Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 23/06, rješavajući apelaciju Igora Stajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Igora Stajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-181/05 od 28. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj K-47/04 od 26. jula 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Igor Stajić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 3. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-181/05 od 28. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-47/04 od 26. jula 2005. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uvjete iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 16. januara 2006. godine zatraženo da apelaciju dopuni. Apelant je dopunio apelaciju 30. januara i 30. augusta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda je 16. januara 2006. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. januara 2006. godine, a Osnovni sud 25. januara 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su 21. augusta 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj K-47/04 od 26. jula 2004. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 223. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U prvostepenom postupku Osnovni sud je proveo niz dokaza i utvrdio da je apelant 23. aprila 2003. godine, zajedno sa Zoranom Jelićem, Slavišom Bartulom i Biljanom Furtula, učestvovao u krivičnom djelu razbojništva, kojom prilikom su Jelić, Bartula i Furtula prijetnjom oružjem prisilili vlasnika liječničke ordinacije u Vlasenici da im da ključeve od stana, dok ih je apelant čekao u svom automobilu ispred ordinacije. Dok je Jelić čuvao oštećenog, Bartula i Furtula su otišli u stan oštećenog, izvršili premetačinu i prisvojili 600 KM, mobilni telefon i neutvrđenu količinu bižuterijskog nakita u vrijednosti od oko 1.000 KM. Nakon što su se vratili pred ordinaciju sve četvoro su se udaljili, a oduzeti novac su kasnije podijelili.
  • 7.
    Zoran Jelić, Slaviša Bartula i Biljana Furtula su priznali izvršenje navedenog krivičnog djela, pa su sa nadležnim tužiocem sklopili sporazume o priznanju krivice, na osnovu čega su im izrečene dogovorene sankcije, i to Zoranu Jeliću i Slaviši Bartuli po dvije godine i osam mjeseci zatvora, a Biljani Furtula kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Apelant je, međutim, izjavio da nije kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te je naveo da je vojno lice i da je u kritično vrijeme bio u kasarni u Han Pijesku, i u tom pravcu je sudu predložio saslušanje svjedoka, priložio radnu listu za mjesec april 2003. godine, te građevinski dnevnik za datum kada je učinjeno krivično djelo. U dokaznom postupku Osnovni sud je saslušao saučesnike, oštećenog, te druge svjedoke koje je predložila odbrana, a izvršen je i uvid u materijalne dokaze odbrane kako su bili predloženi.
  • 8.
    Osnovni sud je, nakon analize predloženih dokaza, zaključio da je van svake sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a naročito je vjerovao iskazu Biljane Furtula, koji je ocijenio kao jasan i uvjerljiv. Naime, ova svjedokinja je, opisujući hronologiju događaja, izjavila da se sa Zoranom Jelićem i Slavišom Bartulom dogovorila da izvrše navedeno krivično djelo, te da nije znala da će učestvovati i apelant. Međutim, dalje je izjavila da je upravo apelant došao po nju svojim vozilom u kafić kod Sokoca u kojem je radila da bi je odvezao u Vlasenicu. Sa Jelićem i Bartulom su se, kako je dalje navela svjedokinja, sastali na pola puta prema Sokocu, a Jelić je vozio svoje vozilo. Svjedokinja je izjavila da je ona tada prešla u Jelićevo vozilo, a da je Bartula prešao u apelantovo vozilo, pa su svi zajedno nastavili put prema Vlasenici. Svjedokinja je podrobno i u detalje opisala način na koji je izvršeno krivično djelo, potvrdivši da je apelant čekao u vozilu pred ordinacijom, dok su njih troje ušli u ordinaciju kako bi prisilili liječnika da im da ključeve od stana. Svjedokinja je dalje izjavila da je ona izašla iz ordinacije i s apelantom čekala u njegovom autu sve dok Jelić i Bartula nisu izašli iz ordinacije u kojoj su oštećenog svezali, a zatim je sa tom dvojicom otišla u liječnikov stan. Nakon što su se vratili, krenuli su nazad tako što je apelant bio u vozilu sa Zoranom Jelićem, a svjedokinja sa Slavišom Bartulom. Navela je također da joj je Slaviša Bartula dao 100 KM od plijena, kao i da zna da je i apelantu dat isti iznos, mada nije tačno mogla potvrditi kada.
