USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1805/09, rješavajući apelaciju Zlatana Dizdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatana Dizdarevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 108 od 31. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 207 od 18. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000-301 od 30. novembra 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.Zlatan Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 9. juna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 108 od 31. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 207 od 18. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06-000-301 od 30. novembra 2006. godine. Apelant je 9. februara 2012. godine podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno iseljenje apelanta, zakazano za 5. mart 2012. godine iz stana u Doboju, Ulica svetog Save broj 51 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku Mare Rakić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kao i od Fonda zdravstvenog osiguranja RS Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond), zatraženo je 10. septembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovorio 1. oktobra 2009. godine, Okružni i Osnovni sud su 22. septembra 2009. godine dostavili odgovor na apelaciju, a učesnici u postupku su odgovor na apelaciju dostavili 29. septembra 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te tužiteljice i Fonda kao učesnika u postupku, poslati su apelantu 1. februara 2010. godine. Međutim, preporučena poštanska pošiljka je vraćena s naznakom poštanskog dostavljača da je "imenovani nepoznat na naznačenoj adresi". S obzirom na navedeno Ustavni sud je, na osnovu člana 78. Pravila Ustavnog suda, dostavu odgovora apelantu izvršio stavljanjem pismena s odgovorima na oglasnu ploču suda 5. marta 2012. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000-301 od 30. novembra 2006. godine u parničnom postupku između tužiteljice Mare Rakić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), umješača na strani tužiteljice Fonda (kao vlasnika i davaoca stana na korištenje) i apelanta kao tuženog- protutužitelja djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca Sabita Dizdarevića, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa samim tim na njemu nije ni stekao stanarsko pravo. Dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da joj apelant predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje odbijen je kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je bio član porodičnog domaćinstva svoga oca i da mu pripada pravo da nakon njegove smrti nastavi s korištenjem predmetnog stana, te da je apsolutno ništav ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između tužiteljice i Fonda, ovjeren kod Osnovnog suda 26. decembra 2001. godine, da on ne proizvodi pravno dejstvo i da se briše iz knjige uloženih ugovora o otkupu stanova, te da mu se naknade troškovi parničnog postupka.
- 7.U provedenom postupku Osnovni sud je utvrdio da je apelantove prednik, njegov otac, bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je umro 31. januara 1992. godine. Dalje je utvrđeno da se nakon smrti svoga oca apelant obraćao, u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, stambenom preduzeću u Doboju sa zahtjevom za prenos stanarskog prava, ali da vlasnik stana Fond (dopisom stambenom preduzeću od 24. februara 1992. godine) nije dao traženu saglasnost, budući da je utvrdio da je apelant duži vremenski period živio i radio u Beogradu sa svojom suprugom i da je povremeno dolazio kod svojih roditelja, te da iz tih razloga nije stekao zakonske uslove za prenos stanarskog prava na svoje ime. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da apelant nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem nakon što je počeo da studira u Beogradu, da je 1979. godine odjavio prebivalište iz Doboja i da se prijavio u Beogradu, da je nakon završetka studija nastavio da živi i radi u Beogradu, gdje je zasnovao bračnu zajednicu. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelant 1989. godine odjavio svoje prebivalište u Beogradu i ponovo se prijavio u Doboju na adresi predmetnog stana, da bi 1994. godine odjavio prebivalište u Doboju i prijavio se u Beogradu. Iz izjava svjedoka S.D., D.S. i R.D. Osnovni sud je utvrdio da je apelant odmah poslije očeve smrti napustio predmetni stan, jer su spomenuti svjedoci izjavili da su tokom 1992. godine obilazili sporni stan, koji je bio napušten, a kasnije su useljena druga lica. Osnovni sud je smatrao da je utvrđeno da apelant poslije očeve smrti nije nastavio da koristi predmetni stan, da ga je zaključao i da u njega nije dolazio ni do izbijanja ratnih dejstava na tom području. Iz izjave svjedokinje R.J. Osnovni sud je utvrdio da je apelant samo povremeno dolazio u predmetni stan u posjetu svojim roditeljima, a nakon što mu se otac razbolio apelant je češće boravio s ocem. Osnovni sud je dalje naveo da iz izjava svjedoka Š.S., F.K., M.I. i J.A. nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je apelant nakon odlaska u Beograd, završenih studija i zasnivanja bračne zajednice. nastavio i dalje da živi u trajnoj ekonomskoj zajednici sa svojim ocem, kako je predviđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima. Iz navedenih razloga izjave spomenutih svjedoka, kako je naveo Osnovni sud, djelimično su prihvaćene samo u utvrđenim nespornim činjenicama. Osnovni sud je također utvrdio da apelant ni poslije povratka u predmetni stan (zapisnik o primopredaji stana sačinjen je 29. augusta 2002. godine), koji je provelo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Odsjek Doboj u postupku izvršenja Odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (CRPC) od 22. januara 2002. godine (kojom je utvrđeno da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu), nije neprekidno koristio stan jer ga je izdavao trećim licima. Osnovni sud je zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao, a kako je to predviđeno odredbom člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je bio član porodičnog domaćinstva u spornom stanu na kome je njegov otac bio nosilac stanarskog prava, pa time nije ni stekao stanarsko pravo. Osnovni sud je odbio kao neosnovan dio tužiteljicinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj apelant predmetni stan preda u posjed, jer je utvrđeno da tužiteljica svoj zahtjev u tom pogledu nije utemeljila na odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojim je utvrđeno da samo vlasnik može tražiti predaju u posjed nekretnine, a tužiteljica je prethodno preciziranim tužbenim zahtjevom odustala od utvrđivanja njenog vlasništva na predmetnom stanu.
- 8.Osnovni sud je naveo da je odbio apelantov protutužbeni zahtjev da sud utvrdi da je bio član porodičnog domaćinstva, zbog toga što je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca. Pošto je utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, Osnovni sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije bio aktivno legitimisan za isticanje dijela protutužbenog zahtjeva da se poništi ugovor o otkupu stana zaključen između tužiteljice i Fonda. Pored toga, Osnovni sud je cijenio i činjenicu da je kod tog suda u toku postupak za poništenje predmetnog ugovora po tužbi Republičkog javnog pravobranilaštva –Doboj protiv tužiteljice i da nije okončan.
- 9.Apelant i tužiteljica su se žalili protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o žalbama, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-07-000 207 od 18. septembra 2007. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
- 10.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je neosnovana apelantova žalba kojom je osporio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen njegov protutužbeni zahtjev, kao i u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice. Dalje je navedeno da je iz utvrđenih i nespornih činjenica prvostepeni sud, i po ocjeni Okružnog suda, pravilno zaključio da apelant ni ranije a ni u vrijeme smrti svoga oca kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije bio član njegovog porodičnog domaćinstva, zbog čega su žalbeni razlozi koje je istakao u tom pravcu neosnovani. Na okolnosti apelantovog stanovanja u predmetnom stanu kao člana porodičnog domaćinstva i postojanja ekonomske zajednice (pogrešno je kao osnov sticanja ovog prava istaknuta i ekonomska zajednica s nosiocem stanarskog prava, jer apelant ne spada u lica koja po tom osnovu mogu steći svojstvo člana