Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1926/05, rješavajući apelaciju Džemala Salibašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Džemala Salibašića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine.

Stavlja se van snage Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1926/05 od 23. marta 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Džemal Salibašić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. septembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 20. maja 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 1926/05 od 23. marta 2006. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i obustavio postupak izvršenja presude Općinskog suda od 20. maja 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Mevle Salibašić, stranke u postupku, zatraženo je 8. marta 2006. godine, odnosno 14. jula 2006. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 20. marta 2006. godine, Kantonalni sud 13. marta 2006. godine, dok Mevla Salibašić nije dostavila odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 19. decembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Općinski sud je Presudom broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine, ustanovio stvarnu služnost svakodnevnog prolaza i prijevoza kolskim i pješačkim putem širine tri metra koja se računa od ivice vrha škarpe uz jugoistočnu ivicu parcele prema potoku pa u dubinu parcele, cijelom dužinom od 55,75 m poslužnog dobra parcele zv. Hrid, označene kao KČ br. 767/3 KO Musići, vlasništvo apelanta (u daljnjem tekstu: poslužno dobro), počevši od njene granice do magistralnog puta Olovo-Zavidovići u korist povlasnog dobra KČ br. 763/2 KO Musići (u daljnjem tekstu: povlasno dobro), vlasništvo tužiteljice Mevle Salibašić (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Apelantu je naloženo da je dužan ovo pravo priznati i uzdržati se od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini te trpjeti da se to pravo upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu općine Olovo. U prvostepenoj presudi je navedeno da tužiteljica, prema Presudi tog suda broj P-120/97 od 24. februara 1999. godine, ima ustanovljeno pravo služnosti preko apelantovog dobra u širini od jednog metra svakodnevno, kao i sezonski kolski put širine tri metra, ali da je tražila ustanovljenje prava služnosti u cijelosti poslužnim dobrom svakodnevno i bez vremenskog i sezonskog ograničenja. Općinski sud je proveo dokazni postupak uvidom u kopije plana 146 i 147 KO Musići, urbanističku saglasnost od 16. decembra 1979. godine, stručnu ocjenu od 25. januara 1982. godine, rješenje kojim se dozvoljava gradnja stambene zgrade tužiteljice, čitanjem zapisnika od 7. januara 1998. godine, saslušanjem parničnih stranaka, uvidom i čitanjem zapisnika o uviđaju tog suda od 16. maja 2002. godine i saslušanjem vještaka geometra.
  • 8.
    U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na temelju provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da se povlasna nekretnina ne može u cjelini koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine. Također je navedeno da je sud vodio računa da se pravo služnosti uspostavi tako da najmanje opterećuje poslužno dobro, te da ne postoji druga trasa ili način za bilo koji alternativni put. Navedeno je da, prema nalazu vještaka od 2. novembra 2002. godine, dužina alternativnog puta iznosi 1.175 metara od čega 478 metara ide preko privatnih posjeda, što je za sud neprihvatljivo, jer se na konkretnom poslužnom dobru ustanovljava pravo služnosti u dužini od 55,75 m, što je nemjerljivo manje od alternativnog puta. U obrazloženju drugostepene presude, u vezi sa apelantovim navodom da ima mentalno retardirano dijete, Kantonalni sud je odgovorio da je to nova činjenica koja se ne može iznositi u žalbi jer nije bila iznesena u toku postupka i ne utiče na zakonitost pobijane odluke. Iz činjenica predmeta proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. jula 1997. godine i da je promijenjen sudija nakon što je rješenjem Kantonalnog suda od 21. juna 2004. godine bila ukinuta prvostepena presuda. Novi sudija je zadužio spis i održao pripremno ročište i glavnu raspravu na kojoj je izveo dokazni postupak koji nije obuhvatio uviđaj na licu mjesta, ali je na glavnoj raspravi pročitan zapisnik o uviđaju na licu mjesta od 16. maja 2002. godine koji je obavio raniji sudija.
  • 9.
    Općinski sud je Rješenjem broj I.2683/05 od 16. januara 2006. godine, na prijedlog tužiteljice, odredio izvršenje presude tog suda od 20. maja 2005. godine, u kojem je zatraženo da apelant ukloni zapreku, u stvarnosti ograda i zidovi, koji ometaju tužiteljicu u vršenju ustanovljene služnosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant je naveo da je osporenim presudama došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da sudija koji je donio osporenu presudu Općinskog suda nije obavio uviđaj na licu mjesta, što je jedan od ključnih dokaza u ovom postupku, i time je prekršio načelo neposrednosti predviđeno članom 4. Zakona o parničnom postupku, a i odredbu člana 114. istog Zakona koja predviđa obavezu da se na novom ročištu, zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene ponovo provode ako se ročište drži pred novim sudijom, što je u konkretnom predmetu slučaj. Apelant smatra da je sudijinim propustom da izvrši uviđaj na licu mjesta sud propustio da pravilno utvrdi činjenice koje se tiču obima opterećenja poslužnog dobra, tim prije što je i sam apelant nudio tužiteljici put koji bi u cijelosti zadovoljio njene potrebe. Također je navedeno da je tačno da je odabrana lokacija puta najkraća, ali da najteže pogađa apelanta kao vlasnika poslužnog dobra, te da je tužiteljici nuđen put koji bi obilazio kuću i tako bi se izbjegao put u neposrednoj blizini kuće, ali da to nije sud u postupku uzeo u obzir. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 20. maja 2005. godine, jer bi "izvršenjem osporene odluke njemu nastala šteta koja bi se kasnije teško mogla nadoknaditi s obzirom da bi se gradio put odmah pored kuće, a uz to apelant ima dijete koje mora imati dodatnu njegu te bi u tom slučaju bilo dovedeno u opasnost zdravlje i život djeteta."