  • 9.
    Osnovni sud je ovom iskazu u cijelosti vjerovao, cijeneći ga samostalno i dovodeći ga u vezu sa ostalim izvedenim dokazima. Naročito, prvostepeni sud je obrazložio da nije prihvatio iskaze Zorana Jelića i Slaviše Bartule, koji su po ocjeni suda bili neuvjerljivi, nelogični i suprotni iskazima koje su dali u ranijim fazama postupka. Sud naročito nije povjerovao u dio iskaza u kojem su oba saizvršioca tvrdila da su od apelanta samo posudili vozilo, navodeći da je takav iskaz nelogičan, jer nisu objasnili zašto im je trebalo i apelantovo vozilo, ako je išlo njih troje, a ne i apelant. Također, Osnovni sud nije vjerovao ni iskazima drugih svjedoka odbrane, kao ni materijalnim dokazima odbrane, navodeći da je građevinski dnevnik od 23. aprila 2003. godine sastavio sam apelant, a da radna lista koju je apelant dostavio nije dokaz da je apelant tokom cijelog radnog vremena bio na radnom mjestu.
  • 10.
    Okružni sud je odbio apelantovu žalbu, navodeći da u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te da u prvostepenoj presudi nije izostala analiza provedenih dokaza. Naprotiv, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud dovoljno uvjerljivo obrazložio na osnovu kojih dokaza i zašto je zaključio da su utvrđene odlučne činjenice. Naročito, Okružni sud je ukazao na nelogičnosti u iskazima svjedoka i saizvršilaca Jelića i Bartule, ističući da je naročito iskaz Zorana Jelića u pogledu ključnih činjenica koje se odnose na učešće optuženog u izvršenju predmetnog krivičnog djela vrlo uopćen i neodređen, za razliku od iskaza Biljane Furtula, koji je bio vrlo jasan, konkretan i određen. Osim toga, Okružni sud je ocijenio da je i odgovor ovih svjedoka na okolnost mijenjanja iskaza na glavnom pretresu u odnosu na iskaz koji su dali u ranijoj fazi krivičnog postupka, a u vezi sa učešćem apelanta u izvršenju ovog krivičnog djela vrlo uopćen, neuvjerljiv i neodređen. Takvo svjedočenje, prema mišljenju Okružnog suda, stvara jasnu sumnju u istinitost i vjerodostojnost tog iskaza, naročito kad se uporedi sa svjedočenjem Biljanje Furtula, koje je bilo vrlo precizno i detaljno, kao i u vezi s ostalim izvedenim dokazima. Okružni sud je stoga zaključio da je Općinski sud dao uvjerljive razloge koji su ga opredijelili da vjeruje svjedocima optužbe, a da odbije iskaze svjedoka odbrane. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, prije svega, smatra da sudovi nisu sa jednakom pažnjom procijenili dokaze odbrane kao i dokaze optužbe, te da ne postoje nikakvi materijalni dokazi da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela za koje je okrivljen. Sve i da je bio u vozilu ispred ordinacije, kako obrazlaže apelant, njegovo učešće bi moglo biti kvalifikovano samo kao pomaganje, jer apelant nije ulazio u ordinaciju, nije dodirivao oštećenog i njegovu imovinu, nije bio u stanu oštećenog, niti je obezbjeđivao ostale članove grupe. Apelant također smatra da je prvostepeni sud pogrešno procijenio radnu listu i prijepis građevinskog dnevnika, te da je iskaz ključne svjedokinje nelogičan i neuvjerljiv. Naročito, apelant ukazuje da svjedokinja nije mogla sa sigurnošću potvrditi da je apelant primio 100 KM. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo da poziva i ispituje svjedoke, te da je prvostepeni sud trebao dozvoliti da se izvrši suočenje ključne svjedokinje s inspektorom MUP-a, koji je "na posredan način Š...Ć doznao od svjedoka Biljane Furtula neke činjenice" koje su i prvostepeni i drugostepeni sud uzeli "kao ozbiljne dokaze". Konačno, apelant navodi da je jedan od sudija koji je kao član vijeća donio rješenje o razdvajanju postupka protiv apelanta i ostalih učesnika bio isti sudija koji je potvrdio optužnicu kao sudija za prethodno saslušanje, zbog čega smatra da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a osporava i mogućnost ostala dva člana sudskog vijeća da učestvuju u radu vijeća, mada posebno nije obrazložio ove navode. Na osnovu svega navedenog, apelant smatra da je i pored činjenice što je imao branioca došlo do kršenja njegovih prava, zbog čega suđenje nije bilo pravično.

