Aktio

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA ČETVRTI ODJEL

Konačna odluka o prihvatljivosti

KONAČNA ODLUKA
O PRIHVATLJIVOSTI

ČETVRTI ODJEL

Aplikacija br. 27912/02

koju je uložio

Mustafa SULJAGIĆ protiv Bosne i Hercegovine

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), na zasjedanju Sudskog vijeća održanom 20. juna 2006.i u sastavu:

Sir Nicolas Bratza, predsjednik,

Mr J. Casadevall,

Mr G. Bonello,

Mr K. Traja,

Mr S. Pavlovschi,

Mr L. Garlicki,

Ms L. Mijović,

i Mr T.L. Early, registrar Odjela,

S obzirom na to da je gore navedena aplikacija uložena 2. jula 2002. godine,

S obziron na opažanja koja je dostavila optužena Vlada i opažanja koja je u svom odgovoru dostavio aplikant,

Sudsko vijeće je nakon vijećanja odlučilo sljedeće:

Činjenice

Aplikant, gospodin Mustafa Suljagić, rođen 1935. godine, državljanin Bosne i Hercegovine, živi u Bosni i Hercegovini. Aplikanta pred sudom zastupa advokat E. Suljagić iz Srebrenika. Tuženu Vladu zastupa gospođa Z. Ibrahimović, zastupnik, i gospođa Mijić, zamjenik zastupnika.

A. Okolnosti slučaja

Činjenice koje se odnose na slučaj, onako kako su ih dostavile strane, mogu se sumirati na sljedeći način:

Prije raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) aplikant je deponovao devizna sredstva na šest bankovnih računa u tadašnjoj Privrednoj banci Sarajevo - Osnovna banka Tuzla. U Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim zemljama nasljednicama bivše SFRJ, ovakva štednja se naziva "stara" devizna štednja. (za relevantne detaljnije informacije vidi Jeličić v. Bosna i Hercegovina (dec.), no. 41183/02, ECHR 2005-...).

U nekoliko navrata aplikant je pokušao da podigne svoja sredstva ali nije uspio.

Aplikant se 10. aprila 1998. godine žalio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ("Ustavni sud") koji je osnovan u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir iz 1995. godine).

Ustavni sud je pismeno 16. aprila 1998. godine obavijestio aplikanta, da može da razmatra isključivo žalbe koje se odnose na presude drugih sudova u zemlji.

Tuzlanska banka 15. jula 1999. godine obavijestila je aplikanta (pravni nasljednik Privredne banke Sarajevo - Osnovna banka Tuzla gore pomenuta banka) da je njegova "stara" devizna štednja registrovana na posebnom računu u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana Federacije Bosne i Hercegovine iz 1997. godine. Aplikant je također obaviješten da, prema istom Zakonu, banka više nije odgovorna za štednju. 28. jula 1999. godine, aplikant se žalio ali očigledno je da nije primio nikakav odgovor.

Aplikant se 22. septembra 1999. godine žalio Domu za ljudska prava koji je uspostavljen na osnovu Sporazuma o ljudskim pravima (Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir).

Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (pravni sljednik Doma za ljudska prava) 6. aprila 2005. godine donijela je odluku Besarović i ostali (310 aplikanata, detaljno opisana u tekstu koji slijedi pod "Relevantni zakoni i praksa") koja uključuje i aplikanta u ovom slučaju. Utvrđeno je kršenje člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Bosna i Hercegovina je bila obavezna da donese zakonski okvir o pitanjima kao što je "stara" devizna štednja do 17. aprila 2006. godine. Aplikantu je dosuđeno 500 KM na ime nematerijalne odštete i sudskih troškova.

Proizilazi da je stanje na aplikantovim računima oko 131.000 eura. Međutim, ova suma mora biti verificirana u skladu sa odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje koji je donesen 2006. godine.

B. Relevantni zakoni i praksa

  • 1.
    Zakonska regulativa bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i bivše Republike Bosne i Hercegovine

Za račune devizne štednje garantovala je bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ("SFRJ"). Bivša Republika Bosna i Hercegovina (zakonski prethodnik današnje Bosne i Hercegovine) preuzela je tu garanciju. (Za relevantne odredbe pogledaj odluku za slučaj Jeličić koja je gore citirana.)

  • 2.
    Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini iz 1995. godine ("Dejtonski sporazum")

Tri strane koje su učestvovale u ratu od 1992. do 1995. godine koji se desio u Bosni i Hercegovini (tadašnja Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija) potpisale su Dejtonski sporazum 14. decembra 1995. godine. Sporazum je stupio na snagu istog dana. Dejtonski sporazum sastoji se iz dvanaest aneksa uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4.) i Sporazum o ljudskim pravima (Aneks 6.).

(a) Ustav Bosne i Hercegovine

Ustav BiH stupio je na snagu 14. decembra 1995. godine. Deklaracije u ime Bosne i Hercegovine i njenih entiteta (Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske) kojima se potvrđuje Ustav (Anex IV Dejtonskog sporazuma) priložene su uz Ustav. (Za relevantne odredbe Ustava pogledaj odluku u slučaju Jeličić citiranu gore.)

U skladu sa ovim Ustavom uspostavljen je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ("Ustavni sud").

Nakon aplikacije za preispitivanje usklađenosti zakonskog propisa sa Ustavom koju je uložio tadašnji predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, 2. decembra 2005. godine, Ustavni sud je odlučio da konstitutivne jedinice Bosne i Hercegovine nemaju jurisdikciju da donose zakone koji se tiču "stare" devizne štednje. Samim tim njihovi zakonski propisi bili su proglašeni ništavnim. Ustavni sud je naložio da pitanje treba zakonski urediti na državnom nivou do 17. aprila 2006. godine (vidi odluku Ustavnog suda br. U 14/05 od 2. decembra 2005. god; objavljenu u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine - "SG BH" - br. 2/06 od 16. januara 2006. god).