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Kantonalni sud je naveo da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu ni na koji način povrijedili apelantovo pravo na pravično i fer suđenje. Također je naveo da je apelanta u postupku pred sudom zastupao advokat koji je apelantu pružio stručnu pomoć u toku cijelog postupka, te da je postupak vođen na način propisan odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je i sam apelant u svojoj apelaciji odnosno dopuni apelacije priznao da tužiteljica nema mogućnost normalnog dolaska do svoje kuće, da je jedina mogućnost dolaska do njene kuće preko apelantovih nekretnina i da je pravac puta najkraći put do tužiteljicine kuće.
  • 12.
    Općinski sud je naveo da je tačan navod iz apelacije da se poslužno dobro - put koji je utvrđen ustanovljenjem prava stvarne služnosti nalazi blizu kuće, ali da se ne može izjasniti o kojoj se tačno udaljenosti od kuće radi. Također je potvrđen navod iz apelacije da je suprotnu stranu zastupao advokat koji je kasnije imenovan za sudiju Općinskog suda u Olovu, ali da nije tačno da je izvršio bilo kakav pritisak na sudiju. Navedeno je i da je tačna tvrdnja iz dopune apelacije da sudija nije izvršio uviđaj - odlazak na lice mjesta, ali da je sudija koji je donio osporenu presudu bio na toj mikro lokaciji 6. septembra 2005. godine u predmetu P-21/03 koji je vođen između istih stranaka radi smetanja posjeda, ali da niko od stranaka nije bio prisutan na licu mjesta. Općinski sud smatra da nije bilo kršenja prava niti jedne stranke u postupku.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05)

"Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobode ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 114.

Na novom ročištu zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene ponovo se provode samo ako se ročište drži pred novim sudijom ili ako sud smatra da je to neophodno za pravilno donošenje presude."

  • 14.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/98)

"Član 56. stav 1.

Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina.

Član 59. st. 1. i 2.

Odlukom suda i drugog nadležnog organa, stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Služnost iz stava 1. ovog člana stječe se danom pravomoćnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa, ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 61. stav 1.

Vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 25. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 20.
    Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor tiče ustanovljenja služnosti puta preko apelantove nekretnine. Po svojoj prirodi prava, čiju zaštitu apelant traži, spadaju u imovinska prava i imaju stvarnopravni karakter. S obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima i obavezama član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.
  • 21.
    Apelant je osporio način na koji su u postupku donošenja osporenih presuda utvrđene činjenice, navodeći da redovni sud nije uzeo u obzir da je on nudio put koji se nalazi iza kuće kako bi se izbjeglo ustanovljenje služnosti u neposrednoj blizini kuće. Također, prema apelantovom mišljenju, na Općinski sud je izvršio pritisak sudija koji je zastupao tužiteljicu, a kasnije je postao sudija Općinskog suda. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da postupajući sudija, koji je preuzeo predmet od ranijeg sudije, nije proveo uviđaj na licu mjesta čime je povrijeđeno načelo neposrednosti u parničnom postupku.
  • 22.
    Redovni sudovi smatraju da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, a posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant imao advokata koji ga je zastupao u toku postupka. Navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i navodnoj pristranosti u postupku su redovni sudovi također ocijenili kao neosnovane, navodeći da je pravilno u postupku utvrđeno da je put preko apelantove nekretnine najkraći put i da tužiteljica bez tog puta nema mogućnosti prilaza svojoj kući, i da činjenica da je raniji zastupnik tužiteljice imenovan za sudiju Općinskog suda ali da nije tačno da je bilo utjecaja na rad sudije u predmetnom postupku.
  • 23.
    U vezi s apelantovim navodom o pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjenicama Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Općinski sud je utvrdio da se tužiteljicina kuća, kao povlasno dobro, ne može koristiti u cjelini bez odgovarajućeg korištenja apelantove nekretnine kao poslužnog dobra. Dalje, prema utvrđenju Općinskog suda iz nalaza vještaka od 2. novembra 2002. godine proizlazi da je put preko apelantove nekretnine najkraći put do tužiteljicine kuće i da iznosi 55,75 metara, dok alternativni put čini 1.175 metara od čega 478 metara preko privatnih posjeda. Dakle, redovni sud je utvrdio činjenicu postojanja alternativnog puta, ali je zaključio da se radi o putu koji je znatno duži, a da je put preko apelantove nekretnine ustanovljen po krajnjoj granici dobra i da nema mogućnosti daljnjeg pomjeranja. Stoga, nisu osnovani apelantovi navodi da sudovi nisu utvrđivali mogućnost alternativnog puta.
  • 24.
    Što se tiče navoda da postupajući sudija nije izvršio uviđaj na licu mjesta, odnosno da je samo pročitan zapisnik sa ranijeg uviđaja, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presudu od 6. marta 1996. godine, objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Nesporno je da je u predmetnom postupku proveden dokaz uviđajem na licu mjesta, zatim da je pročitan zapisnik sa uviđaja kao dokaz koji je apelant imao priliku osporiti odnosno na njega se očitovati. S obzirom na navedeno, činjenica da nije ponovo proveden dokaz uviđaja sudije koji je donio osporavanu presudu, čak i ukoliko bi se radilo o kršenju odredaba domaćeg zakona, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Također, osim apelantovih paušalnih navoda o navodnom utjecaju ranijeg tužiteljicinog zastupnika na sud u predmetnom postupku, nema nikakvih dokaza o pristranosti sudije u predmetnom postupku. Stoga se i prethodni navodi moraju odbiti kao neosnovani.
  • 25.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 26.
    Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije su neosnovani jer nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova u postupku utvrđivanja činjenica. Činjenica da novi postupajući sudija nije ponovo proveo dokaz uviđajem na licu mjesta, s obzirom da je apelantu data mogućnost da se očituje na ovaj dokaz jer je na glavnoj raspravi pročitan zapisnik sa ranijeg uviđaja, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Također, nema dokaza da je bilo pristranosti sudije u postupku, odnosno da je raniji zastupnik tužiteljice, koji je u međuvremenu imenovan za sudiju Općinskog suda, na bilo koji način utjecao na postupajućeg sudiju u ovom predmetu.
  • 27.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo odluke o privremenoj mjeri.
  • 28.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 29.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.