Aktio

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA ČETVRTI ODJEL

Presuda predmet Karanović protiv Bosne i Hercegovine

PRESUDA
PREDMET KARANOVIĆ PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 39462/03)

STRASBOURG

20. novembra 2007. godine

Ova Presuda postat će konačna pod uvjetima izloženim u članu 44 - 2 Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Karanović protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Nicolas BRATZA, predsjednik

J. CASADEVALL,

G. BONELLO,

K. TRAJA,

L. GARLICKI,

L. MIJOVIĆ,

P. HIRVELA, sudije i

T. L. EARLY, registrar Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog dana 23. oktobra 2007.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana.

PROCEDURA

  • 1.
    Postupak u ovom predmetu pokrenut je aplikacijom protiv Bosne i Hercegovine br. 39462/03, koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine gosp. Duško Karanović (aplikant) u skladu s članom 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) dana 24. novembra 2003.
  • 2.
    Aplikanta je zastupao gosp. Z.H. Hadžimuratović i gđa F.M. Hadžimuratović. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupale su gđa M. Mijić, agent, i gđa Z. Ibrahimović, zamjenik agenta.
  • 3.
    Aplikant se žalio na neizvršenje konačne i izvršne odluke donesene u njegovu korist.
  • 4.
    Dana 1. septembra 2006. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da o aplikaciji obavijesti Vladu. U skladu s odredbama člana 29 - 3 Konvencije, odlučeno je da se meritum i dopustivost aplikacije ispitaju istovremeno.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  • 5.
    Aplikant je rođen 1928. godine i živi u Sarajevu.
  • 6.
    Penzionisan je 1987. godine i penziju je primao iz penzijskog fonda bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
  • 7.
    Godine 1992. aplikant je napustio svoj dom u Sarajevu, danas Federacija Bosne i Hercegovine, i preselio se u današnju Republike Srpsku. Dok je bio interno raseljen, penziju je primao od Republike Srpske.
  • 8.
    Po povratku u Sarajevo 2000. godine, aplikant je bezuspješno tražio da penziju prima od Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 9.
    Dana 28. februara 2002. aplikant se žalio Domu za ljudska prava.
  • 10.
    Dana 6. januara 2003. Dom za ljudska prava spojio je aplikantov predmet (br. CH/02/9364) s predmetom gosp. Kličkovića i gđe Pašalić (br. CH/028923 i CH/02/8924) i donio jedinstvenu odluku. Odluka je donesena na zasjedanju održanom dana 10. januara 2003. Nakon što je donesena na zasjedanju vijeća u punom sastavu, Odluka je odmah postala konačna.

Dom za ljudska prava odlučio je da je u slučaju aplikanta (zajedno s gosp. Kličkovićem i gđom Pašalić) postojala diskriminacija u uživanju prava na socijalnu zaštitu koja su garantirana članom 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Razlozi su navedeni u odluci koja u relevantnom dijelu glasi:

"8. U bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (u daljnjem tekstu: SFRJ), šest socijalističkih republika upravljalo je civilnim penzijama, prema svojim zakonima i institucijama. Između ostalog, Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja na nivou države (Službeni list SFRJ, brojevi 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89, 44/90 i 84/90) garantirao je jednaka minimalna prava svakom građaninu SFRJ i regulirao prava lica koja su se preselila iz jedne republike u drugu.

