Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1255/06, rješavajući apelaciju Mahmuta Smailhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Mahmuta Smailhodžića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine.

Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Čapljini broj P-256/03 od 10. septembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mahmut Smailhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 24. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. maja 2006. godine i 8. juna 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od učesnika u postupku, Elektroprivrede HZ HB d.o.o. Mostar, Direkcije za prijenos električne energije u Mostaru (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 4. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. augusta 2006. godine, tužena 17. jula 2006, godine, dok Vrhovni i Općinski sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužene su dostavljeni apelantu 8. februara 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-256/03 od 10. septembra 2004. godine tužena je obavezana da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojem je on nositelj stanarskog prava, a kojim tužena prodaje, a apelant kupuje, stan koji se nalazi u Čapljini, u ulici Tasovčići broj 55, ulaz I, sprat I, stan broj 55. Presudom je utvrđeno da će cijena stana koji je predmet ugovora, a iznosi 16.128, 00 KM, biti plaćena certifikatima u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora, sve u roku od 15 dana, a u suprotnom će ova presuda zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i predstavljati osnovu za uknjižbu u zemljišnim knjigama sa tuženog na ime apelanta, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Tužena je dužna apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.681,34 KM.
  • 7.
    Na osnovu utvrđenih činjenica i provedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio, kao nesporno, da je apelant 1977. godine sa F.R zaključio ugovor o zamjeni stanova, te da predmetni stan nije imao svojstvo službenog stana, kao i da je tužena dala svoju saglasnost na navedeni ugovor o zamjeni u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima. Općinski sud je utvrdio da je nužno za karakter službenog stana da se to svojstvo stana kao "službenog" utvrdi općim aktom ili drugim aktom davaoca stana na korištenje, što tuženi u toku postupka nije uspio dokazati niti je predlagao izvođenje dokaza na tu okolnost. Isto tako, sud je utvrdio da je apelant stan koji je napustio za vrijeme rata vratio u posjed 1. augusta 2003. godine na osnovu Odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana punih 16 godina.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine, žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je apelant postao korisnik spornog stana ugovorom o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine zaključenim sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, istovremeno ustupivši svoj stan u Sarajevu osobi sa kojom je zaključio ugovor o zamjeni. Nadalje, u obrazloženju drugostepene presude se navodi da sporni stan nije mogao biti predmet otkupa, a što proističe iz klauzule na posljednjoj strani ugovora u kojoj stoji da se radi o tzv. "službenom stanu". Stavom 3. člana 4. Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98 i 19/99) je izričito utvrđeno da se stanovi, vezani za vršenje službene dužnosti, ne smatraju stanom u smislu ovog zakona. Prema tome, takvi stanovi se nisu mogli niti mijenjati niti otkupljivati. Tužena nije mogla dati saglasnost za zamjenu takvog službenog stana, jer je to protivno odredbama člana 32. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te je navedeni ugovor o zamjeni stana ništav (član 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Stavom 2. člana 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) je također utvrđeno da se stanovi koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti ne smatraju stanom u smislu ovog zakona, pa prema tome ne mogu biti predmet otkupa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su osporene odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda rezultat nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. On navodi da je ugovorom o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine zaključenim sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Apelant smatra da sporni stan nije imao karakter "službenog stana", pa je stanarsko pravo koje je uživao raniji korisnik moglo biti preneseno na njega, što je i učinjeno. S druge strane, tužena nije, što je i sama navodila tokom prvostepenog postupka, u toku rasprave ponudila dokaze da se radi o službenom stanu. Stan je apelant koristio punih 16 godina, pa mu se, u skladu sa odredbama člana 49. Zakona o stambenim odnosima, i ne može otkazati ugovor o korištenju stana.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da je ovaj sud donio i Presudu broj 007-0-Gž-06-000095, prilikom čijeg donošenja je imao u vidu dokaz koji nije prezentiran u apelantovom predmetu, a to je Odluka tužene broj 599/02 od 12. februara 1992. godine o skidanju četiri stana, među kojima je i predmetni stan, sa evidencije službenih stanova. Oni su pretvoreni u stanove za rješavanje stambenih potreba zaposlenika. S obzirom da se radi o dvije suprotne odluke o istovjetnim predmetima, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud donese pravilnu odluku imajući u vidu i ove navode.
  • 11.
    U odgovoru na apelaciju tužene se navodi da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda pravilne i utemeljene na činjenici da je na samom ugovoru o zamjeni stanova utvrđeno da se radi o službenim stanovima. U odluci Komisije CRPC-a stoji da je apelant bio u posjedu stana, a ne nosilac stanarskog prava. Tuženoj, kako se navodi u odgovoru na apelaciju, nije poznato da su njeni organi uprave donijeli ikad odluku da se predmetni stanovi, uključujući i apelantov, skinu sa evidencije službenih stanova. Tužena predlaže da se apelacija, zbog toga što ne postoji povreda apelantovih ustavnih prava, odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89), koji je preuzet kao Zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 11/98 i 38/98, 12/99 i 19/99), relevantne odredbe glase:

