USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Margarita Caca-Nikolovska, na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 4123/09, rješavajući apelaciju DOO Trgovine "Borac" Travnik, Jovana Kekerovića i Nikole Vulete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO Trgovina "Borac" Travnik, Jovana Kekerovića i Nikole Vulete, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001188 od 22. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-PŽ-07-000 056 od 18. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-197/04 od 21. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.DOO Trgovina "Borac" iz Travnika (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Jovan Kekerović i Nikola Vuleta (u daljnjem tekstu: drugoapelanti) iz Banje Luke, podnijeli su 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001188 od 22. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-PŽ-07-000 056 od 18. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-197/04 od 21. juna 2005. godine. Apelanti su tražili da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji. Također, apelanti su Ustavnom sudu dostavili više podnesaka s prilozima u periodu od 8. februara 2010. godine do 3. septembra 2010. godine.
- 2.AD Krajina Borac iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata kojom je tražio da se donese utvrđujuća presuda da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina tzv. "prodavnica obuće" u Kozarskoj Dubici, ulica Svetosavska bb, sagrađenih na parceli k.č. br. 1129, upisanoj u pl. br. 687 (novi premjer), što odgovara k.č. br. 1/335 upisanoj u zk. ul. br. 135, sve k.o. Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) zaključen 10. decembra 1999. godine između prvoapelanta i drugoapelanata.
- 3.Osnovni sud je Presudom broj P-197/04 od 21. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-PŽ-07-000/056 od 18. juna 2008. godine, djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, utvrdio da je apsolutno ništav ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora zaključen 10. decembra 1999. godine između prvoapelanta kao prodavca i drugoapelanata kao kupaca pod brojem 668/99 i ovjeren kod Općinskog suda u Travniku pod brojem OV. 1213/99 od 13. decembra 1999. godine. Nadalje, drugoapelanti su obavezani da tužitelju predaju u posjed i korištenje sporni poslovni prostor slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Zatim, apelanti su obavezani da tužitelju solidarno nadoknade troškove postupka u ukupnom iznosu od 4.150,00 KM u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a ostatak tužiteljevih potraživanja troškova za zastupanje je odbijen. Konačno, istom presudom je odbijen, također kao neosnovan, dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je sporni poslovni prostor njegova imovina.
- 4.U toku prvostepenog postupka sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka, te izvršio uvid u dokumentaciju koju su prezentirale stranke. Osnovni sud je utvrdio da je među strankama nesporno da su prvoapelant i drugoapelanti sačinili kupoprodajni ugovor 10. decembra 1999. godine, te da je predmetnim ugovorom i aneksom ugovora prvoapelant prodao sporni poslovni prostor drugoapelantima. Nakon zaključivanja ugovora, drugoapelanti su u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici sa po ½ dijela izmirivši u cijelosti svoje obaveze prema prvoapelantu, nakon čega su stupili u posjed predmetnog poslovnog prostora u kojem se i danas nalaze. Sud je naveo da je među strankama, međutim, sporno pitanje vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, pa samim tim i njeno prometovanje, što ustvari i predstavlja predmet ovog spora. Osnovni sud je zaključio da prvoapelant nije dokazao svoje vlasništvo na spornom poslovnom prostoru, pa ga nije mogao ni otuđivati. Naime, članom 2. stav 1. Okvirnog zakona Bosne i Hercegovine o privatizaciji preduzeća i banaka propisano je da ovaj zakon priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu, a odluka o tome zavisi od propisa entiteta. Navedeno je da iz dopisa Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) broj 4977-01/04 od 24. novembra 2004. godine proizlazi da je postupak privatizacije državnog kapitala u DTP "Krajina Borac" iz Banje Luke provedeno u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i utvrđeno da ovo preduzeće nije vršilo vlasničku transformaciju i da u cijelosti posluje sredstvima u državnoj svojini. Osnovni sud je dalje naveo da je Uredbom Vlade Republike Srpske o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji RS-a zabranjeno raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu upotrebu, osnivanje hipoteke i dr.) nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske koje su u vlasništvu, posjedu, korištenju ili upravljanju organa i institucija RS-a. Ove zabrane, kako je naveo Osnovni sud, odnose se i na preduzeća van RS-a, a pravni posao sklopljen ili pravni akt donesen protivno odredbama ove uredbe je ništav, s tim da sudovi i drugi organi u RS-u neće priznavati pravna dejstva sklopljenih pravnih poslova odnosno donesenih pravnih akata protivno odredbi ove uredbe. Zbog privremenog karaktera ovih odredbi odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je vlasnik spornog poslovnog prostora, jer će se pravo vlasništva moći utvrđivati tek nakon okončanja postupka sukcesije između republika nastalih raspadom bivše SFRJ. Smatrajući da su predmetni ugovori o kupoprodaji apsolutno ništavi u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na koju se može pozivati svako zainteresirano lice, Osnovni sud je ovaj kupoprodajni ugovor proglasio apsolutno ništavim.
