USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1336/06, rješavajući apelaciju Dragice Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Dragice Babić.
Utvrđuje se da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-06-000938 od 11. aprila 2006. godine i Rješenje Suda za prekršaje Gradiška broj P-1-335/06 od 31. marta 2006. godine.
Predmet se vraća Osnovnom sudu u Gradišci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Gradišci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Dragica Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, podnijela je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-06-000938 od 11. aprila 2006. godine i Rješenja Suda za prekršaje Gradiška (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj P-1-335/06 od 31. marta 2006. godine. Apelantica je 12. februara i 18. juna 2007. godine Ustavnom sudu dostavila urgenciju za rješavanje apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje zatraženo je 15. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovore na apelaciju Okružni sud i Sud za prekršaje dostavili su 1. juna 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Suda za prekršaje dostavljeni su apelantici 27. septembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Rješenjem Suda za prekršaje broj P-1-335/06 od 31. marta 2006. godine apelantica je proglašena krivom za prekršaj iz člana 6. stav 2. tačka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, pa joj je, na osnovu člana 13. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 118/05), a u vezi sa članom 8. st. 1. i 2. istog zakona, izrečena zaštitna mjera osiguranja žrtve nasilja u porodici tako da se maloljetno lice Milan Gajić, apelanticin unuk, smjesti u drugu porodicu, odnosno kod svoje majke i zakonske zastupnice Verice Gajić, bez odgađanja, a koju će izvršiti organ starateljstva Općine Gradiška. Apelantici je određeno da na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 50 KM. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je Verica Gajić, kao zakonska zastupnica i majka maloljetnog sina Milana Gajića, 28. februara 2006. godine podnijela Sudu za prekršaje prekršajnu prijavu protiv apelantice, bake maloljetnog lica, zbog toga što ne dopušta vršenje roditeljske dužnosti prema maloljetnom Milanu Gajiću. Sud je, dalje, naveo da je na osnovu provedenih dokaza, apelanticinog saslušanja, Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-298/02 od 19. februara 2003. godine kojom je odlučeno o razvodu braka roditelja maloljetnog Milana Gajića, Rješenja Centra za socijalni rad Općine Gradiška broj 14/06 od 27. februara 2006. godine, kojim se odbija apelanticin zahtjev za privremeno starateljstvo nad maloljetnim unukom Milanom Gajićem, rješenja istog organa od 28. februara 2003. godine kojim se, nakon razvoda braka roditelja, djeca, kćer Zlatka i sin Milan Gajić, povjeravaju na zaštitu i odgoj majci, izvještaja psihologa, službene zabilješke socijalnog radnika i ostalih dokaza u spisu, zaključio da je apelantica učinila prekršaj koji joj se stavlja na teret i izrekao joj zaštitnu mjeru osiguranja žrtve nasilja u porodici tako da se maloljetno lice Milan Gajić smjesti u drugu porodicu, odnosno kod svoje majke i zakonske zastupnice. Sud je, dalje, naveo da se pri izboru zaštitne mjere rukovodio odredbama člana 8. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, a s ciljem zaštite porodice, ostvarivanja i razvijanja zdravog i normalnog života unutar porodice, te sprečavanja negativne identifikacije i da je ocijenio mišljenje socijalne radnice Suzane Šormaz o potrebi da se maloljetni Milan Gajić preda bez odgađanja u porodicu kod svoje majke koja ima pravo i dužnost da vrši roditeljsko staranje prema sinu.
