Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2408/05, rješavajući apelaciju Osmana Redžića i PP "Drvopromet" Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Osmana Redžića i PP "Drvopromet" Zenica.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-353/05 od 3. oktobra 2005. godine i Rješenje Općinskog suda I u Sarajevu broj IP-800/01 od 21. januara 2003. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da osigura potpuno izvršenje Rješenja Općinskog suda I u Sarajevu broj IP-800/01 od 29. juna 2001. godine.

Nalaže se Federaciji Bosne i Hercegovine i Općinskom sudu u Sarajevu, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Osman Redžić i PP "Drvopromet" Zenica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa advokat Zijad Mehmedagić, podnijeli su 23. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-353/05 od 3. oktobra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj IP-800/01 od 21. januara 2003. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 9. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je zatraženo 1. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 15. decembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 27. septembra 2006. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj PS-156/99 od 23. februara 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj PŽ-242/00 od 31. januara 2001. godine, tuženo Ministarstvo odbrane FBiH (u daljnjem tekstu: FMO) je obavezano da apelantima, na ime duga za isporučenu robu tokom 1996. i 1997. godine, isplati iznos od 12.063,40 KM sa zakonskom kamatom počevši od 25. augusta 1998. godine, kao dana podnošenja tužbe, do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.258,00 KM.
  • 7.
    Odlučujući o prijedlogu apelanata za izvršenje navedene pravosnažne presude, Općinski sud je Rješenjem broj IP-800/01 od 29. juna 2001. godine odredio predloženo izvršenje u visini i obimu kako je bliže opisano u rješenju.
  • 8.
    Izvršenik FMO je protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor, ističući da bi, zbog teške finansijske situacije, provođenje predloženog izvršenja dovelo u pitanje funkcioniranje i rad izvršenika, te istakao da je Zakonom o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" broj 39/98) regulirano da se privremeno obustavljaju od izvršenja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema Federaciji BiH koja su nastala za potrebe odbrane u periodu rata i neposredne ratne opasnosti.
  • 9.
    Općinski sud je Rješenjem broj IP-800/01 od 21. januara 2003. godine djelimično usvojio prigovor izvršenika, pa je Rješenje o izvršenju od 29. juna 2001. godine ograničio na iznos od 1.367,00 KM sa kamatama od 25. augusta 1998. godine, zatim je u preostalom dijelu obustavio izvršenje određeno Rješenjem od 29. juna 2001. godine, te naložio "Univerzal-banci" da postupi prema ovom Rješenju od 21. januara 2003. godine. Rješenjem je, također, utvrđeno da će se izvršna odluka, na povjeriočev prijedlog, uputiti nadležnoj Komisiji kada postane pravosnažno to rješenje i nakon imenovanja Komisije iz člana 3. Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije BiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" broj 17/02).
  • 10.
    Protiv navedenog rješenja apelanti su izjavili žalbu, koju je Kantonalni sud odbio Rješenjem broj Pž-353/05 od 3. oktobra 2005. godine, te potvrdio prvostepeno rješenje, navodeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelanti smatraju da su osporenim rješenjima povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporenih odluka, a povredu svojih prava vide u tome što je Zakonom o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, na koji se pozvao sud u obrazloženju svojih odluka, onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, čime se stavlja pretjeran teret na apelante, te da se ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinca. Apelanti, dalje, smatraju da postoji povreda prava na nezavisan sud, budući da se navedenim zakonom "suspendiraju i mijenjaju obavezujuće sudske odluke", te apelanti predlažu da se ukine kao nezakonito osporeno Rješenje Općinskog suda broj IP-800/01 od 21. januara 2003. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-353/05 od 3. oktobra 2005. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud i Općinski sud navode da su postupali u skladu sa važećim pozitivnim propisima koji do postupanja povodom žalbi apelanata nisu stavljeni van snage, te je stoga Kantonalni sud i potvrdio prvostepeno rješenje.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98) relevantne odredbe glase:

"Član 1.