- 5.Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je članom 2. Okvirnog sporazuma o privatizaciji preduzeća i banaka BiH izričito priznato pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu, s tim da će se odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu donijeti prema propisima entiteta. Zatim, u smislu člana 4. tog zakona sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koja se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena zakonima tog entiteta, a potraživanja prema preduzećima i bankama koji se privatizuju smatrat će se odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju. Pošto je Zakonom o privatizaciji preduzećima i banaka u bh. entitetima dato isključivo pravo da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, prvoapelant, kako je zaključio Okružni sud, nema osnova za bilo koje pravo u pogledu spornog poslovnog prostora u Kozarskoj Dubici. Okvirnim zakonom je priznato pravo entiteta da vrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji po propisima o privatizaciji entiteta koji vrši vlasničku transformaciju i raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije, a pravo svojine stiče pravno ili fizičko lice koje u postupku privatizacije kupi društveni odnosno državni kapital preduzeća. U konkretnoj situaciji, kako je to zaključio Okružni sud, predmetni ugovor o kupoprodaji koji su tuženi zaključili 10. decembra 1999. godine je suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka, kao prinudnom propisu koji je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i Zakon o prometu nepokretnosti. Iz tih razloga, kako je naveo Okružni sud, predmetni kupoprodajni ugovor je ništav u smislu člana 103. ZOO, tako da pravne posljedice ništavosti tog ugovora nastaju od njegovog zaključivanja i zbog toga drugoapelanat nema pravnog osnova za držanje u posjedu spornog poslovnog prostora.
- 6.Apelanti su se žalili da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari (res iudicata), jer je sud navodno o istom predmetu ranije raspravljao i donio odluku. Naime, apelanti su isticali da je Presudom Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P-340/00 od 15. decembra 2000. godine, koja je postala pravosnažna 10. januara 2001. godine, a po tužbi drugoapelanata protiv prvoapelanta kao i Rasima Rakovića i Asime Sindičić, utvrđeno da je pravni prednik Rasima Rakovića i Asime Sindičić, pok. Asim Raković, na osnovu pravovaljanog usmenog ugovora prodao 1967. godine prvoapelantu sporni poslovni prostor (prvi stav izreke presude), da je prvoapelant sporni poslovni prostor prodao drugoapelantima na jednake dijelove od po ½ ugovorom od 10. decembra 1999. godine (drugi stav izreke presude) te je drugoapelantima priznato pravo vlasništva na nekretninama sa po ½ dijela upisanim u AII listu z.k. ul. br. 135 k.o. Kozarska Dubica i pravo korištenja na nekretninama upisanim u AI listu predmetnog z.k. uloška. Stavom četiri izreke navedene presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici drugoapelanti su ovlašteni da na osnovu te presude izvrše uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim u AII listu z.k. ul. 135. k.o. Kozarska Dubica, te pravo korištenja na nekretninama upisanim u AI listu sve sa po ½. Okružni sud je, međutim, zaključio da se u navedenoj presudi Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P-340/00 ne radi o istim strankama kao u ovome predmetu koji se odnosi na apelante i tužitelja, jer pravni slijednici prvobitnog vlasnika Asima Rakovića nisu stranke u predmetnoj parnici, a AD "Krajina-Borac" iz Banje Luke nije bio stranka u navedenoj parnici kod Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici. Ni predmet spora nije isti, jer se tužbeni zahtjev u navedenoj parnici kod Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici odnosi na utvrđivanje prava vlasništva u korist kupaca-drugoapelanata, a u predmetnoj parnici na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji. Iz tih razloga Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i da nisu učinjene povrede postupka koje su istaknute u žalbi i na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku RS-a (u daljnjem tekstu: ZPP RS) odlučeno kao u izreci. Zbog svega navedenog Okružni sud je zaključio da je neosnovan prigovor presuđene stvari koji su u žalbi isticali apelanti.
