Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2255/05, rješavajući apelaciju Seada Mahmutbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Seada Mahmutbegovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Sead Mahmutbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 1. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje u Loparama (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Sud za prekršaje i Okružni sud su 23. marta i 12. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su 3. novembra 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Suda za prekršaje broj P-878/04 od 3. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 64. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, te je na osnovu člana 226. stav 1. tačka 16. navedenog zakona, uz primjenu člana 25. Zakona o prekršajima, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca.
  • 7.
    U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je zamoljeni Općinski sud za prekršaje u Tuzli obavijestio Sud za prekršaje da nije ispitao apelanta jer se apelant nalazio u Italiji, te je Sud za prekršaje na osnovu člana 215. Zakona o prekršajima donio rješenje i bez ispitivanja apelanta, "koji je nedostupan državnim organima, a čije ispitivanje nije bilo neophodno radi utvrđivanja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja". U dokaznom postupku sud je saslušao policajca Policijske stanice Vladimira Jovića koji je bio prisutan na mjestu činjenja prekršaja, u svojstvu svjedoka, a koji je pred sudom odgovorno tvrdio da je od benzinske pumpe "Sas" u Loparama, gdje se nalazio, dobro vidio kada je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom marke "Volvo", u nepreglednoj svojoj lijevoj krivini na punoj uzdužnoj liniji izvršio preticanje teretnog vozila marke "Mercedes" kojim je upravljao Mensur Imširović iz Teočaka, zbog čega je njegov kolega zaustavio apelanta a navedeni policajac vozača kamiona, kao i da je na osnovu radnje preticanja i podnesena prekršajna prijava protiv apelanta. Sud je ukazao puno povjerenje saslušanom policajcu, te naveo da sud nije našao razloge zbog kojih bi navedeni policajac lažno svjedočio. Na osnovu toga sud je nepobitno utvrdio da je apelant svojim radnjama ostvario bitna obilježja prekršaja iz člana 64. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima.
  • 8.
    U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je apelant u žalbi predlagao da ga se pozove na saslušanje kako bi iznio svoju odbranu jer se ne slaže s izjavom policajca, kao i da se izvrši suočenje između njega i policajca. Drugostepeni sud je naveo da smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da bi suočenje između apelanta i saslušanog svjedoka samo nepotrebno odugovlačilo postupak, a suočenje kao dokaz predstavlja samo procesnu mogućnost usmjerenu na upotpunjavanje dokaznog postupka, ali ne i procesnu obavezu suda, te da je stvar ocjene suda koji vodi postupak da ocijeni ima li potrebe da se navedeni dokaz izvede ili ne. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije izvodio navedeni dokaz, jer je činjenično stanje i bez njega dovoljno i potpuno utvrđeno, a njegovim se izvođenjem ne bi utvrdila ni jedna nova činjenica, te su žalbeni razlozi u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeni kao neosnovani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da se u trenutku kada mu je stigao poziv za saslušanje nalazio kraće vrijeme na poslovnom putu u Italiji odakle se vratio za tri dana, te da je zbog tih okolnosti prvostepeni sud zaključio da je "nedostupan državnim organima" mada se nije nalazio u bjekstvu. Navodi da je Sud za prekršaje rješenje zasnovao isključivo na iskazu policajca, te ga stoga i proglasio krivim povređujući u cijelosti njegovo pravo na odbranu i raspravljanje pred sudom, čime je direktno povrijedio i Evropsku konvenciju. Ističe da je stanovište prvostepenog suda prihvatio i drugostepeni sud, te je odbio i njegov prijedlog za "običnim" suočenjem s policajcem, smatrajući da su njegova procesna prava u svemu poštovana. Apelant ukazuje na povredu njegovih prava u postupku u kojem je utvrđena njegova prekršajna odgovornost, navodeći da nikada nije bio "nedostupan državnim organima", te da za to nije nikada imao ni razloga niti potrebu, a što najbolje svjedoči činjenica da je sva rješenja koja su izdata u postupku uredno primio.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U svom odgovoru na apelaciju Sud za prekršaje je istakao da sud u rješenju nije ni naveo da se apelant nalazi u bjekstvu, te da sud također nije mogao znati da se apelant vratio iz Italije nakon tri dana jer je kurir zamoljenog suda u predmetnom pozivu naznačio da je, po izjavi ukućana, nepoznat datum apelantovog povratka iz Italije. U vezi s apelantovim navodima da je rješenje suda zasnovano isključivo na iskazu policajca, sud navodi da saslušani policajac nije kontrolisao apelanta nego vozača vozila koje je apelant pretekao, zbog čega policajac nije imao nikakvog interesa da lažno svjedoči protiv apelanta. Sud je naveo da je razmatrao i druge okolnosti istaknute u iskazu saslušanog policajca (da se nalazio na poziciji odakle je dobro vidio kretanje vozila kojim je upravljao apelant i vozila koje je on pretekao) na osnovu čega je iskazao puno povjerenje svjedoku i time našao, i bez ispitivanja apelanta, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje. Stoga, sud smatra da je postupao s dužnom revnošću u okviru zakonskih mogućnosti jer je sudu bio neizvjestan datum apelantovog povratka iz Italije, a i nepoznata njegova adresa boravka u Italiji, tako da se nije moglo apelanta obavijestiti o ročištu radi ispitivanja. Prema tome, sud smatra da su neosnovani navodi apelacije o povredi apelantovog prava na odbranu i na raspravljanje pred sudom u skladu s Evropskom konvencijom. Sud je napomenuo da je 16. marta 2006. godine primio apelantovu žalbu na Rješenje Suda za prekršaje broj P-878/04 od 8. novembra 2005. godine, kojim se novčana kazna u iznosu od 100 KM, kojom je apelant kažnjen Rješenjem Suda za prekršaje broj P-878/04 od 3. februara 2005. godine, zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od pet dana.
  • 11.
    U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da ostaje u svemu kod razloga navedenih u svom Rješenju broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine. Okružni sud smatra da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava ustanovljena Ustavom Bosne i Hercegovine, zakonom i Evropskom konvencijom, a pogotovo nisu povrijeđena njegova prava koja mu pripadaju prema odredbama Zakona o prekršajima Republike Srpske.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03) relevantne odredbe glase:

