Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2213/06, rješavajući apelaciju Bože Macanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bože Macanovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ukidaju se: Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine, Rješenje Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3187458829 od 26. januara 2006. godine i Rješenje Filijale Istočno Sarajevo Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine.

Predmet se vraća Filijali Istočno Sarajevo Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, koja je dužna da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nalaže se Filijali Istočno Sarajevo Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske da u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Božo Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 19. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine, Rješenja Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odjeljenje Fonda PIO) broj 3187458829 od 26. januara 2006. godine i Rješenja Filijale Istočno Sarajevo Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Filijala Fonda PIO) broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda PIO zatraženo je 12. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je 17. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Fond PIO je 19. novembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Fonda PIO dostavljeni su apelantu 5. decembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Filijala Fonda PIO u prvostepenom postupku Rješenjem broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odjeljenja Fonda PIO broj 3187458829 od 26. januara 2006. godine, odbila je apelantov zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. U postupku je utvrđeno da je kantonalna služba u Sarajevu Federalnog zavoda za PIO Mostar apelantu priznala pravo na starosnu penziju počevši od 5. januara 1998. godine i da njegov ukupan staž iznosi 28 godina, 9 mjeseci i 3 dana. Dalje je utvrđeno da je apelant 12. aprila 2005. godine podnio Fondu PIO zahtjev za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije po osnovu ostvarenog staža u Republici Srpskoj u periodu od 10. maja 1992. godine do 16. aprila 1996. godine. U svojim rješenjima Fond PIO se pozvao na član 17. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja između Republike Srpske i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum) prema kojem "osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu Sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog datuma (25. maja 2000. godine), kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu Sporazuma, a imaju staža osiguranja navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa Sporazumom". U rješenjima je navedeno da je nesporno da apelant ima ostvaren staž osiguranja u Republici Srpskoj u periodu od 10. maja 1992. godine do 16. marta 1996. godine, ali da je korisnik starosne penzije kod Federalnog zavoda PIO od 5. januara 1998. godine i da je zahtjev za srazmjerni dio starosne penzije za dio penzijskog staža iz Republike Srpske podnio nakon proteka roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma.
  • 7.
    Okružni sud je Presudom broj 014-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine odbio apelantovu tužbu sa obrazloženjem da su nižestepeni organi postupili pravilno kada su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan. U obrazloženju presude ponovljeni su razlozi koji su izneseni u nižestepenim odlukama a koji se odnose na propuštanje roka za podnošenje zahtjeva za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije propisanog u članu 17. Sporazuma.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je osporenim odlukama odbijen zahtjev za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije na osnovu staža ostvarenog u Republici Srpskoj. U apelaciji je navedeno da, iako je više puta kontaktirao sa Fondom PIO tražeći obavještenje o tome šta je sa njegovim stažom ostvarenim u Republici Srpskoj u toku rata, nikada nije obaviješten o postojanju Sporazuma, niti je znao za rok od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Okružni sud je naveo da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 10.
    Fond PIO je naveo da ostaje pri navodima iz osporenih rješenja, te da smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i da ih kao takve treba odbiti.

V. Relevantni propisi

  • 11.
    Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 15/00):

"Član 17.

O zahtjevima za ostvarenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji su podneseni nakon stupanja na snagu ovog sporazuma nosioci osiguranja odlučivat će po propisima koje primjenjuju prema odredbama ovog sporazuma.

Osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu ovog sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog dana, kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu ovog sporazuma, a imaju staža osiguranja navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa ovim sporazumom."

  • 12.
    Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 27/93, 14/94 i 10/95):

"Član 5. stav 2.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih i neisplaćenih penzija i drugih novčanih primanja, u slučajevima i pod uvjetima predviđenim zakonom.

Član 140.

Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim Zakonom, ali najranije od prvog narednog dana po prestanku osiguranja."