Veći broj apelanata žalio se Ustavnom sudu zbog nemogućnosti da podignu njihovu "staru" deviznu štednju. Tako je u Odluci Ustavnog suda br. AP 130/04 od 2. decembra 2005. godine ispitana situacija 19 aplikanata koji posjeduju "staru" deviznu štednju u bankama koje se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

U nastavku su relevantni dijelovi te odluke:

"...

  • 54.
    U tom smislu Ustavni sud podsjeća da se u skladu sa uspostavljenom praksom u Bosni i Hercegovini, apelanti mogu direktno obratiti Ustavnom sudu u slučaju kada nema drugih djelotvornih pravnih lijekova u vezi sa određenim ustavnim pravom ili pravima iz Evropske konvencije...
  • 55.
    Ustavni sud navodi da je prva indicija nedjelotvornog pravnog sistema u pogledu isplate stare devizne štednje činjenica da Bosna i Hercegovina još uvijek nije počela da isplaćuje deviznu štednju. Osim toga, neki od apelanata su pokrenuli postupke pred domaćim sudovima kako bi im se isplatila gotovina sa njihovih računa. Nijedan od apelanata do sada nije u tome uspio. Konačno, sama zakonska rješenja trenutno ne dopuštaju da se pravomoćne presude iz ove problematike izvršavaju jer su predviđeni drugi modaliteti isplate stare devizne štednje.
  • 56.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoje efikasni pravni lijekovi koji su dostupni apelantima a koje bi trebalo da iscrpe. U ovim okolnostima Ustavni sud nije spriječen da razmatra apelacije...

...

77.... Ustavni sud smatra da država mora na određeni način regulisati navedenu problematiku...

  • 78.
    S obzirom na to da država Bosna i Hercegovina nije donijela određeni okvirni zakon kojim bi načelno regulisala ova pitanja, Ustavni sud smatra da je Bosna i Hercegovina propustila da djelotvorno zaštiti pravo apelanata na imovinu čime je povrijedila svoje pozitivne obaveze koje proizilaze iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

...

  • 92.
    U dijelu dopustivosti apelacija, Ustavni sud je zaključio da većina apelanata nije iscrpljivala pravne lijekove, jer entitet, nadležan u tom smislu, nije predvidio djelotvoran pravni sistem. Samim tim Ustavni sud smatra da podnosioci apelacija, uprkos činjenici da stara devizna štednja nije isplaćena, ... nisu imali nikakvu institucionalnu zaštitu niti mogućnost da se obrate bilo kojem sudu ili drugom organu....
  • 93.
    Iz svega navedenog ŠrazloziĆ Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, u smislu prava pristupa sudu, koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta je odgovorna Federacija Bosne i Hercegovine.

..."

Zatim 9. februara 2006. godine Ustavni sud donosi odluku br. AP 494/05 koja se bavi problemom 50 aplikanata koji imaju štednju u bankama koje se nalaze u obadva entiteta Bosne i Hercegovine. Isti zaključci doneseni su u odluci br. AP 130/04 koja je gore citirana. Dva apelanta su zahtijevala nadoknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud je odbio njihove zahtjeve iz razloga što bi dosuđivanje odštete još više zakomplikovalo ionako teško pitanje "stare" devizne štednje.

(b) Sporazum o ljudskim pravima

Bosna i Hercegovina i njeni konstitutirajući entiteti potpisali su Sporazum o ljudskim pravima 14. decembra 1995. godine kada je i stupio na snagu (Anex VI Dejtonskog sporazuma, u vezi sa relevantnim odredbama tog sporazuma vidi odluku u slučaju Jeličić koja je gore citirana.)

Prijašnji Dom za za ljudska prava uspostavljen je u skladu sa ovim Sporazumom. 31. decembra 2003. godine. Dom za ljudska prava zamijenila je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu ("Komisija") koja ima mandat da odlučuje o slučajevima koji su do tada primljeni pred Domom za ljudska prava.

(i) Poropat i 3 ostalih, odluka nos. CH/97/48 et al. od 9. juna 2000. god.

Dom za ljudska prava donio je svoju prvu odluku u vezi sa "starom" deviznom štednjom 9. juna 2000. godine. Ta odluka se tiče "stare" devizne štednje koja se nalazi u bankama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Sporna materija u toj fazi bila je regulisana entitetskim zakonskim propisima o privatizaciji u skladu sa kojim štediše koje posjeduju "staru" deviznu štednju mogu koristiti svoju štednju unutar ograničenog vremenskog perioda za kupovinu stanova u državnom vlasništvu u kojima oni žive i/ili za kupovinu preduzeća u vlasništvu države. Također je postojala i mogućnost da se "stari" devizni ulozi prodaju na sekundarnom tržištu za određeni dio njihove nominalne vrijednosti. Dom za ljudska prava ispitao je relevantnu zakonsku regulativu Federacije Bosne i Hercegovine i našao da ta legislativa stavlja prevelik teret na aplikante u smislu povrede člana 1. Protokala 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (Konvencija). Federaciji Bosne i Hercegovine naređeno je da se izmijeni i dopuni njen privatizacijski program na način da postigne balans između općeg interesa i zaštite prava apelanata na imovinu. Dom za ljudska prava dalje je našao da Bosna i Hercegovina nije preduzela odgovarajuće radnje na nivou države da osigura aplikantima koji su štediše sa "starom" deviznom štednjom njihova imovinska prava, na koji način je propustila i da ispuni svoju pozitivnu obavezu u skladu sa članom 1. Protokola br.1. uz Konvenciju. Aplikantima su priznati sudski troškovi. Njihovi zahtjevi za isplatu cjelokupnog iznosa njihovih "starih" štednih deviznih uloga su odbijeni. Dom za ljudska prava je objasnio da pronalaženje povrede člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju nije direktno zasnovano na nemogućnosti da aplikanati dobiju novac sa njihovih štednih računa, nego se više tiču propusta Bosne i Hercegovine da preduzme odgovarajuću radnje u vezi sa starom deviznom štednjom i propusta Federacije Bosne i Hercegovine da postigne valjanu ravnotežu između relevantnih interesa gore opisanih.