- 7.Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pžp-06-000938 od 11. aprila 2006. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio Rješenje Suda za prekršaje broj P-1-335/06 od 31. marta 2006. godine. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da nije našao da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu prekršajnog postupka u pogledu nadležnosti suda, te pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, ocjenjujući da je Sud za prekršaje pravilno postupio kada je apelantici izrekao zaštitnu mjeru osiguranja žrtve nasilja u porodici. Sud je konstatirao da stvarna nadležnost suda proizlazi iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, kojim je utvrđena zaštita od nasilja u porodici. Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi žalbe da je izreka Rješenja nerazumljiva i da ne sadrži vrijeme izvršenja prekršaja, jer se sud u ocjeni provedenih dokaza rukovodio razlozima sadržanim u izvještaju Centra za socijalni rad iz kojeg nesumnjivo proizlazi apelanticino ponašanje koje je Sud za prekršaje kvalificirao kao prekršaj iz člana 6. stav 2. tačka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, s obzirom na to da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica svojim ponašanjem vršila psihološko nasilje nad djetetom zbog čega je Centar za socijalni rad dao mišljenje da je najbolji interes da dijete odrasta i živi sa majkom kojoj je i povjeren na odgoj i čuvanje Odlukom Osnovnog suda broj P-298/02 od 19. februara 2003. godine, kojom je odlučeno o razvodu braka roditelja maloljetnog Milana Gajića. Sud je, također, zaključio da je zaštitna mjera osiguranja žrtve nasilja u porodici pravilno izrečena i na zakonu zasnovana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da joj nije omogućeno da ispituje svjedoke, jer nije pozvana na usmeni pretres, zbog čega je dovedena u neravnopravan položaj da se saslušava bez prisustva podnosioca prekršajne prijave. Apelantica smatra da je sud učinio bitnu povredu postupka, jer je postupak vodio suprotno odredbama Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/89, 4/01 i 96/03), te da za utvrđenje važne činjenice u vezi sa psihičkim patnjama zbog maltretiranja nije osigurao nalaz vještaka psihologa, koji je bio neophodan s obzirom na to da sud nije raspolagao tim stručnim znanjem.
b) Odgovor na apelaciju
- 9.Sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju je istakao da u konkretnom slučaju nisu učinjene bitne povrede odredaba postupka, niti su povrijeđena apelanticina prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 179. ZOP, između ostalog, propisano da okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Međutim, suočenje nije obligatorna procesna radnja, već odluku o tome donosi Sud vodeći računa o tome da li je ta radnja nužna za utvrđivanje materijalne istine. Dalje, Sud za prekršaje je zakazao usmeni pretres za 16. mart 2006. godine na koji su pozvani apelantica, podnositeljica prekršajne prijave Verica Gajić, te svjedoci Gordana Šobot, Suzana Šormaz i Stojanka Petrić. Na usmeni pretres su se svi pozvani odazvali osim apelantice. Prema mišljenju ovog suda, apelanticini navodi kako nije pozvana na raspravu 16. marta 2006. godine su netačni. Iz spisa predmeta vidljivo je da je dostavnicu o prijemu poziva za usmeni pretres potpisala apelantica. Apelantica je pristupila sudu 17. marta 2006. godine, kada je i ispitana u vezi sa okolnosti prekršaja. Ostali pozvani saslušani su 16. marta 2006. godine. Apelanticino ponašanje, nije pristupila usmenom pretresu u zakazano vrijeme, te svoj izostanak nije opravdala, prema mišljenju ovog suda, bilo je sračunato da bi se prekršajni postupak odugovlačio, što je u konkretnom slučaju nedopustivo. Dalje, Sud za prekršaje navodi da je nesporno da je ovaj sud izdao pismenu naredbu da se izvrši vještačenje - psihološka obrada maloljetnog Milana Gajića, u čemu se nije uspjelo zbog razloga koje vještak psiholog Svjetlana Bakić navodi u svom podnesku upućenom Sudu 29. marta 2006. godine. Međutim, Sudu za prekršaje je 28. marta 2006. godine dostavljen izvještaj sa izvodom iz socijalne anamneze Milana Gajića, sastavljen u Centru za socijalni rad Gradiška na osnovu auto i heteroanamnestičkih podataka, službene dokumentacije, uvida u porodične i socio-ekonomske prilike, te informacija radnice Suzane Šormaz, voditeljice stručnog tima. U tom izvještaju se, između ostalog, navodi da je okrivljena izvršila psihološko-emocionalno nasilje nad djetetom Milanom Gajićem. Takav izvještaj, izrađen na osnovu rada stručnih lica u Centru za socijalni rad Gradiška sa ostalim dokazima koje je Sud proveo u prvostepenom prekršajnom postupku, uz ocjenu dokaza, koristio je kao dokazni materijal pri donošenju odluke Suda za prekršaje. Također, Sud je ocijenio da više nije bilo potrebe da se angažira drugi vještak s obzirom na to da Sud određuje koji će se dokazi izvesti tokom vođenja postupka, te nije bio vezan prijedlozima učesnika u postupku u pogledu izvođenja dokaza.
