Aktio

Evropski sud za ljudska prava četvrti odjel

Predmet Pejaković i drugi protiv Bosne i Hercegovine

<B>PREDMET PEJAKOVIĆ I DRUGI PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacije br. 337/04, 36022/04 i 45219/04)

PRESUDA

STRASBOURG

18. decembra 2007. godine

Ova presuda postat će konačna pod uslovima izloženim u članu 44 - 2 Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Pejaković i drugi protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Sir Nicolas BRATZA, predsjednik

J. CASADEVALL,

S. PAVLOVSCHI,

L. GARLICKI,

L. MIJOVIĆ,

J. ŠIKUTA,

P. HIRVEL", sudije

i T.L. EARLY, registrar Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 27. novembra 2007.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana.

PROCEDURE

  • 1.
    Postupak u ovom predmetu pokrenut je s tri aplikacije (br. 337/04, 36022/04 i 45219/04) protiv Bosne i Hercegovine, koje su Sudu podnijela tri državljanina Bosne i Hercegovine, gospoda Čedomir Pejaković i Dragomir Kusić te gđa Ružica Pejić (aplikanti) u skladu s članom 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) u periodu između 8. decembra 2003. i 16. novembra 2004.
  • 2.
    Aplikante, od kojih je dvojici dodijeljena pravna pomoć, zastupali su P. Radulović, D. Glušac i M. Pjević (sva tri su advokati iz Banje Luke). Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je agentica gđa M. Mijić.
  • 3.
    Aplikanti su se žalili na neizvršenje konačnih i izvršnih presuda donesenih u njihovu korist.
  • 4.
    Dana 14. decembra 2006. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da o aplikaciji obavijesti Vladu. U skladu s odredbama člana 29 - 3 Konvencije, odlučeno je da se meritum i dopustivost aplikacije ispitaju istovremeno.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  • 5.
    Aplikanti su rođeni 1932., 1944. i 1942. godine. Gospoda Pejaković i Kusić žive u Bosni i Hercegovini, dok gđa Pejić živi u Belgiji.
  • 6.
    Prije raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) aplikanti su položili iznose u stranoj valuti na svoje bankovne račune kod tadašnje Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka (gospodin Pejaković), Jugobanke Sarajevo, Ekspozitura Gradiška (gospodin Kusić) i Jugobanke Sarajevo, Ekspozitura Brčko (gđa Pejić). U Bosni i Hercegovini, kao i u drugim državama nasljednicama SFRJ, za takvu štednju uobičajen je termin "stara" devizna štednja (za relevantne informacije vidjeti odluku u slučaju Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2005-...).
  • 7.
    Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da podignu svoja sredstva, aplikanti su pokrenuli sudske postupke tražeći povrat svoje cjelokupne "stare" devizne štednje i dospjelih kamata.
  • 8.
    Odlukom prvostepenog suda u Banjoj Luci, od 4. novembra 1999., Banjalučkoj banci (pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka) naloženo je da gospodinu Pejakoviću isplati 18.952,59 DEM9.691 eura na dan 4. novembra 1999., zatezne kamate od januara 1998. na navedeni iznos po stopi koja se primjenjuje u Njemačkoj na kratkoročne pologe, troškove u iznosu od 250 konvertibilnih maraka (BAM)128 eura na dan 4. novembra 1999. i zatezne kamate na zadnji navedeni iznos po zakonskoj stopi od dana donošenja presude. Presuda je postala pravosnažna 7. marta 2001. Dana 6. juna 2001. prvostepeni sud u Banjoj Luci donio je rješenje o izvršenju. Dana 18. januara 2002. dug po presudi postao je javni dug u skladu s članom 20. Zakona o početnom bilansu stanja iz 1998. godine.
  • 9.
