Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2408/06, rješavajući apelaciju Gordane i Bojana Pećanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Gordane i Bojana Pećanca.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Republici Srpskoj da Gordani i Bojanu Pećancu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM.

Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Gordana i Bojan Pećanac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 10. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku povodom njihove tužbe podnesene 18. juna 1999. godine, koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem P-4379/99.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 4. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju zajedno sa spisom predmeta broj P-4379/99.
  • 3.
    Osnovni sud je 25. septembra 2006. godine dostavio odgovor, a traženi sudski spis nije dostavio, navodeći da je spis proslijedio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo).
  • 4.
    Na traženje Ustavnog suda Pravobranilaštvo je 24. oktobra 2007. godine dostavilo kompletan sudski spis broj P-4379/99, a odgovor na apelaciju je dostavilo 19. decembra 2007. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je 17. decembra 2007. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantima odgovor Osnovnog suda na njihovu apelaciju, a odgovor Pravobranilaštva je dostavljen apelantima 24. decembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Apelanti su 18. juna 1999. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv Republike Srpske -VP broj 7446 Drvar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 102.000 KM. U tužbi je navedeno da je 13. aprila 1993. godine, na VMA Beograd, od izliva krvi u mozak nastradao Dobro Pećanac, suprug i otac apelanata, koji je neposredno prije smrti izvršavao veoma teške i odgovorne zadatke na komandnom mjestu za vrijeme ofanzive neprijatelja na Grabežu, te da se zbog teškog psihičkog angažiranja i napetosti, a s obzirom na uzrok smrti tretira kao žrtva rata. Apelanti su tužbom potraživali materijalnu štetu na ime naknade za troškove sahrane u iznosu od 2.000 KM, a za nematerijalnu štetu na ime duševnog bola zbog smrti supruga i oca potraživali su iznos od 100.000 KM, što ukupno iznosi 102.000 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da im od 13. aprila 1993. godine pa do konačne isplate naknadi troškove parničnog postupka.
  • 8.
    Predmet je registriran pod brojem P-4379/99. Osnovni sud je, nakon dostavljanja tužbe na odgovor tuženim, održao ročište 11. septembra 2001. godine, kojem nisu prisustvovali uredno obaviješteni tuženi, na kojem je preciziran tužbeni zahtjev tako što apelanti na ime naknade nematerijalne štete zahtijevaju da im se isplati iznos od 50.000 KM i na ime materijalne štete iznos od 2.000 KM, te traže da im se nadoknade parnični troškovi. Na ročištu apelanti su povukli tužbu u pogledu zahtjeva za plaćanje zatezne kamate na iznos materijalne i nematerijalne štete za period od 13. aprila 1993. godine pa do presuđenja. Pismeni odgovor tuženih na tužbu je pročitan, te naloženo apelantima da do narednog ročišta u sudski spis ulože svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca. Novo ročište je zakazano za 9. oktobar 2001. godine.
  • 9.
    Apelanti su 17. septembra 2001. godine, u skladu sa nalogom suda, dostavili svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca.
  • 10.
    Ročište zakazano za 9. oktobar 2001. godine, uz konstataciju da je u spis zaprimljen podnesak apelanata od 17. septembra 2001. godine, odgođeno je za 27. novembar 2001. godine zbog odlaska predmetnog sudije na seminar.
  • 11.
    Na ročištu od 27. novembra 2001. godine, kojem nisu prisustvovali uredno obaviješteni tuženi, apelanti su ostali pri navodima iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Sud je donio rješenje da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme i istovremeno je odredio da se provede medicinsko vještačenje s tim što će posebnim rješenjem suda biti određeni vještak i predmet vještačenja, te apelanti pozvani da predujme potrebna novčana sredstva.