- 10.U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da apelanticine primjedbe koje se odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nisu osnovane. Sud je, dalje, naveo da je proveo prvostepeni postupak u skladu sa odredbama člana 179. ZOP, prema kojima ne proizlazi obaveza da se suoči okrivljena sa svjedokom, i takvoj radnji sud pristupa samo ako se protivrječnosti ne mogu na drugi način otkloniti. Međutim, pošto su protivrječnosti između apelantice i podnositeljice prekršajne prijave Verice Gajić otklonjene iskazima drugih svjedoka i izvedenim materijalnim dokazima, prema mišljenju Okružnog suda, nije bilo nužno da se izvede suočenje na koje se apelacijom ukazuje. Okružni sud je istakao da nije učinjena bitna povreda postupka na koju se ukazuje apelacijom, jer je okrivljena, u smislu člana 208. ZOP, ispitana na usmenom pretresu i imala je mogućnost da predlaže dokaze za koje smatra da se njihovim izvođenjem mogu utvrditi relevantne činjenice. Sud je, također, naveo da psihičko nasilje proizlazi iz apelanticinog ponašanja prema maloljetnom Milanu Gajiću i njenom utjecaju na maloljetno dijete, koje je utjecalo na odnos djeteta prema majci Verici Gajić, a što je utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza. Okružni sud smatra da nije učinjena povreda postupka zbog toga što nije izvršeno vještačenje vještaka psihologa i da to što nije proveden taj dokaz nije utjecalo na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja s obzirom na to da je na osnovu izvedenih dokaza činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Činjenično stanje je utvrđeno na osnovu socijalne anamneze Centra za socijalni rad Općine Gradiška, saslušanjem radnika i psihologa u Centru, koji su sa pozicija struke, posmatrajući maloljetnog Milana Gajića i cijeli slučaj, dali svoje mišljenje koje u cijelosti može nadomjestiti činjenicu što u toku postupka nije provedeno vještačenje vještaka psihologa koje je odredio prvostepeni sud. Budući da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i bez izvođenja dokaza vještačenjem vještaka psihologa, prema mišljenju Okružnog suda, nije učinjena bitna povreda postupka na koju se apelacijom ukazuje.
V. Relevantni propisi
- 11.Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/04, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01, 96/03 i 32/04)
"Član 2.
Niko ne može biti kažnjen za radnju koja, prije nego što je učinjena, nije bila zakonom ili drugim propisom određena kao prekršaj i za koju nije bila propisana kazna.
Član 6. stav 1. tačka 1.
Prekršaji se mogu propisivati:
- 1.zakonom, ...
Član 73.
Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižljivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog.
Član 75.
Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti."
- 12.Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 118/05)
"Član 6. stav 2.
...
Radnje nasilja u porodici su:
...
Svako drugo postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će izazvati fizičku ili psihičku patnju ili ekonomsku štetu;
....
Član 8.
Prekršajna sankcija za zaštitu od nasilja u porodici je zaštitna mjera.
Svrha propisivanja, izricanja i primjene prekršajnih sankcija je lična zaštita porodice, ostvarivanje i razvijanje zdravog i harmoničnog života unutar porodice, sprečavanje negativne identifikacije, te poštivanje pravnog sistema.
Član 9.
Sud može nasilniku u porodici izreći sljedeće zaštitne mjere:
...
- 3.osiguranje zaštite žrtve nasilja,
...