- 7.Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001188 od 22. oktobra 2009. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna, jer je sporni kupoprodajni ugovor zaključen u vrijeme kada je u primjeni bio Okvirni zakon o privatizaciji koji je stupio na snagu 4. augusta 1998. godine. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je pravilno shvatanje nižestepenih sudova da je prvoapelant pravni slijednik prvobitnog SOUR Kombinata "Borac" Travnik. Dalje, Zakonom o društvenom kapitalu omogućena je transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj svojini tako što je dozvoljeno da preduzeća dodatni kapital pribavljaju izdavanjem dionica. Vrhovni sud je zaključio da je prvoapelant bio preduzeće u mješovitoj svojini i, prema tome, sporna poslovna prostorija kao ni druga imovina tog preduzeća nije postala, niti je po tada važećim zakonskim propisima mogla postati, privatna svojina tog preduzeća a ni radnika ulagača tog preduzeća koji su iz svojih ličnih dohodaka uplaćivali novčane iznose na ime otkupa internih dionica. Zato se pitanje prava svojine na spornim poslovnim prostorom ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu tj. od procesa privatizacije, kako je pravilno zaključio Okružni sud. Dalje, članom 2. stav 1. Okvirnog zakona Bosne i Hercegovine o privatizaciji preduzeća i banaka propisano je da ovaj zakon priznaje pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu, a odluka o tome zavisi od propisa entiteta. Dakle, sva imovina preduzeća, bilo da je na teritoriji entiteta gdje je sjedište preduzeća ili se nalazi na teritoriji drugog entiteta odnosno na teritoriji neke od bivših republika SFRJ, predstavlja društvenu imovinu koju su zajednički sticali svi uposlenici tog preduzeća. Kako je Okvirnim zakonom dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, konkretno u pogledu državnog kapitala u poslovnom prostoru u Kozarskoj Dubici, Vrhovni sud je zaključio da prvoapelant na spornom poslovnom prostoru nema osnova polagati bilo koje pravo. Dalje, Okvirnim zakonom nije priznato sticanje prava svojine novoosnovanom preduzeću na imovini prijeratnog preduzeća, koja je ušla u njihovu imovinu prilikom osnivanja i upisa u sudski registar. Nasuprot tome, priznato je pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji i da raspolažu novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije, a pravo svojine stiče ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni odnosno državni kapital tog preduzeća. Dakle, u ovom slučaju, a kako to pravilno zaključuje Okružni sud, ugovor o kupoprodaji predmetnog spornog poslovnog prostora od 13. decembra 1999. godine suprotan je navedenom Okvirnom zakonu, koji je kao posebni lex specialis bio na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja, pa je on ništav u smislu člana 103. stav 1. ZOO.
- 8.Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda kojim je odbio prigovor presuđene stvari smatrajući da ne postoji ni objektivni ni subjektivni identitet parnice između odluke prvostepenog suda koja je predmet žalbe i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P:340/00 od 15. decembra 2000. godine.
- 9.Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 10.Apelanti navode da su 10. decembra 1999. godine apelanti zaključili ugovor o kupoprodaji, odnosno kupovini sporne nekretnine na osnovu pismenog kupoprodajnog ugovora na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni kod Osnovnog suda u Travniku pod brojem Ov-1213/99 od 13. decembra 1999. godine. Pošto je u to vrijeme bila na snazi Uredba o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske, apelanti su u svojstvu ugovornih strana bili primorani podnijeti tužbu stvarno i mjesno nadležnom Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici da se utvrdi pravna valjanost ugovora, što je navedeni sud i učinio pravosnažnom Presudom broj P-340/00 od 15. decembra 2000. godine. Zemljišnoknjižni upis nekretnina na drugoapelante je izvršen na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P-340/00 od 15. decembra 2000. godine.
- 11.Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nepravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, koja je, da su sudovi poštovali pravo na pravično suđenje, neminovno morala dovesti do suprotne odluke od onih u dispozitivima osporenih presuda. Sudovi su, smatraju apelanti, proizvoljno protumačili i primijenili odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini. Ovaj zakon ne uređuje na bilo koji poseban način proces privatizacije, već upravo uspostavlja obavezu da entiteti svojim zakonima urede ovu oblast kako oni žele uz uspostavu principa kako bi isključili bilo koji oblik diskriminacije. S tim u vezi, apelanti navode da oba entitetska pravna sistema na jednak način regulišu pitanje pasivnog bilansa koji nije predmet privatizacije na koji se primjenjuju propisi iz prometa nepokretnosti. Apelanti su dalje naveli da su redovni sudovi proizvoljno protumačili pravne posljedice Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P-340/00 od 15. decembra 2000. godine, jer ova presuda predstavlja presuđenu stvar po kojoj je predmetni ugovor pravno valjan. Dalje, drugoapelanti su predmetnu imovinu stekli potpuno legitimno i legalno na osnovu Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima jer su predmetnu nekretninu kupili od prvoapelanta. Drugoapelanti su upisani u zemljišne knjige na bazi pravosnažne sudske presude potpuno legalno, a takav način upisa je čak i pravno jači osnov upisa od samog ugovora jer je nadležna sudska institucija utvrdila valjanost tog pravnog posla. Osim toga, drugoapelanti su stečenu imovinu držali u mirnom posjedu, pa uzimajući sve okolnosti u obzir osporenim presudama je izvršeno nezakonito miješanje apelanata u njihovu imovinu i time povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 12.Apelanti na kraju predlažu da Ustavni sud donese odluku kojom će ukinuti osporene presude i predmet vratiti na ponovni postupak Osnovnom sudu. I konačno, apelanti traže da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.