  • 12.
    Podnescima od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. augusta 2005. godine apelanti su tražili od Osnovnog suda da što hitnije zakaže raspravu. Nakon prijema navedenih podnesaka Osnovni sud nije zakazao nijedno ročište.
  • 13.
    Osnovni sud je 27. decembra 2005. godine, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05, u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu), koji je stupio na snagu 30. novembra 2005. godine, predmet broj P-1253/99 ustupio na nadležnost Pravobranilaštvu.
  • 14.
    Pravobranilaštvo je održalo raspravu 26. oktobra 2007. godine na kojoj je apelantima ponuđeno da zaključe vansudsko poravnanje koje su apelanti odbili.
  • 15.
    Pravobranilaštvo je zaključkom broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine obustavilo postupak vansudskog poravnanja povodom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju zaključka Pravobranilaštvo navodi da je u ovoj pravnoj stvari održana rasprava kojoj su pristupili apelanti, te izjavili da nisu saglasni sa zaključenjem vansudskog poravnanja. Pravobranilaštvo, dalje, navodi da je članom 10. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu izričito propisano da će se zaključkom postupak obustaviti ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje.
  • 16.
    Ustavni sud nema saznanje da li su apelanti na zaključak Pravobranilaštva broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine uložili prigovor Ministarstvu pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    U apelaciji apelanti ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku kojom su potraživali materijalnu i nematerijalnu štetu zbog smrti supruga i oca, koji je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, koju su podnijeli Osnovnom sudu. Apelanti smatraju da je sud neopravdano odugovlačio da donese odluku kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na efektivan pristup sudu zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su naglasili da, nakon ročišta od 27. novembra 2001. godine, ni nakon više urgencija sud nije preduzeo nijednu radnju iako je od dana podnošenja tužbe prošlo više od sedam godina, predloživši da Ustavni sud obaveže Osnovni sud da im isplati novčani iznos od 500 KM za svaku godinu za koju redovni sud odgađa da donese odluku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud da je spis broj P-4379/99 dostavljen na nadležnost Pravobranilaštvu, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu. Osnovni sud ističe da je predmetni sudija, koji je stupio na dužnost 22. novembra 2004. godine, zadužen sa 2.500 predmeta i da je predmete rješavao prema starosti i hitnosti zbog čega nije postupao u konkretnom predmetu.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo navodi da je održalo raspravu 26. oktobra 2007. godine na kojoj je apelantima, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu i Uputstvom o provođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/06 - u daljnjem tekstu: Uputstvo), ponudilo da zaključe vansudsko poravnanje. S obzirom na to da su apelanti odbili ponuđeno poravnanje, Pravobranilaštvo je donijelo zaključak broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine, kojim je obustavilo postupak vansudskog poravnanja. Pravobranilaštvo, također, navodi da protiv navedenog zaključka apelanti imaju pravo da podnesu prigovor Ministarstvu pravde u roku od osam dana od dana prijema, a protiv odluke Ministarstva pravde mogu pokrenuti upravni spor u Okružnom sudu Banja Luka, u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu i Uputstvom. Pravobranilaštvo predlaže da se apelacija odbije jer su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 277.

Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu.

Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave."

  • 21.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03):

"Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 62. stav 1.

Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Član 75. stav 4.

Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 150.

Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:

  • 1.
    ime i prezime i zanimanje vještaka
  • 2.
    predmet spora
  • 3.
    obim i predmet vještačenja
  • 4.
    rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.

Član 454.

Ako je prije stupanja na snagu ovog Zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog Zakona."

  • 22.
    Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05):

"Član 1.

Ovim Zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, Š...Ć, u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim Zakonom u predmetima koji nisu pravosnažno okončani provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se mjerodavnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog Zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 6.

Rok za konačno odlučivanje o svim zahtjevima je 30. juni 2006. godine."

  • 23.
    Uputstvo o provođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/06):

"Član 9.

Ukoliko oštećeni ne prihvati poravnanje ili se bez opravdanog razloga ne odazove na poziv, Pravobranilaštvo će zaključkom obustaviti postupak a ukoliko se utvrdi da je zahtjev neosnovan, on će biti odbijen putem rješenja.

Član 10.

Protiv zaključka i rješenja dopušten je prigovor u roku od osam dana, o čemu odluku donosi Ministarstvo pravde Republike Srpske, koja je konačna, a protiv nje se može pokrenuti upravni spor."

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda ta odredba mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
  • 29.
    Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što je parnični postupak trajao neprimjereno dugo, zajedno sa postupkom koji je vođen pred Pravobranilaštvom. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja navedenih postupaka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 30.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).
  • 31.
    Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelanti smatraju da im je, zbog nedonošenja odluke povodom njihove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

  • 33.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 34.
    Ustavni sud konstatira da su apelanti, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u slučaju apelanata zadatak Osnovnog suda jeste uvrđivanje da li su, zaista, tuženi odgovorni za štetu, te koji iznos su tuženi dužni da isplate na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom tužbe apelanata je spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju građanska prava apelanata pri čemu su apelanti zainteresirani da se konačna odluka o njihovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u slučaju apelanata član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 35.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

Period koji se uzima u obzir

  • 36.
    Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 37.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 18. juna 1999. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih radi naknade materijalne i nematerijalne štete. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

a) Složenost predmeta

  • 38.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 39.
    Podnesenim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da Osnovni sud utvrdi da su tuženi dužni da na ime materijalne i nematerijalne štete, zbog smrti lica bliskog apelantima, isplate iznos od 52.000 KM, te da im naknade troškove parničnog postupka.
  • 40.
    U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebalo da bude naročito složen.

b) Ponašanje apelanata

  • 41.
    Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 42.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li su apelanti svojim ponašanjem utjecali da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da su apelanti podnijeli tužbu 18. juna 1999. godine protiv tuženih i da su prisustvovali svim trima zakazanim ročištima (11. septembra, 9. oktobra i 27. novembra 1999. godine). Postupajući po nalogu suda promptno, apelanti su 17. septembra 2001. godine dostavili raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca a podnescima od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. augusta 2005. godine urgirali da se uzme predmet u rad i zakaže rasprava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu doprinijeli dužini postupka, niti su preduzimali bilo kakve radnje čiji bi rezultat eventualno moglo biti odugovlačenje postupka.