Član 13.
Zaštitna mjera osiguranja zaštite od nasilja može se izreći žrtvi nasilja, radi njene fizičke zaštite i osiguranja da može ostvariti svoja prava ili interes bez straha i opasnosti za ugrožavanje svog života.
Zaštitnom mjerom iz stava 1. ovog člana žrtvi nasilja osigurava se:
- a)privremeni smještaj i zbrinjavanje u socijalnim ili drugim centrima ili kod drugih porodica, odnosno na drugim mjestima (sigurna kuća),
..."
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Pžp-06-000938 od 11. aprila 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 11. aprila 2006. godine a apelacija je podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 17.Apelantica osporava rješenja Okružnog suda i Suda za prekršaje, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
- 18.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 19.Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 19.
"1. Š...ĆPrilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- d)Š...Ć da sâm ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć ."
- d)
- 20.Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li je riječ o "krivičnoj" optužbi protiv apelantice.
- 21.Ocjena da li je neka optužba "krivična", u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije, daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
- 22.Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici propisano je, između ostalog, da su radnje nasilja u porodici "svako drugo postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će izazvati fizičku ili psihičku patnju ili ekonomsku štetu". Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici kao prekršajna sankcija je propisana zaštitna mjera, a kao jedna od zaštitnih mjera je predviđeno i "osiguranje žrtve nasilja". Dakle, radnje nasilja u porodici su kvalificirane kao prekršaj, a ne kao krivično djelo.
- 23.Međutim, to ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa, stoga, neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme prema svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu da osigura pravično saslušanje jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švajcarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998-VI, str. 2.492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj.
- 24.Gledano sa stanovišta sudske prakse, u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je zaštita nasilja u porodici. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelantica počinila prekršaje za koje je proglašena odgovornom, jer je izvršila djelo prekršaja-nasilje u porodici nad maloljetnim unukom sa kojim živi, izvršila je psihičko nasilje - psihičku patnju kod maloljetnog unuka. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
- 25.Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993, A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja bio pravičan.
- 26.Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušano u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava ubraja se i pravo optuženog da sâm ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (presuda od 19. decembra 1990, Delta, A. 191-A, presuda od 19. februara 1991, Isgio, A. 194-A, str. 12).
- 27.Ustavni sud zapaža da je osnovni apelanticin prigovor da joj u postupku nije omogućeno da ispituje svjedok?, jer nije pozvana na usmeni pretres zbog čega je dovedena u neravnopravan položaj da se sasluša bez prisustva svjedoka i podnosioca prekršajne prijave. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud zapaža da je apelanticin prigovor da nije imala mogućnost da prisustvuje ispitivanju svjedoka i podnosioca prekršajne prijave relevantan u odnosu na standarde koji se tiču ustavnog prava na pravično suđenje i ukazuju na to da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje načinom na koji je Sud za prekršaje postupio prilikom apelanticinog saslušanja u vezi sa okolnosti činjenja djela prekršaja. Iz spisa predmeta i zapisnika sa ročišta o ispitivanju apelantice od 17. marta 2006. godine, koji je sastavni dio spisa, Ustavni sud, dalje, zapaža da je Sud za prekršaje zakazao usmeni pretres za 16. mart 2006. godine, na koji je pozvao apelanticu, podnositeljicu prekršajne prijave Vericu Gajić i svjedoke Gordanu Šobot, Suzanu Šormaz i Stojanku Petrić, te da su se usmenom pretresu odazvali svi osim apelantice koja je uredno primila poziv za ročište zakazano za 16. mart 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je Sud za prekršaje na ročištu od 16. marta 2006. godine saslušao podnosioca prekršajne prijave i svjedoke Gordanu Šobot, Suzanu Šormaz i Stojanku Petrić, a da je na ročištu od 17. marta 2006. godine saslušao apelanticu u svojstvu okrivljene i svjedoka Milana Gajića, apelanticinog maloljetnog unuka.
