Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2158/05, rješavajući apelaciju Željka Zeca i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se apelacija Željka Zeca, Slobodanke Koljančić i Radmile Vranješ, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, kao neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Željko Zec, Slobodanka Koljančić i Radmila Vranješ (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Nove Banjalučke banke" d.d. Banja Luka, koja je pravni slijednik Privredne Banke Sarajevo, Osnovna banka "Banja Luka" Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je 1. novembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 16. novembra 2005. godine, a prvotužena 28. novembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i prvotužene su dostavljeni apelantima 6. oktobra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelanti su 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine s pravnim prednikom prvotužene zaključili ugovore o oročavanju dinarskih sredstava štednje, koja potiču od prodaje konvertibilnih deviza banci, s ciljem da obezbijede zaposlenje u zanatskoj frizerskoj organizaciji, koja je pravni prednik ODP "Relaks" Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Dinarski iznos je oročen na period od 10 godina, uz godišnju kamatu od 8%, s tim što se prvotužena obavezala da će oročeni iznos otpočeti vraćati apelantima nakon isteka roka od pet godina od zaključivanja ugovora i to u pet jednakih godišnjih obroka, a da će po isplati posljednje rate obračunati i isplatiti ugovorenu kamatu. Prodaja deviza i oročavanje dinarskih sredstava izvršeno je pod uvjetom da prvotužena zaključi ugovor o investicijskom kreditu sa drugotuženim, koji je obezbijedio posao apelantima.
  • 7.
    Apelanti su protiv prvotužene i drugotuženog podnijeli tužbu Osnovnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi isplate valoriziranog iznosa dinarskih sredstava oročenih i deponovanih kod prvotužene s pripadajućom kamatom ili utvrđenja prava suvlasništva na poslovnom objektu drugotuženog, u čiju su izgradnju uložena oročena sredstva. Osnovni sud je, međupresudom broj P-871/99 od 5. septembra 2000. godine, utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu prema zaključenim ugovorima o oročavanju dinarskih sredstava od 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine. Također, odlučeno je da će o visini potraživanja po navedenim ugovorima, osnovanosti tužbenog zahtjeva prema drugotuženom i visini parničnih troškova, sud odlučiti po pravosnažnosti međupresude.
  • 8.
    Protiv navedene međupresude prvotužena je izjavila žalbu, koja je odbijena Presudom Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-222/01 od 2. aprila 2002. godine i prvostepena međupresuda je potvrđena.
  • 9.
    Protiv drugostepene presude prvotužena je izjavila reviziju. Vrhovni sud je pobijanom Presudom broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine uvažio reviziju prvotužene i preinačio drugostepenu presudu u odnosu na prvotuženu tako što je preinačena prvostepena međupresuda i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen.
  • 10.
    U obrazloženju pobijane presude Vrhovnog suda se navodi da nije pravilna odluka prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanata prema prvotuženoj osnovan, niti da iz ugovora o oročenom štednom ulogu proizlazi obaveza prvotužene da svakom apelantu isplati dinarski iznos protuvrijednosti prodatih deviznih sredstava, kako je obrazloženo u prvostepenoj međupresudi. Vrhovni sud također ističe da nije pravilna ni odluka drugostepenog suda, kojom je prvostepena međupresuda potvrđena i dopunjena stavom da promjene do kojih je došlo nakon zaključenja ugovora ne mogu uticati na prava i obaveze ugovornih strana, jer da ugovor predstavlja izraz volje ravnopravnih ugovarača, pa ga samo oni sporazumno mogu mijenjati, u skladu s načelom slobode određivanja obligacionih odnosa iz člana 10. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/98, u daljnjem tekstu: ZOO), te da je prvotužena obavezna, po osnovu člana 1035. stav 2. ZOO, vratiti apelantima na njihov zahtjev sporni iznos s kamatom.