    Odlukom prvostepenog suda Gradiška od 5. jula 2000., Kristal banci (pravni sljednik Jugobanke Sarajevo, Ekspozitura Gradiška) naloženo je da gospodinu Kusiću isplati iznos od 38.779,48 funti sterlinga (GBP)61.800 eura na dan 5.jula 2000., 5.758,18 US dolara (USD)6.052 eura na dan 5. jula 2000. i 193.609,28 australskih dolara (AUD)121.896 eura na dan 5. jula 2000., zatezne kamate na gore navedene iznose po godišnjoj stopi od 9% počev od 29. januara 1993., kao i troškove postupka u iznosu od 6.500 BAM3.323 eura na dan 5. jula 2000.. Presuda je postala pravosnažna 8. septembra 2002. Dana 28. marta 2001. prvostepeni sud u Gradiški donio je rješenje o izvršenju. Dana 17. aprila 2002. dug po presudi postao je javni dug u skladu s članom 20. Zakona o početnom bilansu stanja iz 1998. godine.
  • 10.
    Odlukom prvostepenog suda u Banjoj Luci od 28. maja 2001., naloženo je Kristal banci (pravni sljednik Jugobanke Sarajevo, Ekspozitura Brčko) da gospođi Pejić isplati 227.445,47 DEM116.291 eura na dan 28. maja 2001., 3.964,17 USD4.612 eura na dan 28. maja 2001., 1.765,11 holandskih guldena801 eura na dan 28. maja 2001. i 13.735,84 francuskih franaka2.094 eura na dan 28. maja 2001., zatezne kamate na gornje iznose po stopi koja se primjenjivala na kratkoročne depozite počev od 1. januara 1998. do 5. augusta 1999., a dalje po zakonskoj stopi, kao i troškove postupka u iznosu od BAM 4.3602.229 eura na dan 28. maja 2001. i zatezne kamate na taj iznos po zakonskoj stopi od dana donošenja presude. Presuda je postala pravosnažna 28. jula 2001. Dana 19. oktobra 2001. prvostepeni sud u Banjoj Luci donio je rješenje o izvršenju. Dana 17. aprila 2002. dug po presudi postao je javni dug u skladu s članom 20. Zakona o početnom bilansu stanja iz 1998.
  • 11.
    Dana 14. decembra 2001., 29. maja 2002. i 17. februara 2004. gospodin Kusić pretvorio je dio svoje ušteđevine (26.435,35 AUD15.367 eura na dan 14. decembra 2001., 5.903,99 AUD3.572 eura na dan 29. maja 2002. i 1.536,40 GBP2.275 eura na dan 17. februara 2004.) u privatizacijske vaučere u skladu s članom 19. starog Zakona o privatizaciji preduzeća iz 1998. Kasnije je ove vaučere prodao na sekundarnom tržištu. Cijena koju je pri tome postigao nije naznačena.
  • 12.
    Dana 24. januara 2002. i 7. augusta 2002. gospodin Pejaković pretvorio je dio svoje ušteđevine (ukupno 810 eura) u privatizacijske vaučere u skladu s članom 19. starog Zakona o privatizaciji preduzeća iz 1998. Kada je kasnije otkupljivao stan u državnom vlasništvu, aplikant je platio cijenu umanjenu za nominalni iznos vrijednosti ovih vaučera u skladu s članom 33. Zakona o privatizaciji stanova iz 2000. godine.
  • 13.
    Dana 15. aprila 2006. Zakon o staroj deviznoj štednji stupio je na snagu (Zakon iz 2006.). Raniji član 27. Zakona iz 2006., koji je bio na snazi do 27. septembra 2007., uveo je efektivne izmjene u odnosu na iznose koje su dosudili domaći sudovi: npr. kamate koje dospijevaju od 1. januara 1992. moraju se iznova izračunati po godišnjoj stopi od 0,5% umjesto znatno viših kamatnih stopa koje su odredili domaći sudovi.
  • 14.
    Dana 5. jula 2006. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (Komisija za ljudska prava) odbila je aplikaciju koju je podnio gospodin Kusić (zajedno sa ostalima koje je podnio jedan broj "starih" deviznih štediša), navodeći da je taj problem riješen nakon stupanja na snagu Zakona iz 2006.
  • 15.
    Čini se da predmetne presude još uvijek nisu izvršene.

II. RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA

  • 16.
    Relevantno pravo i praksa prikazani su u odluci o dopustivosti u predmetu Jeličić (gore navedeno), Suljagić v. Bosna i Hercegovina ((odluka), br. 27912/02, od 20. juna 2006.) i presudi u predmetu Jeličić v. Bosna i Hercegovina (br. 41183/02, ECHR 2006-...).
  • 17.
    Nakon presude u predmetu Jeličić (gore citirane), član 27. Zakona iz 2006. izmijenjen je. On sada glasi:

"Sudovi će sve svoje izvršne presude kojima se nalaže isplata "stare" devizne štednje slati ili Ministarstvu finansija Federacije Bosne i Hercegovine ili Ministarstvu finansija Republike Srpske ili Direkciji za finansije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine."

