USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2572/05, rješavajući apelaciju Zorana Kovačevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudac
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Kovačevića, Draženka Lukića, Zorana Jovića, Mladena Gavrića, Dragana Milivojevića, Miroslava Petrića, Dejana Žuže, Nedeljka Tomića, Stanka Maljenovića i Željka Bilandžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Zoran Kovačević i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Siniša Mikić i Siniša Đorđević, advokati iz Doboja, podnijeli su 19. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), zatraženo je 26. decembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. januara 2006 godine, a Osnovni sud i tužilaštvo 13. januara 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 31. oktobra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine apelanti su proglašeni krivim što su pucanjem iz vatrenog oružja izazvali opasnost za život ljudi zbog čega je nastupila smrt jednog lica, čime su počinili krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 402. stav 6, u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekst. KZ RS), a u vezi sa članom 23. KZ RS, pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po osam mjeseci.
- 7.U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je nesporno da su apelanti upotrijebili vatreno oružje pucajući u pravcu putničkog vozila "Opel Omega", vlasništvo Predraga Bijelića, u kojem se nalazio Predrag Bijelić koji je vatrenim oružjem višeg kalibra pogođen u predjelu leđa i lijeve ruke, zbog čega je došlo do unutrašnjeg krvarenja i nastupila je smrt na licu mjesta, a oštećeni Srđan Boškov je zadobio povrede u vidu ustrelnih rana desne strane leđa i desnog slabinskog predjela, što je prouzrokovalo tešku tjelesnu povredu. Osnovni sud navodi da je u ovom predmetu bilo sporno je li kritične prilike iz putničkog vozila "Opel Omega", u kojem su se nalazili oštećeni, pucano prema vani, odnosno u pravcu apelanata. Dalje sud ističe da je, dovodeći u vezu nalaz vještaka Novakovića u djelu gdje je isključio mogućnost pucanja iz unutrašnjosti vozila, sa nalazom vještaka Franića prema kojem nije utvrđena prisutnost tragova koji mogu poticati od nesagorjelih ili djelimično sagorjelih barutnih ostataka, te na osnovu činjenice da u unutrašnjosti vozila nisu pronađene čahure, osim dvije koje potiču od metaka ispaljenih iz automatske puške koju je dužio apelant Dejan Žuža, isključena je mogućnost da je pucano iz vozila "Opel Omega" prema vani. Dalje sud navodi, a imajući u vidu nalaz vještaka Franića kojem je sud vjerovao, da tokom postupka nije dokazano da čestice nađene na zavojima i majici oštećenog Srđana Boškova potiču od barutnih čestica. Također, sud ističe da tokom postupka odbrana nije sudu ponudila relevantne dokaze da je vozilo oštećenih krenulo na apelante, te je isključena mogućnost da su apelanti kritične prilike postupali u nužnoj odbrani. Na kraju Osnovni sud zaključuje da je nakon provedenih dokaza sasvim izvjesno da oštećeni Bijelić i Boškov nisu preduzeli bilo kakav protupravni napad u smislu ugrožavanja života apelanata, niti da su na bilo koji način oštećeni iskazivali da imaju namjeru lišiti života bilo kojeg od apelanata. Apelanti kritične prilike nisu imali razloga upotrijebiti vatreno oružje, pošto onog momenta kada su apelanti otvarali vatru u pravcu vozila u kojem su se nalazili oštećeni, nisu bili ugroženi njihovi životi, odnosno nisu od sebe odbijali neposredan napad. Prema odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima RS i odredbama Pravilnika o načinu vršenja poslova službe javne bezbjednosti pri vršenju službenih poslova, ovlaštena službena lica smiju upotrijebiti vatreno oružje samo ako drugačije ne mogu zaštititi svoj život i da od sebe odbiju neposredan napad kojim se ugrožava njihov život.
- 8.Okružni sud je donio Presudu broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovane žalbe branioca apelanata i tužioca i potvrdio prvostepenu presudu.