- 13.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
- 14.Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
- 15.U vezi s predmetom apelacije i navoda koje su apelanti iznijeli u apelaciji, Ustavni sud se pitanjem privatizacije prema odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka bavio u više svojih odluka. Ustavni sud je, zavisno od činjenica konkretnih predmeta, u ovakvim situacijama donosio odluke u kojim usvaja apelacije i utvrđuje povredu apelantovih ustavnih prava (vidi npr. Odluku o dopustivosti i meritumu AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine) ili odbija apelacije kao očigledno prima facie neosnovane (Odluka o dopustivosti broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda: (www.ustavnisud.ba).
- 16.U vezi s pozivanjem apelanata na Odluku broj AP 2157/08, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom slučaju preduzeće, koje je sa sjedištem u Federaciji BiH, bilo upisano u nadležnim zemljišnim knjigama kao titular prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru koji se nalazio na teritoriji RS-a, zaključilo ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora s određenim fizičkim licem. Nakon toga, na temelju zaključenog ugovora, ta fizička lica su se uknjižila kao vlasnici spornog poslovnog prostora u nadležnim zemljišnim knjigama. U postupku pred redovnim sudovima preduzeće sa sjedištem u RS-u je osporavalo valjanost zaključenog ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, tvrdeći da ima jače pravo u odnosu na sporni poslovni prostor pozivajući se na odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji. Postupak pred redovnim sudovima okončan je odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, koji je donio presudu u korist preduzeća sa sjedištem u RS-u a koju su apelanti u tom predmetu (Slavka Milojice i Dijane Milojica te Trgovine "Borac" Travnik) osporili pred Ustavnim sudom. Odlučujući o toj apelaciji Ustavni sud je svojom Odlukom broj AP 2157/08 usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci, u tački 49. Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, drugoapelant je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. Također, u vezi s pozivanjem apelanata na Odluku broj AP 1274/08 od 30. maja 2009. godine, Ustavni sud zapaža da se radi o suštinski istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u Odluci broj AP 2157/08 koje je prethodno obrazloženo.
- 17.Suprotno navedenom, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1164/10 ispitivao apelaciju Milana Milačaka, podnesenu protiv odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda u Doboju kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Trgovačkog akcionarskog društva "Krajina-Borac" Banja Luka i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Doboju koji su zaključili Milan Milačak (i Slobodan Suvajac) kao kupci i Trgovina "Borac" d.d. Travnik kao prodavac. Ustavni sud je u tom predmetu Odlukom o dopustivosti broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju Milana Milačaka podnesenu protiv osporenih odluka Vrhovnog suda i Okružnog suda u Doboju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je, tokom postupka pred redovnim sudovima, utvrđeno da Trgovina "Borac" d.d. Travnik, prije zaključenog kupoprodajnog ugovora s Milanom Milačakom i Slobodanom Suvajcem, nije bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, te stoga, Trgovina "Borac" d.d. Travnik, kao prodavac, nije mogla na kupce (Milan Milačak i Slobodan Suvajac) prenijeti više prava nego što ih je imala. Stoga je u toj odluci, u tački 25, Ustavni sud ocijenio neosnovanim pozivanje apelanta na Odluku AP 2157/08 budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na ime apelanta, što u apelaciji AP 1164/10 nije bio slučaj.
- 18.Dovodeći u vezu navedenu odluku Ustavnog suda s činjeničnim stanjem konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu postoji skoro identična situacija s apelacijom AP 1164/10. Naime, u konkretnom slučaju, prvoapelant (DOO Trgovina "Borac" Travnik) u vrijeme zaključivanja ugovora o kupoprodaji s drugoapelantima nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, niti je to postao na osnovu presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici budući da tom presudom nije naloženo nadležnom sudu da u zemljišnim knjigama izvrši upis vlasništva, odnosno pravo raspolaganja na spornom poslovnom prostoru na prvoapelanta. Stoga, unatoč tvrdnji prvoapelanta da je, u momentu zaključivanja kupoprodajnog ugovora, na predmetnom poslovnom prostoru imao "pravo raspolaganja", Ustavni sud se poziva na utvrđenje redovnog suda prema kojem u zemljišne knjige nije bilo upisano pravo vlasništva ni pravo raspolaganja prvoapelanta kao prodavca u odnosu na predmetni poslovni prostor. Stoga, Ustavni sud smatra da se u ovom slučaju može primijeniti njegova praksa iz citirane odluke broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine (Milan Milačak).
- 19.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
- 20.U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 21.S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
- 22.U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.