Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2898/05, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je

Odbija se kao neosnovana apelacija Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Industrijsko preduzeće "Krivaja" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 25. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da obustavi izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-574/04 u postupku broj 042-0-I-06-003999 od 12. oktobra 2006. godine, i izvršne radnje u drugim predmetima koji se vode po istom osnovu, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 10. novembra 2006. godine podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 3048/06 protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine. I u ovoj apelaciji apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-587/04 u postupku broj 042-0-I-06-004007.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2898/06. Spojene su apelacije AP 2898/06 i AP 3048/06.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku zatraženo je 11. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Odgovore na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 16. i 19. januara 2007. godine, Općinski sud 17. i 19. januara i učesnik u postupku 17. januara 2007. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku dostavljeni su apelantu 2. februara 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda te dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenice u predmetu AP 2898/06

  • 7.
    Općinski sud je po tužbi Mustafe Ridžala (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate razlika plaća za period od 1. novembra 2001. godine do 31. jula 2005. godine u iznosu od 18.420,67 KM, donio Presudu broj P-574/04 od 18. oktobra 2005. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati 18.420,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, počevši od 30. novembra 2004. godine do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
  • 8.
    U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je tužbeni zahtjev preciziran u toku postupka, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, da obuhvata period od 1. novembra 2001. godine do 31. jula 2005. godine, te da navedeni iznos predstavlja razliku isplaćenih plaća i plaća koje tužitelju pripadaju prema Kolektivnom ugovoru i Ugovoru o radu. Naime, kako je istakao taj sud, način obračuna vještaka nisu osporili ni tužitelj a ni apelant. Obračun za period od 1. novembra 2001. godine do 31. decembra 2004. godine predstavlja razliku plaća koje su tužitelju isplaćene i onih koje mu pripadaju, a od 1. januara 2005. godine pa do 31. jula 2005. godine predstavlja sve neisplaćene plaće, jer je nesporno utvrđeno da u tom periodu apelant tužitelju uopće nije isplaćivao plaću. Apelant je u toku prvostepenog postupka isticao prigovor u pogledu obračuna neisplaćenih plaća iz nalaza i mišljena vještaka, navodeći da je apelantovim Pravilnikom o radu utvrđeno da se plaća zaposlenika (tužitelja) utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uvjeta rada u skladu s ostvarenom dobiti društva. Ovaj prigovor sud nije prihvatio, jer je nakon provedenih dokaza utvrdio da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti, bez obzira ostvaruje li poslodavac dobit ili ne. Pored toga, u obrazloženju presude je navedeno da je Kolektivni ugovor predvidio mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati manje najniže plaće za vrijeme realizacije programa konsolidacije (član 42), ali taj period ne može biti duži od tri mjeseca, niti dogovorena najniža plaća može biti manja od 80% iznosa najniže plaće utvrđene u članu 39. Kolektivnog ugovora.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao apelanta da tužitelju isplati novčani iznos od 2.296,72 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, a u preostalom dijelu žalbu odbio. Kantonalni sud smatra da su osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer iz stanja spisa, prema mišljenju tog suda, proizlazi da je u spornom periodu, zbog smanjenja obima posla i zastoja na tržištu, apelant poslovao sa gubicima, pa tužitelj u sudskom sporu može zahtijevati isplatu razlike plaće samo do iznosa najniže plaće a ne osnovne, što je u skladu sa svrhom i suštinom instituta "najniže plaće". To, prema mišljenju Kantonalnog suda, garantuju Zakon o radu i Kolektivni ugovor. Iznos najniže plaće, kako u obrazloženju presude navodi taj sud, utvrđuje se Granskim kolektivnim ugovorima i on ne može biti manji od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, iz čega proizlazi da se zaposlenicima garantuje samo isplata najniže plaće, a ne osnovne plaće koja je proizvod najniže plaće i koeficijenta složenosti poslova.
  • 10.
    Protiv drugostepene presude tužitelj je Vrhovnom sudu izjavio reviziju. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio presudu kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da se apelantova žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj bio apelantov radnik po ugovoru o radu, da mu je navedenim ugovorom određen koeficijent 2,10 i da u utuženom periodu nije primao plaću u visini osnovne plaće. Prema provedenom postupku dosuđena mu je razlika plaće koju nije primio, u skladu sa nalazom vještaka, obračunata prema prosječnoj mjesečnoj plaći ostvarenoj u FBiH za utuženi period s koeficijentom radnog mjesta i minulim radom. Drugostepeni sud je, kako navodi Vrhovni sud, ovu presudu preinačio i tužitelju dosudio plaću do visine 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH samo za period u kojem nije primio 55% mjesečne plaće (decembar 2001. godine i januar 2002. godine) i za period u kojem nije uopće primio plaću (od januara 2005. godine do jula 2005. godine), a za ostali period je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Vrhovni sud smatra da je presuda Kantonalnog suda nepravilna i nezakonita, jer je prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i prema Granskom kolektivnom ugovoru osnovna plaća proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Granskog ugovora i koeficijenta složenosti poslova, dakle njegovog radnog mjesta. Taj iznos se povećava za minuli rad, što je prvostepeni sud utvrdio i udovoljio zahtjevu. Razlozi koje je apelant isticao u toku postupka, a koji se odnose na tešku ekonomsku situaciju, prema ocjeni Vrhovnog suda nisu relevantni, jer apelant nije sačinio program konsolidacije koji bi garantovao savladavanje problema za period od tri mjeseca, za koji se mogao dogovoriti sa svim zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće.