  • 11.
    Vrhovni sud je ocijenio pravnu prirodu predmetnog pravnog posla između apelanata i prvotužene kao oročeni ulog na štednju, što je jedan od oblika bankarskog novčanog depozita iz člana 1035. ZOO-a. U obrazloženju kauze ovakvog pravnog posla se, dalje, ističe da zaključivanjem ugovora o oročenom štednom ulogu deponent ima za cilj ostvarivanje određene dobiti u visini ugovorene kamate na deponovana novčana sredstva, koja je po pravilu veća od one koju bi ostvario ugovaranjem novčanog depozita ili uloga na štednju po viđenju. S druge strane, time banka stiče pravo da u roku koji je označen ugovorom deponovanim sredstvima slobodno raspolaže, plasira ih ili investira u druge bankarske poslove. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju nakon zaključivanja ugovora o novčanom depozitu između apelanata i prvotužene od 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine, a prije isteka roka oročavanja, došlo do visoke stope inflacije u periodu od 1990. godine do kraja 1993. godine, a i denominacije dinara. Zbog toga očekivanu dobit nisu mogli ostvariti ni apelanti kao deponenti, a ni banka, jer bez obzira što su banke pokušavale svojom poslovnom politikom visinu kamatne stope uskladiti sa inflacijom, inflacija je višestruko prelazila ugovorene kamatne stope, dok se istovremeno i realna vrijednost glavnice smanjivala.
  • 12.
    Dalje, Vrhovni sud je naveo da se u uvjetima visoke inflacije, kao što je ovdje slučaj, primjenjuje, u pravilu, načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO-a. Prema ovom načelu, kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje nešto drugo. Strogo dejstvo monetarnog nominalizma ublaženo je valorizacijom novčanog iznosa u skladu sa načelom jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora, načelom savjesnosti i poštenja, odnosno drugim načelima propisanim navedenim Zakonom. Za revalorizaciju u uvjetima visoke inflacije nije dovoljna činjenica da je dugovani broj novčanih jedinica znatno obezvrijeđen, već da to uvjetuju okolnosti pod kojima je zasnovan obligacioni odnos, što je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju analizom ugovornih odredaba, a naročito utvrđenjem cilja koji se njegovim zasnivanjem očekuje. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju pristanak apelanata da štednju i dalje drže kod prvotužene pod uvjetima iz ugovora o štednom ulogu, u smislu člana 18. i člana 133. ZOO, kada su ih poslije zaključivanja ugovora o oročavanju uloga na štednju pogodila nepovoljna ekonomska kretanja (inflacija, denominacija), predstavlja izostanak pažnje apelanata koja se u ovoj vrsti obligacionih odnosa zahtijeva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovo isključuje odgovornost banke, kao druge ugovorne strane, za štetu i oslobađa ovu tuženu od obaveze da oročena dinarska sredstva sa štednog uloga isplati u valoriziranom iznosu. Vrhovni sud je istakao da bi obavezivanje prvotužene da apelantima vrati valorizirani iznos štednog uloga bilo suprotno ne samo načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja nego i načelu pravičnosti, na kojima se zasniva pravilo o valorizaciji novčanih obaveza iz člana 15. ZOO. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je uvažio reviziju drugotužene i preinačio presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da nije jasno na osnovu čega Vrhovni sud zaključuje da apelanti nisu sa dužnom pažnjom brinuli o svojim sredstvima i da nisu preduzimali nikakve pravne radnje s ciljem da zaštite svoja sredstva, jer su apelanti bez uspjeha pokušali zaštititi svoja prava pred sudom tako što su 1989. godine pokrenuli parnični postupak protiv obje tužene, a radi izmjene ugovora zbog "galopirajuće" inflacije. Apelanti dalje navode da je tužba zavedena pod brojem P-1422/89, a u 1995. godini sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, zbog navodnih propusta apelanata. Pored navedenog, ističu da je Vrhovni sud u postupku protiv istog tuženog, u istoj pravnoj stvari, po tužbi Ostoje Sjenice, koji je istim povodom zaključio pravni posao sa tuženima, donio drukčiju odluku. Naime, apelanti navode da je Vrhovni sud, Presudom broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine, odbio reviziju tužene banke protiv odluka nižestepenih sudova kojima je usvojena tužba Ostoje Sjenice za povrat deviznih sredstava prodanih banci. Pored toga, apelanti ističu da je direktor Glavne filijale "Nove Banjalučke banke" Srđan Šuput rođak po tazbini u drugom koljenu Petru Bajiću, sudiji izvjestiocu u revizionom postupku, što je po Zakonu o parničnom postupku osnova za izuzeće sudije. Apelanti smatraju da je iz navedenih razloga Vrhovni sud prekršio pravo na pravično suđenje apelanata. Apelanti se pozivaju i na praksu bivšeg Doma za ljudska prava u kojoj je utvrđeno da depoziti predstavljaju ekonomska sredstva, bez obzira na finansijsku situaciju u bankama ili na opću situaciju u državi, pa ističu da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su razlozi za pobijanje njegove presude identični onima koje su apelanti isticali tokom postupka kao tužioci. Vrhovni sud ukazuje da se apelanti pogrešno pozivaju na Odluku Vrhovnog suda broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine, u predmetu po tužbi Ostoje Sjenice protiv istog tuženog, navodeći da je njegov tužbeni zahtjev usvojen. Međutim, Vrhovni sud navodi da je u tom predmetu također uvažio reviziju tužene banke, te obje nižestepene presude preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužioca. U prilogu odgovora na apelaciju, Vrhovni sud je dostavio prijepis navedene odluke. Stoga, Vrhovni sud ostaje kod razloga i navoda, kako u pogledu činjenica koje nisu bile sporne među parničnim strankama, tako i u pogledu materijalnog prava citiranog u pobijanoj presudi.
  • 15.
    Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da je ona u cijelosti neosnovana, jer, suprotno navodima apelacije, Vrhovni sud nije u istoj pravnoj stvari donio drukčiju odluku po reviziji koju je ovaj učesnik u postupku izjavio protiv Presude Okružnog suda broj Gž-696/98 od 2. marta 1999. godine. Naime, prvotužena također ističe da je Presudom broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine Vrhovni sud uvažio njenu reviziju i obje nižestepene presude kojim je bio usvojen tužbeni zahtjev tužioca Ostoje Sjenice preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Prvotužena, kao učesnik u postupku, ističe da nisu osnovani navodi apelacije o povredi prava na nepristrano suđenje zbog tazbinske veze sudije izvjestioca u revizionom postupku i direktora organizacionog dijela prvotužene, budući da taj organizacioni dio nema svojstvo pravnog lica, niti je direktor tog organizacionog dijela zakonski zastupnik prvotužene, pa samim tim nije ni bilo osnova za izuzeće sudije izvjestioca prema članu 357. tačka 2. ZPP-a.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 15.

