USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3417/08, rješavajući apelacije Alme Brigić, Zeničko-dobojskog kantona i Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacija Alme Brigić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000699 08 Gž od 14. oktobra 2008. godine, apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001 329 od 23. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000136 od 2. juna 2008. godine i apelacija Kantona Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 112546 10 Rsz od 17. marta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 112546 09 P od 16. jula 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.Alma Brigić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 27. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000699 08 Gž od 14. oktobra 2008. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu zavedena pod broj AP 3417/08. Apelantica je dostavila dopune apelacije 24. decembra 2008. godine, 23. januara 2009. godine, 8. maja 2009. godine, te 22. i 29. marta 2010. godine.
- 2.Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant Zeničko-dobojski kanton), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001 329 od 23. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000136 od 2. juna 2008. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu zavedena pod broj AP 1038/09.
- 3.Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant Kanton Sarajevo), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 20. maja 2011. godine apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 112546 10 Rsz od 17. marta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 112546 09 P od 16. jula 2010. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu zavedena pod broj AP 2133/11. Apelant je dostavio dopunu apelacije 6. juna 2011. godine.
- 4.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od kantonalnih sudova (Tuzla, Zenica i Sarajevo), općinskih sudova (Zenica i Sarajevo), Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), Ćamile Serdarević i drugih (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 3. aprila 2009. godine i 25. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 5.Kantonalni sudovi, općinski sudovi, tuženi i tužioci su dostavili odgovore u periodu od aprila 2009. godine do juna 2011. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori kantonalnih sudova, općinskih sudova, tužilaca i tuženog dostavljeni su apelantima u periodu od aprila 2009. godine do juna 2011. godine.
- 7.Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3417/08 od 9. marta 2011. godine kojom je predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Ustavni sud je donio odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1038/09 i AP 2133/11 od 21. jula 2011. godine kojima je predmetne apelacije odbio kao neosnovane.
- 8.Postupajući povodom zahtjeva za preispitivanje odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 1038/09 i AP 2133/11 od 21. jula 2011. godine, koji je 24. novembra 2011. godine podnio predsjednik Ustavnog suda Miodrag Simović, Ustavni sud je donio rješenja br. AP 1038/09 i AP 2133/11 od 20. decembra 2011. godine kojima je usvojen predmetni zahtjev za preispitivanje navedenih odluka Ustavnog suda.
- 9.Postupajući povodom zahtjeva za preispitivanje Odluke o dopustivosti broj AP 3417/08 od 9. marta 2011. godine, koji je 1. februara 2012. godine podnijela potpredsjednica Ustavnog suda Seada Palavrić, Ustavni sud je donio Rješenje broj AP 3417/08 od 9. februara 2012. godine kojim je usvojen predmetni zahtjev za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda.
- 10.S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3417/08. Spojene su apelacije br. AP 3417/08, AP 1038/09 i AP 2133/11.
- 11.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 12.Apelantica je zaposlenica Općinskog suda u Živinicama. Apelantica je tužbom pokrenula radni spor protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Ona je potraživala neisplaćene, odnosno manje isplaćene naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) za period od januara 2006. godine zaključno sa augustom 2007. godine. U tužbi je navela da je tuženi postupao suprotno odredbama člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), kojim je propisano da službeniku pripada topli obrok u toku rada najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.
- 13.Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Općinski sud u Kalesiji je Presudom broj 29 0 P 000699 07 P od 26. maja 2008. godine obavezao tuženog da na ime neisplaćene, odnosno manje isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od januara 2006. godine zaključno sa augustom 2007. godine isplati iznos od 1.822,15 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 18. septembra 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da apelantici naknadi troškove spora u iznosu od 956,90 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
- 14.U obrazloženju presude Općinski sud u Kalesiji je naveo da apelantici nesporno pripada pravo na isplatu naknade za ishranu u toku rada, shodno odredbi člana 31. Granskog kolektivnog ugovora. Naime, kako je dalje istakao sud, na osnovu člana 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona, službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom, a između ostalog i naknada za ishranu (topli obrok), a odredbom člana 31. Granskog kolektivnog ugovora određeno je da službeniku pripada topli obrok u toku rada najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Općinski sud se pozvao i na član 45. stav 1. tačka 2. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 49/05; stupio na snagu 17. augusta 2005. godine; u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), koji se, prema članu 73. tog Zakona, primjenjuje i na namještenike u organima sudske vlasti, a prema kojem namještenik ima pravo na naknadu za topli obrok u vrijeme rada. Prema stavu 2. navedenog člana, propisano je da uvjete za ostvarivanje naknade iz stava 1. utvrđuje Vlada Federacije propisima koji se donose na osnovu Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH. Dalje je navedeno da je Vlada Tuzlanskog kantona naknadno, 2. aprila 2002. godine, pristupila Granskom kolektivnom ugovoru čije su odredbe obavezne primjenjivati strane koje su ga potpisale ili naknadno pristupile, dakle, pristupanjem ovom Granskom kolektivnom ugovoru prihvaćene su sve njegove odredbe. Da bi se mogle dodavati nove, ukidati ili mijenjati postojeće odredbe ovog Granskog kolektivnog ugovora, u članu 74. stav 1. tog ugovora propisan je postupak za to. Nije propisano da se izvan utvrđenog načina izmjena i dopuna mogu posebnim sporazumima i na drugi način uređivati odnosi, kao što je to učinila Vlada Tuzlanskog kantona sa Samostalnim sindikatom organa uprave. Stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, neprihvatljivo pozivanje tuženog na Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Granskog kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključen 2. aprila 2002. godine između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, te isticanje da je pitanje naknade za topli obrok drugačije riješeno s obzirom na to da je i Ustavni sud u Odluci broj AP 1315/06 utvrdio da navedeni Sporazum nikad nije objavljen u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona" i da nema pravnu snagu.
