EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA ČETVRTI ODJEL
Presuda predmet Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine
PRESUDA
PREDMET ŠOBOTA-GAJIĆ PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 27966/06)
STRASBOURG
6. novembra 2007. godine
Ova Presuda postat će konačna u uvjetima izloženim u članu 44 - 2 Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.
U predmetu Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
gosp. J. CASADEVALL, predsjednik
gosp. G. BONELLO,
gosp. S. PAVLOVSCHI,
gosp. L. GARLICKI,
gđa L. MIJOVIĆ,
gosp. J. ŠIKUTA,
gđa P. HIRVELA, sudije
i gđa F. ARACI, zamjenik registrara Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog dana 9. oktobra 2007.,
donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana.
PROCEDURA
- 1.Predmet je počeo aplikacijom (br. 27966/06) protiv Bosne i Hercegovine koja je podnesena Sudu u skladu s članom 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) od državljanke Bosne i Hercegovine gospođe Verice Šobota-Gajić (aplikantica), dana 27. maja 2006. godine.
- 2.Aplikanticu je zastupala gđa S. Nikšić, advokat iz Gradiške. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupale su gđa M. Mijić, agent, i gđa Z. Ibrahimović, zamjenik agenta.
- 3.Aplikantica je navela da domaći organi nisu izvršili svoje pozitivne obaveze i zaštitili njena prava po članu 8. Konvencije.
- 4.Dana 7. decembra 2006. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da o aplikaciji obavijesti Vladu. U skladu s propisima člana 29 - 3 Konvencije, odlučeno je da se meritum i dopustivost aplikacije istovremeno ispitaju. Također je odlučeno da se aplikaciji da prioritet u skladu s pravilom 41. Pravila Suda.
ČINJENICE
1. OKOLNOSTI SLUČAJA
- 5.Aplikantica je rođena 1964. godine i živi u blizini Gradiške.
- 6.Dana 8. maja 1992. ona se udala za Z.G. Dobili su dvoje djece, kćerku rođenu 1992. godine (A) i sina rođenog 1994. godine (B).
- 7.Nakon jedne navodne epizode nasilja u porodici početkom 2001. godine, aplikantica je napustila svog muža. Uspjela je povesti kćerku A, dok je Z.G. zadržao sina B.
- 8.Dana 15. maja 2001. aplikantica je tražila od Centra za socijalni rad u Gradiški (Centar za socijalni rad) da joj dodijeli starateljstvo nad djecom do donošenja odluke o pokušaju mirenja. Centar nije donio odluku po ovom zahtjevu do 28. februara 2003. (vidjeti paragraf 11 dalje u tekstu).
- 9.Dana 30. maja 2002. aplikantica je pokrenula postupak pred prvostepenim sudom u Gradiški tražeći razvod braka i starateljstvo nad djecom. Dana 23. decembra zatražila je određivanje privremenih mjera u pogledu starateljstva, ali nije dobila nikakav odgovor u tom smislu.
- 10.U presudi od 19. februara 2003., prvostepeni sud u Gradiški donio je odluku o razvodu braka i dodijelio aplikantici starateljstvo nad A i B. Z.G. se žalio na presudu.
- 11.Dana 28. februara 2003. Centar za socijalni rad dodijelio je aplikantici privremeno starateljstvo nad A i B do pravosnažnosti presude od 19. februara 2003. Centar se pozivao na član 91.(1) Porodičnog zakona iz 1979. godine koji nije više na snazi (vidjeti paragraf 40 niže u tekstu). Odluka je odmah postala izvršna.
- 12.Dana 12. marta 2003. aplikantica je pokrenula izvršni postupak u vezi s odlukom od 28. februara 2003. Dana 18. marta 2003. Centar za socijalni rad proslijedio je odluku Odjeljenju za opću upravu (drugi općinski organ) radi izvršenja. Nakon dugotrajne korespondencije sa Centrom za socijalni rad i prvobitnog odbijanja da izvrši odluku, Odjeljenje za opću upravu je dana 30. jula 2003. pristalo da izvrši odluku.
