Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2632/05, rješavajući apelaciju Senada Pendeka i Suvada Đuderije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Pendeka i Suvada Đuderije, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-439/05 od 2. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-52/04 od 18. maja 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Senad Pendek i Suvad Đuderija (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 23. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-439/05 od 2. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-52/04 od 18. maja 2005. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora apelantima do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2632/05 od 16. januara 2006. godine, kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), zatraženo je 29. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 25. januara 2006. godine, Kantonalni sud 18. januara 2006. godine, a tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su 17. aprila 2006. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-52/04 od 18. maja 2005. godine apelanti su, kao drugo i trećeoptuženi, proglašeni krivim za krivično djelo navođenja na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1, te u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije BiH, zbog čega su osuđeni na kaznu zatvora od po dvije godine. Presudom Vrhovnog suda broj Kž-439/05 od 2. novembra 2005. godine prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o kazni pa je apelantima izrečena kazna od po jedne godine i tri mjeseca zatvora, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda u cijelosti potvrđena.
  • 8.
    Branitelj prvooptuženog Palamar Bajrama (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) je na glavnom pretresu, održanom 24. juna 2004. godine, izjavio da će se "prvooptuženi koristiti pravom iz člana 275. stav 3" Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), te da neće dati uvodnu riječ niti odbranu, kao i da će staviti prijedlog da se prvooptuženi pozove kao svjedok odbrane. Na istom pretresu, branitelj apelanata je izjavio da su se apelanti izjasnili da nisu krivi, a kasnije je na glavnom pretresu izjavio da ostaje kod "uvodnih riječi koje je ranije na glavnom pretresu u odnosu na prvooptuženog iznio (njegov branitelj)". Na glavnom pretresu, održanom 18. aprila 2005. godine, branitelj prvooptuženog i branitelj apelanata su predložili da se svi optuženi saslušaju u svojstvu svjedoka, pa je sud donio rješenje kojim je odredio provođenje takvog dokaza. Prvooptuženi i apelanti su saslušani na glavnom pretresu održanom 25. aprila 2005. godine nakon što ih je sud upozorio da, ukoliko žele istupiti kao svjedoci odbrane, moraju slušati postavljena pitanja i na njih direktno odgovarati, kao i da "prema odredbama važećeg ZKP FBiH" neće polagati zakletvu.
  • 9.
    Prvostepeni sud je, također, proveo dokaze saslušanjem mldb. oštećene kao svjedoka, čitanjem iskaza njene majke koji je dala u istrazi, saslušanjem svjedoka odbrane, vještačenjem vještaka neuropsihijatra i biologa, te uvidom u drugu relevantnu dokumentaciju. Na osnovu ovako provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti, nakon što su prethodno sa prvooptuženim dogovorili da mu oni obezbijede djevojku radi pružanja seksualnih usluga, za šta im je ovaj obećao novčanu naknadu, neutvrđenog dana u martu 2004. godine u stan prvooptuženog doveli mldb. oštećenu obećavši joj da će joj naći prenoćište. Nakon toga su napustili stan prvooptuženog, koji je potom silovao mldb. K.S. na način koji je detaljno opisan u obrazloženju prvostepene presude. Obrazlažući zbog čega je u cijelosti vjerovao mldb. oštećenoj, prvostepeni sud je naveo da su njeni iskazi u istrazi i na glavnom pretresu identični i za sud uvjerljivi. Osim toga, prvostepeni sud je uzeo u obzir da se radi o malodobnoj osobi "koja je očigledno imala porodičnih problema i koja je vjerovala da će joj optuženi pružiti pomoć, a s obzirom na njenu nezrelu dob, sud nalazi da je ona (prvooptuženom) kao i (apelantima), dakle osobama koje su u odnosu na nju, a pogotovo (prvooptuženi), osobe srednjih godina i mnogo starije od oštećene, povjerovala" da će joj pomoći u rješavanju porodičnih problema.
  • 10.