Činjenice u predmetu AP 3048/06

  • 11.
    Općinski sud je po tužbi Mevludina Muharemovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate razlike plaća u iznosu od 4.170,40 KM, donio Presudu broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati 4.170,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. decembra 2004. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.020,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Visina zahtjeva obuhvaća period od 1. decembra 2001. godine do 30. juna 2005. godine i predstavlja razliku plaća koje su tužitelju isplaćene i plaća koje su mu trebale biti isplaćene. Taj sud je kao spornu činjenicu među strankama apostrofirao je li apelant u utuženom periodu tužitelju isplaćivao plaću u skladu s Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, te je li s obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivati veću plaću od one koju je isplaćivao tužitelju. Tužbenom zahtjevu je udovoljeno primjenom odredbi spomenutog Kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 5. decembra 2000. godine, a visina je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je prilikom obračuna utvrdio najprije iznos od 55% prosječne mjesečne plaće na nivou FBiH za svaki mjesec pojedinačno. Taj sud nije prihvatio apelantov prigovor na nalaz i mišljenje vještaka koji se odnosio na tešku finansijsku situaciju, jer je utvrdio da osnovna plaća predstavlja najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti, bez obzira ostvaruje li apelant u svojstvu poslodavca dobit ili ne, odnosno je li poslovao s gubitkom. Naime, u obrazloženju je navedeno da je kolektivni ugovor predvidio mogućnost donošenja programa konsolidacije, koji je u konkretnom slučaju izostao, kao mogućnost dogovora sa svim zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za maksimalan period od tri mjeseca (član 42).
  • 12.
    Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je naveo da je žalba neosnovana, jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj 1. decembra 2004. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate razlike plaća u iznosu od 18.734,69 KM, a na glavnoj raspravi od 6. septembra 2005. godine smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 4.170,40 KM u skladu s nalazom vještaka finansijske struke. Konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, prema mišljenju tog suda, predstavlja zbir razlika između isplaćenih plaća i plaća utvrđenih članom 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, za period od septembra 2002. godine do augusta 2003. godine. Kantonalni sud smatra da su razlozi navedeni u presudi Općinskog suda kojim je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen pravilni, te ih je kao takve prihvatio. Naime, razlozi na kojima je utemeljena prvostepena presuda su zasnovani na pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu - odredbama čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju BiH i Granskom kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant je u apelacijama istakao da mu je donošenjem presuda Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH i Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 49/00). Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je on u svojstvu poslodavca "morao isplaćivati osnovnu plaću bez obzira kako je poslovao, dakle, je li ostvarivao dobit ili gubitak". Prema apelantovom mišljenju, pravno je nedopustivo da se jedna ugovorna strana obavezuje na ispunjenje nemoguće činidbe - isplate plaće, pri čemu je poslovanje sa gubicima nesporno. Zbog toga je, smatra apelant, tužitelj samo mogao zahtijevati isplatu razlike plaće do iznosa najniže plaće (55% od prosječne plaće), ako je te razlike eventualno i bilo. Arbitrarnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, povrijeđeno mu je pravo na pravično suđenje, a povreda prava na imovinu ogleda se u činjenici ekonomske štete koju apelant trpi, jer se tužitelj neosnovano obogatio za dosuđeni iznos na teret njegove imovine.