b) Odgovori na apelaciju

  • 12.
    Okružni sud pobija navode iz apelacija i navodi da je postupak u konkretnom predmetu u cijelosti proveden na način koji nije prekršio apelantova ustavna prava. Okružni sud ukazuje da su navodi iz apelacije u cijelosti isti kao i navodi koje su apelanti isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a na te navode je Okružni sud odgovorio u osporenoj presudi, pa kod istog obrazloženja ostaje i u odgovoru na apelaciju. Na osnovu izloženog, Okružni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
  • 13.
    Osnovni sud također smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te da je sud prilikom vođenja krivičnog postupka i donošenja odluke u cijelosti vodio računa o svim apelantovim pravima. Također, Osnovni sud smatra da je u prvostepenoj presudi data analiza i ocjena provedenih dokaza, što je potvrdio i Okružni sud u svojoj presudi, kao i da je apelant koristio sva svoja prava, a u toku cijelog postupka je imao i branioca. Na osnovu izloženog, Okružni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Š...Ć (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

Š...Ć (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 37.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

  • d)
    ako je u istom postupku učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom;
  • g)
    ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;

Š...Ć

Član 268.

(1) Svaka stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

Š...Ć (3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje.

Član 287.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 296.

Š...Ć(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć

Član 303.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

  • a)
    ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;
  • b)
    ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tač. a) do g)); Š...Ć
  • g)
    ako je povrijeđeno pravo na odbranu;Š...Ć
  • z)
    ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;Š...Ć
  • j)
    ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-181/05 od 28. oktobra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 2. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 3. januara 2006. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 21.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. Da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe".