    Također, sud je konstatovao da je događaj prijavljen naknadno, tako da nije blagovremeno izvršen ljekarski pregled, ali je ovakvo ponašanje oštećene prvostepeni sud ocijenio logičnim, budući da se radi o nezreloj osobi, posebno imajući u vidu i nalaz vještaka neuropsihijatra koji je utvrdio da oštećena ima posttraumatski šok od kritičnog događaja. Također, prvostepeni sud je konstatovao da je mldb. oštećena na identičan način prepričala događaj svojoj majci, koja je to potvrdila u svom iskazu, navodeći da je mldb. oštećena bila smještena nakon kritičnog događaja u sigurnu kuću jedne nevladine organizacije. Ovaj iskaz, koji je majka mldb. oštećene dala u istrazi, pročitan je na glavnom pretresu, budući da zbog traumatskog šoka koji je i majka oštećene doživjela zbog kritičnog događaja, te psihičkih smetnji konstatovanih nalazom vještaka neuropsihijatra, nije bilo moguće provesti dokaz njenim saslušanjem na glavnom pretresu. Prvostepeni sud je zaključio da je iskaz oštećene potkrijepljen i drugim materijalnim dokazima, a naročito nalazom vještaka biološke struke, koji je detaljno opisan u obrazloženju prvostepene presude. Osim toga, sud je cijenio i to što ni prvooptuženi ni apelanti nisu situaciju mldb. oštećene i njene probleme prijavili policijskim organima, niti centru za socijalni rad, a naročito apelant Suvad Đuderija, čija je supruga socijalna radnica, što je sam istakao u svom iskazu. Na osnovu svega izloženog, prvostepeni sud je zaključio da su apelanti, "svjesno iskoristivši porodične nesuglasice oštećene, lažno (mldb. oštećenu) naveli da povjeruje da će joj pomoći u pronalasku rješenja i svjesno, a pod lažnim izgovorom da joj omogućavaju prenoćište, ostavili je u stanu (prvooptuženog), kojem su je uz prethodni dogovor s njim i doveli za novčanu naknadu".
  • 11.
    Vrhovni sud je odbio žalbu apelanata, u kojoj su naročito naveli da u prvostepenoj presudi stoji da je sud cijenio "sve provedene dokaze i odbranu optuženih", iako apelanti nisu dali odbranu na glavnom pretresu nego su, na prijedlog branitelja, saslušani kao svjedoci. Apelanti su smatrali da je na ovaj način nezakonito uzeta u obzir odbrana optuženih koju su dali u istrazi, mada ta odbrana nije bila "uvedena kao dokaz na glavnom pretresu". Međutim, Vrhovni sud je, razmatrajući ove žalbene navode apelanata, zaključio da je "očigledno u pitanju greška suda, odnosno pogrešna formulacija", te da je očigledno da je prvostepeni sud cijenio iskaze optuženih koji su po prijedlogu odbrane saslušani kao svjedoci, a da odbrana data u istrazi nije ni bila predmetom ocjene suda, niti je bila uvedena kao dokaz na glavnom pretresu. Osim toga, Vrhovni sud je, u detaljnom obrazloženju, naveo da u prvostepenoj presudi nije izostala analiza provedenih dokaza, te da je prvostepeni sud dovoljno uvjerljivo obrazložio na osnovu kojih dokaza i zašto je zaključio da su utvrđene odlučne činjenice, čime je udovoljio zahtjevima iz člana 296. ZKP FBiH. Također, Vrhovni sud je zaključio da se prvostepena presuda ne temelji samo na iskazu oštećene, već da je taj iskaz potvrđen i drugim provedenim dokazima, naročito iskazom majke oštećene i nalazom vještaka biološke struke. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti prije svega navode da prvostepeni sud nije sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje terete apelante, kao i one koje im idu u korist, što je suprotno odredbi člana 15. ZKP FBiH. Naročito, apelanti smatraju da prvostepeni sud ni na koji način nije obrazložio zbog čega ne prihvata dokaze odbrane, "iako oni ničim nisu dovedeni u sumnju". Pri tome, apelanti smatraju da je iskaz mldb. oštećene kontradiktoran svim ostalim provedenim dokazima, na šta su žalbom također ukazivali. Međutim, Vrhovni sud je, kako dalje navode, proizvoljno odbio ove žalbene navode, a naročito to što je prvostepeni sud, suprotno odredbama člana 11. stav 2. ZKP FBiH, zasnovao odluku na nezakonito pribavljenom dokazu. Ovu svoju tvrdnju apelanti obrazlažu time što oni nisu dali odbranu, već su saslušani kao svjedoci na glavnom pretresu. Budući da su odbranu iznijeli u istrazi, smatraju da je prvostepeni sud nezakonito uveo tu odbranu kao dokaz na glavnom pretresu. Također, apelanti smatraju da Vrhovni sud ovakvo postupanje pogrešno kvalifikuje kao "očigledno pogrešnu formulaciju" suda, budući da "ne može sa sigurnošću utvrditi je li se prvostepeni sud prilikom donošenja odluke rukovodio i ovim dokazom". Apelanti smatraju da je na ovaj način prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka i pravilo da presuda ne smije biti zasnovana na nezakonitom dokazu, što sve vodi kršenju prava na pravično suđenje.