- 13.Dana 28. aprila 2003. aplikantica je podnijela prijavu Domu za ljudska prava, domaćem tijelu za ljudska prava (predmet br. CH/03/14055).
- 14.Dana 18. augusta i 26. septembra 2003. Odjeljenje za opću upravu imalo je dva neuspjela pokušaja izvršenja odluke od 28. februara 2003.
- 15.Dana 6. novembra 2003. Dom za ljudska prava utvrdio je povredu člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Relevantni dio odluke glasi:
"64. Dom zaključuje u ovim okolnostima da postupak nije ispunio kriterije brzine i djelotvornosti koji se zahtijevaju članom 8. Konvencije da bi se osiguralo pravo podnositeljice prijave na poštivanje njenog porodičnog života. Dom naglašava da je s ovog gledišta bitno, ako treba poštivati porodični život roditelja i djece, da raspoloživi pravni lijekovi i sistem za njihovo provođenje treba da budu jasno utvrđeni zakonom, da organi koji su uključeni budu propisno upućeni u zakon i treba da izbjegavaju prekomjerno odgađanje a osobito da brzo postupaju sa žalbama i drugim zahtjevima koji im se podnose, te da poštuju važeće vremenske rokove. Posebno je neprihvatljivo da porodični život treba da bude ugrožen zbog sporova među službama o upravnoj nadležnosti, kao što se ovdje desilo.
..............
69.....Budući da su prava podnositeljice prijave povrijeđena inter alia činjenicom da odluka Centra za socijalni rad kojom joj se djeca privremeno povjeravaju još nije izvršena, Dom smatra odgovarajućim da tuženoj strani naredi da preduzme sve potrebne korake kako bi izvršila odluku Centra za socijalni rad što prije, a u svakom slučaju najkasnije do 5. januara 2004. godine."
U dispozitivu odluke naloženo je Republici Srpskoj "da preduzme sve mjere preko svojih organa radi hitnog izvršenja odluke Centra za socijalni rad, a najkasnije do 5. januara 2004., kao i da aplikantici do 5. januara 2004. isplati 2,500 KM (jednako 1,280 eura) kao naknadu za nematerijalnu štetu". Odluka je pročitana na javnoj raspravi održanoj 5. decembra 2003. Pošto je odluku donijelo Vijeće u punom sastavu, odluka je stupila na snagu odmah.
- 16.Dana 18. decembra 2003. Odjeljenje za opću upravu predalo je aplikantici sina B. Sljedećeg dana Z.G. oteo je B.
- 17.Dana 22. decembra 2003. aplikantica je tražila od Odjeljenja za opću upravu da ponovo izvrši odluku od 28. februara 2003. Istog dana podnijela je krivičnu prijavu protiv Z.G.
- 18.Dana 16. januara 2004. Odjeljenje za opću upravu zaključilo je da je odluka od 28. februara 2003. izvršena i okončalo je izvršni postupak. Dana 17. marta 2004. nadležno ministarstvo potvrdilo je prvostepenu odluku od 16. januara 2004. Čini se da Vrhovni sud Republike Srpske još nije ispitao zahtjev za sudsko preispitivanje koji je dostavila aplikantica.
- 19.Dana 12. marta 2004. Republika Srpska isplatila je naknade koje je dosudio Dom za ljudska prava.
- 20.Dana 23. aprila 2004. nadležni javni tužilac je, pošto je ustanovio da ima dovoljno dokaza da je Z.G. izvršio otmicu djeteta, podnio prvostepenom sudu u Gradiški optužnicu na potvrđivanje. Dana 20. maja 2004. prvostepeni sud u Gradiški potvrdio je optužnicu. Nakon prvobitnog pojavljivanja Z.G. nisu više preduzimani nikakvi koraci do smrti Z.G., na dan 14. januara 2006.
- 21.Dana 7. septembra 2004. stupila je na snagu presuda od 19. februara 2003. koju je potvrdio Okružni sud u Banjoj Luci. Time je prestala da važi privremena odluka od 28. februara 2003. godine.