"Član 215.

  • 1.
    Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim može biti doneseno i bez ispitivanja okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan da dođe na ispitivanje, i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja.
  • 2.
    Rješenje o prekršaju može se donijeti i u slučaju kad je okrivljeni u bjekstvu ili nije dostupan državnim organima."

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 1. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant navodi da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 18.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 19.
      Član 6. st. 1. i 3. tač. c, i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c. da se brani sam Š...Ć

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ... ."

  • 20.
    Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta.
  • 21.
    Ocjena je li neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija - obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
  • 22.
    Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili slično. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelovanja kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je, prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, osiguranje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima, što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.
  • 23.
    S obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za ljudska prava, "zturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da se izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu zamijeniti za kaznu zatvora (što se u konkretnom slučaju i dogodilo), što, također, upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi.
  • 24.
    Apelant se "ali da nije učestvovao u prvostepenom postupku jer je prvostepeni sud zaključio da je on bio nedostupan državnim organima, budući da se nalazio u Italiji. Naime, apelant navodi da se kraće vrijeme zbog poslovnih obaveza nalazio u inozemstvu odakle se vratio za tri dana. Također se "ali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao isključivo na iskazu policajca, te ga na osnovu toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na odbranu i njegovo pravo na raspravljanje pred sudom, što je učinio i Okružni sud odbijajući apelantov prijedlog za suočavanje s policajcem. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak zadovoljio standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije.
  • 25.
    Ustavni sud konstatuje da zahtjev pravičnog saslušanja u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano s pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da se može pratiti postupak (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za ljudska prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da osoba "optužena za krivični prekršaj" ima pravo da sudjeluje na saslušanju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može biti kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje je li takav izuzetak dopušten zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da osobe optužene za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutne na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Dakle, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje uskraćivanja prava optuženom da prisustvuje na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao činjenici da je osoba bila prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46).
  • 26.
    Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, svrha i cilj člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. podrazumijeva prisustvo okrivljenika na suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile s dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantnu osobu o ročištu i mogu biti dozvoljene u interesu provođenja pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatuje da pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tač. c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi ima pravo prisustvovati svim radnjama u postupku.
  • 27.
    Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 64. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja i za učinjeni prekršaj ga kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, koja je kasnije zamijenjena kaznom zatvora. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije. Apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku jer je, kako je naveo prvostepeni sud, bio nedostupan državnim organima, odnosno nalazio se u Italiji, te je prvostepeni sud donio rješenje na osnovu odredbe člana 215. Zakona o prekršajnom postupku. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu u kojoj je predložio da ga sud pozove na saslušanje kako bi dao svoju odbranu, jer se nije slagao s izjavom policajca, kao i da se izvrši suočavanje između njega i policajca. Drugostepeni sud nije uvažio niti jedan apelantov prijedlog, te je povodom apelantove žalbe odlučeno na sjednici vijeća kojoj nije prisustvovao apelant. Dakle, iz navedenog proizlazi da u postupku koji je okončan osporenim rješenjem apelant nije prisustvovao suđenju pred prvostepenim sudom niti mu je to po žalbi omogućeno, a prvostepeno rješenje je donijeto samo na osnovu saslušanja policajca, bez izvođenja drugih dokaza.