(ii) Todorović i 6 ostalih, odluka nos. CH/97/104 et al. od 11. oktobra 2002. godine

Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu 11. oktobra 2002. godine donosi drugu Odluku koja je u vezi sa istim pitanjem: ulozi "stare" devizne štednje u bankama koje se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Cijeneći napore Federacije Bosne i Hercegovine da provede odluku Poropat i 3 ostalih kroz amandmane na zakonsku regulativu o privatizaciji, Dom za ljudska prava je zaključio da se nad aplikantima još uvijek u velikoj mjeri krši član 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Što se tiče Bosne i Hercegovine Dom za ljudska prava je došao do istog zaključka kao u odluci Poropat i 3 ostalih.

Konstatovano je da sudski postupci pokrenuti sa ciljem dobijanja isplate uloga "stare" devizne štednje nisu bili uspješni. Odluka, u njenim relevantnim dijelovima glasi:

"106.... U većini slučajeva, tužbe čame u sudovima dugi niz godina bez ikakvog pomjeranja. U jednom jedinom slučaju gdje je aplikant primio odluku o meritumu, njegova dugo očekivana presuda nakon toga nije provedena."

Dom za ljudska prava je zaključio da nije bio spriječavan da ispituje slučajeve u kojima su aplikanti propustili da pokrenu bilo kakav sudski postupak. Dom je također našao i de facto osporavanje pristupa sudu čime se krši član 6. Konvencije kada je riječ o ovim aplikantima.

Aplikantima su priznati sudski troškovi.

(iii) Odluka o daljnjim pravnim lijekovima od 4. jula 2003. godine u gore pomenutom slučaju Poropat i 3 ostalih i Todorović i 6 ostalih

Dom za ljudska prava je ustanovio da je nastavljeno kršenje ljudskih prava i naložio Federaciji Bosne i Hercegovine i Bosni i Hercegovini da isplati svakom aplikantu 2.000 konvertibilnih maraka (otprilike oko 1.000 eura) ili da uspostave bilans njegove ili njene "stare" devizne štednje, bez obzira koji je manji, troškove treba podjednako da snose tužene strane. Dom za ljudska prava je smatrao da sume za ove isplate treba da budu oduzete od preostalog iznosa "stare" devizne štednje.

(iv) Kugić i 3 ostalih, odluka nos. CH/98/420 et al. od 10.oktobra 2003. godine

Dom za ljudska prava 10. oktobra 2003. godine donio je svoju prvu Odluku u vezi sa ulozima "stare" devizne štednje u bankama koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske. Situacija u tom entitetu u ovom relevantnom periodu može se sumirati u sljedeće:

"158. U procesu privatizacije zahtjevi građana koji posjeduju "staru" deviznu štednju bilježeni su na jedinstvenim računima građana i mogli su se pretvoriti u: (1) validne certifikate za djelimičnu otplatu stanova na kojima postoji stanarsko pravo; ili (2) vrijednosne papire validne za kupovinu u procesu privatizacije državnih preduzeća ili poslovnih prostora. Učestvovanje je isključivo dobrovoljno. Nosioci uloga sa starom deviznom štednjom mogli su izabrati da djelimično ili potpuno pretvore njihovu štednju i da iskoriste ove prilike koje pruža proces privatizacije ili da prodaju svoje vrijednosne papire na sekundarnom tržištu. Alternativno su imali i mogućnost da to zadrže i u postojećem obliku nadajući se isplati gotovine u budućnosti.