- 22.Dana 14. januara 2006. Z.G. je umro. B je ostao sa D.B., svojom bakom po očevoj liniji.
- 23.Dana 16. januara 2006. aplikantica se ponovo obratila Centru za socijalni rad tražeći nazad B.
- 24.Dana 1. februara 2006. B se protivio vraćanju aplikantici i Centar za socijalni rad odlučio je da ne koristi mjere prinude.
- 25.Dana 27. februara 2006. Centar za socijalni rad donosi rješenje kojim se D.B. odbija zahtjev za starateljstvo nad B. Dana 3. aprila 2006. nadležno ministarstvo potvrdilo je prvostepenu odluku od 27. februara 2006.
- 26.Dana 2. marta 2006. Centar za socijalni rad bezuspješno pokušava ubijediti D.B. da pomogne u vraćanju B. Prema zapisniku sa sastanka, D.B. je u prisustvu B izražavala prezir prema aplikantici i zbog činjenice da ona živi na selu. D.B. je opisana kao lice sklono manipulacijama, posesivno, autoritativno i agresivno.
- 27.Dana 20. marta 2006. socijalni radnik dostavio je svoje stručno mišljenje Centru za socijalni rad. Tu je navedeno da je Z.G., dok je bio živ, zabranjivao B da viđa aplikanticu, tako što je prijetio nastavnicima koji su tolerirali povremene susrete s aplikanticom u prostorijama škole. Razdvojenost, kao i neprestani pokušaji Z.G. da kod B stvori negativna osjećanja prema aplikantici, dovela su kod B do osjećaja otuđenosti prema aplikantici. Bez obzira na sve, u izvještaju se zaključuje da bi vraćanje B bilo u njegovom najboljem interesu.
- 28.Dana 31. marta 2006. Sud za prekršaje Gradiška okrivio je D.B. zbog psihološkog zlostavljanja B i naložio Centru za socijalni rad da osigura hitno vraćanje B, čak i uz pratnju policije ako bude potrebno.
Ova odluka bila je odmah izvršna.
- 29.Dana 4. aprila 2006. Centar za socijalni rad pribavio je još jedno stručno mišljenje s preporukom hitnog vraćanja B.
- 30.Dana 11. aprila 2006. Okružni sud Banja Luka potvrdio je odluku od 31. marta 2006.
- 31.Dana 25. aprila 2006. B opet se usprotivio vraćanju.
- 32.Dana 11. maja 2006. lokalna policija odbila je da pruži pomoć Centru za socijalni rad.
- 33.Dana 12. maja 2006. B opet se usprotivio vraćanju.
- 34.Dana 14. juna 2006. Centar za socijalni rad zatvorio je slučaj i uputio aplikanticu da na nadležnom sudu pokrene postupak za izvršenje presude od 19. februara 2003. Aplikantica se žalila insistirajući da Centar za socijalni rad izvrši odluku o vraćanju njenog sina. Dana 10. jula 2006. nadležno ministarstvo potvrdilo je prvostepenu odluku od 14. juna 2006. Dana 22. februara 2007. Okružni sud u Banjoj Luci, nakon uloženog zahtjeva za sudsku reviziju, potvrdio je drugostepenu odluku od 10. jula 2006.
- 35.Dana 7. augusta 2006. Centar za socijalni rad obavijestio je Sud za prekršaje u Gradiški da nije u mogućnosti da izvrši odluku od 31. marta 2006. zbog nedostatka potrebnih podzakonskih akata.
- 36.Dana 22. augusta 2006. aplikantica se obratila prvostepenom sudu u Gradiški radi izvršenja odluke od 31. marta. Prvostepeni sud u Gradiški prvobitno je donio rješenje o izvršenju (8. septembra 2006.), ali je naknadno odlučio (10. januara 2007.) da je aplikantica trebala tražiti od Centra za socijalni rad da se sporna odluka izvrši. Prvostepeni sud u Gradiški je, shodno tome, poništio rješenje o izvršenju od 8. septembra 2006.
- 37.Dana 29. septembra 2006., B se opet usprotivio vraćanju, ali se nastavio povremeno viđati s aplikanticom u prostorijama škole (dana 26. oktobra, 6. novembra i 19. decembra 2006.).
