Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2596/05, rješavajući apelaciju Hamze Rekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudac

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Hamze Rekića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu.

Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru donošenje odluke u predmetu P-478/02, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u što kraćem roku.

Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Hamza Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 19. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-478/02, koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 12. oktobra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P-478/02.
  • 3.
    Osnovni sud je odgovor na apelaciju, zajedno sa traženim spisom, dostavio 24. oktobra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem P-478/02, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelant je 12. septembra 2002. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete u iznosu od 1.084.350,00 KM. U tužbi je naveo da štetu potražuje iz osnova materijalne i nematerijalne štete. Istakao je da mu je materijalnu štetu prouzrokovala Vojska Republike Srpske rušenjem objekata koje je posjedovao prije rata (dvije kuće, štala i tri poslovna objekta), te da je sa nekretninama uništena i pokretna imovina velike vrijednosti. Radi utvrđivanja visine stvarne štete angažovao je vještaka, pa iz osnova materijalne štete potražuje iznos od 924.350,00 KM. Po osnovu nematerijalne štete, zbog pretrpljenih posljedica kada ga je zatvorila Vojska Republike Srpske, potražuje iznos od 50.000,00 KM, za smrt majke iznos od 10.000,00 KM i za smrt kćerke iznos od 100.000,00 KM. Predložio je da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženu da mu po osnovu materijalne štete za uništenu pokretnu i nepokretnu imovinu isplati iznos od 924.350,00 KM, a po osnovu nematerijalne iznos od 160.000,00 KM.
  • 6.
    Nakon primitka tužbe u Osnovnom sudu je formiran predmet i zaveden pod brojem P-478/02. Apelant je pismenim podneskom, upućenim predsjedniku Osnovnog suda 18. februara 2005. godine, tražio zakazivanje rasprave navodeći da je tužbu predao 2002. godine, a da od tada u predmetu nije ništa urađeno. Podneskom od 11. maja 2005. godine ponovno je kod predsjednika Osnovnog suda urgirao na zakazivanju rasprave u predmetu P-478/02, ističući da je protekao neuobičajeno dug period u kojem se nije ništa uradilo, te da predsjednik Suda, u skladu s ovlaštenjima koje ima, preduzme radnje kako bi se predmetni spis uzeo u rad. Pored navedenog, u predmetni spis je uložen apelantov pismeni podnesak od 2. juna 2005. godine upućen Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, u kojem je apelant istakao da, i pored požurnica kojima je tražio zakazivanje rasprave, u predmetu po njegovoj tužbi nije urađeno ništa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 7.
    Apelant navodi da je tužbu protiv tuženog, radi naknade štete, predao Osnovnom sudu 12. septembra 2002. godine, da je nakon podnošenja tužbe istom sudu poslao još dvije požurnice ističući da u predmetu formiranom po njegovoj tužbi broj P-478/02 nije ništa urađeno, s prijedlogom da se predmet što prije uzme u rad. Kako mu na požurnice nije odgovoreno, sačinio je prigovor Visokom sudskom i tužilačkom vijeću zbog uskraćivanja pravne zaštite. Međutim, i pored toga, predmet još uvijek nije zakazan niti je na njemu bilo šta rađeno. Zbog navedenog smatra da mu je uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom, jer Osnovni sud više od tri godine od podnošenja tužbe nije preduzeo niti jednu jedinu radnju s ciljem rješavanja predmeta. To, po apelantovom mišljenju, dovodi u sumnju nepristranost i nezavisnost suda, jer se sud nalazi u entitetu Republike Srpske, koja je tužena strana u postupku. Takvim ponašanjem suda, osim povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) povrijeđeno je, po apelantovom mišljenju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava i pravo iz člana 14. Evropske konvencije, smatrajući da je diskriminiran zbog svoje vjere i nacionalnosti.

b) Odgovor na apelaciju

  • 8.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelant tužbu protiv tužene podnio 12. septembra 2002. godine, da je predmet zaveden pod broj P-478/02 ali da postupak nije okončan jer je prilikom reorganizacije pravosuđa 14. marta 2004. godine svrstan u kategoriju starih predmeta i bio je planiran za rad dodatnih sudija koji ni do danas nisu imenovani. Navedeno je da taj sud ima 7.093 neriješena predmeta, a da je godišnji priliv preko 10.000 predmeta, da u sudu radi devet sudija i da se stari predmeti rade planski, uz tekuće predmete. Istakao je da je u toku 2005. godine rađeno na predmetima u kojima su tužbe podnesene prije 1990. godine, a sada se radi na predmetima u kojima su tužbe podnesene između 1990. i 1995. godine. Plan je da se potom rade predmeti primljeni između 1995. i 2000. godine, a nakon toga predmeti iz 2000. do 2004. godine, te da s obzirom na broj predmeta i broj izvršilaca nije moguće raditi bržim tempom.

V. Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)

"Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 62. stav 1.

Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 70. stav 1.

Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.

Član 75. stav 4.

Pripremno ročište održati će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 184. stav 1.

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave."

VI. Dopustivost

  • 10.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 11.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 12.
    U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    S obzirom da se apelant "ali da od podnošenja tužbe Osnovnom sudu taj sud još nije preduzeo nikakvu aktivnost u predmetu, proizlazi da se "ali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se suština apelacije odnosi na nemogućnost pokretanja postupka pred nadležnim sudom koji bi rezultirao odlukom o njegovim građanskim pravima i obavezama.
  • 15.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, a prilikom ispitivanja je li to pravo bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 16.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presudu od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluku broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine).
  • 17.
    Zbog svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je na konkretni slučaj primjenjiv član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda koji utvrđuje da "Ustavni sud može, iznimno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini."
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant smatra da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno pravo na pristup sudu.
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku za naknadu štete, te da je predmet apelacije propust nadležnog suda da procesuira apelantovu tužbu, odnosno da odluči o apelantovim pravima i obavezama građanske prirode, stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
  • 22.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak kao karakteristike nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) principa po kojem se građanska tužba može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) principa međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde.
  • 23.
    Ustavni sud je cijenio argumente Osnovnog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove Konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da osigura svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizuje svoj pravni sistem tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev.
  • 24.
    Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi u pogledu rješavanja velikog broja predmeta, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od četiri godine.
  • 25.
    Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava koju usvaja i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni sudovima rokovi za preduzimanje određenih radnji u parničnom postupku, Ustavni sud konstatuje da je propust Osnovnog suda da u vremenu od četiri godine preduzme bilo kakvu radnju s ciljem procesuiranja apelantove tužbe rezultirao povredom apelantovog prava na pristup sudu, te apelantovom nemogućnošću da se pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njegovom građanskom pravu.
  • 26.
    Na kraju, Ustavni sud zapaža da mogućnost da se podnese zahtjev i da se zatim o tom zahtjevu suštinski, odnosno uopće ne preduzimaju nikakve radnje, ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluku o prihvatljivosti i meritumu, tačka 146. i Ustavni sud, Odluku broj AP 994/04 od 13. septembra 2005. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 4/06 od 24. januara 2006. godine).
  • 27.
    S obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatuje da apelant nije imao praktično, efektivno pravo pristupa sudu, pa su propustom Osnovnog suda da procesuira apelantovu tužbu u periodu od preko četiri godine prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

  • 28.
    Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati apelantove navode u pogledu povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, imajući u vidu da u periodu od preko četiri godine Osnovni sud nije preduzeo nijednu radnju s ciljem procesuiranja tužbe, što predstavlja povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.