  • 159.
    Dom konstatuje nekoliko pozitivnih aspekata koje je načinila Republika Srpska u procesu privatizacije koji se odnose na štediše stare devizne štednje. Prvo, program je na dobrovoljnoj osnovi i samim tim nudi štedišama izbor na koji način će se baviti njihovim štednim ulozima. Drugo, čini se da postoji izvjestan rizik koji se odnosi na dvogodišnji period valjanosti vrjednosnih papira. Kao što je gospođa Milašinović iz Direkcije za privatizaciju Republike Srpske objasnila, tipično je da investitori u procesu privatizacije izvršavaju ugovore o kupovini prije stvarne konverzije štednih uloga u vrijednosne papire na koji način se minimizira rizik da će doći do isticanja valjanosti ovih vrijednosnih papira. Konačno, štediše mogu da izaberu i da iskoriste njihovu štednju i prodaju vrijednosne papire na sekundarnom tržištu, koje, imajući u vidu cjelokupnu ekonomsku situaciju u Bosni i Hercegovini, nudi razumnu cijenu. Dok se Direkcija Republike Srpske za privatizaciju ne uključuje u prodaju privatizacionih hartija od vrijednosti na sekundarnom tržištu, jasno je da ove prodaje nisu nezakonite i otvoreno se provode u Republici Srpskoj. Kao što navodi profesor Stojanov, ŠKancelarija visokog predstavnikaĆ, i gospođa Milašinović trenutna vrijednost privatizacionih vrijednosnih papira na sekundarnom tržištu iznosi od 40 do 60 % njihove nominalne vrijednosti, podatak konzistentan sa iskustvom apelanata. Mišljenje profesora Stojanova jeste da postoje izgledi da ova cijena i opadne. Bez obzira, on konstatuje da je privatizacioni proces Republike Srpske tako strukturiran da još nije došlo do masovnog obezvređivanja privatizacijskih vrijednosnih papira i on navodi da sekundarno tržište može da pruži najbolju opciju za neke građanje da do nekog nivoa povrate svoje uloge sa starom deviznom štednjom.
  • 160.
    U isto vrijeme, Dom konstatuje, da bi neke kategorije štediša stare devizne štednje mogle smatrati da je učešće u procesu privatizacije teško. Osobe sa malim ulozima stare devizne štednje možda ne bi imale dovoljno sredstava da sami investiraju, posebno kako se proces kreće naprijed ka privatizaciji većih preduzeća. Iako gospođa Milašinović navodi da takve osobe mogu napraviti ugovor da učestvuju zajedno, čini se da je cio proces mnogo pristupačniji za one koji imaju veće uloge. Sem toga, nosioci uloga stare devizne štednje koji nemaju dovoljno sredstva da obezbijede traženi depozit u gotovom novcu mogu se naći u situaciji da su de facto isključeni iz procesa privatizacije. I predsjednik i pravni zastupnik Udruženja građana Republike Srpske sa računima stare devizne štednje navode da je ovo bila ozbiljna prepreka za učestvovanje njihovih članova u procesu privatizacije. Dalje, privatizacija stanova u vlasništvu države bila je otvorena samo za one koji su imali stanarsko pravo nad takvim stanom, zahtjev koji će isključiti mnoge štediše. Konačno, članovi 19. i 20. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima isključuje osobe koje nisu državljani Republike Srpske da učestvuju u procesu privatizacije. Direkcija Republike Srpske za privatizaciju nije mogla da navede na koliko osoba je ovo imalo uticaja ali se čini da su ove osobe potpuno isključene. Iako Republika Srpska tvrdi da oni mogu učestvovati u privatizaciji stanova u državnom vlasništvu ovaj zaključak ne podržava i jezik zakonskih propisa; i, u svakom slučaju, oni koji nisu državljani malo je vjerovati da takva grupa ima stanarsko pravo nad stanovima u Republici Srpskoj, pošto je državljanstvo entiteta povezano sa prebivalištem."

U vezi sa aplikantom koji nije bio državljanin Republike Srpske, Dom za ljudska prava je zaključio da, imajući na umu postojeću ekonomsku situaciju u Bosni i Hercegovini, pošten balans je pogođen općim interesima i individualnim pravima aplikanata.

U vezi sa aplikantom koji nije građanin Republike Srpske, Dom za ljudska prava je ustanovio povredu člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju, od strane Republike Srpske, bilo da se uzima sam ili u vezi sa članom 14. Konvencije. Sem toga, ustanovljena je povreda člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju od strane Bosne i Hercegovine, u vezi sa istim aplikantom iz razloga navedenih u donesenoj odluci Poropat i 3 ostalih (ne preduzimanje radnji na državnom nivou kako bi se aplikantu osigurala njegova prava na imovinu kao štediši stare devizne štednje). Republici Srpskoj je naređeno da osigura da aplikant, koji nije državljanin Republike Srpske, uživa ista prava i mogućnosti kao i drugi aplikanti, koji su državljani Republike Srpske a u vezi sa starom deviznom štednjom aplikanta.

(v) Đurković i 36 ostalih, odluka nos. CH/98/377 et al. od 7. novembra 2003. godine

Dom za ljudska prava 7. novembra 2003. godine donosi drugu odluku u vezi sa starom deviznom štednjom koja se nalazi na računima u bankama u Federaciji Bosne i Hercegovine. Zaključeno je da se nastavlja povreda člana 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Dom je donio iste naredbe kao i u gore pomenutoj odluci o daljnim pravnim lijekovima koja je donesena 4. jula 2003. godine u slučaju Poropat i 3 ostalih i Todorović i 6 ostalih. Nije se smatralo neophodnim da se ispituju aplikacije i prema članu 6. Konvencije.

(vi) Besarović i 310 ostalih, odluka nos. CH/98/375 et al.od 6. aprila 2005. godine

U različitim periodima tokom 2004. godine konstitutivne jedinice Bosne i Hercegovine donijele su novi zakonski propis o ulozima stare devizne štednje. Novi zakonski propis ne ukida mogućnost korištenja ovih štednih uloga u procesu privatizacije u skladu sa prethodno usvojenom legislativom, dok oni štediše koji ne žele da na takav način koriste svoju "staru" deviznu štednju sada dobijaju pravo da prime dio svojih štednih uloga u gotovini, a preostali dio u državnim obveznicama.

Ispitivana je usklađenost nove legislative Federacije Bosne i Hercegovine sa Konvencijom u Odluci Doma Besarović i ostali (310 ap.) koja je donesena 6. aprila 2005. godine. Komisija, koja je u međuvremenu preuzela slučajeve prijašnjeg Doma za ljudska prava, analizirala je odredbe koje definišu proces verifikacije (to je proces kojim se utvrđuje tačan iznos nečije "stare" devizne štednje.) Odlučeno je da nedostaju neke proceduralne garancije kao, inter alia, nepostojanje prava žalbe "nezavisnom tribunalu" kako bi se ispunili zahtjevi propisani u članu 6. Konvecije. U vezi sa namjeravanom isplatom uloga "stare" devizne štednje u gotovini i državnim obveznicama, Komisija je razmotrila da je ovaj pristup, u principu, prilagođen datoj ekonomskoj situaciji. Objašnjeno je da pitanje "stare" devizne štednje treba da bude ocijenjeno u svjetlu brojnih drugih finansijskih obaveza Bosne i Hercegovine. Komisija dalje konstatuje:

"...1240. Komisija konstatuje da šteta koju trpe imaoci "stare" devizne štednje nije jedina. Od početka 1999. godine mnogi trpe samo gubitke ... Država je obavezna, ne samo da popravlja oštećeno i ispravlja nepravdu, nego i da razvija prosperitetno društvo. Drugim riječima, država mora da pomiri prošlost i budućnost u okvirima mogućeg..."