porodičnog domaćinstva, a niti je u toj zajednici živio u istom stanu duže od deset godina) i apelant i tužiteljica su predložili saslušanje većeg broja svjedoka iz čijih iskaza se može zaključiti da je apelant studirao, a kasnije se i zaposlio u Beogradu, da je tamo zasnovao porodicu, da je veoma često dolazio roditeljima ponekad i sedmično zbog čega je radio u smjenama da bi duže boravio u Doboju gdje je bio prijavljen od 1989. godine do 1994. godine, ali ne i da je sa svojim ocem trajno živio i stanovao u predmetnom stanu. Dakle, kako je naveo Okružni sud, za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva i po osnovu srodstva potrebno je da postoji trajna i neprekidna zajednica života u istom stanu s nosiocem stanarskog prava. Stoga, kako je utvrdio Okružni sud, apelant, iako sin nosioca stanarskog prava, nije stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svog oca jer nije stanovao neprekidno u stanu s njim nego je u Beogradu živio, radio i zasnovao svoju porodicu i samo povremeno dolazio u stan svoga oca. U svom iskazu pred prvostepenim sudom apelant navedeno nije negirao kada je izjavio da se 1989. godine ponovo prijavio na adresi predmetnog stana jer je bilo izgleda da dobije posao u Doboju, a kasnije kada se njegov otac razbolio počeo je češće dolaziti u Doboj jer je koristio svaki slobodan termin, radeći u smjenama i tako narađujući slobodne dane koje je provodio u Doboju, da bi se poslije toga ponovo vraćao u Beograd. Okružni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da apelant nije živio s ocem u Doboju i da nije bio član njegovog porodičnog domaćinstva ni prije a ni u vrijeme njegove smrti. Okružni sud je dalje istakao da nije sporno da se apelant brinuo o svojim roditeljima kako su to izjavili i saslušani svjedoci, ali samo pomaganje roditeljske zajednice nije osnov za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant u smislu člana 123. ZPP-a nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev.
- 11.Okružni sud je dalje naveo da je neosnovana žalba tužiteljice da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je njen zahtjev za predaju stana u posjed odbio kao neosnovan. Dalje je navedeno da je nesporna činjenica da se radi o napuštenom stanu i da je raniji nosilac stanarskog prava mogao podnijeti zahtjev za povrat svog stana sve do 19. aprila 2002. godine. Do tog datuma niko drugi, pa ni tužiteljica, nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu bez obzira što je zaključila ugovor o korištenju i otkupu stana. Okružni sud je istakao da je prilikom odlučivanja o osnovanosti tog zahtjeva prvostepeni sud trebao primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, a ne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Međutim, kako za poništenje ugovora o otkupu predmetnog stana teče parnica, time će se o pravnoj valjanosti navedenog ugovora raspraviti u toj parnici a što nije predmet tužbenog zahtjeva kojim se traži predaja predmetnog stana u posjed.
- 12.Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju o kojoj je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 118-0-Rev-07-001 108 od 31. marta 2009. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je reviziju djelimično usvojio i presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u pogledu odbijanja apelantovog protutužbenog zahtjeva da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu stana koji je ovjeren kod Osnovnog suda 26. decembra 2001. godine, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. Navedenom presudom revizija je u preostalom dijelu odbijena.
- 13.U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u provedenom postupku utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio apelantov otac od 1956. godine sve do njegove smrti u januaru 1992. godine, zatim da je predmetni stan bio napušten od 1992. godine do 1996. godine kada je Fond kao vlasnik i davalac stana na korištenje dodijelio predmetni stan tužiteljici na korištenje. Zatim je utvrđeno da je tužiteljica, na osnovu akta o dodjeli stana, zaključila ugovor o njegovom korištenju 15. maja 1996. godine, uselila u stan, otkupila ga na osnovu ugovora o otkupu s Fondom od 26. decembra 2001. godine i upisala se kao njegov vlasnik. Vrhovni sud je dalje istakao da je apelant