- 38.Dana 22. januara 2007. Centar za socijalni rad vratio je sina B aplikantici.
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO
- 39.Postoje dva zakona kojima se regulira izvršenje sudskih odluka i odluka upravnih organa. Dok sudske odluke i odluke upravnih organa za novčane isplate izvršavaju sudovi u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku iz 2003. godine (objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 59/03, od 18. jula 2003.; izmjene objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 85/03 od 23. oktobra 2003. i 64/05, od 28. februara 2005.), sve ostale odluke upravnih organa izvršavaju upravni organi u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku iz 2002. godine (objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 13/02, od 18. marta 2002).
Što se tiče sudskih naredbi za vraćanje djeteta, član 228. Zakona o izvršnom postupku iz 2003. godine predviđa ponovno izvršenje jedne iste naredbe, ako prođe manje od 60 dana prije ponovljene otmice djeteta. Nasuprot tome, ne postoji nikakva odredba te vrste kada su u pitanju odluke upravnih organa o vraćanju djeteta (kao što su odluke centara za socijalni rad).
- 40.Prema starom Porodičnom zakonu iz 1979. (objavljen u "Službenom listu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", br. 21/79; izmjene objavljene u "Službenom listu SRBiH", br. 44/89) tokom bračnog spora centri za socijalni rad imaju pravo izdati privremene mjere u pogledu starateljstva nad djecom (član 91.(1) ovog Zakona), dok su sudovi u kojima se vode postupci za razvod braka ovlašteni da izdaju privremene mjere u pogledu plaćanja izdržavanja (član 77.(1) ovog Zakona). Od 4. septembra 2002., kada je na snagu stupio novi Porodični zakon (objavljen u "Službenom glasniku BiH", br. 54/02, od 27. augusta 2002.), sudovi koji sude u bračnim sporovima bili su ovlašteni da izdaju privremene mjere u pogledu i starateljstva i izdržavanja tokom bračnog spora.
Član 74. (1)
"U toku postupka u bračnim sporovima sud može po službenoj dužnosti rješenjem odrediti privremene mjere u pogledu starateljstva i izdržavanja zajedničke maloljetne djece..."
Član 291.
"Odredbe ovog Zakona koje se odnose na brak i odnose u braku, odnose roditelja i djece, usvojenje, starateljstvo i izdržavanje, primjenjuju se u postupku pred sudom, odnosno organom starateljstva u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog Zakona nije donesena prvostepena odluka".
- 41.U skladu s članom 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske", br.118/05, od 21. decembra 2005., centri za socijalni rad, zajedno s policijom, javnim tužiocima i sudovima, dužni su da zaštite žrtve nasilja u porodici. Prema članu 19. ovog Zakona, centri za socijalni rad drže registar svih izdatih naredbi za ličnu zaštitu, prate i pišu izvještaje o njihovom provođenju i predlažu njihov prekid, nastavak ili mijenjanje.
- 42.Otmica djeteta kažnjava se novčanom kaznom ili zatvorom u trajanju do dvije godine (član 205. st.1. Krivičnog zakona Republike Srpske iz 2003., objavljenog u "Službenom glasniku Republike Srpske", br.49/03, od 25. juna 2003.; izmjenama objavljenim u "Službenom glasniku Republike Srpske", br.108/04, od 14. decembra, 37/06 od 5. aprila 2006. i 70/06 od 4. jula 2006.). Ako je izrečena uvjetna kazna, sud može narediti počiniocu da vrati dijete o kojem je riječ (član 205. st. 4. ovog Zakona).
PRAVO
I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8. KONVENCIJE
- 43.Aplikantica se žalila prema članu 8. Konvencije da su domaći organi propustili preduzeti sve opravdane korake da joj omoguće spajanje sa sinom, bez obzira na nekoliko odluka domaćih organa donesenih u njenu korist. Član 8. glasi:
"1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih."