b) Odgovori na apelaciju u predmetu AP 2898/06

  • 14.
    Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant slaže sa stavom vijeća tog suda izraženog u Presudi broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine, kojom je preinačena Presuda Općinskog suda broj P-574/04 od 18. oktobra 2005. godine. Istakao je da je apelacija izjavljena protiv presude Vrhovnog suda kojom je preinačena presuda Kantonalnog suda, pa bi bilo kakvo dalje izjašnjenje ustvari predstavljalo komentar odluke Vrhovnog suda.
  • 15.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi, jer je suđenje u postupku vođeno nepristrano i u skladu sa zakonom. Taj sud smatra da u postupku nije došlo do povrede niti jednog apelantovog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom, niti je došlo do povrede prava na koja se poziva apelant.

c) Odgovori na apelaciju u predmetu AP 3048/06

  • 16.
    Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi neosnovani, jer je taj sud odluku donio u sjednici vijeća kako je propisano u odredbi člana 217. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 79/05 i 19706). Pored toga, prvostepena presuda je ispitana na osnovu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon čega je zaključeno da žalba nije osnovana, te je kao pravilno prihvatio činjenično stanje i pravne razloge iznesene u prvostepenoj presudi. Razlog za takav stav suda je pravilno utvrđenje odlučnih činjenica i primijenjeno materijalno pravo koje čine odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02), člana 4. st. 1. i 2, te člana 5. st. 1. i 2. Općeg okvirnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja prvostepene odluke ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) i čl. 39, 40. stav 1, 42. i 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00). Sadržaj navedenih zakonskih normi, prema mišljenju tog suda, upućuje na zaključak da je apelant kao tuženi i kao poslodavac bio u obavezi isplatiti tužitelju osnovnu plaću, koja se prema članu 40. Granskog kolektivnog ugovora utvrđuje po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Pozivanje na tešku situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može se odražavati na plaću radnika i isplata vršiti ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. Sve da je i sačinjen program konsolidacije i postignut dogovor o isplati manje najniže plaće za period ne duži od tri mjeseca, apelant bi bio u obavezi da nakon konsolidacije poslovanja isplati dugovanja zaposlenicima. Prema mišljenju tog suda, osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira ostvaruje li poslodavac (apelant) dobit ili ne. Taj sud je u svom vrlo sveobuhvatnom odgovoru istakao i to da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava u našem pravnom sistemu što proizlazi iz člana 111. Zakona o radu. Analogno vrijedi i za individualne ugovore o radu koji djeluju kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići kod zasnivanja radnog odnosa. Dakle, presudom Kantonalnog suda kojom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude apelant je obavezan na isplatu tačno naznačenog iznosa koji predstavlja razliku između isplaćene plaće i osnovne plaće, pa se ne može govoriti o povredi apelantovog prava na imovinu.
  • 17.
    Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, jer je Vrhovni sud odlučujući o reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine reviziju usvojio i presudu Kantonalnog suda ukinuo, ostavljajući na snazi presudu Općinskog suda. Tom prilikom Vrhovni sud je izrazio svoj stav da je apelant u obavezi isplatiti tužitelju za njegov obavljeni rad u punom radnom vremenu i ostvarene rezultate rada osnovnu plaću, te da se pozivanje na tešku ekonomsku situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može odražavati na plaće radnika i vršiti isplata ispod minimuma predviđenog ugovorom za dati koeficijent.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(...)

Član 221.

(1) Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti".

  • 19.
    U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase:

"Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 70.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.

Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun plaće.

Pojedinačne isplate plaće nisu javne".

  • 20.
    U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 49/00) relevantne odredbe glase:

"Član 38.

Plaća zaposlenika utvrđuje se na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uvjeta rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva, odnosno poslodavca.

Član 39.

Osnovna najniža neto plaća za najjednostavnije poslove i radne zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, za puno radno vrijeme i puni učinak.

Član 40.

Osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti.

(...)

Član 42.

Kada zbog ekonomskih teškoća ne može obezbijediti plaće zaposlenicima u skladu sa čl. 38. i 39. ovog ugovora, a ima program koji garantuje savladavanje problema, poslodavac se može sa zaposlenicima dogovoriti o isplati i manje najniže plaće za vrijeme realizacije programa konsolidacije koji ne može biti duži od tri mjeseca".

  • 21.
    U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 4.

Osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.

Osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.

Član 5.

Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.

Najniža plaća se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog Kolektivnog ugovora.

Usklađivanje najniže plaće iz stava 2. ovog člana uredit će se granskim kolektivnim ugovorom".