U isto vrijeme, Komisija je ustanovila da nije u redu da je izvršnim organima ostavljeno da donesu konačnu odluku o tome kada će državne obveznice dospijevati i da li će oni dobiti kamatu. U svjetlu gore navedenog Komisija je utvrdila povredu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju od strane Federacije Bosne i Hercegovine.

Dalje je ustanovljeno da Bosna i Hercegovina nastavlja da krši član 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju zbog neprestanog propuštanja da reguliše pitanje "stare" devizne štednje (kao u gore pomenutoj odluci Poropat i 3 ostalih).

Konačno, Komisija je ustanovila da aplikanti nisu imali na raspolaganju efikasne domaće pravne lijekove za navodno kršenje i da je Federacija Bosne i Hercegovine ovim prekršila član 6. Konvencije (propustila da osigura efikasan pristup sudu).

U skladu sa ovom Odlukom (koja je izmijenjena i dopunjena 8. februara 2006. godine da bi bila usklađena sa odlukom Ustavnog suda br. U 14/05 od 2. decembra 2005. godine kao što je gore navedeno), Bosna i Hercegovina je bila obavezna da usvoji okvirni zakonski propis za pitanje stare devizne štednje do 17. aprila 2006. godine. Svakom aplikantu je isplaćeno po 500 konvertibilnih maraka (otprilike oko 250 eura) na ime nematerijalne štete i za sudske troškove.

(vii) Halilović i 95 ostalih,odluka nos. CH/98/366 et a od 12. maja 2005. godine

Ovom Odlukom odbacuje se kao neosnovan zahtjev (iz razloga što je, nespojiv ratione personae), odnosno po kojem se tuženim stranama ne mogu pripisati u odgovornost žalbe usmjerene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine,a odnose se na zahtjeve za isplatu "stare devizne štednje" u lokalnim ekspoziturama Ljubljanske banke i Invest banke, prije raspada bivše SFRJ, koje su imale sjedišta u Ljubljani i Beogradu. Pošto se žalbe odnose na "staru" deviznu štednju u lokalnim bankama, Komisija je usvojila iste zaključke kao i u odluci Besarović i ostali.

Nakon odluka u slučaju Besarović i ostali i slučaj Halilović i ostali Komisija je donijela još najmanje 15 sličnih odluka (koje se tiču ukupno više od 800 štediša "stare" devizne štednje).

(c) Preklapanje jurisdikcije Ustavnog suda i tadašnjeg Doma za ljudska prava ili Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu

U skladu sa dugom jurisprudencijom (vidi, npr. odluku Ustavnog suda br. U 7/98 od 26. februara 1999. godine i Odluku Komisije za ljudska prava br.. CH/00/4441 od 6. juna 2000. godine), nije moguće, bilo simultano ili konsekutivno, nastaviti slučaj i pred Ustavnim sudom i Domom za ljudska prava (ili njihovim pravnim sljedbenikom). Moglo bi izaći iz te jurisprudencije da se pravilo isključivo primjenjuje na situacije kada nema preklapanja jurisdikcije između tijela u pitanju.

3. Zakonski propisi Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je pravni sljednik bivše Republike Bosne i Hercegovine (u skladu sa članom 1. Ustava Bosne i Hercegovine) Zbog toga, garancija za račune "stare" devizne štednje, koje je Republika Bosna i Hercegovina prethodno preuzela od SFRJ, prešla je na Bosnu i Hercegovinu. U tom svojstvu, Bosna i Hercegovina zaključila je 2001. godine Sporazum o pitanjima sukcesije sa četiri druge države nasljednice SFRJ, koji se, inter alia, bavio pitanjima "stare" devizne štednje (za relevantne odredbe vidi odluku Jeličić koja je gore citirana).

Bosna i Hercegovina je 4. augusta 1998. godine ovlastila svoje konstitutivne entitete (tačnije Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku) da izvrše privatizaciju banaka u državnom vlasništvu na njihovim teritorijama i da raspolažu prihodom stečenim na taj način (članovi 2. i 4. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini iz 1998. godine; Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini; objavljen u Službenom glasniku BiH br. 14/98 od 27. jula 1998. god. i 12/99 od 2. augusta 1999; amandmani objavljeni SG. BH br. 14/00 od 22. maja 2000. i 16/02 od 11. jula 2002. god.). Pored toga, odgovornost za žalbe protiv banaka u državnom vlasništvu, uključujući i one nastale zbog računa "stare" devizne štednje bile su prebačene na entitet koji vrši privatizaciju (član 4.). Pošto entiteti nisu imali nikakve smjernice o tome kako da regulišu pitanje "stare" devizne štednje, oni su usvojili, u nekom obimu, različite odredbe. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (uspostavljen 8. marta 2000. godine kao jedinica koja ima lokalnu samoupravu ali je pod suverenitetom Bosne i Hercegovine) također ima vlastite odredbe u vezi sa ovim pitanjem.