  • 28.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Nizozemske, presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitanja. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana.
  • 29.
    Također, Ustavni sud konstatuje da je pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije da se pozovu i ispitaju svjedoci tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opće načelo je da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontra argumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78).
  • 30.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku da se svojim navodima suprotstavi argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio samo na osnovu saslušanja policajca, što je prihvatio i drugostepeni sud ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku, u kojem bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanog policajca. Dakle, proizlazi da je prvostepeni sud rješenje donio u odsustvu apelanta primjenjujući odredbe člana 215. Zakona o prekršajnom postupku, a drugostepeni sud nije prihvatio apelantov prijedlog da bude pozvan na saslušanje kako bi iznio svoju odbranu. Navedenim postupanjem prvostepenog i drugostepenog suda apelantu nije data prilika da pokuša osporiti dokaze "optužbe" i iznijeti navode koji mu idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, došlo do narušavanja standarda pravičnog suđenja koje propisuje član 6. st. 1. i 3. tačke c. i d. Evropske konvencije.
  • 31.
    Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju postojali izuzetni razlozi iz člana 215. Zakona o prekršajima koji bi opravdali donošenje rješenja o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim bez ispitivanja okrivljenog, smatrajući da njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je Sud za prekršaje prvostepeno rješenje obrazložio navodom da ga je zamoljeni Općinski sud za prekršaje u Tuzli 5. novembra 2004. godine obavijestio da nije ispitao apelanta, jer se ovaj nalazi u Italiji. Sud za prekršaje je prvostepeno rješenje donio 3. februara 2005. godine, odnosno tek tri mjeseca nakon obavijesti zamoljenog suda. Dakle, Sud za prekršaje tri mjeseca nakon obavijesti zamoljenog suda o nemogućnosti saslušanja apelanta nije poduzeo niti jednu radnju s ciljem apelantovog saslušanja, ali jeste primijenio odredbu člana 215. Zakona o prekršajima, smatrajući da ispitivanje apelanta kao okrivljenog i nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, te kvalificirajući činjenicu da se apelant, u vrijeme pokušaja zamoljenog suda da ga sasluša, nalazio na kratkotrajnom službenom putu u Italiji kao nedostupnost apelanta kao okrivljenog državnim organima. Iz osporenog rješenja, kao niti iz odgovora Okružnog suda Ustavni sud, također, ne može zaključiti da su postojali neki izuzetni razlozi da se pred drugostepenim sudom ne održi rasprava na kojoj bi apelant bio u mogućnosti iznijeti svoju odbranu i svoje argumente suprotstaviti navodima suprotne strane.
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća da je njegov zadatak da ukaže na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Tako je članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine propisana obaveza Bosne i Hercegovine i oba entiteta da građanima osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano je da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. U članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine je propisano da su Bosna i Hercegovina i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti, odnosno da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u članu II/2. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Ono se primjenjuje na sve slučajeve gdje se utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu provođenja kontradiktornog postupka, koja se mora poštovati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe".
  • 33.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije, kada je apelant u prekršajnom postupku u kojem nije saslušan kao okrivljeni rješenjem proglašen krivim za prekršaj, pri čemu su sudovi za prekršaje apelantov kraći službeni put u inozemstvo smatrali njegovom nedostupnošću državnim organima, pa rješenje donijeli bez ispitivanja apelanta kao okrivljenog smatrajući da njegovo ispitivanje nije neophodno radi utvrđivanja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja, jer apelantu nije bilo omogućeno da prisustvuje suđenju na kojem bi mogao iznijeti svoju odbranu i suprotstaviti svoje argumente navodima suprotne strane, te ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbe.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.