c) Ponašanje suda

  • 43.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).
  • 44.
    Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud konstatira da je sud nakon dvije godine i nepuna tri mjeseca od prijema tužbe zakazao i održao ročište 11. septembra 2001. godine. Na ovom ročištu apelanti su precizirali tužbeni zahtjev i povukli tužbu u dijelu u kojem su zahtijevali da se plate zatezne kamate na iznos materijalne i nematerijalne štete, pročitan je odgovor na tužbu i naloženo apelantima da do sljedećeg ročišta dostave sudu svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca. Ročište zakazano za 9. oktobar 2001. godine je odgođeno zbog odlaska predmetnog sudije na seminar, a na ročištu od 27. novembra 2001. godine sud je rješenjem odgodio ročište na neodređeno vrijeme i odredio da se provede medicinsko vještačenje s tim što će posebnim rješenjem odrediti vještaka i predmet vještačenja, te pozvati apelante da predujme potrebna novčana sredstva. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije predmet uzeo u rad ni nakon urgencija apelanata od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. augusta 2005. godine, a predmetni spis je 27. decembra 2005. godine ustupljen Pravobranilaštvu na nadležno postupanje. Dakle, sud u periodu dužem od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno nije proveo medicinsko vještačenje kao što je odredio rješenjem od 27. novembra 2001. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za odugovlačenje postupka u periodu od podnošenja tužbe do 27. decembra 2005. godine u kojem je sud održao samo tri ročišta i na posljednjem donio rješenje kojim je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme.
  • 45.
    Ustavni sud, dalje, primjećuje da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije iznio razloge kojim bi nastojao da opravda nepostupanje u predmetu, već samo naveo činjenicu da je konkretnim predmetom bio zadužen sudija koji je stupio na dužnost 22. novembra 2004. godine, da je bio zadužen sa 2.500 predmeta, te da je predmete uzimao u rad prema redoslijedu podnošenja tužbe i hitnosti. Preopterećenost sudova, općenito, ne može se prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organiziraju administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Osnovni sud u Banjoj Luci, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzmu određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev.
  • 46.
    Evropski sud za ljudska prava u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine je zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere kako bi se otklonila takva situacija. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Republike Srpske nisu preduzeli konkretne ne samo formalne već i suštinske mjere za rješavanje problema koji se tiču velikog broja predmeta u Osnovnom sudu. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno je da se Osnovni sud u slučaju apelanata nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih.
  • 47.
    Ustavni sud podsjeća da je u slučaju apelanata tužba podnesena 1999. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući da se do 2003. godine primjenjivao Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i primjenjivao se sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine. Prvostepeni sud, prema odredbama propisa koji su važili, imao je mogućnost da posebnim rješenjem odredi vještaka i predmet vještačenja, te pozove apelante da predujme novčana sredstva za vještačenje, kao što je to naveo u svom rješenju od 27. novembra 2001. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine i koji se, u skladu sa odredbom člana 454. Zakona o parničnom postupku, primjenjuje i na slučaj apelanata, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci. Članom 150. navedenog zakona je propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem. Međutim, Ustavni sud konstatira da Osnovni sud, i pored brojnih urgencija apelanata nakon ročišta od 27. novembra 2001. godine, kao i nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku, nije donio rješenje o nastavku postupka, odnosno nije odredio da se izvedu dokazi vještačenjem.
  • 48.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "ŠUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda kao posljedicu imali kršenje prava apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencija prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. U konkretnom slučaju to je izostalo budući da prvostepena odluka nije donesena u postupku pred Osnovnim sudom, koji je trajao od 18. juna 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 27. decembra 2005. godine, kada je cio predmet dostavljen na daljnji postupak Pravobranilaštvu u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu. Dakle, Ustavni sud uočava da Osnovni sud nije donio konačnu odluku za šest godina i šest mjeseci, a Pravobranilaštvo je, nakon što mu je predmet Osnovni sud ustupio u rad, zakazalo raspravu 26. oktobra 2007. godine i obustavilo postupak. Dakle, Pravobranilaštvo je nakon jedne godine i deset mjeseci donijelo odluku iako je odredbom člana 6. navedenog zakona propisano da je rok za konačno odlučivanje 30. juni 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo Ustavnom sudu bilo kakvo opravdanje.
  • 49.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u vremenskom periodu od osam godina i četiri mjeseca štetno utjecalo na ostvarivanje prava apelanata i izazvalo povredu prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je tek iz odgovora na apelaciju, 17. decembra 2007. godine, saznao od Pravobranilaštva da su pred tom institucijom apelanti odbili da prihvate nagodbu o visini naknade štete koju potražuju. Imajući u vidu odredbu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da je podnosilac apelacije dužan da obavijesti Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, te da apelanti nisu izvijestili Ustavni sud o ovoj činjenici, kao ni o činjenici da li su ili ne podnijeli prigovor protiv zaključka Pravobranilaštva kojim je predmetni postupak obustavljen, Ustavni sud smatra da nema osnova za izdavanje naloga bilo kome radi osiguranja ustavnih prava apelanata.

Ostali navodi

  • 50.
    U svjetlu zaključka o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 51.
    Apelanti su zatražili naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana ljudska prava i slobode.
  • 52.
    Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Ustavni sud smatra da ukupna suma koju apelantima treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u postupku, iznosi 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 53.
    Nedonošenje odluke redovnog suda u vremenskom periodu od šest godina i šest mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku za naknadu štete, a zatim i Pravobranilaštva u sljedeću jednu godinu i 10 mjeseci, bez razumnog obrazloženja za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 54.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 55.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 2408/06

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.