"Član 4.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

Š...Ć

  • 3)
    stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama, i sl., stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i sl., stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i sl. Š...Ć

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan."

  • 13.
    Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01)

"Član 5.

Odredbe ovog zakona ne odnose se na prodaju stanova:

  • 2.
    koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti."

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant osporava navedenu Presudu Vrhovnog suda broj Rev-675/05 od 28. februara 2006. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Gž-987/04 od 7. aprila 2005. godine, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 19.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede navedenog apelantovog prava, Ustavni sud najprije mora utvrditi je li apelant titular prava koja spadaju u obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora utvrđivanje ispunjava li apelant uvjete za zaključenje ugovora o otkupu stana i ima li opravdana očekivanja da bi, zaključivanjem tog ugovora, stekao imovinu, proizlazi da je apelant, kao korisnik predmetnog stana, nosilac prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji imaju određenu imovinsku odnosno ekonomsku vrijednost, prema tome imovinu, u smislu značenja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99).
  • 20.
    Pojam "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana, za koje apelant tvrdi da mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja njegovo legitimno očekivanje da u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekne pravo vlasništva na spornom stanu otkupom, te stoga predstavlja imovinu u smislu značenja odredaba Evropske konvencije i uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
  • 22.
    Apelant nije posebno obrazložio kršenje prava na imovinu, niti se konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo tako što su se Kantonalni i Vrhovni sud umiješali u njegovu imovinu i što su ga na proizvoljan način lišili njegovog prava da zaključenjem ugovora o otkupu stekne pravo vlasništva na spornom stanu.
  • 23.
    Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojim se apelantu osporava pravo na zaključenje ugovora o otkupu stana, jer je navodno "službeni", nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje apelanta njegovog prava da na spornom stanu stekne pravo vlasništva, što predstavlja legitimno očekivanje u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 24.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanta stanarskog prava odnosno imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa načelom proporcionalnosti.
  • 25.
    Evropski sud za ljudska prava razlikuje tzv. formalno i de facto lišavanje prava vlasništva. Pod formalnim lišavanjem prava imovine podrazumijeva se oduzimanje imovine na osnovu akta zakonodavne, izvršne odnosno sudske vlasti ili, pak, akta privatnopravnog karaktera koji ima za posljedicu da se gasi pravo titulara imovine, a da se na istom predmetu imovine uspostavlja vlasništvo države ili drugih lica privatnog prava. Za lišavanje prava vlasništva nije i nužno da je država već preuzela i posjed stvari. U formalne oblike lišavanja prava vlasništva spadaju npr. nacionalizacija, konfiskacija ili eksproprijacija bez naknade. S druge strane, de facto lišavanje prava vlasništva ne počiva ni na kakvom formalnom pravnom aktu, bilo općem ili pojedinačnom. Ono postoji kada država preduzima mjere koje imaju za posljedicu da je titular prava de facto lišen mogućnosti da uživa svoje pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tako da je, u dejstvima, formalno i de facto lišavanje prava imovine izjednačeno. S druge strane, pravo na imovinu je ograničeno kada se njen titular ometa ili sprečava u vršenju ovog prava. Do lišavanja ili ograničavanja prava na imovinu može da dođe samo kada je to predviđeno zakonom i kad se to čini u javnom odnosno općem interesu. U oba slučaja se radi o zahvatima u pravo na imovinu pojedinca koje država pravda ostvarivanjem legitimnih političkih ili privrednih odnosno socijalnih ciljeva. Ovakvi javni interesi su ujedno i opći jer služe zadovoljavanju potreba čitavog društva ili pak realizaciji pravnopolitičkih ciljeva od kojih dobrobit imaju svi članovi društva.
  • 26.
    Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud u konkretnom slučaju, prije svega, konstatuje da je u toku postupka utvrđeno, a što je i obrazloženo prvostepenom presudom, da tužena nikad nije u toku postupka predočila dokaz da je samoupravnim sporazumom ili općim aktom davaoca stana na korištenje utvrđeno svojstvo predmetnog stana kao službenog u smislu odredbe stava 3. člana 4. Zakona o stambenim odnosima. Iz tih razloga, uglavnom, predmetni stan po mišljenju prvostepenog suda i nije mogao biti izuzet od otkupa samo na osnovu navoda tužene strane pred sudom da se radi o službenom stanu, jer tužena, a što je neophodan pravni uvjet definisanja karaktera službenog stana, nije u toku vođenja parničnog postupka imala i prezentirala formalnu odluku o tome da je predmetni stan utvrđen kao službeni. Da bi neki stan bio smatran službenim, pa dakle time i izuzet od otkupa, neophodno je ispunjenje i formalnog uvjeta da upravni organi davaoca stana na korištenje donesu odluku da se neki stan proglašava službenim, kako i nalaže član 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, što tužena nije mogla da dokaže da je učinila. Iz tih razloga, predmetni stan je morao da bude tretiran kao stan čiji nosilac stanarskog prava ima pravo na otkup, što je prvostepenom presudom i utvrđeno.
  • 27.
    Nadalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalni i Vrhovni sud nisu prihvatili činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, iz čega je proistekla i proizvoljna primjena materijalnog prava, kojom je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, za koju je on opravdano očekivao da će je steći. Stanarsko pravo na spornom stanu, koje se smatra imovinom, apelant je stekao zaključivanjem ugovora o zamjeni stanova od 29. jula 1977. godine sa F.R., odnosno na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 1548/77 od 5. oktobra 1977. godine, istovremeno ustupivši svoj stan u Sarajevu osobi sa kojom je zaključio ugovor o zamjeni. Činjenica je da je apelant, kao izbjeglica, predmetni stan vratio u posjed 1. augusta 2003. godine, pa je zaključkom Odjela za opću upravu i kulturu Općine Čapljina, broj 02-372-341/1 o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a od 4. marta 2003. godine, apelantu potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana. U nedostatku formalne odluke upravnih organa tužene, ovi se pojedinačni akti o zamjeni i povratu imovine imaju smatrati kao odluke koje se odnose na stan nad kojim je postojalo stanarsko pravo sa zakonskom mogućnošću otkupa, pa se drukčije odlučenje Kantonalnog i Vrhovnog suda ukazuje kao nepravilno i neutemeljeno.
  • 28.
    Dakle, kako je već i ranije navedeno, država ne može lišiti apelanta prava na imovinu osim pod uvjetima propisanim zakonom. U konkretnom slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su proizvoljno primijenili odredbe člana 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano, između ostalog, da službeni stan mora posebnim aktom odnosno odlukom proglasiti za službeni stan davalac stana na korištenje, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao imati takav status. Ustavni sud podsjeća da je u postupcima pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da tuženi nije mogao prezentirati akt kojim su predmetni i susjedni stanovi proglašeni za službene stanove. Stoga, Ustavni sud nalazi da donošenje osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda predstavlja akte kojim su proizvoljno protumačene navedene zakonske odredbe. Dakle, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih presuda nisu vodili dovoljno računa o činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud, što je dovelo do proizvoljnosti u primjeni odredaba materijalnog zakona.
  • 29.
    Prema navedenom, presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojima se ukida prvostepena presuda kojom je tužena dužna kao prodavatelj sa apelantom, kao nositeljem stanarskog prava, zaključiti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, povrijeđeno je njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na poštivanje doma

  • 30.
    Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Donošenjem presuda kojima mu se osporava pravo na otkup stana za koji je utvrđeno da nije službeni povrijeđeno je apelantovo pravo na imovinu, jer su sudske odluke kojima je to pravo osporeno donesene proizvoljnom primjenom materijalnog prava, s obzirom da upravni organi davaoca stana na korištenje nisu nikad donijeli formalnu odluku da se stan proglasi službenim, u skladu sa članom 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.