Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O DOPUSTIVOSTI

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić, Constance Grewe i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. maja 2006. godine u predmetu broj U 13/05, rješavajući zahtjev Sulejmana Tihića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 17. stav 1. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
OBRAZLOŽENJE

Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Sulejmana Tihića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu saglasnosti člana 8.1. st. 1. i 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05 i 52/05) sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 2. stav 1. tačka c) i članom 5. stav 1. tačka c) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    Sulejman Tihić, član Predsjedništva Bosne i Hercego- vine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 6. septembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu saglasnosti člana 8.1. st. 1. i 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine - u daljnjem tekstu: Izborni zakon ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05 i 52/05) sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te članom 2. stav 1. tačka c) i članom 5. stav 1. tačka c) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije.
  • 2.
    Podnosilac zahtjeva navodi kako iz osporenih odredaba Izbornog zakona proizlazi da samo Bošnjak i Hrvat iz Federacije BiH i samo Srbin iz Republike Srpske mogu biti članovi Predsjedništva, čime je Srbima u Federaciji, a Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj onemogućeno da se kandidiraju za ove javne položaje. Odnosno, građanin srpske nacionalnosti sa prostora Federacije BiH ne može biti član Predsjedništva koji se bira direktno sa teritorije Federacije BiH, a građanin bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa prostora Republike Srpske ne može biti član Predsjedništva koji se bira direktno sa teritorije Republike Srpske. To znači da je u prvom slučaju građaninu srpske nacionalnosti u Federaciji BiH, a u drugom slučaju građaninu bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u Republici Srpskoj, onemogućeno ostvarivanje pasivnog biračkog prava, tj. prava da se kandidira i bude biran u Predsjedništvo.
  • 3.
    Također, iz osporenih odredbi člana 8.1. st. 1. i 2. Izbornog zakona proizlazi da ni jedan građanin iz reda Ostalih, koji ne pripada jednom od tri konstitutivna naroda, ne može biti član Predsjedništva. To znači da samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju pristup ovim javnim funkcijama, dok je građanima iz reda Ostalih onemogućeno da budu birani u ovaj organ. Na taj način su građani iz reda Ostalih u ostvarivanju pasivnog biračkog prava direktno diskriminirani na etničkoj osnovi.
  • 4.
    Podnosilac zahtjeva zaključuje da je osporenim odredbama Izbornog zakona određenom broju građana Bosne i Hercegovine onemogućeno da se predstave kao kandidati za Predsjedništvo, čime su oni ograničeni u korištenju svog pasivnog biračkog prava, dok je, sa druge strane, onemogućeno korištenje aktivnog biračkog prava svim građanima, tako što pripadnici jednog ili dva konstitutivna naroda nemaju mogućnost da glasaju za članove Predsjedništva.
  • 5.
    Imajući u vidu navedeno, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se utvrđuje da odredbe člana 8.1. st. 1. i 2. Izbornog zakona nisu u saglasnosti sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te članom 2. stav 1. tačka c) i članom 5. stav 1. tačka c) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i da se naloži Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda, odredbe člana 8.1. st. 1. i 2. Izbornog zakona uskladi sa Evropskom konvencijom i Međunarodnom konvencijom o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije.
  • 6.
    Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

  • -
    Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
  • -
    Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta."

