USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 915/06, rješavajući apelaciju Nermina Misinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se apelacija Nermina Misinovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine, kao neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Nermin Misinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine. Apelant je 19. aprila 2006. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 25. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Kantonalni sud su 4. i 10. maja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su 5. i 8. maja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. januara 2006. godine.
- 5.Ustavni sud je 9. februara 2007. godine zatražio od Kantonalnog suda da mu dostavi na uvid spis broj K-74/05. Kantonalni sud je 21. februara 2007. godine dostavio traženi spis.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Kantonalni sud je Presudom broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. juna 2005. godine pa dalje. Apelant je obavezan da Vakufskoj banci d.d. Sarajevo naknadi štetu u iznosu od 11.179,00 KM u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudne naplate. Apelant je oslobođen obaveze da naknadi troškove krivičnog postupka i određeno je da navedeni troškovi padaju na teret budžetskih sredstava.
- 8.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su na prijedlog Kantonalnog tužilaštva na glavnom i javnom pretresu izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka, da je, također, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva izvršen uvid u priloženu materijalno-tehničku dokumentaciju, a da je, na prijedlog odbrane, na glavnom pretresu izveden dokaz saslušanjem dva svjedoka. Sud je naveo da je, cijeneći sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na pouzdan i nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je istakao da se uvjerenje suda da je apelant svojim radnjama počinio navedeno krivično djelo zasniva na iskazima svjedoka optužbe, datim na glavnom pretresu i na objektivnim materijalnim dokazima koje je tužilac prezentirao na glavnom pretresu, u koje je sud izvršio uvid. Sud je naveo da je iskaze svjedoka odbrane, od kojih je jedan apelantova nevjenčana supruga a drugi sestra nevjenčane apelantove supruge, sud ocijenio kao subjektivne i neuvjerljive s obzirom da iskazi navedenih svjedoka nisu na pouzdan i nesumnjiv način u odnosu na ostale dokaze ubijedile sud u svoju vjerodostojnost. Sud je navedene iskaze svjedoka odbrane ocijenio kao iskaze date u namjeri da umanje ili oslobode apelanta od odgovornosti. Sud je ocijenio da je to što su apelanta prepoznali svjedoci optužbe u Policijskoj upravi izvršeno u skladu sa zakonom, te stoga odbacio prigovor odbrane u tom pogledu. Sud je naveo da je prepoznavanje apelanta izvršeno između pet osoba koje su slično izgledale, ali neko viši neko niži, neko deblji, a neko mršaviji od samog apelanta.
- 9.Iz zapisnika Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo - Druga policijska uprava Sarajevo broj 02/03-2-3-Sl/05 od 23. juna 2005. godine o prepoznavanju osoba - predmeta, proizlazi da su svjedoci I.K. i S.D. prije pristupanja prepoznavanju osobe opisali izvršioca predmetnog krivičnog djela kao mladića do 25 godina starosti, mršavije tjelesne građe, tamnije puti, visine oko 180 cm, normalnog govora. Nakon toga, svjedocima je odvojeno, radi prepoznavanja, pokazano 5 osoba, pri čemu je pred jednim svjedokom apelant imao broj 1, a pred drugim svjedokom broj 5. Oba svjedoka su tom prilikom sa sigurnošću izjavila da je apelant osoba koja je izvršila razbojništvo 22. juna 2005. godine u Ekspozituri Vakufske banke u kojoj su svjedoci radili.
- 10.U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud je, odgovarajući na žalbene navode apelantovog branioca koji je smatrao da je nezakonita radnja prepoznavanja apelanta u Policijskoj upravi od svjedoka I.K. i S.D., službenika Vakufske banke d.d. Sarajevo - Ekspozitura Hrasno u kojoj je učinjeno krivično djelo, naveo da su spomenuti svjedoci prije prepoznavanja opisali i naveli znakove koji se odnose na traženu osobu, te da su onda, gledajući kroz zatamnjeno staklo, identifikovali apelanta kao osobu koja je preduzela inkriminirane radnje. Sud navodi da je sve hronološki konstatovano u zapisnicima o prepoznavanju osoba prema kojima, prilikom obavljanja navedenih procesnih radnji (obavljene odvojeno), apelant nije imao na glavi kačket koji bi mogao predstavljati oznaku da njega treba prepoznati. Vrhovni sud dalje navodi da apelantov branilac tačno iznosi da su navedeni svjedoci u svojim kazivanjima datim na glavnom pretresu ispoljili određenu nesigurnost u pogledu apelantovog identiteta. Međutim, sud je naveo da se moraju imati u vidu okolnosti da je predmetno krivično djelo učinjeno 22. juna 2005. godine, te da je apelantovo prepoznavanje izvršeno u policiji narednog dana, odnosno 23. juna 2005. godine (kada je sačinjen zapisnik o prepoznavanju), a da je prepoznavanje pred prvostepenim sudom bilo 25. oktobra 2005. godine, odnosno nakon više od četiri mjeseca. Stoga je sud našao da se ne može dovesti u pitanje prvo prepoznavanje apelanta koje je izvršeno u vrlo kratkom roku nakon učinjenog krivičnog djela u odnosu na drugo prepoznavanje održano znatno kasnije. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zapisnik o prvom prepoznavanju prihvatio kao dokaz na kojem se može zasnovati pobijana presuda.