  • 9.
    Promjenama koje su nastale kao posljedica oružanog sukoba, penzije u Bosni i Hercegovini regulirala su tri posebna fonda: Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Fond u Sarajevu), Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod u Mostaru) i Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond RS-a). Fond u Sarajevu i Zavod u Mostaru su se kasnije, nakon Odluke visokog predstavnika iz novembra 2000. godine, spojili u Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), koji je počeo raditi od 1. januara 2002. Trenutno postoji jedan penzijski fond u Federaciji BiH i jedan u Republici Srpskoj, i sve zakonodavstvo, koje se direktno tiče penzijskih sistema, donosi se na nivou entiteta.
  • 10.
    Osnovni obračunski plan za određivanje prava na penzijsko-invalidsko osiguranje je različit u svakom entitetu. Tako su penzije u Republici Srpskoj znatno niže. U martu 2002. godine prosječna penzija u Federaciji BiH iznosila je 190 KM, a u Republici Srpskoj 120 KM. Minimalna penzija propisana zakonom u Federaciji BiH je 140 KM, dok je minimalna penzija u Republici Srpskoj 80 KM.
  • 11.
    Sistem penzijskog osiguranja u Bosni i Hercegovini, naslijeđen od bivše SFRJ, zasnovan je na principu "plati/idi", tako da se doprinosima iz plaća trenutno zaposlenih radnika isplaćuju penzije sadašnih penzionera. Dakle, kada novac uđe u sistem kao doprinos, on se odmah isplaćuje kao penzija, umjesto da predstavlja kapital koji donosi kamate, i onda se od kamata isplaćuju penzije. Kada se trenutno zaposleni radnik penzioniše, doprinosi iz plaća budućih generacija radnika osiguravat će penzije za sadašnje radnike. Zbog toga je penzijski sistem kao cjelina imao karakter sistema općeg socijalnog osiguranja. Ovo je slučaj i sa sadašnjim fondovima Federacije BiH i Republike Srpske.
  • 12.
    Zavod u Mostaru, Fond u Sarajevu i Fond RS-a su 27. marta 2000. zaključili Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum o penzijama) ("Službeni glasnik RS", br. 15/00, od 5. juna 2000.; "Službene novine Federacije BiH", br. 24/00, od 30. juna 2000.), po kojem je dogovoreno da će fond, koji je do stupanja na snagu ovog sporazuma vršio isplatu penzija korisnicima penzija, nastaviti sa isplatama istih penzija bez obzira na privremeno ili stalno mjesto boravka korisnika penzija. Sporazum o penzijama stupio je na snagu 18. maja 2000.
  • 13.
    Fond RS-a, po ovlaštenju Vlade Republike Srpske, jednostrano je raskinuo Sporazum o penzijama u februaru 2002. ("Službeni glasnik RS", br. 10/02, od 4. marta 2002.). Prema izvještaju Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (u daljnjem tekstu: UNHCR) iz juna 2002. godine, uprkos svom povlačenju iz Sporazuma, Fond RS-a nastavio je isplaćivati penzije onim korisnicima penzija koji su već bili priznati kao njegovi korisnici. Sa svoje strane, Federalni zavod izjasnio se da će i dalje postupati u skladu sa Sporazumom i plaćati svoje korisnike penzija koji sada žive u Republici Srpskoj.
  • 14.
    Prema izvještaju UNHCR-a iz juna 2002. godine, neusklađenost zakonodavstva između dva entiteta i nedostatak zakonodavstva na državnom nivou koji bi regulirali penzije i druga socijalna primanja uzrokovali su probleme raseljenim licima i povratnicima. Konkretnije, ovi problemi nastali su zbog različitih shema za izračunavanje penzija i različitih iznosa penzija u svakom entitetu.
  • 15.
    Praktično govoreći, lice koje je penzionisano i primalo penziju u Sarajevu prije oružanog sukoba, a kasnije počelo primati penziju iz Fonda RS-a, nakon što je otišlo u Republiku Srpsku, nakon povratka u Sarajevo nastavit će primati nižu penziju iz Fonda RS-a. Takav povratnik, iako prima manju penziju iz Fonda RS-a, suočava se s većim troškovima života u Sarajevu od istih troškova u Republici Srpskoj. Štaviše, takav povratnik primat će znatno manju penziju od lica koje je plaćalo slične penzijske doprinose tokom svog radnog vijeka, ali je bilo u Federaciji BiH sve vrijeme oružanog sukoba.
  • 16.
    Prema raznim međudržavnim sporazumima o penzijskim naknadama, neki civilni penzioneri iz Federacije BiH koji su otišli u druge države za vrijeme oružanog sukoba, nastavili su uživati puna prava na penziju iz Fonda Federacije. Naprimjer, u skladu sa Sporazumom o socijalnom osiguranju potpisanim između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske ("Službeni glasnik BiH", Dodatak uz međunarodne sporazume, br. 6/01, od 11. oktobra 2001.), nadležni domaći zavod za penzijsko osiguranje obavezan je da isplaćuje korisniku punu penziju, iako to lice boravi u drugoj državi potpisnici sporazuma. Prema podacima UNHCR-a, nije bilo registriranih većih problema vezanih za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koje primaju puni iznos penzije u Hrvatskoj. Od juna 2002. godine slični sporazumi potpisani su i provedeni između Bosne i Hercegovine i Austrije i Turske, dok su drugi slični sporazumi bili u pripremi. Prema podacima OHR-a, korisnici penzija iz Bosne i Hercegovine primali su penzije u 23 države (uglavnom u Hrvatskoj i Njemačkoj) u junu 2002. godine.