U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.

(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Član 133.

(1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih više ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u tolikoj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, može zahtijevati da se ugovor raskine.

(2) Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ako ih je mogla izbjeći i savladati.

(3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozvati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze.

(4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uvjeti ugovora pravično izmijene.

(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.

Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Član 1035.

(1) Ugovor o depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos.

(2) Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže novcem i dužna je da ga vrati prema uvjetima predviđenim ugovorom."

  • 17.
    U Zakonu o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list SFRJ" broj 83/89) relevantne odredbe glase:

"Član 1.

Ovim zakonom se utvrđuje nova vrijednost dinara tako da konvertibilni dinar (u nastavku teksta: dinar) stupanjem na snagu ovog zakona u odnosu na postojeće novčanice i kovani novac vrijedi 10.000 postojećih dinara. Dinar se dijeli na 100 para.

Član 2.

Narodna banka Jugoslavije će izdati nove vrste novčanica i kovanog novca i pustiti ih u opticaj najkasnije do 31. decembra 1991. godine.

Š...Ć

Član 6.

Iznosi označeni u propisima i općim aktima, na obveznicama i drugim vrijednosnim papirima, mjenicama, ugovorima i drugim ispravama i obavezama izdatim, odnosno nastalim do 31. decembra 1989. godine podrazumijevat će se tako da 10.000 postojećih dinara odgovara jednom dinaru iz člana 1. ovog zakona.

Š...Ć

Član 8.

Preduzeća, banke i druga pravna lica, društveno-političke zajednice i njihovi organi, kao i fizička lica koja su obavezna da vode poslovne knjige izvršit će preračunavanje iznosa svojih novčanih sredstava na dinare iz člana 1. ovog zakona prema stanju na dan 31. decembra 1989. godine. Od 1. januara 1990. godine sva novčana primanja i izdavanja vršit će se u dinarima iz člana 1. ovog zakona."

  • 18.
    U Zakonu o izdavanju i uvođenju novca Srpske Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 10/92) relevantne odredbe glase:

"Član 1.

Novčana jedinica u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini je dinar Srpske Republike Bosne i Hercegovine koji se dijeli na 100 para.

Član 2.

Narodna banka Srpske Republike Bosne i Hercegovine izdat će novčanice i pustiti ih u opticaj od 1. jula 1992. godine od kada će se dinar Srpske Republike Bosne i Hercegovine na teritoriji Srpske Republike Bosne i Hercegovine primjenjivati kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja za sva pravna i fizička lica.

Član 3.

Vrijednost dinara Srpske Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na postojeći dinar Jugoslavije je 1:10 tj. jedan dinar Srpske Republike Bosne i Hercegovine vrijedi deset postojećih dinara Jugoslavije i prema tom odnosu će biti izvršena zamjena."

  • 19.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03)

"Član 357.

Sudija ne može suditi:

  • 2)
    ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni drug, odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga do drugog stepena, bez obzira da li su brak, odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne."