Član 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 1.
    Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje".
  • 7.
    Ustavni sud primjećuje da osporena odredba člana 8.1. st. 1. i 2. Izbornog zakona koja glasi: "Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji se neposredno biraju sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine - jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, biraju birači registrirani da glasaju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač registriran da glasa u Federaciji može glasati ili za Bošnjaka ili za Hrvata, ali ne za oba. Izabran je bošnjački i hrvatski kandidat koji dobije najveći broj glasova među kandidatima iz istog konstitutivnog naroda. Člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji se neposredno bira sa teritorije Republike Srpske - jednog Srbina, biraju birači registrirani da glasaju u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova", predstavlja, u stvari, samo neznatno proširenu verziju člana V Ustava Bosne i Hercegovine koja glasi: "Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske".
  • 8.
    Imajući u vidu navedeno, nesporno je da se osporena odredba člana 8.1. st. 1. i 2. Izbornog zakona temelji na članu V Ustava Bosne i Hercegovine, te da bi Ustavni sud, ukoliko bude ispitivao meritum zahtjeva, vršio, u stvari, ispitivanje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine sa odredbama Evropske konvencije i Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije.
  • 9.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu iz predmeta broj U 5/04 od 27. januara 2006. godine, gdje je predmet zahtjeva bio ocjena usklađenosti određenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine sa odredbama Evropske konvencije. Tom prilikom Ustavni sud je naglasio kako se prilikom tumačenja svojih nadležnosti uvijek mora držati teksta Ustava Bosne i Hercegovine, koji, u konkretnom slučaju, ne dozvoljava širu interpretaciju nadležnosti, s obzirom na obavezu Ustavnog suda da "podržava ovaj Ustav", kao i da odredbe Evropske konvencije ne mogu imati superiorniji status u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, jer je Evropska konvencija kao međunarodni dokument stupila na snagu na temelju Ustava Bosne i Hercegovine, te ustavne ovlasti proističu iz Ustava Bosne i Hercegovine, a ne iz Evropske konvencije.
  • 10.
    Stoga, iako se u konkretnom slučaju ne traži ispitivanje usklađenosti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, već odredbe Izbornog zakona, ne može se preći preko toga da osporena odredba Izbornog zakona, de facto, u potpunosti proizlazi iz odredbi člana V Ustava Bosne i Hercegovine, što otklanja sumnje u njenu neustavnost, zbog čega Ustavni sud nema nadležnost za odlučivanje, jer bi, u stvari, ispitivao usklađenost ustavne odredbe sa odredbama međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, a prije toga je već zauzeo stanovište da međunarodni dokumenti, tj. Evropska konvencija, ne mogu imati superiorniji status u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (odluka u predmetu U 5/04 od 27. januara 2006. godine).
  • 11.
    Imajući u vidu odredbe člana 17. stav 1. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 12.
    U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
  • 13.
    U skladu sa članom 41. Pravila Ustavnog suda, kao aneks usvojenoj odluci su izdvojeno mišljenje sudije Davida Feldmana u skladu sa odlukom i izdvojena mišljenja suprotna odluci sudija Constance Grewe i Seade Palavrić.

Izdvojeno mišljenje

u predmetu U 13/05 sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Davida Feldmana