- 15.Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud u Tuzli je Presudom broj 29 0 P 000699 08 Gž od 14. oktobra 2008. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Odbijeni su kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, a tuženom je odbijen zahtjev za naknadu troškova prvostepenog postupka.
- 16.U obrazloženju presude Kantonalni sud u Tuzli je citirao odredbu člana 45. stav 1. tačka 2. Zakona o namještenicima, kojim je propisano da namještenik, kakav status nesporno ima i apelantica, ima pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada (topli obrok), te je stavom 3. propisano da visinu naknade iz stava 1. ugovaraju kolektivnim ugovorom Sindikat, Vlada Federacije i vlade kantona, dok je odredbom člana 80. navedenog zakona propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98). Zatim, kako je dalje naveo sud, odredbom člana 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, propisano je da je poslodavac dužan zaposleniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok), a ukoliko mu je ne osigura, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne netoplaće isplaćene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
- 17.Osnovano tuženi ukazuje na to da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio pravnu prirodu i učinke Sporazuma od 2. aprila 2002. godine u primjeni odredbe člana 31. Granskog kolektivnog ugovora pa je time izveo i pogrešan zaključak da je tuženi pristupio navedenom kolektivnom ugovoru. Naime, kako je dalje naveo Kantonalni sud u Tuzli, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1315/06 iskazao stav da Sporazum koji je Vlada Tuzlanskog kantona zaključila 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nema pravnu snagu jer nije nikada objavljen u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona", zbog čega se ne može ni tvrditi da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem tog Sporazuma pristupila Granskom kolektivnom ugovoru uz odgođeno primjenjivanje pojedinih njegovih odredbi. Zbog propusta tuženog da pristupi Granskom kolektivnom ugovoru i u skladu s njim uskladi i odluku Vlade tuženog kojom se utvrđuje visina naknade ne samo toplog obroka već i regresa, postoji pravna praznina u vezi sa određivanjem naknade, što ne može imati direktan štetni utjecaj na ostvarivanje zagarantiranog prava zaposlenika na isplatu tih naknada, te je zbog tih razloga zaposlenicima organa uprave i suda dosuđivana ta naknada prema odredbama čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora.
- 18.Kantonalni sud je, dalje, istakao da je u međuvremenu (17. augusta 2005. godine) stupio na snagu Zakon o namještenicima, a potom i Opći kolektivni ugovor (8. septembra 2005. godine), koji je, prema odredbi člana 2, obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Članom 17. Općeg kolektivnog ugovora, u vezi sa članom 45. Zakona o namještenicima, reguliran je i način utvrđivanja visine naknade za ishranu (topli obrok), pa, prema ocjeni Kantonalnog suda u Tuzli, više ne postoji pravna praznina u pogledu utvrđivanja visine naknade za topli obrok za utuženi period (od januara 2006. godine zaključno sa augustom 2007. godine) pa da bi se i dalje primjenjivala odredba člana 31. Granskog kolektivnog ugovora.
