Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 30/06, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmedalije Omerovića podnesena radi nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Gračanici broj P 325/00.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice podnio je 6. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-325/00. Apelant je također zbog dužine trajanja sudskog postupka podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo vraćanje na posao ili isplatu naknade plaće za vrijeme trajanja spora do konačnog povratka na posao.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 30/06 od 12. aprila 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, Ustavni sud je 12. aprila 2006. godine zatražio dostavu odgovora na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. aprila 2006. godine, Kantonalni sud 17. aprila 2006. godine i Općinski sud 21. aprila 2006. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. marta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je 1. septembra 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja ništavosti i poništenja rješenja, vraćanja na posao i priznanja prava na osnovu radnog odnosa. Apelant je 22. septembra 2000. godine pismenim podneskom urgirao zakazivanje rasprave i predložio donošenje privremene mjere. Općinski sud je rješenjem od 25. septembra 2000. godine raspravu zakazao za 16. oktobar 2000. godine. Apelant je podneskom od 13. oktobra 2000. godine tužbu proširio radi nastupanja novih okolnosti, pa kako je na raspravi od 16. oktobra 2000. godine ostao kod zahtjeva iz tužbe i postavio alternativni tužbeni zahtjev rasprava je radi pribavljanja spisa Uzsp.2/00 odložena za 16. novembar 2000. godine. Apelant je pismenim podneskom od 31. oktobra 2000. godine zatražio pribavljanje novih dokaza u toku pripreme glavne rasprave i ponovo zatražio izdavanje privremene mjere. Postupajući po apelantovim prijedlozima Općinski sud se dopisom od 6. novembra 2000. godine obratio Općinskom vijeću Općine Gračanica radi dostave prijepisa zapisnika sa sjednice Općinskog vijeća od 27. oktobra 2000. godine, a 15. novembra 2000. godine je dostavljen taj izvod. Na ročištu od 16. novembra 2000. godine usvojeni su apelantovi prijedlozi i prijedlozi tužene za izvođenje predloženih dokaza. Na ročištu od 7. decembra 2000. godine tužena je predložila prekid postupka do okončanja postupka u predmetu broj Uzsp.2/00 kod Kantonalnog suda kojeg je sud rješenjem usvojio. Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu, a 12. januara 2001. godine sačinjena je službena zabilješka kojom je konstatirano da je apelant pozvan radi izjašnjenja na podnesak kojeg je označio kao žalbu nakon čega je izjavio da žalbu povlači, jer je postupak kod Kantonalnog suda u međuvremenu okončan, a svrha izjavljivanja žalbe kako je izjavio apelant bila je ubrzanje postupka. Rasprava je zakazana za 24. januar 2001. godine, a apelant je 10. januara 2001. godine uložio podnesak kojim je insistirao na donošenju privremene mjere. Na ročištu od 24. januara 2001. godine Općinski sud je donio međupresudu broj P-325/00 koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž.259/01 od 20. juna 2001. godine kojom je poništeno rješenje općinskog načelnika o apelantovom smjenjivanju s funkcije i konstatirao da će zastati s raspravljanjem o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva do pravosnažnosti međupresude.
  • 8.
    Po povratku spisa sa Kantonalnog suda 31. jula 2001. godine Općinski sud je rješenjem od 6. augusta 2001. godine naložio dostavu drugostepene presude strankama u postupku. Tužena je 14. septembra 2001. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 259/01 od 20. juna 2001. godine izjavila reviziju koja je rješenjem Općinskog suda od 21. septembra 2001. godine dostavljena apelantu i federalnom tužiocu na odgovor. Općinski sud je postupajući po apelantovom prijedlogu za izdavanje privremene mjere izvan ročišta 5. oktobra 2001. godine donio Rješenje broj P 325/00 kojim je odbijen njegov prijedlog za donošenje privremene mjere, a kojim bi se tužena obavezala da mu isplaćuje novčanu naknadu umjesto plaće uz obrazloženje da će sud u nastavku postupka odlučiti o preostalim tužbenim zahtjevima u pogledu visine plaće i povratka na posao i to nakon pribavljanja, izvođenja i ocjene svih dokaza. Pored toga, sud obrazlaže da bi se donošenjem privremene mjere u potpunosti iscrpio tužbeni zahtjev, a time bi se prejudicirao ishod spora. Apelant je 5. oktobra 2001. godine dao svoj odgovor na reviziju, a podneskom od 10. oktobra 2001. godine predložio je donošenje djelimične presude u pogledu zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća. Općinski sud je 22. oktobra 2001. godine cio spis uputio Vrhovnom sudu na rješavanje o reviziji.
  • 9.
    Vrhovni sud je Presudom broj Rev-307/01 od 11. marta 2002. godine reviziju odbio kao neosnovanu, a cio spis je 27. marta 2002. godine vraćen sa Vrhovnog suda na Kantonalni sud.
  • 10.
    U nastavku postupka Općinski sud je na apelantov prijedlog na ročištu od 6. maja 2002. godine donio djelimičnu presudu broj P-325/00 kojom je u pogledu tužbenog zahtjeva na ime neisplaćenih plaća za period od 1. septembra 2000. godine do 30. aprila 2002. godine djelimično usvojen apelantov zahtjev, dok je višak zahtjeva odbijen kao neosnovan. Apelant je 20. maja 2002. godine uložio podnesak s prijedlogom za osiguranje dokaza nakon čega je tužena 25. juna 2002. godine izjavila žalbu na djelimičnu presudu, a apelant je izjavio žalbu 8. jula 2002. godine i to protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za privremenu mjeru i protiv djelimične presude.
  • 11.
    Kantonalnom sudu je cio spis o žalbi upućen 18. jula 2002. godine. Apelant je 20. augusta 2002. godine uputio dopis Kantonalnom sudu zahtijevajući da se predmet kao hitan uzme u rad. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i apelantovoj žalbi protiv rješenja o odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere donio Presudu broj Gž 989/02 od 23. augusta 2002. godine kojom je žalbe u odnosu na djelimičnu presudu uvažio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak, a u odnosu na rješenje kojim je odbijen zahtjev za donošenje privremene mjere odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Općinskom sudu je cio spis vraćen 17. septembra 2002. godine. Novo ročište pred prvostepenim sudom zakazano je za 12. novembar 2002. godine na kojem je apelant proširio tužbu brojem stranaka u postupku i novim zahtjevom za naknadu štete u visini od 3.425.000,00 KM radi čega je tužena predložila uređenje tužbe pismenim podneskom i dostavljanje odgovora. U pogledu proširenja tužbe sud je obavijestio stranke da će odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, a ročište je odložio za 11. decembar 2002. godine. Na ročištu od 11. decembra 2002. godine usvojeni su svi prijedlozi stranaka, a rasprava je odložena za 15. januar 2003. godine. Ročište od 15. januara 2003. godine odloženo je zbog toga što se proširena tužba trebala dostaviti licima na koja je izvršeno proširenje, te su od Općine Lukavac urgirani podaci za visinu plaće. Na ročištu od 13. februara 2003. godine odbijen je zahtjev za proširenje tužbe u odnosu na tužene, a prihvaćeno je proširenje tužbe na apelantovoj strani kao tužioca. Doneseno je rješenje kojim se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme i konstatirano da će se novo zakazati nakon pravosnažnosti rješenja o proširenju tužbe. Apelant je 21. marta 2003. godine izjavio žalbe i na rješenje kojim je rasprava odložena na neodređeno vrijeme i na rješenje kojim je odbijeno proširenje tužbe u odnosu na tužene, a tužena je izjavila žalbu na rješenje kojim je dozvoljeno proširenje tužbe na apelantovoj strani.
  • 12.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž 587/03 od 4. decembra 2003. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepena rješenja. Spis je vraćen Općinskom sudu 12. januara 2004. godine koji je 20. januara 2004. godine drugostepena rješenja dostavio strankama.
  • 13.