A. Dopustivost
- 44.Vlada je tražila od Suda da odvojeno ispita sljedeće periode: (a) period do prvog vraćanja B na dan 18. decembra 2003.; (b) period od otmice B dana 19. decembra 2003. do njegovog definitivnog vraćanja aplikantici dana 22. januara 2007. U dijelu u kojem se aplikantica žalila na prvi period, njena aplikacija podnesena je izvan roka. U dijelu u kojem se žalila na drugi period, njena aplikacija je nedopustiva zbog nekorištenja svih dostupnih pravnih lijekova, jer se nije žalila Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
Alternativno, Vlada tvrdi, a s čim se aplikantica ne slaže, da nakon vraćanja B dana 22. januara 2007. aplikantica nije više mogla tvrditi da je žrtva navodnog kršenja Konvencije u smislu člana 34. Konvencije (čak i ako se smatra da je ranije bila u pravu). U vezi s ovim, oni se pozivaju na odluku Doma za ljudska prava u predmetnom slučaju koja potvrđuje kršenje člana 8. Konvencije i dosuđuje odštetu.
- 45.Kao prvo, Sud ne smatra prikladnim da dijeli situaciju o kojoj je riječ na način kako to sugerira Vlada. Ovdje je važno da se aplikant ne žali po članu 6. Konvencije zbog neizvršavanja pojedinih domaćih odluka. Naprotiv, ona se žalila po članu 8. Konvencije zbog sveukupnog ponašanja domaćih organa od početka njenog obraćanja (dana 15. maja 2001.) do definitivnog vraćanja B (dana 22. januara 2007.).
Imajući u vidu da je aplikantica podnijela svoju aplikaciju Sudu dok je sporna situacija bila u toku, prigovor Vlade u pogledu vremenskog ograničenja od šest mjeseci mora se odbiti.
- 46.Drugo, Sud napominje da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne može ispitivati žalbu koju je već ispitivao Dom za ljudska prava (vidjeti Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2005-...).
Pošto je dobila odluku Doma za ljudska prava vezano za ovaj predmet, aplikantica nije bila u mogućnosti da se žali Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Shodno tome, prigovor Vlade da aplikantica nije iskoristila sve raspoložive domaće pravne lijekove mora se odbiti.
- 47.Treće, u svojoj presudi od 25. juna 1996. u slučaju Ammur v. Francuska, Sud ponavlja da "odluka ili mjera donesena u korist aplikanta, u principu, nije dovoljna da mu ospori status "žrtve", ukoliko domaći organi nisu priznali, izričito ili u suštini i odredili naknadu za kršenje Konvencije". (Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III, str. 846, - 36). Dalje se navodi da naknada domaćih organa mora biti odgovarajuća i dovoljna (vidjeti Višnjevac v. Bosna i Hercegovina (odluka), br. 2333/04, od 24. oktobra 2006.).
Iako je sporna situacija okončana 22. januara 2007. i Dom za ljudska prava potvrdio kršenje člana 8. Konvencije, Sud nalazi da dosuđeni iznos od (1,280 eura) više ne predstavlja dovoljnu nadoknadu, s obzirom da je sporna situacija trajala više od tri godine nakon određivanja naknade.
Prigovor Vlade u pogledu aplikanticinog statusa žrtve mora se također odbiti.
- 48.I na kraju, Sud napominje da aplikacija nije očigledno neosnovana u okviru značenja člana 35 - 3 Konvencije i da nije nedopustiva po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se ona proglašava dopustivom.
B. Meritum
- 49.Strane u postupku ne slažu se o tome da li su domaći organi ispunili svoje pozitivne obaveze kako bi aplikantici osigarali prava po članu 8. Konvencije. Dok aplikantica tvrdi da su domaći organi pokazali nekompetentnost i alarmantan nedostatak savjesti, Vlada navodi da su domaći organi uradili sve što je u njihovoj moći, s obzirom na uporan stav B-og oca i očeve majke kao i protivljenju B da bude vraćen majci.
- 50.Sud nalazi da je neosporno da odnos između aplikantice i njenog sina spada u "porodični život" u okviru značenja člana 8. Konvencije.