Sutkinja

Constance Grewe

  • 1.
    Slažem se sa Odlukom Ustavnog suda u predmetu br. U 13/05 da Ustavni sud ne može smatrati da je zakon kojim se implementira jasna, nesumnjiva i nedvosmislena ustavna odredba neustavan kada zakon precizno i pouzdano provodi tu ustavnu odredbu, čak i kada bi se činilo da rezultat nije u skladu sa zahtjevima drugih odredaba Ustava. Ipak, s obzirom na teškoću pitanja, želim da dodam nekoliko svojih zapažanja.
  • 2.
    Moj prvi komentar odnosi se na pitanje dopustivosti. Prema mom mišljenju bolja opcija bi bila da je zahtjev u ovom predmetu utvrđen dopustivom. On je u formi osporavanja ustavnosti zakona, jer prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda imaju ustavni status prema Ustavu Bosne i Hercegovine na osnovu člana II Ustava. Takvo osporavanje zakona spada u nadležnost Ustavnog suda prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Situacija bi bila drukčija da se osporava ustavnost dijela Ustava pozivanjem na druge ustavne odredbe ili vrijednosti. Kako je Ustavni sud i zaključio, takvo osporavanje nije dopustivo.
  • 3.
    Stoga bih više bio za opciju utvrđivanja zahtjeva dopustivim koji bi se odmah zatim odbacio u meritumu kao neosnovan. U svakom slučaju, kako bi ishod bio isti i kako je osporavanje zakona iz praktičnih razloga bilo osporavanje dijela Ustava (jer bi poništenje Zakona bi zauvijek onemogućilo da se provedu uvjeti iz uvodne rečenice člana V Ustava), ja nisam insistirao na svom mišljenju koje bi dovelo do neslaganja sa odlukom.
  • 4.
    Moj drugi komentar se odnosi na argument da bi Ustavni sud trebao biti voljan da odredbe zakona proglasi nesaglasnim sa pravima iz Evropske konvencije, čak iako to ne bi imalo uticaja na ustavnost predmetnog zakona. Cijenim da bi bilo korisno kada bi Ustavni sud mogao davati savjetodavne izjave ovakve vrste s ciljem olakšanja procesa usklađivanja zakona (ili, štaviše, Ustava) Bosne i Hercegovine sa međunarodnim obavezama države. Međutim, moje mišljenje je da bi to bilo neprimjereno proširenje funkcija van redovnih funkcija suda (čak i za poseban sud kao što je Ustavni sud). Funkcija sudija je da odluče o tome šta jeste zakon i da nametnu ograničenja na ovlasti javnih organa i prava i obaveza koje građani imaju po zakonu i Ustavu. Bilo bi pogrešno, prema mom mišljenju, kada bi ovaj Sud utvrdio da pravna norma nije u skladu sa ustavnom normom u okolnostima u kojima, usprkos neusklađenosti, ranija pravna norma ostaje važeća i na snazi. U odsustvu jasnog ustavnog organa vlasti koji bi djelovao kao čisto savjetodavni organ, čini mi se da je sudska ovlast ograničena na odlučivanje o pravnim i ustavnim pitanjima i da nije proširena na davanje savjeta državnim institucijama o pitanjima koja nemaju praktičnog uticaja na njihove ovlasti ili na prava i obaveze građana.
  • 5.
    Moj treći komentar se odnosi na argument da bi Ustavni sud, da je utvrdio zahtjev dopustivim, trebao utvrditi da su odredbe člana V Ustava i člana 8.1. st. 1. i 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05 i 52/05) diskriminacijske i stoga neustavne. Iako u ovoj odluci nije potrebno zauzeti stav u ovom pogledu, ne želim da se pomisli da svako različito postupanje prema članovima različitih konstitutivnih naroda i Ostalima neizbježno vodi do diskriminacije na etničkoj ili nacionalnoj osnovi koja je u suprotnosti sa članom 14. Protokola br. 12 uz Evropsku konvenciju. Praksom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda jasno je utvrđeno da različito postupanje krši pravo na nediskriminaciju samo ukoliko ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takvo različito postupanje. Različito postupanje ima svrhu i razumno je opravdano ukoliko ima za cilj ostvarivanje legitimnog cilja i ukoliko je razumno povezano s tim ciljem, te ukoliko stepen štete nastale kod osoba izloženih negativnom djelovanju nije neproporcionalan značaju legitimnog cilja.
  • 6.
    Da li različito postupanje vodi do ostvarivanja legitimnog cilja? Posebna zaštita obezbijeđena članovima tri konstitutivna naroda da aktivno učestvuju u vlasti bila je jedna od osnovnih karakteristika Općeg okvirnog sporazuma za mir. Član V Ustava Bosne i Hercegovine, prema tome, ograničava prava građana da se kandiduju za izbor u Predsjedništvo i da glasaju za kandidate za izbor u Predsjedništvo kako bi ojačali pozicije tri konstitutivna naroda time što osigurava da se Predsjedništvo sastoji od po jednog člana iz reda svakog konstitutivnog naroda. Ovakav način osiguranja kolektivne zastupljenosti institucije nije klasični oblik izborne demokracije. S obzirom da se mnoge obaveze Predsjedništva tiču zastupanja Bosne i Hercegovine u cjelini, a ne samo entiteta ili konstitutivnih naroda, moglo bi se zaključiti da demokracija obično zahtijeva da sve članove Predsjedništva biraju svi građani u zemlji, uključujući i Ostale, i da su svi građani podobni da budu kandidati za izbor, prije na državnoj nego na entitetskoj ili nacionalnoj osnovi.
  • 7.
    Ipak, sporazumi iz Općeg okvirnog sporazuma za mir koji se odražavaju i u članu V Ustava mogu se posmatrati kao poseban oblik zastupničke demokracije (koja se ponekad naziva "konsocijacija") prilagođene da zadovolji posebne potrebe države. Prema mom mišljenju, postavljanje modela demokracije koji odgovara posebnim i hitnim potrebama zemlje je legitiman cilj, a postoji i razumna veza između cilja i sredstava upotrijebljenih za ostvarenje tog cilja.
  • 8.
    Stoga prelazim na pitanje da li je miješanje osporenih odredaba Izbornog zakona, sa pravom na slobodu od diskriminacije, neproporcionalno. Udaljavanje od normalnog sistema izbora primjenjuje se samo na Predsjedništvo, a ne na zakonodavni organ. U pogledu Parlamentarne skupštine primjenjuju se uobičajeni principi izborne demokracije uz relativno male izmjene. Stoga mi nije jasno da se može smatrati da osporene odredbe nisu u skladu sa Protokolom br. 12 uz Evropsku konvenciju, iako je Sud apelaciju proglasio dopustivom.