    Podneskom od 22. januara 2004. godine apelant je ponovo zatražio privremenu mjeru, a 5. aprila 2004. godine Općinski sud je naložio apelantu i ostalim tužiocima da u skladu sa odredbom iz člana 53. stav 2. i člana 334. Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine tužbu dopune, isprave i usklade sa važećim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer prema već podnesenoj tužbi sud ne može postupati, niti pravilno riješiti o tužbenim zahtjevima. Podneskom od 16. aprila 2004. godine apelant je zatražio sudijino izuzeće. Općinski sud je Rješenjem broj Su 5-2/04 od 7. maja 2004. godine odbio zahtjev za sudijino izuzeće. Rješenjem od 25. maja 2004. godine Općinski sud je zakazao pripremno ročište, a 28. maja 2004. godine opozvao zakazano ročište radi odlaska postupajućeg sudije na seminar. Apelant je podneskom od 22. juna 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev. Pripremno ročište održano je 24. juna 2004. godine, a sud je posebnim Rješenjem broj P 325/00 utvrdio koji se dokazi neće provoditi. Podneskom od 11. augusta 2004. godine apelant se izjasnio na zapisnik sa pripremnog ročišta.
  • 14.
    Glavna rasprava pred Općinskim sudom održana je 12. augusta 2004. godine, te je sud nakon zaključenja iste 10. septembra 2004. godine donio Presudu broj P 325/00 kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženu obavezao da apelantu na ime neisplaćenih plaća koje bi ostvario obavljajući poslove općinskog pravobranioca u Gračanici u periodu od 1. septembra 2000. godine do 1. oktobra 2001. godine isplati iznos od 11. 247,76 KM. Tužbeni zahtjevi koji su se odnosili na vraćanje na poslove općinskog pravobranioca, uspostavu i priznanje svih prava na osnovu rada, isplatu materijalne i nematerijalne štete, isplatu iznosa na ime razlike plaća, izgubljene zarade, poremećaja porodičnog mira i harmonije, dostojanstva ličnosti, nemogućnosti daljnjeg napredovanja u svom zvanju i zanimanju, narušavanju mentalnog i fizičkog zdravlja, štete zbog nemogućnosti vraćanja kredita, zajmova i dugova, odbijeni su kao neosnovani. U pogledu dijela apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati iznos od 300.000,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i patnji zbog izrečenih javnih uvreda i klevete, pa slijedom toga da se tužena obaveže o svom trošku objaviti pravosnažnu presudu kojom su poništena rješenja o apelantovom smjenjivanju sa dužnosti općinskog pravobranioca u Gračanici u lokalnom listu "Glasilo", u jednom lokalnom i jednom federalnom dnevnom listu, Općinski sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje, te je utvrđeno da će se po pravosnažnosti presude cio spis dostaviti Kantonalnom sudu Tuzla kao stvarno nadležnom sudu. Protiv presude Općinskog suda broj P 325/00 od 10. septembra 2004. godine apelant je izjavio žalbu istog dana kada je podigao presudu u pisarnici suda, 10. septembra 2004. godine, a tužena je izjavila žalbu na dosuđujući dio presude i odluku o troškovima 21. septembra 2004. godine. Apelant je žalbu dopunio 27. septembra 2004. godine, a na žalbu tužene očitovao se 28. septembra 2004. godine.
  • 15.
    Kantonalni sud je, rješavajući o žalbama apelanta i tužene, donio Presudu broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu I izreke preinačio tako što mu je na ime neisplaćenih plaća umjesto za period od 1. septembra 2000. godine do 1. oktobra 2001. godine u iznosu od 11.247,76 KM dosudio iznos od 16.616,21 KM za period od 1. septembra 2000. godine do 8. aprila 2002. godine, dok je u odnosu na zakonske kamate stav I izreke potvrđen. U dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje na posao i štetu na raznim osnovama, te u dijelu u kojem se prvostepeni sud oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje presuda je potvrđena. Žalba tužene u odnosu na troškove postupka je djelimično uvažena i u tom dijelu presuda ukinuta, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  • 16.
    Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1501/04 od 9. maja 2005. godine donio Presudu broj Rev 841/05 od 20. jula 2006. godine kojom je reviziju odbio. Prema ocjeni Vrhovnog suda Kantonalni sud je pravilno utvrdio period od nezakonitog prestanka radnog odnosa i na osnovu pravilnog utvrđenja odredio apelantu isplatu plaće. Pravilno je odbijena žalba u dijelu koji se odnosi na vraćanje na posao i štetu na raznim osnovama (stav II, III i IV prvostepene presude), kao i odluka kojom se Općinski sud oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje o naknadi za apelantove pretrpljene duševne bolove radi klevete, jer je u vrijeme donošenja prvostepene presude za naknadu radi klevete bio nadležan Kantonalni sud po članu 13. Zakona o zaštiti radi klevete ("Službene novine FBiH" broj 59/02). Tek je, kako stoji u obrazloženju presude Vrhovnog suda, 12. jula 2005. godine stupio na snagu Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je u članu 27. stav 2. tačka a) propisao da je za suđenje u svim građanskim predmetima u prvom stepenu nadležan Općinski sud. Zbog toga će, kako obrazlaže Vrhovni sud, biti neophodno da Kantonalni sud predmet u ovom dijelu uputi na daljnje rješavanje Općinskom sudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant u svojoj apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u radnom sporu i sporu za naknadu štete kako ju je kasnije proširio. Naveo je da je tužbu iz radnog spora podnio Općinskom sudu 1. septembra 2000. godine, da je o tužbi djelimično riješeno Presudom Vrhovnog suda broj Rev 307/01 od 11. marta 2002. godine, odnosno da je tom odlukom definitivno poništena odluka o njegovom smjenjivanju s dužnosti općinskog pravobranioca u Gračanici, prestanku radnog odnosa u toj općini i suspenziji. Apelant ističe da je ustvari drugi dio postupka koji se odnosi na vraćanje na posao i naknadu štete koji je počeo s Presudom Općinskog suda broj P 325/00 od 10. septembra 2004. godine neprimjereno dugo trajao. Ističe da je od podnošenja tužbe do izjavljivanja apelacije proteklo više od pet godina što, prema apelantovom mišljenju, nikako nije razumno vrijeme da se jedan te isti postupak koji se odvijao u dva dijela vodi toliko dugo bez definitivne odluke o naknadi štete. Smatra da je postupak namjerno vođen u dva dijela s ciljem anuliranja sudskih odluka kojima je ustanovljena nezakonitost kako bi se on onemogućio u postupku obeštećenja.. Smatra da mu je zbog nerazumno dugog trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga iz Presude broj Rev 307/01 od 11. marta 2002. godine, te da smatra da njome nisu povrijeđena prava koja je apelant istakao u svojoj apelaciji.
  • 19.
    U odgovoru Kantonalnog suda navedeno je da apelacija nije osnovana, jer je iste navode apelant isticao i konstantno ponavljao protiv odluka donesenih u prvostepenom postupku broj P- 325/00, te su isti već bili predmet razmatranja u postupku odlučivanja o njegovom zahtjevu za izuzeće uređujućeg sudije, te za postupanje o njegovoj tužbi i tužbenim zahtjevima. Kantonalni sud dalje navodi da je postupajući prema žalbi apelanta i tužene u predmetu Gž.1501/04 spis stavljen u rad i odluka donesena u razumnom roku od šest mjeseci iako se radilo o složenom predmetu u kojem je apelant više puta vršio dopune žalbe, a u toku prvostepenog postupka više puta preinačavao tužbeni zahtjev, isti proširivao, podnosio zahtjeve za izdavanje privremenih mjera za vraćanje na posao, od iste odustajao, tražio izuzeće postupajućeg sudije o čemu je prvostepeni sud donosio odluke na koje je apelant ulagao žalbe i radi odlučivanja o navedenim žalbama postupak se odlagao. Dakle, do donošenja odluka o žalbama sud nije mogao raspravljati o preostalim tužbenim zahtjevima što je prema mišljenju Kantonalnog suda svakako dovelo do dužeg trajanja prvostepenog i drugostepenog postupka, ali nikako izvan razumnih rokova. Radi navedenog neprihvatljivi su, kako obrazlaže taj sud, apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.
  • 20.
    Općinski sud je 21. aprila 2006. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dati svoj odgovor na apelaciju, jer se cio spis nalazi kod Vrhovnog suda od 20. jula 2005. godine radi odlučivanja o reviziji apelanta i tužene.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

"Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 80.

U daljnjem toku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.

Član 81.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju".

  • 22.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se u pravilu sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 203.

Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim osporava navode i dokaze protivnika.

Član 206.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja".

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 25.
    Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 26.
    Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali radi dužine trajanja parničnog postupka.(vidi mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 27.
    Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelant smatra da njegov predmet koji se vodi pred redovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 31.
    Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na priznanje prava iz radnog odnosa i naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 32.
    Apelant se žali radi nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, s obzirom da postupak pred redovnim sudovima prema njegovom mišljenju traje nedopustivo dugo, a time je prekršeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao element prava sadržan u članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 33.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava Ustavni sud ističe da razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane.

a) Period koji se uzima u obzir

  • 34.
    Apelant je 1. septembra 2000. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi priznanja prava iz radnog odnosa, a kasnije i naknade štete u ukupnom iznosu od 3.425.000,00 KM. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-841/05 koja je donesena 20. jula 2006. godine okončan je postupak povodom apelantove tužbe osim u dijelu koji se odnosi na naknadu štete radi klevete. Dakle, cio postupak povodom apelantove tužbe trajao je pet godina i jedanaest mjeseci.

b) Složenost predmeta

  • 35.
    Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, dakle dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud poništi rješenje tužene o njegovom smjenjivanju s dužnosti općinskog pravobranioca i obaveže tuženu da mu isplati plaće i vrati ga na posao. Nakon donošenja i pravosnažnosti međupresude broj P 325/00 od 24. januara 2001. godine apelant je proširio tužbu kako brojem stranaka u postupku tako i tužbenim zahtjevom, zahtijevajući da sud obaveže tuženu da mu isplati štetu na raznim osnovama u ukupnom iznosu od 3.425.000,00 KM. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom predmetu bilo potrebno utvrditi činjenično stanje uz pribavljanje i analizu velikog broja dokaza, što znači da se postupak smatra naročito složenim.

c) Ponašanje suda

  • 36.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A 206-A, str. 10. i 11, stav 19).
  • 37.
    Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju sudovi bili aktivni, da su postupali po prijedlozima stranaka u postupku na što su bili obavezni prema ZPP-u koji je primjenjivan u vrijeme vođenja prvostepenog postupka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99). Naime, tek je rješenjem od 5. aprila 2004. godine zbog stupanja na snagu ZPP-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) apelantu uspostavljena obaveza da tužbu uredi i izvrši koncentraciju dokaza najkasnije na pripremnom ročištu, pa je sud nakon održavanja jednog pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu kako je propisano u ZPP-u donio meritornu presudu.
  • 38.
    To što apelant u periodu od pet godina i devet mjeseci nije mogao doći do konačne odluke prema ocjeni ovog suda ne znači da sudovi nisu bili aktivni. Upravo suprotno, sudovi su u zakonom propisanim rokovima zakazivali rasprave, ali je naknadno proširivanje tužbe i tužbenog zahtjeva umnogome usložnjavalo cio postupak kako iz formalno-pravnih tako i materijalno-pravnih razloga, jer je bilo neophodno uređenu tužbu dostaviti licima na koja se odnosi, a zatim pribaviti i provesti obiman dokazni postupak, te izvršiti njihovu brižljivu ocjenu.
  • 39.
    U vezi s ukidanjem i vraćanjem na ponovni postupak Ustavni sud podsjeća da ukidanje odluka nižih organa pred višim organima i vraćanje na ponovni postupak u principu ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 14/99 od 29. septembra 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućuje apelantu da brzo i djelotvorno dobije odlučenje od najvišeg organa kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odlučenja, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano pogotovo ako se radi o hitnim postupcima (vidi Odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/00/5371 i dr. od 6. jula 2005. godine).