...........

  • 87.
    Ove razlike, bez sumnje, pokazuju da su lica koja su bila interno raseljena u toku oružanog sukoba, po povratku, tretirana drugačije. Svaki od ovih podnosilaca prijava napustio je Sarajevo u 1992. godini, na početku oružanog sukoba. Ovi podnosioci prijava sada primaju niže penzije, samo zato što su napustili Federaciju BiH tokom određenog perioda, ne svojom voljom, kako bi živjeli u Republici Srpskoj. Oni koji su ostali uživaju prava na veću penziju nego oni koji su otišli, čak iako su bili isto situirani prije oružanog sukoba.
  • 88.
    Zaista se čini da su ovi podnosioci prijava (kao i drugi koji su bili interno raseljeni i vratili se u Federaciju BiH) u goroj situaciji nego penzioneri iz Federacije BiH koji su otišli u druge zemlje u toku oružanog sukoba. Mnogo penzionera iz Federacije BiH koji su otišli u druge zemlje u toku oružanog sukoba nastavljaju primati pune penzije od Federalnog zavoda (vidi tačku 16 gore).
  • 89.
    Štaviše, mali su izgledi da se oni vrate i žive u Federaciji BiH (gdje su troškovi života viši nego u Republici Srpskoj) s manjom penzijom iz Fonda RS-a, što je značajna prepreka povratku raseljenih lica. Podnosioci prijava potvrđuju ove poteškoće, a i Federacija BiH u svojim zapažanjima priznaje da su trebali biti svjesni toga (vidi stav 45. gore). Jedan od važnih ciljeva u rješavanju sukoba u Bosni i Hercegovini bio je da se pomogne povratak raseljenih lica (vidi Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, Aneks 7). Dom smatra da status raseljenog lica predstavlja status koji je relevantan po članu II(2)(b) Sporazuma o ljudskim pravima, i dalje nalazi da je trenutna situacija u pogledu penzija raseljenih lica suprotna ciljevima Aneksa 7. Jedini razlog koji se navodi za taj različit tretman je Sporazum o penzijama, koji svojim odredbama čini status raseljenog lica osnovom za različito postupanje. Ali status raseljenog lica ne može biti opravdanje za različito postupanje, posebno kad, kao u ovom slučaju, ima i konotaciju diskriminacije po etničkim osnovama. U ovim okolnostima, Dom zaključuje da različito, lošije postupanje prema podnosiocima prijava, u pogledu isplate njihovih penzija, nema objektivno opravdanje".

Dom za ljudska prava naredio je sljedeće:

"98. Dom nalazi potrebnim da naredi Federaciji BiH da do 10. jula 2003. preduzme sve neophodne zakonske i administrativne mjere kako bi osigurala da podnosioci prijave više ne budu diskriminirani u pogledu uživanju svojih prava na penziju zagarantiranih članom 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, posebno u poređenju s onim penzionerima koji su ostali u Federaciji BiH u toku oružanog sukoba.