Nakon gore pomenute Odluke bivšeg Doma za ljudska prava, Komisije i Ustavnog suda, Bosna i Hercegovina je usvojila 2006. godine Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje; Zakon je objavljen u Službenom glasniku BiH br. 28/06 od 14. aprila 2006. godine. Ovaj Zakon je na snazi od 15. aprila 2006. godine. U nastavku su relevantne odredbe tog zakona:

Član 1.

"1. Ovim zakonom uređuje se postupak, način i rokovi za izmirenje obaveza Bosne i Hercegovine po osnovu računa stare devizne štednje deponovane u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine.

  • 2.
    Za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna je Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: entiteti) i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine.

...

  • 4.
    Prema Sporazumu o sukcesiji iz 2001. godine, zemlje nasljednice bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije odgovorne su za devizne račune otvorene u bankama koje su imale sjedište na njihovim teritorijama. Bosna i Hercegovina će, kroz svoje međunarodne aktivnosti, pružiti pomoć štedišama koji imaju štednju kod ovih banaka...
  • 5.
    Izmirenju obaveza Bosne i Hercegovine u smislu stava 1. i 2. ovog člana prethodi postupak verifikacije potraživanja.

Član 2.

  • 1.
    U smislu ovog Zakona, pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva u bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine, sa stanjem na dan 31. decembar 1991. godine.., uključujući i kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjenu za direktne isplate banke nakon tog datuma, i transfer novca na posebne privatizacione račune.
  • 2.
    Računi stare devizne štednje definisani u paragrafu 1. ovog člana ne uključuju račune stare devizne štednje u filijalama Ljubljanske banke, Invest banke i drugih stranih banaka na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 3(1).Oko 250 eura

Na osnovu preliminarnih podataka... stanje stare devizne štednje iznosi 1.979.000.000 KMOko 1.012.000.000 eura.. Konačno stanje štednje utvrdit će se nakon završetka postupka verifikacije.

Član 4.

Obračunata i neisplaćena kamata nakon izmijenjen . januara 1992. godine bit će stornirana. Novi obračun kamate prema godišnjoj stopi od 0,5% vršit će se za period između 1. januara 1992. godine i stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 5.

Obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verifikovane u skladu sa odredbama ovog Zakona mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku.

Član 6.

...

  • 2.
    Nakon završetka procesa verifikacije, svaki potražilac dobiva potvrdu o verifikaciji koja identificira potražioca i verificira iznos računa njegove ili njene stare devizne štednje.
  • 3.
    Potvrda iz stava 2. ovog člana... uključuje, inter alia, i sljedeće:

...

c. izjavu da potražilac odustaje od tužbe nakon što primi gotovinsku isplatu;

...

Član 15.

...

  • 5.
    Nakon završetka postupka verifikacije svakog pojedinačnog potraživanja, svaki potražilac će dobiti odluku u pisanoj formi.
  • 6.
    Dopuštena je žalba potražioca protiv ŠprvostepeneĆ odluke Šnadležnom drugostepenom organuĆ. Dozvoljeno je pokretanje upravnog spora pred nadležnim sudom protiv odluke koju je donio Šdrugostepeni organĆ.
  • 7.
    Rješavajući u postupku verifikacije računa stare devizne štednje postupaće se po zakonu o upravnom sporu entiteta i Distrikta.

Član 17(1).

Rok za podnošenje zahtjeva za verifikaciju računa stare devizne štednje je Š16. oktobar 2006.Ć i postupak verifikacije završava se Š15. januara 2007Ć.

Član 18.

...

  • 2.
    Ako je verifikacija pojedinačnih zahtjeva završena i potražilac se slaže sa iznosom, potražilac potpisuje potvrdu o verifikaciji. Potražiocu se, nakon što potpiše izjavu da se odriče prava na žalbu, isplaćuje maksimalan iznos od 100 KMOko 50 eura., ili ukupan iznos potraživanja ako je manji od 100 KM...
  • 3.
    Osim toga, svakom pojedinom potražiocu isplaćuje se maksimalan iznos 1.000 KMOko 500 eura., ili ukupan iznos potraživanja do 1.000 KM i to do kraja 2007. godine. Preostali iznos neisplaćenih potraživanja izmiruje se u državnim obveznicama u skladu sa ovim Zakonom....

...

Član 21(1).

... Sve državne obveznice emituju se u isto vrijeme.. a najkasnije do 31. marta 2008. godine, pod sljedećim uvjetima:

a. rok dospijeća do 13 godina, a najkasnije do 31. decembra 2020...;

b. kamatna stopa na godišnjem nivou od 2.5%;

c. mogućnost prijevremenog otkupa.

Član 27.

  • 1.
    Izvršenje sudskih presuda koje imaju povjerioci za račune stare devizne štednje također podliježu verifikaciji...

2.... Također se primjenjuju odredbe ovog Zakona kojima se uređuju otpis kamata, gotovinske isplate i emisija obveznica.

Član 28.

Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim Zakonom."

4. Zakonski propisi Federacije Bosne i Hercegovine

(a) Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije Federacije Bosne i Hercegovine iz 1997. godine (Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije; objavljen u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine- "SN FBH" - no. 27/97 od 28. novembra 1997; amandmani objavljeni u SN FBH br. 8/99 od 5. marta 1999. 45/00 od 25. oktobra 2000., 54/00 od 26. decembra 2000., 32/01 od 24. jula 2001., 27/02 od 28. juna 2002., 57/03 od 21. novembra 2003. i 44/04 od 21. augusta 2004. godine)

Ovaj Zakon je na snazi od 28. novembra 1997. godine. Zakon kaže da Federacija Bosne i Hercegovine, kao ni banke koje se nalaze na njenoj teritoriju, nije više nadležna za račune "stare" devizne štednje pod sljedećim uvjetima:

Član 3(1). (izmijenjen i dopunjen 5. marta 1999.)