- 11.U odnosu na žalbene navode apelantovog branioca da pred prvostepenim sudom nisu jednako tretirani dokazi odbrane i dokazi optužbe, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud na glavnom pretresu rukovodio načelom slobodne ocjene dokaza jer je vršio ocjenu svakog dokaza pojedinačno kao i svih dokaza zajedno dovodeći ih u uzajamnu povezanost.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da dokaz optužbe koji su sudovi prihvatili, a koji se odnosi na prepoznavanje apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi nije bio proveden u skladu sa zakonom i kao takav nije mogao poslužiti kao dokaz u predmetnom postupku. Navodi da su osobe koje su sa apelantom bile u redu za prepoznavanje bile potpuno različite od apelanta, te da je jedini apelant tom prilikom imao na glavi kačket. Također navodi nesigurnost navedenih svjedoka prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu u pogledu apelantovog identiteta. Apelant također ukazuje i da sud nije prihvatao dokaze odbrane. Naglašava da se povreda zakona u konkretnom slučaju ogleda u načinu na koji je izvršeno prepoznavanje apelanta kao i u poklanjanju vjere dokazima koje je predložila optužba.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Vrhovni sud navodi da apelant nije prepoznat na osnovu kačketa na glavi, kako se netačno iznosi u apelaciji, već da je on identifikovan na osnovu svog izgleda, pa da je tek onda zatraženo od njega da stavi kačket na glavu. U odnosu na apelantove prigovore u pogledu odstupanja u iskazima svjedoka I.K. i S.D. datih na glavnom pretresu u odnosu na njihove izjave date prilikom radnje prepoznavanja kao i potrebe saslušavanja predloženih svjedoka odbrane, Vrhovni sud navodi da su u pobijanim odlukama dati odgovarajući razlozi u vezi s tim prigovorima.
- 14.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Kantonalni sud ističe da je radnja prepoznavanja apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi obavljena u skladu s članom 99. Zakona o krivičnom postupku.
- 15.Federalno tužilaštvo u svom odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U pogledu apelantovih prigovora u apelaciji, koji se odnose na nezakonitosti radnje prepoznavanja, navode da su o tome dati jasni i konkretni razlozi u presudi Vrhovnog suda. Također, Federalno tužilaštvo smatra da su u predmetnom postupku na jednak način tretirani dokazi odbrane i optužbe.
- 16.Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Smatra da niti jedan od razloga koji je naveden u apelaciji nije tačan, te da je postupak u cijelosti proveden u skladu sa zakonom.
V. Relevantni propisi
- 17.U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
"Član 289.
(1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili tijelo oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina."
- 18.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase:
"Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 99.
Način ispitivanja, suočenje i prepoznavanje
(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.
(2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim odnosno optuženim.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražit će od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste."
VI. Dopustivost
- 19.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 22. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 24.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 25.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 26.Ustavni sud nalazi da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što su sudovi, kako navodi, na nezakonit način proveli radnje prepoznavanja apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi, koje su kao dokaz prihvatili sudovi, iako su navedeni svjedoci na glavnom pretresu u pogledu apelantovog identiteta ispoljili određenu nesigurnost. Također, navodi da sud nije prihvatio dokaze odbrane već je prihvatio dokaze optužbe o apelantovoj krivici, iz čega proizlazi da je u predmetnom krivičnom postupku odbrana bila u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu.
- 28.Prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
- 29.Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 2984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, ali i u ranijem Zakonu o krivičnom postupku FBiH, u kojem odredba člana 342. stav 2. glasi: "(...) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi mutatis mutandis već citiranu Odluku AP 661/04, stav 30).