- 19.Odredbom člana 80. Zakona o namještenicima propisano je da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH. Kantonalni sud je zaključio da tuženi osnovano ukazuje na to da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantici dosudio razliku toplog obroka na osnovu člana 31. Granskog kolektivnog ugovora, koji je, prema shvatanju Kantonalnog suda, neprimjenjiv za period nakon 8. septembra 2005. godine kada je stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor. Kako prvostepeni sud, zbog pogrešnog pravnog stava da je tuženi pristupio Granskom kolektivnom ugovoru, nije pravilno ocijenio nalaz vještaka finansijske struke, Kantonalni sud je u sjednici vijeća ocijenio da je potrebno ponovo izvesti dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Kantonalni sud je otvorio raspravu i ponovo izveo već izvedeni dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke, te utvrdio da je visina pripadajuće naknade za topli obrok apelantici za utuženi period utvrđena u skladu sa propisom iz člana 17. Općeg kolektivnog ugovora iz septembra 2005. godine, te tužbeni zahtjev odbio.
- 20.Službenici i namještenici apelanta Zeničko-dobojskog kantona Ćamila Serdarević i drugi i apelanta Kantona Sarajevo Safija Fazlić i drugi pokrenuli su parnične postupke tužbama pred Općinskim sudom u Zenici i Općinskim sudom u Sarajevu protiv apelanta Zeničko-dobojskog kantona i apelanta Kantona Sarajevo radi isplate razlike plaće i toplog obroka za period od 1. januara 2005. godine do 30. septembra 2009. godine i razlike regresa za 2005, 2006, 2007. i 2009. godinu, u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora.
- 21.Presudama Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000136 od 2. juna 2008. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 112546 09 P od 16. jula 2010. godine obavezani su apelant Zeničko-dobojski kanton i apelant Kanton Sarajevo da tužiocima na ime neisplaćene plaće i razlike plaće, naknade za topli obrok, te neisplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora, isplate iznose pobliže navedene u izreci osporenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
- 22.U obrazloženju presuda općinski sudovi su istakli da nije sporna činjenica da su tužioci zaposlenici Stručne službe zajedničkih poslova apelanta Zeničko-dobojskog kantona, odnosno zaposlenici Općinskog suda u Sarajevu, ali je sporno to da li tužiocima za sporne periode pripada naknada za ishranu u toku rada, razlika plaća, kao i naknada za korištenje godišnjeg odmora u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora koji je zaključen 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH i Vlade Federacije BiH koju zastupa federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Granskog kolektivnog ugovora vlada pet kantona, među kojima su i Vlada apelanta Zeničko-dobojskog kantona i Vlada apelanta Kantona Sarajevo. Odredbom člana 72. navedenog Granskog kolektivnog ugovora, kako su dalje naveli općinski sudovi, ugovaračke strane su utvrdile da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, te da je on obavezan za strane koje su ga potpisale, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Općinski sudovi su citirali odredbu člana 1. u vezi sa članom 2. stav 1. navedenog Granskog kolektivnog ugovora, te istakli da ona upravo ukazuje na materijalnopravni osnov primjene ovog kolektivnog ugovora u predmetnoj pravnoj stvari jer su tužioci zaposlenici Stručne službe zajedničkih poslova Zeničko-dobojskog kantona, tj. organa uprave, odnosno zaposlenici Općinskog suda u Sarajevu kojeg finansira Kanton Sarajevo, za čije su potpisivanje vlade apelanata (Zeničko-dobojskog kantona i Kantona Sarajevo) dale saglasnost. Odredbom člana 71. označenog Granskog kolektivnog ugovora propisano je da se odredbe tog ugovora primjenjuju na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 68. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH i druge službenike na koje se dosljedno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona.
- 23.Općinski sudovi su citirali i odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora, koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine i kojim su se ugovorne strane sporazumjele da će zaključivati kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju (granske kolektivne ugovore) sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH i odgovarajućim udruženjima poslodavaca područja djelatnosti udruženih u Udruženje poslodavaca Federacije BiH. Stavom 2. istog člana potpisnici su se sporazumjeli da će usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. Prema tome, a shodno citiranoj odredbi, samostalni sindikat područja djelatnosti udružen u Samostalni savez sindikata BiH je trebao u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora zaključiti novi granski kolektivni ugovor za područje djelatnosti u kojoj djeluje, a u konkretnoj pravnoj stvari kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Kako taj ugovor nije zaključen za službenike organa uprave i sudske vlasti odnosno za tužioce, za sporni period se treba primijeniti Granski kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine, koji predstavlja materijalnopravni osnov potraživanja tužilaca u utuženom periodu po osnovu plaće, naknade za ishranu i regres za godišnji odmor.
- 24.Općinski sudovi su, također, citirali član 3. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da se kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti i pravilnicima o radu ne mogu utvrđivati manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih Zakonom o radu, dok je stavom 3. iste odredbe propisano da će se, ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno Kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjivati za zaposlenika najpovoljnije pravo. Prijelaznim i završnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora, članom 39, nisu stavljeni izvan snage postojeći granski kolektivni ugovori, te slijedom izloženog, prvostepeni sudovi su udovoljili tužbenim zahtjevima tužilaca.