Ovim zakonom privremeno se obustavljaju od izvršenja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema Federaciji Bosne i Hercegovine nastala za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

Izvršenje presuda i upravnih akata za potraživanja iz stava 1. ovog člana, ukoliko se prije ne postigne poravnanje, počinje istekom roka od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona...."

  • 14.
    U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Pod potraživanjima koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica po sljedećim osnovama:

  • -
    mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme,
  • -
    isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane,
  • -
    ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili općim aktom i
  • -
    drugim osnovama za potrebe odbrane.

Š...Ć

Član 6.

Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije.

Do donošenja propisa iz člana 7. ovog zakona potraživanja iz stava 1. ovog člana neće se isplaćivati.

Član 7.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na prijedlog Ministarstva finansija, propisat će način utvrđivanja i realizacije javnog duga iz člana 6. ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 8.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ('Službene novine Federacije BiH' broj 39/98)... "

  • 15.
    Uredba o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga FBiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" br. 17/02, 32/02 i 34/02):

"Član 2.

Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživanja iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ('Službene novine Federacije BiH' broj 43/01) (u daljnjem tekstu: Zakon) nastala u periodu od 8. 4. 1992. do 23. 12. 1996. godine, i to:

  • -
    mobilizirana i ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema;
  • -
    isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane;
  • -
    ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom i općim aktom i
  • -
    drugim osnovama za potrebe odbrane.

Član 3.

Pravna i fizička lica koja imaju potraživanja prema Federaciji na osnovu člana 2. Zakona svoja potraživanja mogu prijaviti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Komisija).

Član 12.

U slučaju pokretanja izvršnog postupka po pravosnažnim presudama nadležnog suda ili konačnim rješenjima Ministarstva odbrane i MUP-a i nadležnih organa uprave, a koji se odnos? na javni dug iz člana 3. Zakona, sud će izvršnu odluku uputiti Komisiji na nadležnost..."

  • 16.
    Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 9/04 i 30/04):

"Član 1.

Ovim zakonom se privremeno odgađaju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina.

Član 2.

Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršne isprave donesene u sudskom i upravnom postupku a koje se odnose na potraživanja nastala na osnovu:

Š...Ć

  • 4)
    zaostalih neizmirenih obaveza korisnika budžeta.

Član 3.

Ovaj zakon će se primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka iz člana 2. ovog zakona."

  • 17.
    Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 66/04, 49/05 i 35/06):

"Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se unutrašnje obaveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim licima nastale na osnovu: neisplaćenih invalidnina, neisplaćenih penzija, neisplaćenih naknada dobavljačima za robu, materijale i usluge, obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka, te ostale obaveze (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug), odnosno način pojedinačne verifikacije utvrđenih potraživanja, kao i način njihovog izmirenja.

Član 2.

(2) Unutrašnji dug Federacije procjenjuje se u iznosu od 1.858,9 miliona KM.

(3) Obaveze unutrašnjeg duga iz stava 1. ovog člana izmiruju se isplatom u gotovini, putem izdavanja obveznica (u daljnjem tekstu: obveznice) i otpisivanjem, prema odredbama ovog zakona.

Član 3.

(3) Sve obaveze koje čine unutrašnji dug, definirane odredbama ovog zakona, koje su zasnovane na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku, izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona.

(5) Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine' broj 9/04) primjenjuju se odredbe ovog zakona.

Član 16.

Ratna potraživanja iz člana 3. ovog zakona su obaveze nastale u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine i za koja su fizička i pravna lica propisno prijavila potraživanja, prema Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć i Uredbi o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 17.

(1) Obaveze za ratna potraživanja izmirivat će se izdavanjem obveznica.

(2) Prije izdavanja obveznica povjerioci će, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, svoje izvršne odluke donesene u sudskom i upravnom postupku registrirati u Federalnom ministarstvu finansija.

(3) Registriranje izvršnih odluka iz stava 2. ovog člana podrazumijeva podnošenje relevantne dokumentacije od povjerilaca neophodne za provjeru autentičnosti i registriranja iznosa koji će izvršiti.