Izdvojeno mišljenje

o neslaganju u predmetu U 13/05 sutkinje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Constance Grewe

Ne slažem se sa većinskom odlukom Suda u ovom predmetu jer smatram da je zahtjev gosp. Sulejmana Tihića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ne samo dopustiv nego i djelimično opravdan.

I. Dopustivost

II Zahtjev je dopustiv jer ne osporava ustavnu odredbu (vidi predmet U 5/04) nego Izborni zakon u pogledu pitanja izbora kandidata za člana Predsjedništva. U zahtjevu se navodi da ove odredbe nisu u saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kao ni sa članovima 2(1)(c) i 5(1)(c) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. U pogledu odredbi člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da donese odluku da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Ovaj Ustav kao i uloga Ustavnog suda da podržava Ustav se mora sagledati u širem smislu. Naime, Mirovni sporazum kao cjelina predstavlja ustavnu povelju Bosne i Hercegovine dok Aneks 4 i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Aneksa 1 na Ustav Bosne i Hercegovine, koji se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini bez potrebe za pravnom transformacijom, predstavljaju formalni ustavni zakon države. Stoga se Ustav Bosne i Hercegovine mora posmatrati kao cjelina čiji su dijelovi veoma usko povezani. Neke odredbe se ne mogu tumačiti odvojeno, a da se pri tom ne uzmu u obzir značenja drugih odredbi. Na primjer, član I/2. predviđa da je Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora. Ova odredba implicira obavezu stvaranja državne strukture koja može proći test koji proizlazi iz obaveze da se ustanove najviši principi - principi demokratske države, vladavine prava i slobodnih izbora koji će imati isto ono određeno značenje kao i u razvijenim demokratskim zemljama koje imaju dugu praksu njihovog ustanovljavanja.

U ovoj ustavnoj povelji Evropska konvencija (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 6/99) i njeni protokoli zaslužuju posebnu pažnju. Ne samo da je direktno primjenljiva, kao što je to slučaj sa sporazumima iz aneksa na Ustav BiH, nego u skladu sa članom II/2. Ustava BiH oni, također, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Izraz nad svim ostalim zakonima, kada je u pitanju pravo u Bosni i Hercegovine, podrazumijeva da je Evropska konvencija dio državnog prava kao cjeline (pravni poredak). Ovo je potvrđeno i činjenicom da je sljedeće navedeno u članu III/3.b) Ustava BiH: Opća načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.

Dodatni argument je također tekst člana X Ustava BiH koji predviđa proceduru izmjena i dopuna Ustava Bosne i Hercegovine. Ova odredba predviđa da se nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može eliminisati ili umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, a ni izmijeniti ova odredba.

Stoga je član II Ustava BiH postao jedini član Ustava BiH kojim se ljudska prava koja on štiti ne mogu mijenjati ili umanjiti na bilo koji način.

Stoga, kada se uzme u obzir član VI/3.a) Ustava BiH koji predviđa da je standard kontrole u skladu sa ovim Ustavom, jasno je da ovaj standard kontrole također obuhvata i Evropsku konvenciju i njene protokole.

Nadležnost Ustavnog suda u pogledu njegove uloge (Ustavni sud podržava ovaj Ustav) i član VI/3. u cjelini Ustav BiH trebaju posmatrati u svjetlu internacionalizacije čitavog domaćeg prava i uloge Ustavnog suda. Internacionalizacija domaćeg prava, kao opći princip, proizlazi iz Ustava BiH, pozicije Evropske konvencije i drugih međunarodnih sporazuma. U tom smislu, internacionalizacija domaćeg prava je u funkciji njegovog kompletnog usklađivanja sa međunarodnim standardima tako da Ustavni sud, podržavajući ovaj Ustav, mora uzeti u obzir svoju nadležnost u kontekstu svih osnovnih principa, kao što su demokratski principi ili očuvanje najvišeg nivoa zaštite ljudskih prava i sloboda.