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 5. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 18.
    Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str.29-30, stav 37).
  • 19.
    Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).
  • 20.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier - und Frdertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20).
  • 21.
    Apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je stekao uvjete za ostvarenje prava na penziju čije priznanje mu je odbijeno osporenim odlukama. Osporenim odlukama je, dakle, došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će u daljnjoj elaboraciji utvrditi da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom.
  • 22.
    Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
  • 23.
    Apelant je naveo da nikada nije znao, niti je bio obaviješten o postojanju Sporazuma iako je više puta pismenim putem kontaktirao sa Fondom PIO i tražio informaciju o svom penzijskom stažu u Republici Srpskoj. Apelant je naveo da, zbog toga, nije znao ni za rok od šest mjeseci u članu 17. Sporazuma. U odgovorima na apelaciju nema osvrta na ovaj apelantov navod.
  • 24.
    Ustavni sud će razmotriti ovaj apelantov navod u okviru analize da li Sporazum, koji je predstavljao osnovu miješanja u apelantovo pravo na imovinu, ima kvalitete "zakona" u smislu stava već izloženog u ovoj odluci. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je ratio donošenja Sporazuma bilo reguliranje određenih spornih pitanja u vezi sa ostvarenjem prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja s obzirom na to da postoje tri penzijska fonda koji u Bosni i Hercegovini egzistiraju od 1992. godine, nezavisno jedan od drugog, odnosno trećeg. Sporazumom su jasno definirani uvjeti za ostvarenje prava na penziju za lica koja su bila u situaciji da o ovom njihovom pravu odlučuje više fondova u Bosni i Hercegovini, a posebno je uređen i način podjele obaveza postojećih fondova pri isplati ostvarenih penzija. Ne može se prihvatiti apelantov navod o tome da nije znao za Sporazum, te da su nadležni organi bili dužni o tome da ga obavijeste, imajući u vidu činjenicu da je Sporazum objavljen u službenim glasilima u oba entiteta, te da je na taj način, osim jasnoće, zadovoljen i uvjet dostupnosti kao jedan od kriterija na osnovu kojeg se utvrđuje kvalitet "zakona" u smislu principa zakonitosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 25.
    Ustavni sud, kao relevantno za daljnju analizu, želi parafrazirati svoj prije iznesen stav da nije dovoljno da zakonska odredba ispunjava kriterij zakonitosti kako bi se zaključilo da je miješanje u pravo na imovinu opravdano, nego je potrebno i da služi legitimnom cilju u javnom interesu, te da održava razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja. Postavlja se pitanje: Da li je postojao legitiman cilj u javnom interesu za zaključivanje Sporazuma? S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "geografskih" pomjeranja njenih građana kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njenih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebno pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. U situaciji kada postoje tri fonda/zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, čiji su međusobni odnosi bili nedefinirani, a što je neposredno utjecalo na ostvarenje prava iz penzionog i invalidskog osiguranja brojnih građana, bilo je nužno da se ovo pitanje uredi tako da se svakome ko je ispunjavao zakonske uvjete omogući bezuvjetno ostvarenje ovih prava. To je i dovelo do zaključivanja Sporazuma i za Ustavni sud ovo predstavlja legitiman cilj koji je služio javnom interesu.
  • 26.
    Ipak, Ustavni sud smatra da je potrebno posebno razmotriti da li je postojao legitiman cilj za propisivanje člana 17. Sporazuma. Fond PIO, kao jedan od potpisnika Sporazuma, u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio objašnjenje toga šta je bio legitiman cilj da se propiše rok od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava na penziju za određenu vrstu osiguranika kojoj pripada i apelant. Važno je, prema mišljenju Ustavnog suda, u ovom kontekstu naglasiti da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju koji se primjenjuje u Republici Srpskoj propisuje da "pravo na ličnu ili porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim Zakonom, a najranije od prvog narednog dana od dana prestanka osiguranja" (član 140). Ovaj Zakon ne sadrži odredbu o rokovima za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava na penziju, nego isključivo postoji rok koji se odnosi na isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija. U zakonu je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti osim dospjelih i neisplaćenih penzija. Dakle, zakon ne poznaje rok čijim propuštanjem lice koje je steklo uvjete za penziju gubi pravo na ostvarenje penzije. Ipak, takav rok je propisan u Sporazumu i propuštanje ovog roka dovodi do gubitka prava na ostvarenje penzije, odnosno prava na priznanje srazmjernog dijela penzije kao što je to slučaj kod apelanta. Ova odredba predstavlja svojevrsnu "sankciju" za lica koja su zbog ratnih okolnosti bila u situaciji da o njihovom pravu odlučuje više fondova koji postoje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da ne postoji legitiman cilj koji je u javnom interesu za ovakvu vrstu nametnutog ograničenja kakvo je propisano u članu 17. Sporazuma i, u skladu s tim, miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo opravdano. U okolnostima kada je članom 17. Sporazuma došlo do uplitanja u apelantovo pravo na imovinu, upravni organi i redovni sud su, imajući u vidu supremaciju Evropske konvencije, u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu, trebali primijeniti zakonsku odredbu prema kojoj pravo na penziju ne zastarijeva. Ustavni sud smatra da, s obzirom na prethodni zaključak, nije potrebno analizirati postojanje proporcionalnosti miješanja.
  • 27.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 28.
    Propisivanje člana 17. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, prema kojem se propuštanjem roka od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva za ostvarenje penzije to pravo gubi, nije imalo legitiman cilj u javnom interesu i, stoga, miješanje u apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije bilo opravdano, čime je povrijeđeno ovo apelantovo pravo. U okolnostima kada je članom 17. Sporazuma došlo do uplitanja u apelantovo pravo na imovinu, upravni organi i redovni sud su, imajući u vidu supremaciju Evropske konvencije, u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu, trebali primijeniti zakonsku odredbu prema kojoj pravo na penziju ne zastarijeva.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 2213/06

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.