"Osoba koja ima deviznu štednju u bankama ili poslovnim jedinicama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu iznad 100 ŠKM, bosanskih marakaĆOko 50 eura., a bila je državljanin bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i koja je na dan 31. marta 1991. imala prebivalište na teritoriji koja je sada Federacija Bosne i Hercegovine stiče pravo potraživanja prema Federaciji Bosne i Hercegovine sa stanjem zaključka njegovog ili njenog štednog računa na dan 31. marta 1992. godine."

Ulozi "stare" devizne štednje trebali su biti registrovani na posebnim računima kojim upravlja Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine bez prethodnog sporazuma sa štedišama (član 5., dopunjen i izmijenjen 1. januara 2001., i član 7, 10. i 11.). Štediše "stare" devizne štednje morali su da koriste potraživanja sa jedinstvenih računa građana u ograničenom vremenskom periodu (nakon isteka tog perioda proces se obustavlja) za kupovinu stanova u vlasništvu države u kojima oni žive i/ili za kupovinu preduzeća u vlasništvu države (članovi 15. i 18.) Potraživanja su bila prenosiva što je uključivalo i mogućnost njihove prodaje na sekundarnom tržištu za dio njihove nominalne vrijednosti. (član 16.).

Nakon gore pomenutih odluka koje je donio prijašnji Dom za ljudska prava (vidi, naprimjer, Poropat i 3 ostalih) i presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 8. januara 2001. godine kojom se članovi 3. 7. 11. i 18. Zakona proglašavaju neustavnim (objavljeni u SN FBiH br. 7/01 od 9. marta 2001.), ovaj Zakon je izmijenjen i dopunjen. Od 29. novembra 2003. godine, svaki štediša može slobodno da izabere da li će ovaj Zakon i dalje da se primjenjuje na njegovu ili njenu staru deviznu štednju ili ne. 23. augusta 2004. godine zakon je dopunjen članom 5a: ovaj Zakon se više ne primjenjuje na nečije "stare" devizne štedne uloge osim ako on ili ona nije dostavio drugačiju izjavu Ministarstvu finansija Federacije Bosne i Hercegovine do 23. novembra 2004. godine. Ako je ovakva izjava zaista i dostavljena "stari" devizni štedni ulozi mogli bi se koristiti za kupovinu preduzeća u državnom vlasništvu do 30. juna 2006. godine kao i za kupovinu državnih stanova na kojima postoji stanarsko pravo do 30. juna 2007. godine. (član 18. kao što je izmijenjen i dopunjen 23. augusta 2004. godine).

(b) Zakon o privatizaciji preduzeća iz 1997. godine (Zakon o privatizaciji preduzeća; objavljen u SN FBH br. 27/97 od 28. novembra 1997; amandmani objavljeni u SN FBH br. 8/99 od 5. marta 1999., 32/00 od 30. augusta 2000., 45/00 od 25. oktobra 2000., 54/00 od 26. decembra 2000., 61/01 od 31. decembra 2001., 27/02 od 28. juna 2002., 33/02 od 19. jula 2002., 28/04 od 26. maja 2004. i 44/04 od 21. augusta 2004.)

Ovaj Zakon je na snazi od 6. decembra 1997. godine. članovi 20. i 28. ovoga Zakona, onako kako su izmijenjeni i dopunjeni 23. augusta 2004. godine, predviđaju da neko može koristiti njegovu ili njenu "staru" deviznu štednju za kupovinu nekih (uglavnom manjih) preduzeća u državnom vlasništvu do 30. juna 2006. godine pod uvjetom da se najmanje 90% od cijene plati u gotovini. Prije ovih amandmana (znači u periodu između 2. novembra 2000. godine i 23. augusta 2004. godine), bilo je moguće platiti punu cijenu za preduzeća u državnom vlasništvu "starom" deviznom štednjom.

(c) Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine iz 2004. godine (Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine; objavljen u SN FBH br. 66/04 od 27. novembra 2004 god; amandmani objavljeni u SN FBH br. 49/05 od 8. augusta 2005. god)

Ovaj Zakon je na snazi od 29. novembra 2004. godine. Međutim, relevantne odredbe (koje se tiču pitanja "stare" devizne štednje) su proglašene nevažećim i ta odluka se primjenjuju od 17. januara 2006. godine (vidi odluku Ustavnog suda br. U 14/05 od 2. decembra 2005. godine, koja je gore pomenuta).

5. Status banke u kojoj je aplikant deponovao sredstva

Privredna banka Sarajevo - Osnovna banka Tuzla bila je ekspozitura državne banke Privredna banka Sarajevo. 1990. godine ekspozitura postaje zasebna banka pod imenom Tuzlanska banka. 1998. godine banka je privatizovana nakon čega je postala dio grupe Nova Ljubljanska banka sa sjedištem u Sloveniji.

NAVODI APELACIJE

Aplikant se žalio što ne može slobodno da raspolaže njegovom "starom" deviznom štednjom u skladu sa članom 1. Protokola br.1 uz Konvenciju.