ishodio odluku CRPC od 22. januara 2002. godine kojom je utvrđeno da je njegov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, da je u postupku izvršenja navedene odluke tužiteljica iseljena iz predmetnog stana 2003. godine, i da je stan predat apelantu. Dalje je navedeno da je apelant živio u predmetnom stanu sa svojim roditeljima sve do 1962. godine kada je otišao na studije u Beograd, zatim da se 1979. godine odjavio iz Doboja i prijavio za Beograd, da se poslije završetka studija zaposlio u Beogradu, oženio i stekao porodicu. Također je utvrđeno da se apelant 1989. godine odjavio iz Beograda i prijavio u Doboj, mada je i dalje radio u Beogradu, gdje mu je živjela porodica. Također je navedeno da je apelant bio upisan u spisak birača za 1991. godinu u Doboju, kao i u spisak članova porodičnog domaćinstva svoga oca za utrošak vode u predmetnom stanu. Dalje je utvrđeno da apelant od 1992. godine pa sve do predaje predmetnog stana u njegov posjed 2003. godine nije dolazio u stan, da se 1994. godine odjavio iz Doboja radi prijave u Beogradu, a nakon što mu je predat stan u posjed (2003. godine) ponovo se prijavio u Doboju, te da i u vrijeme donošenja presude apelant radi u Beogradu, gdje mu živi porodica. Vrhovni sud je zaključio da se utvrđenim činjenicama ne dovodi u pitanje utvrđenje nižestepenih sudova da apelant nije živio u predmetnom stanu sa svojim ocem u smislu njihovog zajedničkog trajnog življenja i stanovanja kako je propisano članom 6. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da to nije bilo moguće kod činjenice da apelant radi u Beogradu gdje mu živi porodica. U odnosu na apelantove navode u reviziji da je za odluku o tome da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca ili ne bio relevantan period od 1989. godine do 1. aprila 1992. godine, Vrhovni sud je smatrao da nisu osnovani, jer ni u tom periodu apelant nije koristio stan svog oca u smislu njihovog zajedničkog trajnog življenja u stanu s obzirom da je i tada radio u Beogradu gdje živi i njegova porodica. U odnosu na apelantove revizione navode da tužiteljica nije bila aktivno legitimisana da traži utvrđenje da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani budući da tužiteljici koja je upisana kao vlasnik predmetnog stana pripada aktivna legitimacija da postavi predmetni tužbeni zahtjev.
- 14.Vrhovni sud je u obrazloženju dalje naveo da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne u dijelu kojim je odbijen apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da utvrdi ništavost ugovora kojim je tužiteljica otkupila predmetni stan. Sama činjenica da je apelant sin ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu ukazuje da je apelant lice koje je zainteresirano da traži da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu predmetnog stana. Vrhovni sud je zaključio da je nepravilan stav nižestepenih sudova da apelant samo zato što je odbijen njegov protutužbeni zahtjev (da se utvrdi da je bio član porodičnog domaćinstva svog oca i da mu pripada pravo da koristi predmetni stan) nema aktivnu legitimaciju, odnosno pravni interes da traži da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu predmetnog stana. Vrhovni sud je iz navedenih razloga ukinuo drugostepenu presudu i u tom dijelu vratio predmet Okružnom sudu na ponovni postupak.
- 15.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je njegov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u kojem je živio i on zajedno sa roditeljima do odlaska u Beograd na studij, gdje je poslije studiranja ostao da živi, radi i gdje je zaključio brak. Dalje je naveo da je sa suprugom živio u stanu kod njenih roditelja sve do 1989. godine kada se ponovo vraća u Doboj i useljava se u stan svog oca. Svoje prebivalište u Doboju, na adresi predmetnog stana, prijavio je 1989. godine i izvadio sve lične dokumente. Pošto mu je otac bio teško bolestan dogovorio je s preduzećem u kojem je već radio dugi niz godina, takvo radno angažovanje da je sedam dana radio, a sedam dana je bio slobodan. Nakon očeve smrti ostao je da živi u predmetnom stanu sve do početka ratnih zbivanja u BiH, kada je morao napustiti Doboj, a svoje prebivalište iz Doboja je odjavio 1994. godine i ponovo se prijavio u Beogradu. Apelant je dalje istakao