Slijedi da je Ustavni sud trebao prepoznati svoju nadležnost u ovom predmetu te zahtjev proglasiti dopustivim.

II. Meritum

Aplikant je naveo u svom zahtjevu da smatra da su spomenute odredbe nesaglasne sa pravima garantiranim Evropskom konvencijom, i to pravo na nediskriminaciju i pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodne izbore nije primjenljivo u ovom predmetu s obzirom da Predsjedništvo nije zakonodavno tijelo; u tom pogledu zahtjev je neosnovan.

U pogledu prava na nediskriminaciju, osporene odredbe člana 8.1 stavovi 1. i 2. Izbornog zakona glase: Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji se neposredno biraju sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine - jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, biraju birači registrirani da glasaju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač registriran da glasa u Federaciji može glasati ili za Bošnjaka ili za Hrvata, ali ne za oba. Izabran je bošnjački i hrvatski kandidat koji dobije najveći broj glasova među kandidatima iz istog konstitutivnog naroda. Člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji se neposredno bira sa teritorije Republike Srpske - jednog Srbina biraju birači registrirani da glasaju u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.

Može se zaključiti da građanin mora pripadati jednom od tri konstitutivna naroda da bi bio izabran za člana Predsjedništva, te da je izbor birača ograničen na bošnjačke i hrvatske kandidate u Federaciji, te srpske kandidate u Republici Srpskoj. Bošnjaci i Hrvati se biraju samo na teritoriji Federacije, a ne i Republike Srpske, dok se Srbi biraju samo u Republici Srpskoj, a ne u Federaciji.

U principu, u multietničkoj državi kao što je Bosna i Hercegovina sasvim je u skladu sa zakonom da se osigura da državno tijelo odražava multietnički karakter društva. Problem je, međutim, u načinu na koji se kombiniraju teritorijalni i etnički princip. Ustavni sud se dotakao ovog problema u odluci koja se odnosi na konstitutivne narode u entitetskim ustavima (odluka Ustavnog suda broj U 5/98, "Službeni glasnik BiH", broj 36/00):

Striktna identifikacija teritorije sa određenim, etnički definiranim članovima institucija BiH s ciljem predstavljanja određenih konstitutivnih naroda, nije istinita čak ni za odredbe o sastavu Predsjedništva propisane članom V, prva alineja: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske. Pri tome se ne smije zaboraviti da srpskog člana Predsjedništva, na primjer, nisu izabrali samo birači srpske nacionalnosti, već svi građani Republike Srpske, sa ili bez posebne etničke pripadnosti. Prema tome, on ne predstavlja niti Republiku Srpsku kao entitet, niti isključivo srpski narod, već sve građane izborne jedinice Republike Srpske. Isto vrijedi i za bošnjačkog i hrvatskog člana koji se biraju sa teritorije Federacije.

Ako članovi Predsjedništva koji se biraju iz entiteta predstavljaju sve građane koji žive u tom entitetu, a ne određeni narod, teško je onda opravdati činjenicu da se oni moraju identificirati sa određenim narodom. Takvo pravilo pretpostavlja da se samo članovi određene etničke grupe mogu smatrati lojalnim građanima entiteta koji su sposobni da štite njegove interese. Članovi Predsjedništva imaju pravo veta kada dođe do povrede vitalnog interesa entiteta iz kojeg su izabrani. Ne može se tvrditi da su samo Srbi spremni i sposobni da štite interese Republike Srpske, a samo Hrvati i Bošnjaci interese Federacije. Identitet interesa na taj etničko-dominantan način samo otežava razvijanje osjećaja nacionalnog pripadanja.

Dalje, članovi tri konstitutivna naroda mogu biti izabrani za člana Predsjedništva ali mogu biti spriječeni da se kandiduju u entitetu u kojem žive, ako žive kao Srbi u Federaciji ili Bošnjaci/Hrvati u Republici Srpskoj. Dalje, Izborni zakon jasno isključuje "Ostale", odnosno građane BiH koji se ne identificiraju ni kao Bošnjaci niti Hrvati ili Srbi, od uživanja prava na kandidiranje za člana Predsjedništva. Ovo je sasvim nesaglasno sa pravom iz člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ili sa principom nediskriminacije da se bira i bude izabran. Međutim, član 14. Evropske konvencije koji predviđa ovo pravo, može se primijeniti samo ako se diskriminacija odnosi na pravo koje je zagarantirano Konvencijom koja ne precizira pravo na izbor predsjednika ili pravo da se bude biran za predsjednika. Član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju garantira samo pravo na izbor zakonodavnih tijela.