d) Ponašanje apelanta

  • 40.
    U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 41.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao na dužinu trajanja postupka. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je apelant nakon podnošenja tužbe, a pred održavanje prvog ročišta za glavnu raspravu, svoj tužbeni zahtjev proširio i predložio pribavljanje spisa Kantonalnog suda broj Uzsp.2/00 radi čega je sud usvojivši apelantov prijedlog donio rješenje o prekidu postupka do pribavljanja navedenog spisa. Na rješenje kojim je postupak prekinut apelant je izjavio žalbu, pa je zatim povukao ističući da je žalbu podnio samo iz razloga ubrzanja postupka. Zatim je nakon donošenja međupresude predložio usvajanje privremene mjere kojom bi se tužena obavezala da mu isplaćuje naknadu umjesto plaće. Osnovni sud je izvan ročišta donio rješenje kojim je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere, a zatim je na apelantov prijedlog donio djelimičnu presudu za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaću. Nakon ukidanja ove odluke i vraćanja na ponovni postupak apelant je u nastavku postupka pred Osnovnim sudom odmah zatražio izuzeće postupajućeg sudije o kojem je sud morao odlučiti. Pored navedenog, apelant je dva dana prije zakazanog termina za održavanje pripremnog ročišta konačno precizirao tužbu i tužbeni zahtjev, te ponovo predložio nove dokaze. Općinski sud je u skladu s ovlaštenjima iz ZPP-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) donio rješenje na osnovu kojeg neće provesti dokaze, pa je na glavnoj raspravi od 12. augusta 2004. godine donio presudu kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojio, djelimično odbio i u jednom dijelu se oglasio stvarno nenadležnim.
  • 42.
    Ustavni sud konstatira da je apelant proširenjem tužbe, a samim tim i tužbenih zahtjeva, umnogom usložnjavao cio postupak koji je prvobitno bio pokrenut radi poništenja rješenja, isplate plaće i vraćanja na posao o čemu su redovni sudovi meritorno odlučili, pa do naknade štete na raznim osnovama kako za sebe, tako i za preostala tri tužioca i konačno do štete radi klevete. Radi navedenog, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja postupka u velikoj mjeri doprinio apelant proširivanjem tužbe i tužbenog zahtjeva, proširivanjem stranaka u postupku, izjavljivanjem žalbi na svako procesno rješenje koje je sud donosio u toku vođenja glavne rasprave. Naime, apelant je nakon donošenja pravosnažne međupresude broj P-325/00 od 24. januara 2001. godine u nastavku postupka o preostalim tužbenim zahtjevima više puta predlagao donošenje privremene mjere o čemu je sud morao odlučiti, zatim je tražio izuzeće postupajućeg sudije o čemu sud mora odlučiti, proširivao tužbu i tužbeni zahtjev ???? čega je sud morao odlagati zakazana ročišta kako bi se podnesak kojim je tužba proširena dostavio licima na koja se odnosi. Apelant je u ovom periodu protiv svake sudske odluke kojom su njegovi zahtjevi uglavnom odbijani, a djelimično i usvajani, koristio redovan pravni lijek - žalbu protiv rješenja donošenih u toku vođenja postupka.
  • 43.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer odlaganje u postupanju prema apelantovoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.