b) Odgovori na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni sud pobija navode iz apelacija i navodi da je postupak u konkretnom predmetu u cijelosti proveden na način koji nije prekršio ustavna prava apelanata. Vrhovni sud prvenstveno ukazuje da su navodi iz apelacije u cijelosti isti kao i navodi koje su apelanti isticali u žalbi protiv prvostepene presude. Međutim, Vrhovni sud navodi da je svojom presudom dao detaljne odgovore na sve žalbene prigovore apelanata, kao i da je u cijelosti izvršena analiza svih provedenih dokaza, te da je utvrđeno da je činjenično stanje u cijelosti utvrđeno i da su rasvijetljene sve odlučne okolnosti konkretnog događaja. Vrhovni sud smatra da su i u prvostepenoj i u drugostepenoj presudi dati uvjerljivi razlozi zbog čega je iskaz mldb. oštećene vjerodostojan i istinit, te da taj iskaz, suprotno tvrdnjama apelanata, nije doveden u sumnju, a naročito imajući u vidu sve provedene dokaze u njihovoj cjelini. Apelanti, kako dalje navodi Vrhovni sud, u apelaciji iznose svoju ocjenu dokaza, koja je u suprotnosti sa činjeničnim stanjem koje je sud utvrdio. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 14.
    Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te da je sud prilikom vođenja krivičnog postupka i donošenja odluke u cijelosti vodio računa o pravu iz člana 6. Evropske konvencije. Suprotno navodima apelanata, prvostepeni sud nije svoju odluku zasnovao samo na iskazu mldb. oštećene, već i na drugim provedenim dokazima, uključujući i ocjenu iskaza svjedoka odbrane, cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu. Također, Kantonalni sud navodi da je istina da u pismenom otpravku prvostepene odluke stoji "da je sud cijenio sve provedene dokaze i odbrane optuženih...", ali da je i Vrhovni sud svojom analizom utvrdio da se radi o pogrešnoj formulaciji. Naime, iz spisa proizlazi da je u toku dokaznog postupka sud, na prijedlog branitelja, saslušao apelante i prvooptuženog kao svjedoke, te da tužilaštvo nije ni predložilo niti prezentiralo odbrane apelanata koje su date u istrazi, niti su te odbrane bile predmetom sudske ocjene. Prvostepena presuda je zasnovana samo na dokazima izvedenim na glavnom pretresu, a sud je na osnovu tako provedenih dokaza nesumnjivo zaključio da su apelanti odgovorni za krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 35/03) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.