- 51.Ako je to tako, mora se utvrditi da li je bilo nepoštivanja porodičnog života aplikantice. Sud ponavlja da je osnovni cilj člana 8. da zaštiti pojedinca od samovoljnih postupaka javnih organa. Pored toga, postoje pozitivne obaveze prisutne u stvarnom "poštivanju" porodičnog života (vidjeti Keegan v. Ireland, presuda od 26. maja 1994., serija A br. 290, str. 19, - 49). U ovom kontekstu, Sud čvrsto smatra da član 8. uključuje i pravo roditelja da se preduzmu mjere koje će mu omogućiti ponovno spajanje sa svojom djecom, kao i obavezu domaćih organa da preduzmu takve mjere (vidjeti Eriksson v. Švedska, presuda od 22. juna 1989., serija A br. 156, str. 26-27, - 71, Margareta and Roger Andersson v. Švedska, presuda od 25. februara 1992. serija A, br. 226-A, str. 30, - 91, Olsson v. Švedska (br. 2), presuda od 27. novembra 1992., serija A br. 250, str. 35-36, - 90, Hokkanen v. Finska, presuda od 23. septembra 1994., serija A, br. 299-A, str. 20, - 55, Ignaccolo-Zenide v. Rumunija, presuda od 25. januara 2000., Izvještaji 2000-I, str. 265, - 94, Nuutinen v. Finska, presuda od 27. juna 2000, Izvještaji 2000-VIII, str. 83, - 127, i Sylvester v. Austria, br. 36812/97 i 40104/98, - 58, 24. aprila 2003.).
- 52.Međutim, obaveza domaćih organa da preduzmu mjere radi omogućavanja ponovnog spajanja djece i roditelja nije apsolutna, pošto se spajanje jednog roditelja s djecom koja su neko vrijeme živjela s drugim roditeljem možda ne može postići odjednom i mogu biti potrebne pripremne radnje za to. Priroda i obim takvih pripremnih radnji zavise od okolnosti kod svakog slučaja, ali razumijevanje i saradnja svih zaineresiranih strana uvijek su najvažniji u tome. Domaći organi moraju učiniti sve što je u njihovom domenu da olakšaju takvu saradnju i sve obaveze za primjenu sile moraju se ograničiti, pošto se mora voditi računa o interesima, pravima i slobodama svih strana, a posebno o interesima djece i njihovim pravima u skladu s članom 8. Konvencije. Tamo gdje kontakti s roditeljima izgledaju kao prijetnja ovim interesima ili zadiranje u ova prava, domaće institucije obavezne su naći pravednu ravnotežu među njima (vidjeti Hokkanen, ranije citirano, str. 22, - 58, i Ignaccolo-Zenide, ranije citirano, str. 265, - 94).
- 53.Sud, stoga, mora utvrditi da li su domaći organi preduzeli sve potrebne mjere da pomognu u spajanju, a koje su uobičajene u specijalnim okolnostima ovog slučaja (vidjeti Hokkanen, str. 22, - 58, Ignaccolo-Zenide, str. 266, - 96, i Nuutinen v. Finska, str. 83-84, - 128) i da li su postigli pravednu ravnotežu između interesa svih pojedinaca u ovom slučaju i općeg interesa u osiguranju poštivanja vladavine prava (vidjeti Nuutinen, citirano gore, - 129).
- 54.U vezi s ovim, Sud također ponavlja da se u slučajevima kao što je ovaj adekvatnost neke mjere ocjenjuje po brzini kojom se ona provodi, jer protok vremena može imati nepopravljive posljedice u odnosima između djece i roditelja koji ne živi s njima (vidjeti Ignaccolo-Zenide, gore citirano, str. 267, - 102).
- 55.Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud napominje da je aplikantica svoj prvi zahtjev za spajanje sa sinom uložila kod domaćih organa dana 15. maja 2001. Stvarno spajanje desilo se dana 22. januara 2007. Tako je sporna situacija trajala više od četiri i po godine nakon ratifikacije Konvencije od strane Bosne i Hercgovine, dana 12. jula 2002. (period koji pada pod jurisdikciju ratione temporis Suda).