  • 99.
    Dom dalje naređuje Federaciji BiH da svakom od podnosiloca prijave isplati razliku između penzije koju bi primao prema Sporazumu o penzijama i iznosa koji bi taj podnosilac prijave dobivao od Fonda Federacije od dana podnošenja prijave Domu za ljudska prava (tj. od 28. februara 2002.) do dana kada Federacija BiH postupi u skladu s pravnim lijekom koji je naveden u stavu 98. (odmah gore u tekstu)".
  • 11.
    Godine 2003. (nije naznačen tačan datum) aplikant je primio 1.033,15 KM (što odgovara iznosu od 528,24 eura) od Federacije BiH na ime naknade.
  • 12.
    Aplikant još uvijek prima penziju iz Fonda RS-a. Kako zakoni još uvijek nisu usklađeni između dva entiteta, penzije u Republici Srpskoj su, generalno govoreći, još uvijek niže od penzija u Federaciji BiH. Pored toga, penzioneri u Republici Srpskoj, nasuprot penzionerima u Federaciji BiH, ne primaju nominalni iznos svojih penzija nego približno 80 posto od penzije (zbog finansijskih teškoća u Republici Srpskoj).

II. RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA

A. Sporazum o ljudskim pravima
(Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir iz 1995.)

  • 13.
    Bosna i Hercegovina i njeni entiteti potpisali su Sporazum o ljudskim pravima 14. decembra 1995., kada je Sporazum i stupio na snagu. Relevantne odredbe glase:

Član I.

"Strane će osigurati svim licima pod svojom jurisdikcijom najviši stepen međunarodnopriznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u njenim protokolima i u drugim međunarodnim dokumentima navedenim u Dodatku ovom aneksu.

Član II. �� 1 i 2

  • 1.
    Da bi sebi pomogle u poštivanju svojih obaveza po ovom sporazumu, strane ovim osnivaju Komisiju za ljudska prava (Komisija). Komisija će se sastojati od dva dijela: Ureda ombudsmena i Doma za ljudska prava.
  • 2.
    Ured ombudsmena i Dom za ljudska prava razmatrat će sljedeće:

(a) navodne i očigledne povrede ljudskih prava zagarantiranih u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u njenim protokolima, ili

(b) navodnu ili očiglednu diskriminaciju po bilo kojem osnovu - kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nekoj nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status koji proizilazi iz uživanja bilo kojih prava ili sloboda utvrđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Dodatku ovom aneksu - kad se za dotičnu povredu tvrdi ili je očigledno da su je počinile države potpisnice, uključujući bilo kojeg zvaničnika ili organ država potpisnica, kantona, općina ili bilo kojeg pojedinca koji djeluje po ovlaštenju takvog zvaničnika ili organa.

Države potpisnice će u potpunosti provesti odluke Doma"

  • 14.
    Dana 10. novembra 2000. države potpisnice Sporazuma o ljudskim pravima produžile su mandat Doma za ljudska prava do 31. decembra 2003. Dana 31. decembra 2003. Dom za ljudska prava i Ustavni sud BiH spojili su se. Ustanovljena su privremena posebna vijeća u okviru Ustavnog suda koja su imala mandat da odlučuju po predmetima koje je zaprimio Dom za ljudska prava. Od 1. januara 2004. do 31. decembra 2006. posebna vijeća nazvana su Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (vidjeti sporazum od 25. septembra 2003. koji je objavljen u "Službenom glasniku BiH", br. 35/03, od 12. novembra 2003). Iako su privremena vijeća i nakon toga nastavila raditi, nisu se više zvala Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (vidjeti sporazum od 16. januara 2007. objavljen u "Službenom blasniku BiH", br. 43/07, od 11. juna 2007.). Posebnim vijećima je također dat mandat da razmatraju prigovore zbog neizvršavanja odluka bivšeg Doma za ljudska prava i da u vezi s tim izdaju rješenja kojim se utvrđuje da odluka nije izvršena (vidjeti pravilo 62 Poslovnika o radu, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", br. 23/05, od 19. aprila 2005., i pravilo 56 Poslovnika, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", br. 38/07, od 22. maja 2007.). Pomenuta rješenja potvrđuju da odluka bivšeg Doma za ljudska prava nije u potpunosti izvršena ako nije provedena neka od naredbi iz odluke.