- 25.Općinski sud u Zenici je na kraju ocijenio neosnovanim stav apelanta Zeničko-dobojskog kantona da se tužioci neosnovano pozivaju na odredbe Granskog kolektivnog ugovora jer se na prava tužilaca iz radnog odnosa u utuženom periodu primjenjuje Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH, odnosno Zakon o namještenicima. Nesporno je, kako je dalje naveo sud, da se od 1. jula 2004. godine na prava tužilaca primjenjuju navedeni zakoni, međutim, oni sadrže samo načelne norme kojima se reguliraju plaće državnih službenika i naknade plaća (član 39. stav 2. i član 43. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH). Navedene odredbe posredno upućuju na primjenu Granskog kolektivnog ugovora budući da ne sadrže odredbe u pogledu visine polaznog osnova za obračun plaće i odredbe o visini naknade za ishranu u toku rada i naknade regresa za godišnji odmor, dok to sadrže odredbe Granskog kolektivnog ugovora (čl. 24, 31. i 32). Neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora, kako su dalje pojasnili sudovi, predviđa i Zakon o namještenicima (čl. 2. i 45. stav 3), koji potvrđuje da se za službenike organa uprave i sudske vlasti, pa i za tužioce, za obračun i isplatu plaće, naknade za ishranu i regres primjenjuje Granski kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine.
- 26.Odlučujući o žalbi apelanta Zeničko-dobojskog kantona, Kantonalni sud u Zenici je Presudom broj 004-0-Gž-08-001 329 od 23. januara 2009. godine potvrdio u cijelosti prvostepenu presudu, a odlučujući o žalbi apelanta Kantona Sarajevo, Kantonalni sud u Sarajevu je Presudom broj 65 0 Rs 112546 10 Rsz od 17. marta 2011. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 27.U obrazloženju presuda kantonalni sudovi su istakli da su prvostepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo a da pri tome nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP. Ocijenili su da su prvostepeni sudovi za svoje odluke dali jasne i valjane razloge koje su kao pravilne prihvatili i ovi sudovi. Granski kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, kako su dalje naveli sudovi, zaključen je 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH kojeg zastupa predsjednik i Vlade Federacije BiH koju zastupa federalni ministar pravde uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Granskog kolektivnog ugovora vlada pet kantona, među kojima su i vlade apelanata. Odredbom člana 71. navedenog ugovora propisano je da se odredbe tog ugovora primjenjuju na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 68. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH i druge službenike na koje se dosljedno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona. Kantonalni sudovi su citirali odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, te naveli da su, shodno navedenoj odredbi, samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u Samostalni savez sindikata BiH trebali u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora zaključiti kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, pa kako taj ugovor nije zaključen, prema citiranoj odredbi, na službenike organa uprave i sudske vlasti treba se primijeniti Granski kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine. Odredbom člana 44. Općeg kolektivnog ugovora ugovarači su se sporazumjeli da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaju da važe raniji Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH. Dakle, kako su zaključili kantonalni sudovi, ugovarači se nisu sporazumjeli da zaključivanjem Općeg kolektivnog ugovora prestaje da važi Granski kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Dalje je istaknuto da nije osnovan prigovor apelanata o prestanku važenja Granskog kolektivnog ugovora s obzirom na to da je odredbom člana 72. Granskog kolektivnog ugovora taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, a članom 113. Zakona o radu je propisano da se granski kolektivni ugovor može zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme, a ako nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen primjenjivat će se Granski kolektivni ugovor sve do zaključenja novog granskog kolektivnog ugovora. Okolnost da je članom 39. Općeg kolektivnog ugovora propisano da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora za područja djelatnosti, tj. granskih ugovora, izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog ugovora, nije od značaja za primjenu Granskog kolektivnog ugovora jer ne predviđa posljedice nepostupanja prema toj odredbi.