Širi obim principa nediskriminacije je predviđen članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Aplikant se poziva na navedeni član Evropske konvencije koji se može primijeniti u predmetnom zahtjevu. Mora se uzeti u obzir da je 29. jula 2003. godine Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju koji garantira uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije. Ovaj protokol je stupio na snagu 1. aprila 2005. godine, a pravo na nediskriminaciju je stoga prošireno tako da obuhvata pravo na biranje predsjednika ili da se bude biran za predsjednika.

Pitanje je može li se u specifičnim, a izuzetnim uvjetima u BiH, takvo rješenje smatrati diskriminirajućim te ako može, može li se takva diskriminacija opravdati. Evropski sud za ljudska prava, u svojim odlukama Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije od 2. marta 1987. godine i Melnychenko protiv Ukrajine od 19. oktobra 2004. godine se pokazao spremnim da državama dozvoli široko polje procjene u pogledu delikatnog pitanja reguliranja izbornog zakona. Ravnopravno pravo na glasanje i nediskriminacija su među najvažnijim vrijednostima ustavnog sistema. Međutim, ako nema razumnog i objektivnog opravdanja za različite tretmane onda se radi o nezakonitoj diskriminaciji.

U konkretnom slučaju, raspodjela pozicija u državnim organima među konstitutivnim narodima je bio centralni element Daytonskog sporazuma kako bi se postigao mir u BiH. U tom kontekstu teško je negirati legitimnost normi koje mogu biti problematične sa tačke gledišta nediskriminacije, ali koje su bile neophodne kako bi se postigao mir i stabilnost i izbjegao dalji gubitak ljudskih života. Činjenica da su te odredbe uključene u Izborni zakon i u tekst Ustava u to vrijeme, stoga, ne zaslužuje kritiku, iako su nesaglasne sa općim karakterom Ustava BiH koji ima za cilj da spriječi diskriminaciju.

Međutim, ovo opravdanje se mora uzeti u obzir u svjetlu razvoja događaja u Bosni i Hercegovine od datuma kada je Ustav BiH stupio na snagu. Bosna i Hercegovina je postala članica Vijeća Evrope, te se stoga mora ocijeniti prema općim evropskim standardima. Pored toga, ona je ratificirala Evropsku konvenciju i njezin Protokol broj 12. Međutim, očigledno je da postoje okolnosti koje zahtijevaju politički sistem koji nije jednostavno odraz pravila većinskog naroda, nego koji i garantira raspodjelu ovlasti i pozicija među etničkim grupama kao tranzicijskog aranžmana do ostvarenja principa građanske države.

Ovo, međutim, ne može biti postignuto bez konflikta sa međunarodnim standardima. Sistem sporazumne demokracije kao takav nije taj koji dovodi do problema, nego miješanje teritorijalnih i etničkih kriterija te očigledna uskraćivanja određenih političkih prava bez obzira na to radi li se o konstitutivnim narodima ili grupi "Ostalih".

Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud je morao uzeti u obzir aktuelne izborne aranžmane u pogledu izbora članova za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine koji nisu u skladu sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju čak iako su formulirani u skladu sa članom VI/1. Ustava BiH. Ustavno tumačenje mora obuhvatiti čitav Ustav, te se mora razmatrati kao cjelina. Tumačenje ne može zapostaviti pravni, međunarodni i politički kontekst te se mora uzeti u obzir pravo kao živi instrument. U tom smislu, član V/1. Ustava se mora tumačiti zajedno sa članom II/2. koji propisuje direktnu primjenu prava i sloboda predviđenih Evropskom konvencijom i koji zahtijeva, slijedom toga, poštivanje Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

U cijelosti se pridružujem Izdvojenom mišljenju o neslaganju u predmetu U 13/05 sutkinje Constance Grewe.

Postupajući u skladu sa odredbom stava 2. člana 41. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dajem slijedeću

IZJAVU
O PRIDRUŽIVANJU IZDVOJENOM MIŠLJENJU

12. jula 2006. godine
Sarajevo

Sutkinja

Seada Palavrić