(4) Kamata za ratna potraživanja, sadržana u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku, u periodu od dana donošenja osnovnog zakona do dana izdavanja obveznica se otpisuje.

Član 20.

(1) Po završetku procesa registriranja izvršnih odluka iz stava 2. člana 17. ovog zakona, te završetka procesa verificiranja ratnih potraživanja iz stava 2. člana 18. ovog zakona, Vlada Federacije će početi izdavati obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja, a najkasnije do 1.1.2008. godine.

(2) Obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 miliona KM, uz sljedeće uvjete:

  • 1.
    fiksna godišnja kamatna stopa u visini od 2,5%;
  • 2.
    imaju grace period od 13 godina od datuma izdavanja;
  • 3.
    imaju datum dospijeća najkasnije do 31.12.2047. godine.

(3) Vlada Federacije će donijeti podzakonski akt kojim će urediti emitiranje obveznica, način rasporeda emitiranja obveznica po godinama dospijeća obveznica, te druge bitne elemente neophodne za emitiranje obveznica."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-353/05 protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 3. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelanti osporavaju navedena rješenja, tvrdeći da je tim Rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što je osporenim rješenjima onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, budući da je u najvećem dijelu obustavljen postupak prinudnog izvršenja pravosnažne sudske presude, kojom je utvrđena obaveza optuženika da apelantima isplate potraživanje sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
  • 25.
    U vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
  • 26.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavljaju obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi, stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude.
  • 27.
    Ustavni sud podsjeća i na vlastitu praksu, kad je u analognoj situaciji u Republici Srpskoj našao povredu prava na pravično suđenje zbog toga što je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske stavljen "pretjeran teret na pojedince", jer je "u članu 21. stav 1. tačka 1. ovog zakona propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina, usljed čega se opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica, doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako djelotvorno ostvari svoja prava" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 8/05).
  • 28.
    U kontekstu navedenog Ustavni sud konstatira da apelanti posjeduju pravosnažnu presudu koja nije izvršena, odnosno čije je izvršenje u većem dijelu obustavljeno pozivanjem na odredbe Zakona o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" broj 39/98) i Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije BiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" br. 17/02, 32/02 i 34/02). Ustavni sud podsjeća da je nakon navedenog zakona Federacija BiH donijela Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH" broj 43/01), zatim, Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 9/04 i 30/04) a zatim i Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 66/04, 49/05 i 35/06) kojim je regulirano da će se izvršne odluke realizirati izdavanjem obveznica pod uvjetima i rokovima preciziranim tim zakonom.
  • 29.
    Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će zaustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 969/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 27/05). Naravno, ne može se osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava, kao što je, naprimjer, pravo na imovinu i sl. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. navedene konvencije.
  • 30.
    U konkretnom slučaju Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH spriječeno je izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na potraživanja nastala po osnovu zaostalih neizmirenih obaveza korisnika budžeta do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja navedenih potraživanja. Međutim, iako je donesen Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, situacija nije bitnije izmijenjena budući da navedeni zakon određuje kako će se i sve obaveze koje čine unutrašnji dug, a koje su zasnovane na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku, izvršiti na način propisan odredbama tog zakona, što znači da će biti izmirene izdavanjem dionica s tim da se kamata sadržana u izvršnoj odluci otpisuje od dana donošenja osnovnog zakona d? dana izdavanja obveznica. U pogledu donošenja navedenih zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije, osobito imajući u vidu da je navedenim zakonom propisano da će Vlada Federacije BiH najkasnije do 1. januara 2008. godine izdati obveznice za izmirenje obaveza, uz uvjet da je fiksna godišnja kamatna stopa 2,5 posto, da imaju grace period od 13 godina od dana izdavanja i da dospijevaju najkasnije do 31. decembra 2047. godine.
  • 31.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se zakonskim rješenjima usvojenim u Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, a usljed kojih je nemoguće izvršiti pravosnažne sudske odluke u dugom periodu, krši pravo apelanata na "pristup sudu", koje je neodvojiv element člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 33.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

....