- 30.Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu načina ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza od redovnih sudova, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije" odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01).
- 31.Dalje, Ustavni sud konstatuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak da ocijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
- 32.Razmatrajući apelantove žalbene navode u pogledu nezakonitosti radnje u kojoj su u Policijskoj upravi dva svjedoka, I.K. i S.D., prepoznala apelanta, Ustavni sud konstatuje da je u kontekstu prava na pravično suđenje od iznimno velike važnosti i to da je svaki dokaz prikupljen na zakonit način. Evropski sud za ljudska prava vrlo često zaključuje da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s njima postupalo kao bitan element kod odlučivanja je li suđenje bilo pravično. Pravila o dokazima su tako uglavnom pitanje za domaće sudove u svakoj od država ugovornica. Prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Schenk protiv Švicarske našao da to može dovesti do nepravičnosti zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49).
- 33.U konkretnom slučaju, proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je radnja u kojoj su u Policijskoj upravi dva svjedoka, I.K. i S.D., prepoznala apelanta, obavljena u skladu s odredbama člana 99. Zakona o krivičnom postupku. Sudovi su pri tome posebno istakli činjenicu da su navedeni svjedoci prije prepoznavanja opisali i naveli znakove koji se odnose na traženu osobu, a onda gledajući kroz zatamnjeno staklo među njima nepoznatim osobama (pet osoba koje su slično izgledale) identifikovali apelanta kao osobu koja je preduzela inkriminirane radnje, te da su navedene radnje obavljene odvojeno, kojom prilikom apelant nije imao kačket na glavi. Iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi da je apelantu kačket stavljen na glavu nakon što su ga identifikovali svjedoci.
- 34.Dalje, Ustavni sud konstatuje da je apelant na glavnom pretresu imao mogućnost ispitivanja svjedoka optužbe koji su prepoznali apelanta u Policijskoj upravi, te da odluke suda nisu zasnovane isključivo na navedenom dokazu već je sud, u skladu sa slobodnom sudijskom ocjenom, cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pri tome dajući razloge zbog kojih je prihvatio odnosno nije prihvatio određene dokaze, što je u skladu s odredbom člana 16. Zakona o krivičnom postupku. Sud je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje, te našao da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
- 35.U odnosu na apelantove žalbene navode u pogledu neravnopravnog položaja odbrane u odnosu na optužbu u predmetnom krivičnom postupku Ustavni sud navodi da pravo ravnopravnosti podrazumijeva da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Među stranama u postupku mora se uspostaviti pravična ravnoteža (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, broj predstavke 19983/92 objavljena u Izvještajima, broj 1997-II, stav 53). Princip pravičnog suđenja u sebi sadrži i veoma važan element, a to je princip apsolutne ravnopravnosti stranaka u postupku. Obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Ovo je posebno važno u krivičnom postupku. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mc Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Dalje, svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Ovo načelo podrazumijeva da strane dobiju istu mogućnost da pozovu svjedoke, vještake i iznose druge dokaze.
- 36.U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi postupali suprotno odredbama čl. 15. (jednakost u postupanju) i 16. (slobodna ocjena dokaza) Zakona o krivičnom postupku. Upravo suprotno navodima apelacije Ustavni sud nalazi da su i odbrana i optužba imale iste mogućnosti u pogledu izlaganja predmeta, pristupa spisima i dokumentima predmeta, mogućnostima pozivanja svjedoka, ispitivanja svjedoka, kao i u iznošenju pred sud drugih dokaza. Međutim, sud je na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja, cijeneći predložene dokaze odbrane, odlučio da ne prihvati dokaze odbrane odnosno iskaze dva svjedoka odbrane dajući pri tome u svojim presudama jasne razloge za to. Stoga Ustavni sud, uzimajući u obzir postupak u cjelini, ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju optužbi data prednost u odnosu na odbranu, kako u pogledu predlaganja dokaza koji su uticali na formiranje mišljenja suda tako i u pogledu ocjene dokaza koje je dao sud. Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak u okviru kojeg je, kao važan element, i ravnopravnost strana u postupku. Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni pozitivni propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna.
- 37.Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 38.Uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ne može zaključiti da je ocjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, pobijane presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne i jasne razloge iz kojih su primijenjeni pozitivno-pravni propisi na kojima se presude zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud nije našao ni druge elemente koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju prava ravnopravnosti strana u postupku.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.