da ga je u postupku izvršenja odluke CRPC, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Doboj uvelo u posjed stana, te da se od 27. maja 2003. godine nalazi u njegovom posjedu. Budući da je prethodno u posjedu predmetnog stana bila tužiteljica koja ga je u međuvremenu i otkupila, ona je Osnovnom sudu podnijela tužbu kojom je tražila da sud utvrdi da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca u predmetnom stanu. Apelant smatra da Osnovni sud nije pravilno cijenio materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, i to naročito Uvjerenje CJB Doboj od 27. augusta 2002. godine u kojem je konstatirano da je apelant do 23. novembra 1994. godine bio prijavljen na adresi predmetnog stana, zatim izvještaj Federalnog zavoda za statistiku Sarajevo od 12. augusta 2003. godine prema kojem je apelant u aprilu 1991. godine prema popisu stanovništva bio upisan u Doboju na adresi predmetnog stana, kao i dopis Stanice policije u Beogradu od 17. maja 2002. godine u kojem je konstatirano da se apelant 1. februara 1989. godine odjavio iz Beograda za Doboj, a da se 1994. godine ponovo prijavio u Beogradu. Dalje je istakao da su saslušani svjedoci, koji su apelantove prve komšije, potvrdili da je apelant živio sa ocem i brinuo se o njemu, dok su svjedoci koji ne stanuju u blizini potvrdili suprotno. Apelant navodi da donošenje osporenih odluka za njega znači gubitak njegovog jedinog doma, budući da je vlasnik stana Fond već pokrenuo parnični postupak (predmet broj 85 0 P 000 276 08 P) radi apelantovog iseljenja iz predmetnog stana. Dalje smatra da tužiteljica nije bila aktivno legitimisana za podnošenje tužbe, kao i da je pogrešno primijenjen član 6. Zakona o stambenim odnosima, jer je on useljenjem u stan svoga oca stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva. Također je istakao da mu je povrijeđeno pravo na povratak u mjesto gdje je živio prije početka ratnih sukoba, koje je zagarantirano Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH.
- 16.Apelant je uz zahtjev za izdavanje privremene mjere dostavio Zaključak Osnovnog suda broj 85 0 I 02041631 I od 30. januara 2012. godine koji je donesen na osnovu izvršnog i pravosnažnog rješenja o izvršenju tog suda od 18. februara 2011. godine koje je doneseno u drugom postupku radi iseljenja apelanta iz predmetnog stana. Navedenim zaključkom obaviještene su stranke u postupku (tražilac izvršenja Fond i apelant kao izvršenik, nastanjen u Novom Beogradu, ul. Arsenija Čarnojevića 201) i sudska policija da je ispražnjenje i predaja predmetnog stana u posjed tražiocu izvršenja zakazana za 5. mart 2012. godine. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je penzioner s niskom penzijom, da je bolestan i da nema sredstava da plaća zakupninu za stan.
- 17.U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da kod činjenice da je apelant 1962. godine otišao iz porodičnog domaćinstva svojih roditelja, da se tada odjavio za Beograd, da se u Beogradu po završetku studija zaposlio, osnovao porodicu i da i danas radi u Beogradu gdje mu živi porodica, pravilni su stavovi nižestepenih sudova da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca i da mu stoga ne pripada pravo da kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a nakon njegove smrti, stekne stanarsko pravo na predmetnom stanu i da ga koristi. Dalje je istaknuto da se zaključak nižestepenih sudova ne dovodi u pitanje ni činjenicama da se apelant 1989. godine odjavio iz Beograda i prijavio u Doboju, da se ponovo odjavio za Beograd 1994. godine, a potom nakon što mu je predmetni stan predat u posjed ponovo se prijavio u Doboju. Također, ni činjenice da je apelant vođen na spisku birača za 1991. godinu i na spisku članova porodičnog domaćinstva svoga oca za utrošak vode na predmetnom stanu, ne dovode u pitanje stavove nižestepenih sudova, jer se navedenim činjenicama ne dovodi u pitanje utvrđenje nižestepenih sudova da apelant nije živio u predmetnom stanu sa svojim ocem u smislu njihovog zajedničkog trajnog življenja i stanovanja, s obzirom da to nije bilo moguće kod činjenica da radi u Beogradu gdje mu živi porodica. Vrhovni sud je istakao da presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom kako je zagarantirano članom 8. Evropske konvencije.