- 28.Ustavni sud zapaža da je Sud za prekršaje proveo saslušanje odvojeno, odnosno apelantica nije bila prisutna saslušanju podnositeljice prekršajne prijave Verice Gajić i svjedoka u Centru za socijalni rad Gradiška Stojanke Petrić, psihologa, Suzane Šormaz, socijalne radnice, i Gordane Šobot, nastavnice u Osnovnoj školi koju pohađa oštećeni Milan Gajić.
- 29.Dakle, nesporna je činjenica da apelantica nije prisustvovala saslušanju podnositeljice prekršajne prijave i svjedoka Gordane Šobot, Suzane Šormaz i Stojanke Petrić. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelanticin prigovor pokreće opća pitanja koja se tiču prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i posebne garancije koje daje član 6. Evropske konvencije u stavu 3. tačka d) koje se tiču apelanticinog prava na ispitivanje svjedoka optužbe. Prema konstantnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, kome se mora dati mogućnost da tokom suđenja pokuša osporiti navode optužbe, kao i dokaze kojima se optužba potkrepljuje. Ovdje je nesporno da se saslušanjem podnosioca prekršajne prijave i svjedoka potkrepljuje "optužnica" protiv apelantice. Nesporno je da apelantica u toku postupka pred prvostepenim sudom nije prisustvovala saslušanju podnosioca prekršajne prijave i svjedoka, kao i da joj je zbog toga onemogućeno da eventualno prigovori njihovim iskazima. Činjenica da je apelantica pozvana na usmeni pretres 16. marta 2006. godine zajedno sa svjedocima, te da je Sudu pristupila dan kasnije, tj. 17. marta 2006. godine, ne opravdava ponašanje Suda za prekršaje koji je morao ispoštovati garancije koje daje član 6. Evropske konvencije koje se tiču prava optuženog da ispituje svjedoke optužbe.
- 30.Navedenim postupanjima Suda za prekršaje apelantici nije data prilika da pokuša osporiti dokaze "optužbe" i iznijeti navode koji joj idu u korist, zbog čega je, prema mišljenju Ustavnog suda, narušen standard pravičnog suđenja koje propisuje član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
- 31.Ustavni sud ne može prihvatiti stav Okružnog suda čija se suština svodi na tvrdnje da Sud za prekršaje nije učinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka. Naime, Sud za prekršaje je imao obavezu da održi usmeni pretres i, prema odredbama Zakona o prekršajima koje predviđaju obavezan kontradiktorni postupak, provede ga, što nije učinio u konkretnom slučaju.
- 32.Zadatak Ustavnog suda je da ukaže na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine, kao najviši pravni akt u državi. Prema tome, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stepen poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu da se provede kontradiktorni postupak, koja se mora poštivati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe".
- 33.Na kraju, Ustavni sud primjećuje da je Presudom Osnovnog suda u Gradišci broj P-298/02 od 19. februara 2003. godine, koja je postala pravosnažna 7. septembra 2004. godine, razveden brak Verice Gajić i njenog supruga Zlatka Gajića, a djeca, maloljetni Milan i Zlatka Gajić, povjeren? su na čuvanje i odgoj njihovoj majci Verici Gajić. Prema tome, proizlazi da je Sud za prekršaje u prekršajnom postupku, zanemarujući postojanje navedene presude, utvrđivao činjenično stanje u pogledu toga kome će se dijete povjeriti i apelantici izrekao zaštitnu mjeru smještaja maloljetnog Milana Gajića kod svoje majke i zakonske zastupnice iako je to pitanje već riješeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda o razvodu braka.
- 34.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 35.Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 36.Apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije je prekršeno u slučaju kada su pred Sudom za prekršaje saslušavani podnosilac prekršajne prijave i svjedoci "optužbe", a apelantici nije bilo omogućeno da prisustvuje suđenju na kojem bi mogla iznijeti svoju odbranu i suprotstaviti svoje argumente navodima suprotne strane, te ispitivati svjedoke optužbe.
- 37.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.