B. Zakoni Bosne i Hercegovine

  • 15.
    U skladu s članom 239. Krivičnog zakona iz 2003. (Krivični zakon BiH, objavljen u "Službenom glasniku BiH", br. 3/03, od 10. februara 2003., i 37/03, od 22. novembra 2003.; izmjene objavljene u "Službenom glasniku BiH", br. 32/03, od 28. oktobra 2003., 54/04, od 8. decembra 2004., 61/04, od 29. decembra 2004., 30/05, od 17. maja 2005., 53/06, od 13. jula 2006., 55/06, od 18. jula 2006., i 32/07, od 30. aprila 2007.), neizvršenje konačne i izvršne odluke Doma za ljudska prava predstavlja krivično djelo:

"Službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine ili Doma za ljudska prava, ili sprečava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina".

PRAVO

I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6. KONVENCIJE

  • 16.
    Aplikant se žalio da nije izvršena konačna i izvršna odluka koju je donio Dom za ljudska prava u njegovu korist. Njegova žalba razmatrat će se po članu 6. Konvencije, koja glasi:

"1. Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, osnovanim zakonom".

A. Dopustivost

  • 17.
    Strane u postupku ne slažu se u tome da li apelacija podnesena Ustavnom sudu predstavlja "efikasan" domaći pravni lijek u okviru značenja člana 35 �1 Konvencije u okolnostima predmetnog slučaja.
  • 18.
    Opća načela koja važe za pravilo iscrpljivanja svih domaćih pravnih lijekova iznesena su u slučaju Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 13628/03, od 16. maja 2006.
  • 19.
    Suprotno žalbama zbog neizvršenja ostalih sudskih odluka (koje je Ustavni sud razmatrao u normalnoj proceduri), žalbama zbog neizvršavanja odluka bivšeg Doma za ljudska prava bavila su se posebna vijeća Ustavnog suda. Ova posebna procedura značila je samo potvrđivanje sporne situacije u obliku rješenja: posebna vijeća nisu imala mandat da razmatraju da li ovakvo neizvršavanje predstavlja posebno kršenje Konvencije ili da odredi odštetu u tom smislu. Vlada nije dostavila nikakav dokaz prakse domaćih institucija u pogledu provođenja ovih rješenja. Imajući u vidu sve okolnosti, Sud smatra da Vlada nije uspjela dokazati da je apelacija podnesena Ustavnom sudu dovoljno "efikasna" na način da aplikantu omogući zadovoljavajuće rješavanje prijave, i takva da je potrebno njeno iscrpljivanje u skladu s članom 35 - 1 Konvencije (vidjeti slučaj Mirazović, ranije citiran, koji se odnosi na neizvršavanje odluke sudskog organa koji nije bivši Dom za ljudska prava).
  • 20.
    Prigovor Vlade je, stoga, odbačen.
  • 21.
    Sud zapaža da aplikacija nije očigledno neosnovana u okviru tumačenja člana 35 - 3 Konvencije. Nadalje, Sud navodi da aplikacija nije nedopustiva po bilo kojem osnovu. Zato se aplikacija mora proglasiti dopustivom.

B. Meritum

  • 22.
    Strane se, također, ne slažu u tome da li je odluka Doma za ljudska prava izvršena u potpunosti ili nije. Vlada navodi da nije bio zahtjevan prelazak aplikanta iz Penzionog fonda Republike Srpske (Fond RS-a) u Penzioni fond Federacije Bosne i Hercegovine (Fond FBiH), zato što je nominalna vrijednost aplikantove penzije koju je dobivao iz Fonda RS-a, na dan 1. oktobra 2002., prelazila iznos koji bi primao od Fonda FBiH. Nadalje, strane se slažu da je aplikantu isplaćivano iz Fonda RS-a manje od nominalnog iznosa njegove penzije. Prema aplikantovoj procjeni, čiju vjerodostojnost Vlada nije opovrgnula, ova razlika dostigla je iznos od 2.000 eura. Međutim, Vlada je navela da iznos naznačen u tački 11. gore u tekstu predstavlja punu naknadu.
  • 23.
    Opći principi koji se odnose na obaveze država ugovornica da izvršavaju odluke svojih sudova, uključujući i Dom za ljudska prava, opisani su u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (br. 41183/02, - 38, ECHR 2006-...).
  • 24.
    Dom za ljudska prava u ovom slučaju smatra da diskriminacija aplikanta u pogledu njegovog uživanja prava na socijalnu zaštitu nalaže preduzimanje "zakonskih i administrativnih mjera" (navedene u tački 98. odluke Doma). Imajući u vidu zakonske i administrativne propise koji su trenutno na snazi (posebno nedostatak usklađenosti legislative na nivou entiteta, kao i nedostatak zakona na nivou države koji bi regulirali pitanje penzija), jedino moguće tumačenje tačke 98. odluke je da on nalaže prelazak aplikanta iz Fonda RS-a u Fond FBiH. Činjenica da se razlika u iznosu penzija između entiteta može vremenom smanjivati, kao što je sugerirala Vlada, nema nikakvog značaja u pogledu obaveze tužene države da izvršava odluke svojih sudova.