PRAVO

  • 18.
    Aplikanti su se žalili na neizvršenja konačnih i izvršnih presuda u njihovu korist. Sud je ispitao njihove žalbe u skladu s članom 6. Konvencije i članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Član 6., u svom relevantnom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."

Član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni".

I. DOPUSTIVOST

  • 19.
    Vlada smatra da smatra da su žalbe gosp. Pejakovića i gđe Pejić nedopustive zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, jer se nisu žalili Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (Ustavni sud). Vlada se poziva na stavove Suda da apelacija Ustavnom sudu, u principu, predstavlja efikasan pravni lijek za prigovor zbog neizvršenja presuda (vidjeti Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br.13628/03, od 16. maja 2006., i Lukić protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 34379/03, od 9. januara 2007.).
  • 20.
    Aplikanti osporavaju primjenu tog principa na presude koje nalažu isplatu "stare" devizne štednje s obrazloženjem da su predmet posebnog pravnog režima.
  • 21.
    Opći principi koji se odnose na iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova prikazani su u predmetu Mirazović (gore nevedeno).
  • 22.
    Imajući u vidu da Vlada nije uspjela osigurati nijedan primjer slučaja u kojem je neko lice u sličnoj situaciji ishodovalo zaštitu prava od Ustavnog suda, kao i nedavni, neuspješni pokušaj gospodina Kusića da ostvari pravnu zaštitu od Komisije za ljudska prava, koja je institucionalno bliska Ustavnom sudu, Sud se slaže s aplikantima da predmetni pravni lijek nije ponudio nikakve opravdane izglede za uspjeh u posebnim okolnostima predmetnog slučaja.
  • 23.
    Prema tome, gosp. Pejaković i gđa Pejić nisu u obavezi koristiti taj pravni lijek, a prigovor Vlade je odbijen.
  • 24.
    Sud smatra da žalbe aplikanata povlače pitanja pravne prirode koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma. Nisu utvrđene nikakve osnove za proglašavanje aplikacija nedopustivim. Stoga, Sud ove žalbe proglašava dopustivim. U skladu sa svojom odlukom da primijeni član 29. paragraf 3 Konvencije (vidi paragraf 4 gore), Sud će odmah razmatrati i meritum ovih žalbi.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6.1 KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  • 25.
    Aplikanti tvrde da princip vladavine prava, na čije poštivanje se Bosna i Hercegovina obavezala kada je ratificirala Konvenciju, zahtijeva izvršenje svake pojedinačne presude. Oni, nadalje, tvrde da je Bosna i Hercegovina, zajedno sa ostalim državama nasljednicama, naslijedila značajnu imovinu od bivše SFRJ prema Sporazumu o pitanjima sukcesije od 2001. godine: npr. Bosna i Hercegovina primila je samo od Banke za međunarodna poravnanja iznos koji odgovara iznosu od 156.011.373,15 BAM u 2002. godini (vidjeti Zakon o namjeni i korištenju dijela imovine koju je Bosna i Hercegovina dobila po Sporazumu o pitanjima sukcesije; objavljen u ''Službenom glasniku BiH'', br. 11/02, od 30. maja 2002.). Oni su zaključili da finansijski problemi Bosne i Hercegovine nisu tako ozbiljni kao što Vlada sugerira. Oni, uistinu, optužuju Vladu da slabo upravlja javnim sektorom i da je pod uticajem uskih privatnih interesa.
  • 26.
    Vlada priznaje da je raniji član 27. Zakona iz 2006. ograničavao pristup aplikanata sudu, tvrdeći istovremeno da su ograničenja težila ostvarivanju legitimnih ciljeva (naime, makroekonomskoj stabilnosti i finansijskoj održivosti Bosne i Hercegovine) i da su bila izbalansirana. Vlada se, zatim, bavila općom situacijom "stare" devizne štednje. I na kraju, Vlada je tvrdila da se nakon sudske presude u predmetu Jeličić (vidi gore) došlo do saznanja da bi broj presuda kojima se nalaže isplata "stare" devizne štednje mogao dostići cifru od 200, a ne kako se ranije vjerovalo 10 do 20 presuda. Vlada tvrdi da javni dug koji proizilazi iz ovih presuda prelazi iznos od 100.000.000 BAM.
  • 27.
    Sud napominje da je predmetni slučaj gotovo identičan slučaju Jeličić (gore citiran) u kojem je Sud ustanovio kršenje člana 6. Konvencije kao i kršenje člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Istina je da je član 27. Zakona iz 2006. nedavno izmijenjen i da bi to konačno moglo dovesti do potpunog izvršavanja presuda o kojima je riječ. Ipak, izgleda da se to još uvijek nije dogodilo. Nadalje, iako nema sumnje da javni dug na koji se Vlada poziva predstavlja značajan teret za državu, Vlada nije uspjela dokazati svoju tvrdnju da bi izvršenje presuda koje nalažu isplatu "stare" devizne štednje (kao u predmetnom slučaju) zaista ugrozilo makroekonomsku stabilnost i finansijsku održivost Bosne i Hercegovine. Zbog svega toga, Sud ne vidi razloga da odstupa od svoje dobro utvrđene sudske prakse po kojoj se ne dozvoljava nekoj državi da nedostatak finansijskih sredstava koristi kao izgovor za neisplaćivanje duga po presudi (vidjeti Jeličić, gore naveden, paragraf 39). Ostali argumenti Vlade su ili već odbijeni u predmetu Jeličić (gore naveden, paragrafi 41 i 44) ili su, nakon izmjene člana 27. Zakona iz 2006., postali diskutabilni.