  • 22.
    U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
  • 23.
    Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantov prigovor, u suštini, da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
  • 24.
    U vezi s konkretnim apelantovim navodima da sud nije jednako cijenio dokaze optužbe i odbrane, te da apelantu nije bilo dozvoljeno da pod jednakim uvjetima poziva i ispituje svjedoke, Ustavni sud ukazuje da ovi apelantovi navodi ničim ne mogu biti potvrđeni. Naime, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantu na bilo koji način bilo onemogućeno da poziva i ispituje svjedoke ili da predlaže i iznosi druge dokaze. Apelantov prigovor se suštinski odnosi na to da su sudovi vjerovali, u najvećoj mjeri, iskazu svjedokinje Biljane Furtule, što apelant vidi kao kršenje principa ravnopravnosti stranaka i proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza. U odnosu na te navode, Ustavni sud ukazuje da nije u njegovoj nadležnosti da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 25.
    U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je ključni dokaz optužbe iskaz svjedokinje koja je kao saizvršiteljica učestvovala u izvršenju krivičnog djela razbojništva. Ovo samo po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 287. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza procjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 661/04).
  • 26.
    Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su i prvostepeni i drugostepeni sud u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, svi dokazi, pa i iskaz svjedokinje Biljane Furtula, izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Sudovi su u svojim odlukama obrazložili na koji način su doveli u vezu ovaj dokaz s ostalim izvedenim dokazima, te zbog čega su izveli zaključak o dokazanosti apelantove krivice. Istovremeno, sudovi su obrazložili i zbog čega nisu prihvatili dokaze odbrane, dovodeći ih također u vezu s ostalim izvedenim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne, određene i brižljivo obrazložene razloge za svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a njihova ocjena dokaza ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
  • 27.
    Osim toga, iz apelacije proizlazi da apelant prigovara da je u konkretnom slučaju prekršen princip "ravnopravnosti stranaka", zasnivajući takav svoj prigovor upravo na navodima o ocjeni dokaza. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije, u konkretnom slučaju, dostavio bilo kakav dokaz da je prvostepeni sud proizvoljno odbio bilo koji njegov prijedlog za izvođenje dokaza, niti u osporenim odlukama postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu. Naprotiv, iz prvostepene presude proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost da izvodi svoje dokaze na isti način kao i tužilaštvo, da ispituje i dovede u pitanje dokaze optužbe, da je tokom cijelog postupka imao advokata, te da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu.
  • 28.
    Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelant navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak ili da narušava princip ravnopravnosti stranaka.
  • 29.
    Apelant se također žali da je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je sudija koji je kao sudija za prethodni postupak potvrdio optužnicu protiv apelanta, kasnije učestvovao u radu vijeća koje je odlučilo o razdvajanju krivičnog postupka, čime apelant u suštini osporava nepristranost suda.
  • 30.
    U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da "Š...Ć činjenica da je sudija donio odluke u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima funkciju sudije u sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom nepristranosti. Bitan je "opseg i priroda" drugih mjera koje se preduzmu prije suđenjaŠ...Ć" (vidi presude Nortier od 24. augusta 1993. godine, Saravia de Carvalho od 22. aprila 1994. godine i Fey od 24. februara 1993. godine). U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da ZKP RS predviđa razloge za izuzeće sudije, koji između ostalog uključuju nemogućnost da sudija za prethodni postupak ili prethodno saslušanje učestvuje u donošenju presude. U konkretnom slučaju, sudija, čiju nepristranost apelant dovodi u pitanje, bio je sudija za prethodni postupak, a kao član vijeća je učestvovao samo u donošenju Rješenja broj Kv-57/04 od 24. maja 2004. godine, o razdvajanju postupka protiv apelanta od postupka prema ostalim saizvršiocima, koji su zaključili sporazume o priznanju krivnje, protiv kojeg nije bilo moguće izjaviti žalbu. Međutim, navedeni sudija nije učestvovao kao član vijeća koje je donijelo prvostepenu odluku, pa su neosnovani apelantovi navodi o tome da je na navedeni način prekršen princip nepristranosti suda.
  • 31.
    Što se tiče prigovora u odnosu na dva člana vijeća koja su učestvovala u donošenju prvostepene odluke i u donošenju rješenja o razdvajanju postupka, Ustavni sud zapaža da je rješenje na koje apelant ukazuje procesno rješenje, kojim ni na koji način nije raspravljano niti odlučivano o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ustavni sud smatra da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke procesne prirode, sama po sebi ne krši princip nepristranosti suda. Stoga, sama ova činjenica nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću koje odlučuje u prvom ili drugom stepenu, naročito kada te procesne odluke imaju za cilj brže i ekonomičnije vođenje postupka, a ni na koji način unaprijed ne utiču na rješavanje pitanja koja će biti predmet raspravljanja na glavnom pretresu, a to je, svakako, i pitanje utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja principa "nepristranog suda" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 32.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije kada se apelanti žale da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, činjenica da su određene sudije učestvovale u donošenju procesnog rješenja o razdvajanju krivičnog postupka, a zatim i u vijeću koje je u prvom stepenu odlučivalo o krivičnoj apelantovoj odgovornosti, sama po sebi ne predstavlja kršenje principa nepristranosti suda.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.