- 56.Na dan ratifikacije Konvencije postupak kod nadležnog centra za socijalni rad radi određivanja prava aplikantice na starateljstvo morao je biti u poodmakloj fazi, pošto je trajao već godinu i dva mjeseca. Stvarna odluka donesena je sedam mjeseci nakon ratifikacije - dana 28. februara 2003. Centar za socijalni rad smatrao je da bi spajanje aplikantice s njenim sinom bilo u najboljem interesu djeteta, i shodno tome, dodijelio aplikantici starateljstvo nad B. Dana 12. marta 2003. aplikantica je pokrenula postupak za izvršenje odluke pošto je odluka bila pravosnažna. Međutim, zahvaljujući sporovima među službama oko upravne odgovornosti, faza izvršenja trajala je više od devet mjeseci (do 18. decembra 2003.). Odgovornost za navedena kašnjenja ne mogu se pripisati aplikantici.
- 57.Z.G. izvršio je otmicu djeteta dan nakon njegove predaje majci - 19. decembra 2003. Domaći zakon očigledno ne predviđa izvršavanje upravnog rješenja o povjeravanju djeteta više puta (predviđa samo u pogledu sudskih rješenja). U svakom slučaju, upravno rješenje o povjeravanju djeteta od 28. februara 2003. prestalo je važiti dana 7. septembra 2004., kada je i okončan postupak razvoda braka.
- 58.Dana 22. decembra 2003. aplikantica je podnijela krivičnu prijavu protiv Z.G. Vlada nije dala objašnjenje zašto je krivični postupak ostao u preliminarnoj fazi sve do smrti Z.G. (tj. više od dvije godine nakon otmice).
- 59.Dana 7. septembra 2004., dok je krivični postupak protiv Z.G. još uvijek bio toku, presuda od 19. februara 2003. stupila je na snagu. Presuda je, između ostalog, nalagala vraćanje aplikantici sina B. Iako je tačno da je aplikantica mogla pokrenuti izvršni postupak, Sud smatra da ona to nije bila dužna, pošto je već bila podnijela krivičnu prijavu koja je mogla rezultirati naredbom za vraćanje djeteta u skladu s članom 205. st. 4. Krivičnog zakona iz 2003. godine (vidi paragraf 42 gore u tekstu).
- 60.Situacija se znatno izmijenila dana 14. januara 2006. kada je Z.G. umro: krivični postupak okončan je i obje strane izjavile su da više nije moguće pokrenuti postupak radi izvršenja presude od 19. februara 2003. Međutim, čak pod pretpostavkom da je aplikantica mogla pokrenuti takav postupak pred nadležnim sudom, njen propust da to učini nije rezultirao dodatnim kašnjenjima. Istina, nadležni centar za socijalni rad nastavio je s pokušajima da omogući vraćanje djeteta, ali je to spriječila majka Z.G-a.
- 61.Dana 31. marta 2006. Sud za prekršaje Gradiška naložio je Centru za socijalni rad da hitno omogući vraćanje B uz asistenciju policije ako bude potrebno. Rješenje od 31. marta 2006., iako pravosnažno, nije izvršeno sve do 22. januara 2007. Rješenje je stvorilo zabunu u pogledu odgovornosti za izvršenje: Centar za socijalni rad u početku je odbijao da izvrši rješenje (navodeći nedostatak potrebnih podzakonskih akata) i prvostepeni sud u Gradiški je donio rješenje o izvršenju dana 8. septembra 2006., da bi kasnije odlučio da je ipak Centar za socijalni rad bio odgovoran za izvršenje. Lokalna policija također je odbila da pruži podršku uprkos jasnim instrukcijama koje je izdao Sud za prekršaje iz Gradiške. I ovdje nema nikakvih naznaka da je aplikantica odgovorna za ova kašnjenja.
- 62.Istina je da se ponovno spajanje roditelja s djetetom koje je neko vrijeme živjelo s drugim roditeljem ne može izvršiti odmah i bez potrebnih priprema, posebno u ovakvom slučaju. Međutim, nigdje se ne može vidjeti da su takve pripremne mjere bile razlog kašnjenja.