- 9.Naime, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori u vezi sa bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Okružni sud ističe da žalbeni prigovori ne konkretizuju prema kojem članu odnosno stavu i tački određeni postupci predstavljaju bitnu povredu, a isključeno je po Zakonu o krivičnom postupku da drugostepeni sud po službenoj dužnosti utvrđuje povrede postupka, već je ostavljeno žaliocu da ukaže ukoliko ima procesnih povreda ili nedostataka u postupku, odnosno samoj presudi. Okružni sud je detaljno iznio (str. 4. i 5. presude Okružnog suda) zašto smatra da je neprihvatljiv stav apelanata da prvostepeni sud svoje uvjerenje prema kojem su počinili krivično djelo za koje se terete nije mogao zasnovati, pored dokaza optužbe, i na dijelu dokaza odbrane. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke "iznio vrlo uvjerljive razloge zašto je prihvatio određene dokaze, a određene nije", te je razložno i uvjerljivo obrazložio zbog čega činjenično stanje utvrđeno pojedinim dokazima "upućuje na ključne zaključke i odlučna utvrđenja" iz obrazloženja prvostepene presude. Okružni sud je detaljno analizirao materijalne dokaze koje je proveo prvostepeni sud (str. 9-11 presude Okružnog suda) te je ocijenio ispravnost zaključaka prvostepenog suda u pogledu subjektivnih dokaza, tj. vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka i izlaganja apelanata u uvodnoj riječi (str. 12-14 presude Okružnog suda). U odnosu na prigovor apelanata u pogledu vinosti i utvrđenja njihovog tzv. "kolektivnog umišljaja", Okružni sud je dao detaljno obrazloženje smatrajući da prvostepena presuda, kada je u pitanju vinost apelanata, nema nikakvih nedostataka. Okružni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer prema činjeničnom opisu izreke prvostepene presude proizlaze sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela koje je stavljeno na teret apelantima i za koje su proglašeni krivim i osuđeni. Na kraju, Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije imao u vidu sve okolnosti predviđene KZ RS, pa je pravilnom ocjenom svih utvrđenih okolnosti apelantima odmjerio primjerene kazne, kojim će se u potpunosti postići opća i posebna svrha kažnjavanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog ustavnog prava apelanti prije svega vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza. Ovu proizvoljnost vide u tome što sudovi ne prihvataju njihove navode da su dvojica apelanata bila napadnuta vozilom poginulog Predraga Bijelića. Apelanti navode da je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovede svaki ocijenjeni dokaz u vezu s drugim dokazima i izvede zaključak o dokazanosti određenih činjenica. Smatraju da su se redovni sudovi prilikom analize dokaza poslužili indicijama, odnosno pretpostavkama, pri tome zanemarujući objektivne, materijalne dokaze u spisu, pa su tako zanemarili nalaz i mišljenje vještaka Biljane Vasić-Dakić, a u vezi sa tragovima na odjeći oštećenog Srđana Boškova, te su na taj način prekršili načelo in dubio pro reo. Apelanti također smatraju da su redovni sudovi počinili apsolutno bitnu povredu odredaba postupka jer su na nedozvoljen način dopunili činjenični navod optužnice tužioca koji im je, između ostalog, stavio na teret da su djelovali nakon što su čuli pucanj iz vatrenog oružja, dakle bez imenovanja lica koje je pucalo. Na kraju apelanti navode da su redovni sudovi, na osnovu proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno primijenili materijalno pravo, te su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su neosnovani navodi apelanata i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnog prava na koje se apelanti pozivaju u svojoj apelaciji.
- 12.Osnovni sud u odgovoru na apelaciju obrazlaže svoju odluku i detaljno analizira provedene dokaze. Osnovni sud ističe da je na 54. stranici presude detaljno pojašnjeno da odbrana nije ponudila relevantne dokaze koji ukazuju da je povreda kod apelanta Dragana Milivojevića nastala zbog pada prilikom sklanjanja od eventualnog naleta automobila. Dalje sud ističe da je u toku postupka dokazano da apelanti nisu bili izloženi pucnjima oštećenih niti da su na bilo koji način iskazivali da imaju namjeru lišiti života bilo kojeg od apelanata. Sud dalje navodi da je utvrđeno da oštećeni nisu otvarali paljbu iz vatrenog oružja, a da tamnoplava obojenja kao rezultat hemijske reakcije ostavljaju ne samo barutne čestice već sve druge materije koje u sebi sadrže nitrat kao što su vještačko đubrivo, mnogi kozmetički preparati, duhanski pepeo, urin itd. Osnovni sud smatra da ne stoje navodi apelanata da sud nije dao svoje izjašnjenje o svakom nalazu i mišljenju vještaka. Također Osnovni sud navodi da je prihvatio pravnu kvalifikaciju koju je postavio tužilac u optužnici kojom je apelantima stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela izazivanja opće opasnosti i navedena optužnica nije mijenjana kako u činjeničnom opisu, tako ni u pogledu pravne kvalifikacije. Na kraju Osnovni sud smatra da je prilikom izricanja sankcije cijenio olakšavajuće okolnosti kod svakog apelanta ponaosob i da je u potpunosti došla do izražaja individualizacija kazne prema apelantima vezano za ličnost svakog apelanta, a uzimajući u obzir i okolnosti slučaja. S obzirom da osporenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje, sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 13.Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neosnovani navodi apelanata i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede njihovog ustavnog prava na pravično suđenje, te da je apelantima omogućeno fer i korektno suđenje. Apelanti su bili prisutni na pretresima, pratili su izvođenje dokaza, postavljali pitanja svjedocima i predlagali provođenje određenih dokaza. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 14.Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 23.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrši krivično djelo - svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.