Prema tome, došlo je do povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  • 28.
    Član 41. Konvencije propisuje:

"Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani."

A. Odšteta

  • 29.
    U pogledu materijalne štete, aplikanti su tražili isplatu iznosa po presudi. Pored toga, tražili su 4.000 eura, 10.000 eura i 10.000 eura na ime naknade za nematerijalnu štetu.
  • 30.
    Vlada je smatrala da iznose pretvorene u privatizacijske vaučere treba oduzeti kao i u predmetu Jeličić (gore navedeno, paragraf 53). Nadalje, Vlada je smatrala da su iznosi koji su traženi na ime naknade nematerijalne štete previsoki.
  • 31.
    Sud ponavlja da je najprihvatljiviji način naknade u vezi s kršenjem člana 6. onaj koji aplikantima, na najbolji mogući način, osigurava vraćanje u stanje u kojem bi se aplikanti nalazili da nije došlo do kršenja člana 6. (vidjeti Jeličić, gore u tekstu, paragraf 53). Sud smatra da se ovaj princip može primijeniti u predmetnom slučaju, s obzirom na ustanovljeno kršenje. Stoga Sud smatra da Vlada treba isplatiti iznose koje su dosudili domaći sudovi.
  • 32.
    U slučaju gospodina Pejakovića dosuđeni iznos sastoji se od glavnog duga (u iznosu od 9.691 eura), zateznih kamata na pomenuti iznos, po stopi i za vremenski period koji su odredili domaći sudovi (1.602 eura), troškova postupka (128 eura) i zateznih kamata na posljednji pomenuti iznos po zakonskoj stopi za period koji su odredili domaći sudovi (128 eura). Iznos od 810 eura treba oduzeti jer je investiran u privatizacijski proces (vidi tačku 12. gore). Prema tome, gospodin Pejaković treba da primi 10.739 eura ukupno plus porezi koji mogu biti određeni na taj iznos.
  • 33.
    U slučaju gospodina Kusića dosuđeni iznos sastoji se od glavnog duga (iznos od 189.748 eura), zateznih kamata na taj iznos po stopi i za vremenski period koji su odredili domaći sudovi (246.745 eura) i troškova postupka (3.323 eura). Što se tiče iznosa koji treba oduzeti, Sud napominje da je aplikant pretvorio dio svoje ušteđevine (ukupno 21.213 eura) u privatizacijske vaučere koje je zatim prodao po nepoznatoj cijeni na sekundarnom tržištu (vidjeti tačku 11. gore u tekstu). Imajući u vidu tadašnju stopu za prodaju vaučera (vidjeti odluke Doma za ljudska prava br. CH/98/420, CH/00/5893, CH/02/9315 i CH/02/9852, od 4. septembra 2003., paragraf 159), pretpostavlja se da je aplikant primio 60% od nominalne vrijednosti svojih privatizacijskih vaučera. Shodno tome, iznos od 12.728 eura treba oduzeti (vidjeti Jeličić, paragraf 54).
  • 34.
    Što se tiče gospođe Pejić, dosuđeni iznos sastoji se od osnovnog iznosa duga (123.798 eura), zateznih kamata na taj iznos po stopi i za vremenski period koji su odredili domaći sudovi (130.753 eura), troškova postupka (2.229 eura) i zateznih kamata na taj iznos po zakonskoj stopi za period određenoj od strane domaćih sudova (2.229 eura). Čini se da aplikantica nije pretvarala nijedan dio svoje ušteđevine u privatizacijske vaučere. Prema tome, gospođa Pejić treba da primi 259.009 eura ukupno plus iznos na ime poreza koji mogu biti određeni na ovaj iznos.
  • 35.
    U vezi s nematerijalnom štetom, Sud prihvata činjenicu da su aplikanti pretrpjeli teškoće, brige i frustracije zbog propuštanja države da izvrši presude koje su donesene u njihovu korist. Bazirajući svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, kako to traži član 41. Konvencije, Sud dosuđuje po 4.000 eura svakom od aplikanata po ovoj stavci, plus svi porezi koji mogu biti određeni na ovaj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  • 36.
    Gospođa Pejić također je tražila iznos ekvivalentan iznosu od 2.550 eura na ime sudskih troškova i izdataka.
  • 37.
    Vlada se nije složila sa iznosom koji je aplikantica tražila.
  • 38.
    Sud napominje da je gđa Pejić imala pravnu pomoć prema pravilima Suda koja se odnose na pravnu pomoć u iznosu od 850 eura. Ona nije dostavila dokaze, kao što su računi i iznosi po stavkama za dodatne troškove koji su nastali. Stoga, Sud odbija njen zahtjev.

