majkom počela znatno ranije, kao i da su pogrešno zaključili da on nije bio član domaćinstva sa svojom majkom u vrijeme njene smrti, jer je on, zbog činjenice da su mu roditelji razvedeni, iz tog stana odlazio samo u obilazak i pomagati ocu u očevom stanu. Apelant smatra da su mu na ovaj način redovni sudovi povrijedili pravo na dom i imovinu.
  • 21.
    U odnosu na apelantov navod da mu je osporavanim odlukama povrijeđeno pravo na dom, prvo se mora utvrditi može li se predmetni stan smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f. i Kroon protiv Nizozemske od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U skladu s navedenom praksom, proizlazi da je "dom" faktično stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova.
  • 23.
    U konkretnom slučaju, apelant je u stan koji smatra svojim domom uselio nakon smrti svoje majke, nositeljice stanarskog prava, 24. decembra 1998. godine, te u njemu, prema navodu iz apelacije, od tada neprekidno živi. To vrijeme, bez obzira na činjenicu da apelant stan koristi bez valjanog pravnog osnova, je dovoljno da predmetni stan apelant opravdano smatra svojim domom, zbog čega je član 8. Evropske konvencije u ovom slučaju primjenljiv.
  • 24.
    Međutim, da bi Ustavni sud odgovorio na apelantov zahtjev za zaštitu njegovog prava na dom, mora utvrditi radi li se u ovom slučaju o "miješanju" javnih vlasti, je li to "miješanje" bilo opravdano i je li bilo u skladu sa zakonskim propisima, te jesu li ti zakonski propisi bili dostupni na način da ih pojedinac može saznati i jesu li formulirani na jasan način da ih pojedinac može razumjeti i prema njima prilagoditi svoje postupke. Čak i u slučaju da se ispostavi da je izvršeno "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, potrebno je utvrditi je li bilo neophodno u smislu da postoji razumna relacija između izvršenog miješanja i zakonitog cilja kojemu se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
  • 25.
    U konkretnom slučaju, "miješanje" je izvršeno i to na osnovu Zakona o stambenim odnosima, javno objavljenom i svima dostupnom, napisanom na dovoljno razumljiv način kako bi mu pojedinci mogli prilagoditi svoja ponašanja ukoliko žele postići neko od prava koje taj zakon predviđa. Odredbe ovog Zakona, koje se odnose na pravila za stjecanje svojstva legalnog korisnika stana, uspostavljene su u općem interesu a radi pravne sigurnosti i jednakosti svih pojedinaca pred zakonom, sprječavanja eventualnih zloupotreba i tačnog određivanja načina stjecanja svojstva legalnog korisnika stana, a koja upravo zbog tog svog cilja i vrijede za sve potencijalne korisnike stanova podjednako. Odluke sudova donesene u ovom slučaju, kojima je odbijen apelantov zahtjev za legaliziranje njegovog statusa korisnika stana, u skladu s čl. 21. i 30. Zakona o stambenim odnosima, bile su neophodne, odnosno teret koji je tim odlukama stavljen na apelanta nije nerazuman u odnosu na pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom, što je cilj koji se ovim propisima ostvaruje, a koji se ogleda u činjenici da svi pojedinci koji žele steći status korisnika stana moraju ispoštovati potrebne uvjete koje od njih traži Zakon o stambenim odnosima. Da su sudovi na bilo kakav drukčiji način rješavali ovaj slučaj, to ne bi bilo moguće opravdati ciljem samog zakona, zbog čega je upravo ovakvo rješavanje bilo neophodno.
  • 26.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju izvršeno "miješanje" nije izvršeno u suprotnosti s pravilima uspostavljenim radi poštivanja prava na "dom" u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega apelantov navod da mu je osporavanim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na dom smatra neosnovanim.

Pravo na imovinu

  • 27.
    Apelant smatra da mu je navedenim odlukama, kojima mu nije priznato svojstvo legalnog korisnika stana, povrijeđeno i pravo na imovinu.
  • 28.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava.

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 29.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

  • 2.
    Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
  • 30.
    Prije svega, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99), prema tome imovinu, u smislu u kojem je imovina zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nositelja stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu s relevantnim propisima.
  • 31.
    Međutim, u konkretnom slučaju apelant nema konstituirano stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti ispunjava uvjete za legaliziranje statusa korisnika stana na koje se poziva, bilo prema odredbi člana 21. Zakona o stambenim odnosima, za što je potrebno da je živio u zajedničkom domaćinstvu s nositeljicom stanarskog prava u vrijeme njene smrti, bilo prema odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, po kojemu se "bespravni" korisnik može prinudno iseliti iz stana samo unutar ukupnog roka od osam godina, a koji počinje teći od dana nezakonitog useljenja. Apelantov navod da je period u kojem je živio sa svojom majkom počeo znatno ranije, te da su sudovi zauzeli pogrešan stav računajući vrijeme njegovog boravka u stanu od momenta njegovog ponovnog useljenja nakon majčine smrti, je u potpunosti neopravdan, jer sudovi nisu mogli u period bespravnog korištenja stana apelantu računati vrijeme koje je u djetinjstvu proveo u zajedničkom domaćinstvu s majkom. Dakle, apelant sa jedne strane traži da mu se u vrijeme "bespravnog" korištenja stana uračuna vrijeme koje je proveo s majkom od vremena djetinjstva, a ne da se broji samo vrijeme od useljenja nakon majčine smrti, i na tom osnovu da mu se prizna svojstvo legalnog korisnika stana, dok sa druge strane ističe da je bio član porodičnog domaćinstva svoje majke neprekidno i u vrijeme njene smrti, sa tek povremenim odlascima kod oca, te traži priznanje svojstva legalnog korisnika stana i po tom osnovu, a što je kontradiktorno jedno drugom, jer ne može biti bespravni korisnik i član domaćinstva u vezi sa istim stanom u isto vrijeme. Apelant u provedenim postupcima nije dokazao suprotno od činjenica koje su redovni sudovi utvrdili, a prema kojima apelant nije stekao uvjete za priznanje legalnog korisnika stana ni po jednom od navedenih osnova. Apelant od decembra 1995. godine pa do smrti svoje majke nije koristio predmetni stan, odnosno nije bio u domaćinstvu svoje majke za to vrijeme, kao niti u vrijeme njene smrti, što isključuje član 21. Zakona o stambenim odnosima kao osnov za stjecanje svojstva legalnog korisnika stana. Od vremena bespravnog useljenja u predmetni stan do podnošenja tužbe nije proteklo više od osam godina, što isključuje član 30. Zakona o stambenim odnosima kao osnov za stjecanje svojstva legalnog korisnika stana. Stoga Ustavni sud zaključuje da predmetni stan nikada nije ni mogao predstavljati apelantovu imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 32.
    S obzirom na izneseno, Ustavni sud smatra da je apelantov navod i u odnosu na povredu njegovog prava na imovinu, zaštićenog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovan.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Nema povrede prava na dom zagarantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, kao niti prava na imovinu zagarantiranog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješenja učinila država preko svojih organa u skladu sa zakonskim propisima koji su uspostavljeni u općem interesu, u skladu sa standardima Evropske konvencije.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.