Član 402.
(1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom jonizirajućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz zatvorenog oružja ili kakvom drugom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom, izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg obima,
kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina
Š...Ć
(6) Ako je uslijed djela iz st. 1, 2, 3. i 4. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica,
učinilac će se kazniti za djela iz st. 1, 2. i 3. zatvorom od tri do petnaest godina, a za djelo iz stava 4. zatvorom od jedne do osam godina."
- 15.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/04) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 287. stav 2.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana."
VI. Dopustivost
- 16.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercego- vine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Dalje, osporena presuda je donesena 23. novembra 2005. godine, a apelanti su apelaciju podnijeli 19. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 22.Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 22.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže."
- 23.U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
- 24.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, konstatirao da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21, stav 54. i str. 52. stav 56, Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. juna 2001, Bilten za 2001, str. 467).
- 25.Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanata, u suštini, da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
- 26.U konkretnom slučaju proizvoljnu ocjenu dokaza apelanti vide u tome što sudovi ne prihvataju njihove navode da su dvojica apelanata bila napadnuta vozilom oštećenog Predraga Bijelića i da su se redovni sudovi prilikom analize dokaza poslužili indicijama, odnosno pretpostavkama, pri tome zanemarujući objektivne, materijalne dokaze u spisu, pa su tako zanemarili i nalaz i mišljenje vještakinje Biljane Vasić-Dakić, a u vezi sa tragovima na odjeći oštećenog Srđana Boškova. U vezi sa ovim prigovorima apelanata na ocjenu različitih nalaza vještaka optužbe i odbrane, kao i ocjenu provedenih dokaza u odnosu na eventualni napad oštećenih na apelante, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 27.U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze koje je izvela odbrana i kojim su dokazima vjerovali, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelanti su imali priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao i vještake optužbe i vještake odbrane, pa je njihove nalaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud taj dokaz analizirao i dao vrlo detaljna i razložna obrazloženja o tome zašto taj nalaz i mišljenje ne prihvata. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati vještake optužbe i dovesti u pitanje i njihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažnjom ispitao i analizirao i nalaz vještaka optužbe i nalaz vještaka odbrane, kao i ostale predočene dokaze, i da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u vezi sa neprihvatanjem nalaza vještaka odbrane ubjedljivi i logični, pa Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova.
- 28.Također, apelanti prigovaraju da redovni sudovi nisu u obrazloženju presude opisali proces pojedinačne ocjene dokaza i izveli zaključak o dokazanosti određenih činjenica. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, zaključiti je li neka činjenica dokazana (član 287. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 661/04).
- 29.Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da su apelanti nekontrolisano i bez naredbe odgovornog lica otvorili paljbu iz automatskog naoružanja i pištolja kojima su bili zaduženi u pravcu putničkog vozila u kojem su se nalazili oštećeni, pogodivši vozilo sa najmanje 26 metaka, te na taj način izazvali opasnost za život ljudi uslijed čega je nastupila smrt jednog lica. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.
- 30.Ustavni sud također smatra da prvostepeni sud nije prekršio princip in dubio pro reo, koji je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Naime, sud je za svoje zaključke o krivici apelanata dao uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o krivici apelanata, niti su na bilo kakav način proizvoljna.
- 31.U odnosu na navode apelanata da je prvostepeni sud dopunio činjenični navod optužnice, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude nikakve konkretne dokaze u tom pravcu te ih smatra paušalnim i ničim obrazloženim. Navedeni prigovor apelanti su već isticali u žalbi protiv presude Osnovnog suda, na koje je Okružni sud u potpunosti odgovorio navodeći da je: "prvostepeni sud ovlašten u skladu sa rezultatima dokaznog postupka izmijeniti činjenični opis optužbe u presudi, uz obavezu očuvanja objektivnog identiteta optužbe".
- 32.Apelanti su također naveli da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi apelanata tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnog suđenja" u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će navodno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
- 33.Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37).
- 34.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti ne dovode u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelanti ničim ne dovode u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
- 35.Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i uz pomoć advokata, da pozivaju, saslušavaju i ispitaju svjedoke i druge dokaze koje je izvela odbrana. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanata. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje su apelanti već isticali u žalbama na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelanti navode ijednu posebnu procesnu radnju za koju smatraju da im je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
- 36.Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i kršenja principa presumpcije nevinosti iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada se navodi apelanata odnose isključivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da su tokom bilo koje faze krivičnog postupka apelanti tretirani na način koji bi predstavljao kršenje principa presumpcije nevinosti.
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.