  • k)
    Pravo na imovinu.

..."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

" Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 34.
    Preduvjet za razmatranje navoda apelanata u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li su apelanti uopće imali "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 35.
    Prema praksi Ustavnog suda koja je općenito usvojena, pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01), te ga treba shvatiti na način "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, Serija A br. 332, tačka 31).
  • 36.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju apelanata, na ime duga za isporučenu robu tokom 1996. i 1997. godine, sa zakonskom kamatom uz naknadu troškova postupka, koje je priznato pravosnažnim sudskim presudama, a koje prema propisima Federacije BiH predstavlja "ratna potraživanja", te da navedeno potraživanje predstavlja "imovinu" apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 774/04, u kojoj je odlučivao o gotovo identičnoj situaciji sa aspekta propisa Republike Srpske, došao do zaključka da zatezne kamate dosuđene pravosnažnom sudskom presudom i troškovi postupka, također, predstavljaju "imovinu" podnosilaca prijave u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Razlozi za takav stav navedeni u toj odluci, posmatrani u kontekstu propisa Federacije BiH, u cijelosti se odnose i na ovu Odluku, pa zbog toga Ustavni sud zaključuje da zatezne kamate i troškovi postupka, također, predstavljaju "imovinu" apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 38.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 61).
  • 39.
    Nakon što je utvrdio da potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom predstavljaju apelantovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li je lišavanje apelanata sporne imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 40.
    Iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda, kao i rješenja Općinskog suda, može se zaključiti da je miješanje u imovinska prava apelanata zasnovano na zakonu, te da iz njih ne proizlazi da je prilikom donošenja navedenih rješenja uočljiva proizvoljnost u primjeni važećih propisa.
  • 41.
    U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da citirani zakoni Federacije BiH, a imajući u vidu da su usmjereni na odgađanje izvršenja izvršnih isprava, predstavljaju, ustvari, uplitanje države u imovinska prava građana koje bi, prema članu 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, bilo opravdano ako bi bio uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, odnosno ako bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Osim toga, takvi zakoni morali bi biti doneseni u javnom interesu, morali bi slijediti legitimne ciljeve i morali bi ispunjavati već spomenuti princip proporcionalnosti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "ta lica moraju da snose prevelik teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A-52, str. 26-28, st. 70-73).
  • 42.
    Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonima, dolazi se do zaključka da je takvim zakonima, osim toga što je upitno njihovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, koji se, u suštini, ogleda u rješavanju vladinih obaveza nastalih kao posljedica rata tako da se osiguraju i podrže makroenergetska stabilnost i fiskalna održivost Federacije BiH, što nedvosmisleno predstavlja javni interes, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. U okolnostima kad je navedenim zakonom utvrđeno da će apelant umjesto novca dobiti obveznice, da će kamate koje su utvrđene izvršnom presudom biti otpisane do dana izdavanja obveznica, da će nakon toga fiksna godišnja kamatna stopa iznositi 2,5 posto, da obveznice koje dobije apelant imaju grace period od 13 godina, te da obveznice dospijevaju najkasnije do 31. decembra 2047. godine, Ustavni sud smatra da postoji pretjeran teret na strani apelanata, odnosno da ne postoji proporcionalnost između interesa zajednice i interesa pojedinaca. Zbog navedenih razloga, premda je donesen zakon koji regulira način ostvarivanja potraživanja zasnovanog na izvršnoj sudskoj odluci, apelanti se i dalje nalaze u neizvjesnoj situaciji, jer ne mogu realizirati svoja potraživanja na način preciziran pravosnažnom sudskom odlukom, a periodi i načini realizacije propisani Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH opravdano nameću pitanje da li će apelanti uopće za života moći ostvariti svoja potraživanja. Stoga, Ustavni sud smatra da je, s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obavezna apelantima omogućiti izvršenje pravosnažne sudske odluke.
  • 43.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 44.
    U skladu sa zaključcima u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama mijenja pravosnažne sudske odluke, čime krši i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj koji je u javnom interesu, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.