Š...Ć

(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 15.

Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 100.

(2) Svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a potom će se upozoriti da je davanje lažnog iskaza krivično djelo.Š...Ć

Član 102.

(1) Ako su ispunjeni uvjeti za ispitivanje, sud može zahtijevati od svjedoka da prije svjedočenja položi zakletvu odnosne dadne izjavu.

Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 305.

Š...Ć

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć

Član 312.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

Š...Ć

  • i)
    ako se presuda zasniva na dokazu na kojem se po odredbama ovog Zakona ne može zasnivati presuda,Š...Ć
  • k)
    ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć".

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 439/05 od 2. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelacija podnesena 23. decembra 2005. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelanti se žale da mi je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 22.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe. Š...Ć ".

  • 23.
    U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivična djela propisana zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
  • 24.
    Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanata, u suštini, da je prvostepeni sud presudu zasnovao na nezakonitom dokazu, te da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
  • 25.
    U vezi sa konkretnim navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da su se apelanti koristili svojim pravom da ne iznesu svoju odbranu, kako je to zakonom i predviđeno. Ovo pravo optuženog na šutnju je jedan od najznačajnijih elemenata prava na odbranu, a njegov ratio se nalazi u pravu optuženog protiv samoinkriminacije. Iz navoda apelacije, ali i iz presuda i spisa proizlazi da ovo pravo apelantima nije bilo uskraćeno, kao i da su se njime koristili. Međutim, naknadno su apelanti ipak odlučili dati iskaz na glavnom pretresu i to tako što je njihov branitelj predložio da budu saslušani kao svjedoci, što je prvostepeni sud prihvatio. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da ZKP FBiH ne predviđa mogućnost saslušanja optuženog kao svjedoka u vlastitoj krivičnoj stvari, te da ne sadrži eksplicitne odredbe o načinu kako bi takav dokaz trebalo izvesti. Stoga se iskaz apelanata koji su, bez ikakve prisile, odlučili dati na glavnom pretresu, po uputama njihovog branitelja, ima smatrati odustajanjem od prava na odbranu šutnjom i njihovom "odbranom" u smislu važećeg procesnog zakona, bez obzira što taj iskaz optuženi, branitelj, pa čak i Vrhovni sud kvalifikuju kao "saslušanje optuženog kao svjedoka". Ovo tim prije što pravo optuženog da se brani šutnjom nije suprotstavljeno njegovom pravu "da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist", kako to ZKP predviđa, a što je prvostepeni sud apelantima, na njihov zahtjev, omogućio. Osim toga, iz spisa je vidljivo da apelanti nisu saslušani na način na koji ZKP predviđa da svjedok bude saslušan. Naime, apelanti nisu upozoreni da moraju govoriti istinu, da mogu biti krivično gonjeni za davanje lažnog iskaza, nije traženo da daju zakletvu i sl., što bi, u suštini, bilo suprotno pravu optuženog protiv samoinkriminacije. Ustavni sud zapaža da su na apelante primijenjene odredbe o unakrsnom ispitivanju svjedoka, čemu nisu prigovarali, ali da to nije učinjeno na štetu njihovog prava na odbranu i prava protiv samoinkriminacije. Stoga, izvođenje i prihvatanje ovakvog dokaza, bez obzira kako ga je prvostepeni sud nazvao, nije samo po sebi u suprotnosti ni sa jednim elementom prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Suprotno tumačenje bi vodilo pretjeranom formalizmu, koji bi bio suprotan samoj suštini prava zajamčenih Evropskom konvencijom, a moglo bi otvoriti prostor i za zloupotrebu procesnog zakona.
  • 26.
    Imajući ovo u vidu, a u vezi sa navodima apelanata da je sud presudu zasnovao na nezakonitom dokazu, jer je "uveo kao dokaz odbranu datu u istrazi", Ustavni sud ukazuje da ovi navodi apelanata ničim ne mogu biti potvrđeni. Naime, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je tužilaštvo predložilo ili da je prvostepeni sud, na vlastitu inicijativu, pročitao ili na bilo koji drugi način uzeo u obzir odbranu apelanata koju su dali u istrazi. Naprotiv, prvostepeni sud je cijenio i analizirao isključivo iskaze koje su apelanti dali po vlastitom prijedlogu i na vlastitu inicijativu, što nesumnjivo i jasno proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, a što je potvrđeno i drugostepenom presudom, bez obzira kako je sud te iskaze okarakterisao, odbranom ili svjedočenjem. Budući da su apelanti iskaze dali na glavnom pretresu i to na vlastiti prijedlog, neosnovani su njihovi navodi da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu ili da je zasnivanjem presude na ovako izvedenom dokazu prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 27.