Nadalje, iznos koji je već isplaćen aplikantu na ime kompenzacije pokriva samo razliku između nominalnog iznosa aplikantove penzije koju prima iz Fonda RS-a i onog što bi predstavljalo nominalni iznos njegove penzije iz Fonda FBiH. Pošto je neosporno da je aplikant primio iz Fonda RS-a manje nego što je trebalo da primi, gore navedena suma ne predstavlja punu nadoknadu u smislu tačke 99. sporne odluke Doma za ljudska prava. Prema aplikantovom obračunu, on je trebalo da primi 2.000 eura. Vlada nije osporavala tačnost ovog obračuna.

  • 25.
    Kako je prošlo više od četiri godine od kada je sporna odluka Doma za ljudska prava postala konačna, a aplikantu još uvijek nije omogućen prelazak na Fond FBiH (kao što je naloženo tačkom 98. odluke) i još uvijek nije dobio punu naknadu (kako je naloženo tačkom 99. odluke), Sud je zaključio da je narušena suština aplikantovog prava na pristup sudu u mjeri u kojoj je zaštićena članom 6. Konvencije (vidjeti Jeličić, �� 38-46). Shodno tome, postojalo je kršenje navedenog člana.

II. PRIMJENA ČLANA 46. I ČLANA 41. KONVENCIJE

A. Član 46. Konvencije

  • 26.
    Član 46. Konvencije predviđa:

"1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju konačnoj presudi Suda u svakom predmetu u kojem su stranke.

  • 2.
    Konačna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje".
  • 27.
    Kršenje aplikantovog prava koje je zagarantirano članom 6. je u vezi s propustom vlasti da otklone diskriminacije iz penzionog zakonodavstva bez obzira na odluku Doma za ljudska prava po tom pitanju. Činjenično stanje otkriva postojanje nedostatka unutar domaćeg pravnog sistema, koji se odražava na jednu kategoriju građana (tj. penzionera koji žive u Federaciji BiH, koji su bili interno raseljeni na teritoriji Republike Srpske tokom oružanog sukoba). Činjenica da su svi oni potencijalni aplikanti predstavlja prijetnju budućoj efikasnosti mehanizma Konvencije.
  • 28.
    Prije razmatranja aplikantovog pojedinačnog zahtjeva za pravednu nadoknadu po članu 41. Konvencije i imajući u vidu okolnosti ovog slučaja, Sud želi razmotriti kakve posljedice član 46. Konvencije može proizvesti za tuženu državu. Sud naglašava da su, prema članu 46., visoke strane ugovornice preuzele obaveze da poštuju konačne presude Suda u svakom predmetu gdje su strane u sporu i čije izvršenje nadgleda Komitet ministara Vijeća Evrope. Iz toga slijedi, između ostalog, da presuda kojom je Sud utvrdio kršenje nameće tuženoj državi zakonsku obavezu ne samo da plati iznose dosuđene kao pravična naknada po članu 41., nego i da odrede, uz kontrolu Komiteta ministara, opće i/ili pojedinačne mjere koje treba usvojiti u domaćem zakonodavstvu, kako bi se okončala kršenja koja je Sud ustanovio i koliko je moguće ispravile posljedice kršenja (vidjeti Scozzari i Giunta protiv Italije, br. 39221/98 i 41963/98, - 249, ECHR 2000-Viii, i Broniowski protiv Poljske, br. 31443/96, - 192,ECHR 2004-V).