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine, koju je apelant primio 31. augusta 2006. godine, i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine, koju je apelant primio 13. septembra 2006. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je u predmetu AP 2898/06 podnesena 25. oktobra 2006. godine, a u predmetu AP 3048/04 10. novembra 2006. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u tome što sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant poslovao sa gubicima, zbog čega je prema apelantovom mišljenju i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Povredu prava na imovinu apelant vidi u ekonomskoj šteti koju trpi jer su se tužitelji, prema njegovom mišljenju, za dosuđene iznose neosnovano obogatili.
  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
  • k)
    Pravo na imovinu."

Pravo na pravično suđenje

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 28.
    Postupak se u konkretnim slučajevima odnosi na isplatu razlike plaća, dakle predmete građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita je li postupak pred Vrhovnim sudom u predmetu AP 2898/06 i Kantonalnim sudom u predmetu AP 3048/06 bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su Vrhovni sud u postupku o reviziji i Kantonalni sud u postupku po žalbi proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije i Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH. Naime, prema apelantovom mišljenju, sud je morao cijeniti je li apelant u spornom periodu poslovao sa dobiti ili nije, od čijeg utvrđenja bi zavisila osnova tužbenog zahtjeva. Međutim, redovni sudovi su ovu činjenicu potpuno zanemarili i pobijane presude donijeli isključivo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka čiji je zadatak bio da obračuna razliku plaća tužiteljima koju su prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora trebali primiti i one koju su primili. Apelant ističe da mu se pobijanim presudama stavlja na teret dužnost ispunjenja nemoguće činidbe, jer u redovnim postupcima apsolutno nije cijenjen bilans uspjeha i izvještaj o poslovanju.
  • 30.
    Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
  • 31.
    Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, je da ocijeni je li način na koji su primijenili zakon Vrhovni sud u postupku po reviziji i Kantonalni sud u postupku po žalbi bio proizvoljan, je li došlo do povrede procesnih prava, te ukazuje li utvrđeno činjenično stanje na povredu Ustava. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je drugostepena presuda nepravilna i nezakonita, jer je "prema odredbama člana 4. stav 1. i člana 5. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Prema istoj odredbi, osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja". Kantonalni sud je također, u postupku po žalbi potvrđujući Presudu Općinskog suda broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine, kojom je apelantu uspostavljena obaveza da isplati razliku plaće tužitelju, istakao da razloge koje je naveo taj sud prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva, kao potpune, uvjerljive i logične prihvata i drugostepeni sud, "jer imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu koje čine odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, člana 4. st. 1. i 2, člana 5. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i čl. 39. i 40. stav 1, 42. i 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH". Prema citiranim odredbama, kako smatra Kantonalni sud, osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti je proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Granskog ugovora i koeficijenta složenosti, tj. njegovog radnog mjesta. Taj iznos se prema odredbi člana 44. Granskog ugovora mora povećati za minuli rad. Pozivanje na tešku materijalnu situaciju, prema mišljenju Kantonalnog suda, uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može se odražavati na plaće radnika i isplata vršiti ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent.
  • 32.
    U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi potpuno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na apelantovu štetu. S obzirom da se apelantov osnovni prigovor, kojeg je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosio na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao plaću koju je jedino i mogao svojim zaposlenicima, jer posluje sa gubitkom, te da su sudovi trebali i morali imati u vidu ovu činjenicu kod presuđivanja, a nisu, Ustavni sud konstatuje da su sudovi cijenili i ovaj apelantov navod, te su utvrdili da on kao poslodavac nije donio program o sanaciji proizvodnje, odnosno program konsolidacije, na osnovu kojega je mogao u skladu sa članom 42. Kolektivnog ugovora, u saglasnosti sa zaposlenicima i sindikatom, umanjiti plaću zaposlenicima u razdoblju od tri mjeseca, što je jedino u ovom slučaju mogao uraditi. Apelant u ostalim slučajevima nije ovlašten umanjivati plaću zaposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što su sudovi jasno obrazložili u svojim odlukama, pa je neosnovana apelantova tvrdnja da su u konkretnim slučajevima ovi sudovi proizvoljno i pogrešno primijenili materijalno pravo.
  • 33.
    U svjetlu zaključaka u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, pravilnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, utvrdili da je apelant kao poslodavac, bez obzira na uvjete tržišta i rezultate poslovanja, dužan svakome od svojih zaposlenika - tužitelja isplatiti osnovnu plaću, koja je proizvod osnovne najniže plaće iz člana 39. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH i koeficijenta složenosti poslova, tj. njihovih radnih mjesta, uvećano za procent minulog rada svakog zaposlenika, a ne plaću koju im je apelant isplaćivao niti najnižu plaću koju je apelant u postupku pred redovnim sudovima zagovarao.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.