    U vezi sa navodima apelanata da su sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te da su dokazi odbrane odbijeni bez obrazloženja, Ustavni sud ukazuje da nije u njegovoj nadležnosti da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 28.
    U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je ključni dokaz optužbe iskaz mldb. oštećene. Međutim, to samo po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, već citiranu Odlukua Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
  • 29.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Naime, svi dokazi, pa i iskaz mldb. oštećene, izvedeni su na javnoj raspravi, a apelanti su imali priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branitelja. Prvostepeni sud je naročito cijenio delikatnost krivičnog djela silovanja i navođenja na prostituciju, nezrelost mldb. oštećene u odnosu na prvooptuženog i apelante i njeno veliko povjerenje da će joj apelanti, koje je lično poznavala, pomoći u vezi s problemima koje je imala u porodici. Također, sud je cijenio i činjenicu da apelanti, iako mnogo stariji od mldb. oštećene, nisu njen slučaj prijavili policiji ili centru za socijalni rad, mada se od njih takvo ponašanje logično moglo očekivati, ako su joj željeli pomoći. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne, određene i brižljivo obrazložene razloge za svoj zaključak da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, a njihova ocjena dokaza ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
  • 30.
    Također, činjenice koje sud treba utvrditi mogu se dokazivati neposrednim i posrednim dokazima - indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje indicijama nije, samo po sebi, protivno načelima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kako čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 661/05 od 22. aprila 2005. godine i AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
  • 31.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su posredni dokazi koje je prvostepeni sud izveo analizirani i povezani na način koji zadovoljava navedene kriterije, a koji ne ostavlja sumnju u to da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Ovo naročito imajući u vidu prirodu i način izvršenja krivičnih djela silovanja i navođenja na prostituciju, zbog čega veoma često nema velikog broja neposrednih dokaza. Ustavni sud smatra da obrazloženja koja su u tom pravcu dali redovni sudovi zadovoljavaju kriterije iz člana 6. Evropske konvencije, te da njihova ocjena i neposrednih i posrednih dokaza ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti.
  • 32.
    Osim toga, apelanti prigovaraju da je u konkretnom slučaju prekršeno načelo "ravnopravnosti stranaka", zasnivajući takav svoj prigovor upravo na navodima o ocjeni dokaza. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu, u konkretnom slučaju, dostavili bilo kakav dokaz da je prvostepeni sud proizvoljno odbio bilo koji njihov prijedlog za izvođenje dokaza, niti u spisu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Naprotiv, iz prvostepene presude proizlazi da su apelanti imali i koristili mogućnost da izvode svoje dokaze na isti način kao i tužilaštvo, da ispituju i dovedu u pitanje dokaze optužbe, uključujući i unakrsno ispitivanje mldb. oštećene, da su tokom cijelog postupka imali advokata, te da apelanti ne nude argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je načelo ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršeno, niti je kršenje tog načela očigledno u konkretnom predmetu.
  • 33.
    Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanata. Osim toga, u apelacijama se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje su apelanti već isticali u žalbama na prvostepenu odluku a na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud, niti apelanti navode ijednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak ili da narušava načelo ravnopravnosti stranaka.
  • 34.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije kada se apelanti žale da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, činjenica da su se apelanti branili šutnjom, ali da su kasnije, na vlastiti prijedlog, dali iskaz na glavnom pretresu, ne znači da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, niti da je prekršeno pravo na pravično suđenje kada prilikom davanja tog iskaza nije prekršeno pravo apelanata na odbranu i pravo protiv samoinkriminacije.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.