ZAKONI

Aplikant je tokom 1970. i 1980. godine deponovao devizna sredstva u banku koja je gore navedena (to se desilo prije raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije - "SFRJ"). Iako je 1992. godine Bosna i Hercegovina preuzela od bivše SFRJ garancije za "staru" deviznu štednju, aplikant nikada nije mogao slobodno raspolagati svojom deviznom štednjom zbog različitih zakonodavnih odredbi. Aplikant je mogao pretvoritu svoju deviznu štednju u privatizacijske vrijednosne papire koje je zatim mogao koristiti za kupovinu preduzeća u državnom vlasništvu. Prema skorašnjim zakonskim propisima on može da očekuje da će primiti oko 500 eura u gotovom a preostali iznos njegove štednje da mu bude isplaćen u državnim obveznicama (vidi "Relevantan zakon i praksa" gore pomenut).

Aplikant se na ovakvo stanje žalio u skladu sa članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Ta odredba glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države kada primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

A. Pravna priroda bivšeg Doma za ljudska prava i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu

Vlada navodi da je sadašnji slučaj u suštini isti kao slučaj koji je već dostavljen za "dodatni postupak međunarodne istrage ili poravnanje" u skladu sa odredbama člana 35. paragraf 2 (b) Konvencije. Prijašnji Dom za ljudska prava predstavljao je takav postupak. Pošto nikakava nova relevantna informacija nije dostavljena od strane aplikanta Vlada je dostavila da aplikacija nije prihvatljiva. Vlada je također ostala pri svome da je aplikant trebao izabrati Ustavni sud umjesto ovog međunarodnog tijela. Aplikant se ne slaže.

Sud je već riješio pitanje pravne prirode bivšeg Doma za ljudska prava: to tijelo nije smatrano "međunarodnim" tijelom u smislu značenja člana 35, paragraf 2(b) Konvencije (vidi odluku za slučaj Jeličić koja je gore navedena). Sud ne vidi nikakav razlog zašto se isti zaključak ne bi primijenio i na Komisiju za ljudska prava pri Ustavnom sudu. Postupci pred ovim potonjim tijelom trebali bi također da se smatraju "domaćim" lijekom u skladu sa značenjem člana 35. paragraf 1. Konvencije.

Primjedba Vlade se odbacuje.

B. Status aplikanta kao žrtve

Skorašnji Zakon o staroj deviznoj štednji iz 2006. godine suštinski je promijenio situaciju na koju se aplikant žali. Prije ovog Zakona, aplikant je mogao koristiti svoju staru deviznu štednju za kupovinu preduzeća u državnoj svojini i to pod određenim uvjetima. Sada, aplikant ima pravo na isplatu oko 500 eura do kraja 2007. godine a preostali dio njegove stare devizne štednje da primi u državnim obveznicama. U vezi sa onim što je izgubio do sada, aplikant ima pravo na kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi od 0.5% za period između 1. januara 1992. godine i 15. aprila 2006. godine (to je, otprilike, 9.300 eura za cjelokupan period, izračunat na osnovu aplikantove procjene iznosa njegove štednje koja mora biti verifikovana u skladu sa Zakonom o staroj deviznoj štednji iz 2006. godine). Sem toga, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu ustanovila je povredu člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju u slučaju aplikanta i dosudila u njegovu korist 250 eura za nematerijalnu odštetu i sudske troškove. Zbog toga, postavlja se pitanje da li aplikant prestaje biti žrtva navodnog kršenja u skladu sa značenjem člana 34. Konvencije.

U vezi sa tim Sud podsjeća da neka osoba ne može tvrditi da je žrtva kršenja Konvencije gdje su vlasti države priznale, bilo izričito ili suštinski, kršenje Konvencije i ponudile odštetu (vidi Posokhov v. Rusija, br. 63486/00, § 35, ECHR 2003-IV).

Dok god. nema odredbe u Zakonu o staroj deviznoj štednji iz 2006. godine koja izričito navodi da su ljudska prava brojnih štediša koji imaju uloge stare devizne štednje prethodno bila kršena, to je slučaj da je navedeni Zakon bio usvojen samo u smislu da provede odluke Ustavnog suda, prijašnjeg Doma za ljudska prava i Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu. U svakom slučaju, aplikant je od kompetentnog domaćeg tijela dobio potvrdu da je došlo do kršenja Konvencije.

Međutim, u vezi sa nadoknadom, Sud ponavlja da, samo gdje nadoknada može biti smatrana da je odgovarajuća i dovoljna, onda aplikant može izgubiti status žrtve (vidi Scordino v. Italy (b r. 1) ŠGCĆ, br. 36813/97, § 193, ECHR 2006-...). Pitanje nadoknade ide u srž pitanja da li su zahtjevi koji se odnose na pravo na imovinu prema članu 1. Protokola 1. ispunjeni u određenim uvjetima (vidi nastavak). To bi, prema mišljenju Suda, trebalo ispitati na odgovarajući način u fazi merituma (vidi, mutatis mutandis, Broniowski v. Poland (dec.) ŠGCĆ, br. 31443/96, ECHR 2002-X).

Prema tome, Sud pridružuje meritumu slučaja pitanje statusa aplikanta kao žrtve.

C. Zadovoljenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju

Strane se spore oko toga da li su statutarne restrikcije na korištenje "stare" devizne štednje bile "neophodne" u skladu sa značenjem člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju uzimajući u obzir proporcije javnog duga i cjelokupne situacije u postratnoj Bosni i Hercegovini.

Sud smatra, u svjetlu podnesaka strana, da aplikant pokreće ozbiljna pitanja činjeničnog stanja i zakona prema Konvenciji, koje zahtijevaju ispitivanje merituma.

Nema drugog uporišta za izjavljivanje aplikacije neprihvatljivom.

Iz tog razloga, Sud jednoglasno:

Pridružuje meritumu pitanje statusa žrtve aplikanta;

Izjavljuje aplikaciju prihvatljivom, bez prejudiciranja merituma slučaja.

Predsjednik registra

T.L. Early