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi, mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 26.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 27.
    Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom da se njihov tužbeni zahtjev odnosio na povrat novčanih sredstava deponovanih po ugovoru o oročenoj štednji kod prvotužene i na utvrđivanje prava suvlasništva nad nekretninama u vlasništvu drugotuženog. Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Navodi apelanata o povredi njihovog prava na pravično suđenje se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Vrhovnog suda, koji je preinačio nižestepene presude koje su bile donesene u korist apelanata, zatim na povredu prava na jednakopravnost građana pred zakonom, jer je navodno isti sud u istoj pravnoj situaciji donio drukčiju presudu, te na povredu prava na nepristran sud, budući da je u donošenju osporene presude učestvovao sudija koji je, po ocjeni apelanata, morao biti izuzet.
  • 29.
    U vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 30.
    Vrhovni sud je, na osnovu nespornog činjeničnog stanja, usvojio drukčiji zaključak u pogledu primjene materijalnog prava u odnosu na nižestepene sudove. Naime, Vrhovni sud je zaključio da, u smislu čl. 18. i 133. ZOO, propust apelanata da postupe s dužnom pažnjom u slučaju izmijenjenih okolnosti, nastalih nakon zaključivanja ugovora, oslobađa prvotuženu obaveze da isplati valoriziran iznos deponovanih dinarskih sredstava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoj zaključak da u konkretnom slučaju nema mjesta odgovornosti prvotužene za isplatu valoriziranog iznosa dinarske štednje. Ustavni sud smatra da navod apelanata da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da apelanti nisu postupali s dužnom pažnjom u smislu člana 18. ZOO, s ciljem sprečavanja štetnih posljedica denominacije i hiperinflacije na vrijednost njihovog dinarskog depozita oročenog kod prvotužene, jer su protiv obje tužene podnosili tužbu, ne dovodi u sumnju zaključke Vrhovnog suda, donijete na osnovu nespornog činjeničnog stanja. Naime, podnesena tužba 1989. godine imala je tužbeni zahtjev upravljen na izmjenu a ne na raskid ugovora, a i za takvu tužbu, zbog propusta apelanata, 1995. godine je utvrđeno da se smatra povučenom. Međutim, da bi kriterij postupanja s dužnom pažnjom u smislu člana 18. ZOO bio zadovoljen, prema mišljenju Ustavnog suda, apelanti su mogli jednostranom izjavom volje raskinuti ugovor o oročenju dinarskog depozita kod prvotužene, što bi umanjilo negativne efekte denominacije i hiperinflacije na oročena dinarska sredstva. Stoga je razumna i prihvatljiva ocjena Vrhovnog suda da su tuženi oslobođeni odgovornosti i obaveze, budući da su apelanti kao deponenti propustili da traže vraćanje štednog uloga, odnosno raskid ugovora o oročenom štednom ulogu, čime su ustvari pristali da svoju dinarsku štednju i dalje drže kod tužene banke, iako su morali znati za veliki rizik koji takav pravni posao u uvjetima hiperinflacije predstavlja, imajući u vidu realne ekonomske uvjete u društvu.
  • 31.
    U odnosu na navod o povredi prava na jednakopravnost, Ustavni sud je utvrdio da je navod apelacije o povredi prava na pravično suđenje zbog različite sudske prakse u istovjetnoj pravnoj stvari potpuno neosnovan. Naime, sasvim suprotno ovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u predmetu na koji su se apelanti pozvali, presudio na isti način kao i u pobijanoj presudi broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine.
  • 32.
    Pored toga, neosnovani su i navodi o povredi prava na nepristran sud zbog toga što je u donošenju osporene presude učestvovao sudija koji se, po ocjeni apelanata, morao izuzeti. Naime, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, srodstvo po tazbini u drugom stepenu između sudije izvjestioca, koji je učestvovao u radu vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo pobijanu presudu i direktora organizacione jedinice prvotužene, koji nema svojstvo pravnog lica i koji nije zakonski zastupnik prvotužene, ne predstavlja osnovu za izuzeće sudije u smislu člana 357. stav 2. ZPP-a.
  • 33.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

  • 34.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu.

(...)."