- 18.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nije došlo do kršenja prava na dom, na koje se apelant pozvao u apelaciji.
- 19.Osnovni sud je u odgovoru naveo da u konkretnom postupku nije prekršeno pravo na koje se apelant poziva u apelaciji, imajući u vidu provedeni postupak, učešće stranaka u njemu, provedene dokaze, te primjenu materijalnog i procesnog prava na koje se u svojoj odluci pozvao Osnovni sud.
- 20.U odgovoru učesnika u postupku je navedeno da su sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da predmetni stan nije bio apelantov dom, jer je apelant živio i radio u Beogradu zajedno sa svojom suprugom, gdje je i ostvario pravo na penziju. Pored toga, apelantov otac je umro 31. januara 1992. godine, a odlukom CRPC je utvrđeno da je apelantov otac 1. aprila 1992. godine, dakle dva mjeseca nakon njegove smrti, bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Smatraju da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom, na koje se pozvao u apelaciji.
- 21.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br.19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca...[...], a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava [...].
- 22.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 108 od 31. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2009. godine. Apelacija je podnesena 9. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 26.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 27.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
- 28.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 28.
1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 29.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
- 30.Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je predmetni stan predstavljao apelantov "dom" u značenju stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelant poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 31.U slučaju da se ustanovi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 32.U sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, op. cit. Kroon protiv Holandije, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio djelokrug člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
- 33.Ustavni sud konstatira da je na osnovu dokaza izvedenih u konkretnom parničnom postupku, utvrđeno da apelant nije imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca u trenutku njegove smrti.
- 34.Za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva uvjet je trajnost življenja i stanovanja djece s nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02, Odluka broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). Za razliku od navedenog stava apelant tvrdi da je on danom ponovnog useljenja 1989. godine u predmetni stan, a i u trenutku smrti svoga oca, nesporno imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva, te da je predmetni stan nakon očeve smrti morao napustiti zbog ratnih dešavanja.
- 35.Međutim, čak i kada bi se kao relevantan prihvatio takav apelantov stav, Ustavni sud smatra da on u postupku pred ovim sudom nije dostavio dokaze koji nesumnjivo dokazuju da je tokom cijelog boravka izvan Doboja ostvario dovoljno jaku vezu kako bi se predmetni stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je kriterij za određivanje da li se neki prostor može smatrati nečijim domom intenzitet i opseg veza koji je osoba uspostavila s prostorom (op. cit. Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud primjećuje da je apelant, odlaskom na studije, a poslije toga zaposlenjem u Beogradu, prekinuo faktičku životnu zajednicu sa svojom roditeljima. Apelant je u Beogradu zasnovao svoju porodicu i dugi niz godina, sve do penzionisanja, obavljao svoje profesionalne aktivnosti. I pored toga što apelant navodi da je od 1989. godine bio prijavljen na adresi predmetnog stana, da je vodio brigu o roditeljima i novčano ih pomagao, ne prekidajući na taj način ekonomsku životnu zajednicu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer nije živio u predmetnom stanu i nije obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanja u tom stanu, nego je povremeno dolazio u posjete svojim roditeljima. U tom smislu Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u sličnim predmetima. U predmetu broj AP 142/02 Ustavni sud je izrazio slijedeći stav: "Ne predstavlja apelantov dom stan u kojem je apelant, odlaskom na rad u inozemstvo 1969. godine, prekinuo faktičku zajednicu života sa svojom majkom, u kojem nije niti živio niti obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje, odnosno ostvario dovoljno jaku vezu kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije." (Vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 142/02 od 15. juna 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 40/04, stav 24.)
- 36.Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Europske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 37.Ustavni sud zaključuje da apelantovo pravo na dom, garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, nije povrijeđeno, jer apelant nije ostvario trajnu zajednicu življenja i stanovanja sa svojim ocem, nosiocem stanarskog prava, niti je imao u vrijeme njegove smrti pravno priznatu poziciju člana njegovog porodičnog domaćinstva.
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 40.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.