Nadalje, iz Konvencije proizilazi, a posebno iz člana 1., da su se ratifikacijom Konvencije strane ugovornice obavezale na usklađivanje domaćeg zakonodavstva s Konvencijom. Prema tome, obaveza je tužene države da odstrani svaku prepreku u svom pravnom sistemu koja bi mogla biti smetnja adekvatnom rješenju aplikantove situacije (vidjeti Maestri protiv Italije, br. 39748/98, - 47, ECHR 2004-I i Assanidze protiv Gruzije, br. 71503/01, - 198, ECHR 2004-II).

  • 29.
    Iako, u principu, nije dužnost Suda da određuje koje pravne lijekove treba preduzeti kako bi se ispunile obaveze tužene države prema članu 46. Konvencije (vidjeti Broniowski, gore citirano, - 193), povreda utvrđena u predmetnom slučaju, po svojoj prirodi, ne ostavlja mogućnost pravog izbora u pogledu mjera s ciljem ispravljanja takve povrede (vidjeti tačku 24 gore).
  • 30.
    U ovakvim uvjetima, imajući u vidu posebne okolnosti slučaja i hitne potrebe da se sporna situacija okonča, Sud smatra da tužena država mora osigurati izvršenje odluke Doma za ljudska prava i omogućiti prelazak aplikantu u Fond FBiH te isplatiti aplikantu iznos od 2,000 eura.

B. Član 41. Konvencije

  • 31.
    Član 41. Konvencije predviđa:

"Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani".

1. Odšteta

  • 32.
    Aplikant je tražio iznos od 1.500 eura na ime nematerijalne štete koji je Vlada smatrala previsokim.
  • 33.
    Očigledno je da je aplikant pretrpio nematerijalnu štetu kao rezultat kršenja Konvencije utvrđenog u predmetnom slučaju, za koji treba dobiti obeštećenje. Vršeći pravičnu procjenu, kako nalaže član 41. Konvencije, Sud dosuđuje iznos (1.500 eura) koji je tražio aplikant plus sve moguće troškove poreza.

2. Troškovi i izdaci

  • 34.
    Sud napominje da je aplikantu odobrena pravna pomoć u skladu s pravilima dodjele pravne pomoći pred Sudom u iznosu od 850 eura. Aplikant je tražio naknadu dodatnih troškova u iznosu od 500 eura, ali nije dostavio dokaze, kao što su računi i fakture sa specificiranim stavkama, da je zaista imao te troškove. Zbog toga je Sud odbio zahtjev aplikanta.

3. Zatezne kamate

  • 35.
    Sud smatra prikladnim da se zatezne kamate računaju na bazi najniže kreditne stope kod Evropske centralne banke na koju se dodaje 3 % (tri posto).

IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Proglašava aplikaciju dopustivom;

2. Presuđuje da postoji kršenje člana 6. Konvencije;

3. Presuđuje:

(a) da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu s članom 44. - 2 Konvencije, osigurati izvršenje sporne odluke Doma za ljudska prava, tako što će:

(i) omogućiti prelazak aplikanta u Penzioni fond Federacije Bosne i Hercegovine; i

(ii) isplatiti aplikantu iznos od 2.000 eura (dvijehiljade eura) koji treba pretvoriti u konvertibilne marke po kursu koja se primjenjuje na dan isplate;

(b) da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna u skladu s članom 44. - 2 Konvencije, da isplati aplikantu 1.500 eura (hiljadupetstotina eura) na ime nematerijalne štete. Ovaj iznos također treba pretvoriti u konvertibilne marke po kursu koji važi na dan isplate plus svi porezi koji mogu biti određeni na taj iznos;

(c) da će se nakon isteka perioda od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati kamata po viđenju na navedene iznose po stopi jednakoj najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za period neizmirenja uvećana za 3%;

4. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu nadoknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i objavljeno u pismenom obliku dana 20. novembra 2007., u skladu s pravilom 77. �� 2 i 3 Pravilom Suda.

Registrar

T. L. EARLY

Predsjednik

Nicolas BRATZA