  • 35.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 36.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede navedenog prava apelanata, Ustavni sud najprije mora utvrditi jesu li apelanti titulari prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da je predmet spora povrat novčanih sredstava, koja se smatraju imovinom apelanata, proizlazi da su apelanti nosioci prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelanti tvrde da im je uskraćeno, predstavlja "posjed" odnosno "imovinu" u smislu značenja odredbi Evropske konvencije, te stoga uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 38.
    Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu s općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
  • 39.
    Apelanti nisu posebno obrazložili kršenje prava na imovinu, niti su se konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo njihovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
  • 40.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda Vrhovnog suda, kojom se apelantima osporava pravo na isplatu novčanog duga uslijed monetarnih i zakonskih promjena koje su nastupile poslije zaključivanja ugovora, odnosno u vrijeme kada je oročeni dinarski depozit, u skladu sa zaključenim ugovorom, trebalo vratiti, nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje reguliše uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 41.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanata imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.
  • 42.
    Prema prvom stavu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Čak i ako su ispunjeni navedeni uvjeti, lišavanje imovine je u skladu s ovom odredbom samo ako postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca koji je lišen svoje imovine. Ova odredba znači, sa izvjesnim izuzecima, da pojedinac ima pravo na razumnu naknadu svog gubitka (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine). Dva osnovna oblika ometanja imovine, izražena u drugom i trećem pravilu, odnose se na lišavanje imovine i kontrolu korištenja imovine odnosno ograničenje upravljanja imovinom. Lišavanje imovine se može definisati kao oduzimanje predmeta imovine (oduzimanje stvari od vlasnika ili oduzimanje atributa imovine iz tog pravnog odnosa). Prema tome, lišavanje je u suštini prijenos imovine sa vlasnika na drugu osobu, bilo fizičku ili pravnu. Lišavanje imovine se najčešće provodi jednim od akata države kao što je eksproprijacija, nacionalizacija ili konfiskacija, u kojim slučajevima se vrši prijenos imovine državnom organu ili, na temelju nekog zakonskog propisa po kojem je moguće izvršiti neposredni prijenos imovine, i nekom pravnom i fizičkom licu ili, kao u konkretnom slučaju, sudskom odlukom koja se temelji na primjeni određenog zakona.
  • 43.
    U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u pobijanoj presudi, na osnovu nespornog činjeničnog stanja, primijenio član 18. i član 133. ZOO, te reviziju prvotužene prihvatio, a odbio tužbeni zahtjev apelanata. Prema tome, Vrhovni sud je primijenio relevantne propise primjenjive na konkretnu situaciju, odnosno propise koji regulišu obavezu učesnika u obligacionim odnosima da postupa s dužnom pažnjom, kao i pravo da se zbog izmijenjenih okolnosti koje nastanu nakon zaključivanja ugovora, a zbog kojih se očigledno ne može ostvariti svrha ugovora, zahtijeva raskid ugovora. Uzimajući sve to u obzir, Vrhovni sud je zaključio da propust apelanata da ispoštuju navedene odredbe i time zaštite vlastita dinarska sredstva od obezvrjeđivanja zbog denominacije i hiperinflacije, oslobađa prvotuženu od obaveze da isplati valoriziran iznos deponovanih sredstava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanata njihove imovine bilo u skladu sa zakonom.
  • 44.
    Sljedeće pitanje, koje se nameće u vezi s ovim ustavnopravnim sporom, jeste predstavljaju li citirane zakonske odredbe, kao takve, izraz javnog interesa. Isto tako, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li zakonsko rješenje koje je primijenjeno na konkretan slučaj proporcionalno cilju koji se želi postići. S jedne strane, postoji javni interes da se cjelokupna sfera obligacionih odnosa reguliše na zakonit način. Međutim, s druge strane postoji, sa stanovišta građana, kao učesnika u obligacionim odnosima, obaveza da u odnosu na preuzete ugovorne obaveze i prava postupaju s dužnom pažnjom. U konkretnom slučaju ovo znači da su apelanti i nakon zaključivanja ugovora o oročenoj štednji novčanih sredstava trebali uskladiti svoje ponašanje prema novonastaloj situaciji, te nakon nastanka nepovoljnih ekonomskih okolnosti koje onemogućavaju ostvarenje svrhe ugovora zaštititi oročena novčana sredstva i raskinuti ugovor. U suprotnom, oni snose posljedice propuštanja dužne pažnje i pristanka da ta sredstva ostanu kod prvotužene, izložena nepovoljnom djelovanju hiperinflacije i denominacije. Pri tome, apelanti nisu dovedeni u drukčiji položaj od ostalih učesnika u obligacionim odnosima čija su dinarska sredstva u relevantnom periodu bila izložena nepovoljnim djelovanjima hiperinflacije i denominacije, odnosno na njih u konkretnom slučaju nije stavljen lični i pretjeran teret.
  • 45.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud, prilikom donošenja pobijane presude, kao javna vlast, umiješao u pravo apelanata na imovinu, tako da ih je lišio imovine primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odnosno radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu. Pri tome je Vrhovni sud dovoljno vodio računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.
  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji je Vrhovni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanata da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u pravo apelanata na mirno uživanje imovine i njihovo lišavanje tog prava bilo u skladu sa zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo proporcionalno cilju koji se želi postići u demokratskom društvu, zbog čega nije rezultiralo povredom prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.