Shodno tome, došlo je do kršenja člana 8. Konvencije.
II. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
- 63.Član 41. Konvencije predviđa:
"Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci."
A. Odšteta
- 64.Aplikantica je tražila 100.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
- 65.Vlada je smatrala da je tražena suma previsoka.
- 66.Sud ne vidi razloge za sumnju da je aplikantica pretrpjela bol koji je bio rezultat utvrđene povrede i koji opravdava dosuđivanje nematerijalne štete. Imajući u vidu iznose koji su dosuđivani u sličnim slučajevima (npr. Karadžić protiv Hrvatske, br. 35030/04, - 71, od 15. decembra 2005. i Tomić protiv Srbije, br. 25959/06, - 121, od 26. juna 2007.), kao i naknadu koja je ranije dosuđena aplikantici (vidjeti stav 15 gore) i vršeći pravičnu procjenu kako to traži član 41. Konvencije, Sud je aplikantici dosudio iznos od 8,800 eura plus porez koji može biti određen na ovaj iznos.
B. Troškovi i izdaci
- 67.Aplikantica je također tražila skoro 9.000 eura za troškove postupaka vođenih kod domaćih sudova i 3.000 eura za postupak vođen pred Sudom. Ona je dostavila relativno detaljan spisak troškova.
- 68.Vlada je smatrala tražene iznose pretjerano visokim.
- 69.U skladu s praksom Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova samo u onoj mjeri u kojoj je prikazano da su bili stvarni i potrebni i u razumnom iznosu (vidjeti npr. Iatridis protiv Grčke (pravedna naknada), br. 31107/96, - 54, ECHR 2000-XI).
- 70.U predmetnom slučaju Sud se slaže s Vladom da je iznos koji je aplikantica tražila previsok. Vodeći računa o svim informacijama kojima je raspolagao i pomenutim kriterijima, Sud je smatrao razumnim da dosudi aplikantici 3.000 eura za troškove pred domaćim sudovima. Što se tiče troškova pred ovim sudom, Sud napominje da je aplikanticin zastupnik prvobitnu aplikaciju dostavio na jednom od jezika u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini i, na zahtjev Suda, pismene podneske na engleskom jeziku. Imajući u vidu cjenovnike lokalnih advokatskih komora koje Sud smatra razumnim u okolnostima ovog slučaja, aplikantica ima pravo na približno 1.600 eura. Pored toga, Sud dosuđuje iznos od 100 eura za sekretarske i druge troškove (uključujući i šest stranica prijevoda s jednog od jezika u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini na engleski jezik).
- 71.Prema tome, aplikantica treba da primi ukupno 4.700 eura plus svi mogući porezi na ovaj iznos.
C. Zatezne kamate
- 72.Sud smatra prikladnim da se zatezne kamate računaju na bazi najniže kreditne stope kod Evropske centralne banke na koju se dodaje 3 % (tri posto).
IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
- 1.Proglašava aplikaciju dopustivom;
- 2.Presuđuje da postoji kršenje član 8. Konvencije;
- 3.Presuđuje:
(a) da tužena država treba aplikantici da isplati, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna u skladu s članom 44 - 2 Konvencije, iznos od 8.800 eura (osamhiljadaosamstotina eura) na ime nematerijalne štete i 4.700 eura (četirihiljadesedamstotina eura) na ime troškova i izdataka plus eventualni troškovi poreza.
(b) da će se, nakon isteka pomenuta tri mjeseca, sve do isplate plaćati kamata po viđenju na navedene iznose po stopi jednakoj najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za period neizmirenja uvećana za 3%;
- 4.Odbija preostali dio zahtjeva za pravičnu nadoknadu koji je podnijela aplikantica.
Sastavljeno na engleskom jeziku i objavljeno u pismenom obliku dana 6. novembra 2007., u skladu s pravilom 77 �� 2 i 3 Pravila Suda.
Zamjenik registrara
Fatos ARACI
Predsjednik