C. Zatezne kamate

  • 39.
    Sud smatra prikladnim da se zatezne kamate računaju na bazi najniže kreditne stope kod Evropske centralne banke na koju se dodaje 3% (tri posto).

IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  • 1.
    Odlučuje da spoji aplikacije;
  • 2.
    Proglašava aplikacije dopustivim;
  • 3.
    Presuđuje da postoji kršenje člana 6. Konvencije;
  • 4.
    Presuđuje da postoji kršenje člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;
  • 5.
    Presuđuje

(a) da tužena država treba gospodinu Pejakoviću da isplati, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu s članom 44. stavom 2. Konvencije, sljedeće iznose pretvorene u konvertibilne marke po stopi koja se primjenjuje na dan isplate:

(i) 10.739 eura (desethiljadasedamstotinatridesetdevet eura) na ime materijalne štete;

(ii) 4.000 eura (četirihiljade eura) na ime nematerijalne štete; i

(iii) svi porezi koji mogu biti obračunati na gore navedene iznose;

(b) da tužena država treba gospodinu Kusiću da isplati, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu s članom 44. stavom 2. Konvencije, sljedeće iznose pretvorene u konvertibilne marke po stopi koja se primjenjuje na dan isplate:

(i) 427.088 eura (četiristotinedvadestsedamhiljadaiosamdesetosam eura) na ime materijalne štete;

(ii) 4.000 eura (četirihiljade eura) na ime nematerijalne štete; i

(iii) svi porezi koji mogu biti obračunati na gore navedene iznose;

(c) da tužena država treba gospođi Pejić da isplati, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu s članom 44. stavom 2. Konvencije, sljedeće iznose pretvorene u konvertibilne marke po stopi koja se primjenjuje na dan isplate:

(i) 259.009 eura (dvijestotinepedestdevethiljadaidevet eura) na ime materijalne štete;

(ii) 4.000 eura (četirihiljade eura) na ime nematerijalne štete; i

(iii) svi porezi koji mogu biti obračunati na gore navedene iznose;

(d) da će se nakon isteka perioda od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati kamata po viđenju na navedene iznose po stopi jednakoj najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za period neizmirenja uvećana za 3%;

  • 6.
    Odbija preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu nadoknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi 18. decembra 2007., u skladu s pravilom 77. stavom 2. i 3. Pravila Suda.

Registrar

T.L. EARLY

Predsjednik

Nicolas BRATZA