- 28.Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se suština apelanticinih navoda ogleda u njenom nezadovoljstvu u pogledu načina na koji je Kantonalni sud u Tuzli primijenio materijalno pravo odlučujući o žalbi tuženog (Tuzlanskog kantona) u postupku povodom njene tužbe za isplatu razlike toplog obroka za period nakon 8. septembra 2005. godine. Ta arbitrarnost se, prema njenom mišljenju, primarno manifestira u činjenici da je u predmetnom radnom sporu trebalo primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, odnosno njegov član 31, koje apelantica smatra jedinom pravno obavezujućom normom u odnosu na tuženog i nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora iz septembra 2005. godine. Ovakav svoj stav apelantica zasniva na principu lex specialis derogat lex generali, koji, kako ističe, ima tu pravnu snagu da se suprotstavlja i nadjačava opće pravilo prema kojem kasniji akt, odnosno norma, ukida raniju normu ako imaju suprotan sadržaj, a jednaku pravnu snagu. Upravo takav odnos, prema apelanticinom mišljenju, postoji između Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine i Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, gdje, imajući u vidu da nije donesen novi granski kolektivni ugovor u skladu sa novim Općim kolektivnim ugovorom, jedna posebna norma, tj. akt, ukida suprotnu opću normu bez obzira na vremenski redoslijed.
- 29.Apelanti se žale da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava u okviru redovnih sudova, što je dovelo do kršenja Ustavom zaštićenih prava. U suštini, apelanti navode da o tužbenom zahtjevu tužilaca prvostepeni sud nije mogao odlučiti pozivajući se na odredbe "ranije važećeg Granskog kolektivnog ugovora", koji je zaključen na osnovu odredbi ranije važećeg Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika i namještenika u FBiH. Apelanti smatraju da je stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi u FBiH, s primjenom od 1. januara 2005. godine, i Zakona o namještenicima koji je stupio na snagu 16. augusta 2005. godine, prestao da važi raniji Granski kolektivni ugovor koji je donesen na osnovu člana 7. ranije važećeg Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika i namještenika u FBiH, budući da je stupanjem na snagu novog zakona otpao pravni osnov na osnovu kojeg je zaključen raniji Granski kolektivni ugovor, te se predmetna potraživanja tužilaca mogu jedino raspraviti u skladu sa odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora. Apelanti ukazuju na to da je odredbom člana 43. Zakona o državnoj službi, odnosno odredbom člana 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe, propisano da se parametri za obračun plaće i drugih naknada utvrđuju kolektivnim ugovorom, ali apelanti pri tome ukazuju na okolnost da je nakon stupanja na snagu citiranih zakona zaključen samo Opći kolektivni ugovor 8. septembra 2005. godine i smatraju da su tužioci svoja potraživanja mogli zasnivati samo na odredbama tog kolektivnog ugovora. Propustivši da primijene važeće propise, redovni sudovi su, prema mišljenju apelanata, otuđili njihovu imovinu suprotno Ustavu i zakonu, čime se narušava princip mirnog uživanja imovine na način da se apelanti lišavaju imovine neophodne za njihovo zakonsko funkcioniranje. Također, apelanti ukazuju na to da je u konkretnom slučaju došlo do protivrječnosti pravnih normi (antinomija) između prijašnjega specijalnog propisa i kasnijeg općeg, odnosno da je došlo do antinomije između višeg i općeg propisa, s jedne strane, i nižeg i specijalnog, s druge strane, pa ukazuju na to da, prema principu zakonitosti, u konkretnom slučaju dolazi u obzir kriterij hijerarhije, odnosno vremenski kriterij lex posterior derogat legi priori prema kojem kasniji opći propis ukida raniji posebni propis.
- 30.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud u Tuzli je istakao da su navodi apelacije neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 31.Kantonalni sudovi u Zenici i Sarajevu su u odgovoru na apelacije istakli da u cijelosti ostaju pri razlozima iz svojih presuda. Sudovi su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te su predložili da se apelacije odbiju kao neosnovane.
- 32.U odgovoru na apelacije općinski sudovi u Zenici i Sarajevu su istakli da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, da u cijelosti ostaju pri obrazloženjima osporenih presuda, te predlažu da se apelacije odbiju kao neosnovane jer su pravilno tumačili i primijenili materijalno pravo.
- 33.U odgovoru na apelaciju tuženi (Tuzlanski kanton) je istakao da je u osporenoj presudi pravilno primijenjen materijalni propis, odnosno da je pravilno redovni sud zaključio da nakon 17. augusta 2005. godine, tj. nakon stupanja na snagu Zakona o namještenicima i Općeg kolektivnog ugovora (8. septembra 2005. godine), više nije bila moguća primjena odredbi Granskog kolektivnog ugovora. Kako se apelanticin tužbeni zahtjev odnosi na period nakon stupanja na snagu Zakona o namještenicima i Općeg kolektivnog ugovora, pravilna je odluka da se odbije apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade za ishranu jer je provođenjem finansijskog vještačenja utvrđeno da je apelantici naknada isplaćena u skladu sa odredbom člana 17. Općeg kolektivnog ugovora.
- 34.Tužioci su, također, osporili navode iz apelacija ističući da su apelacije očigledno prima facie neosnovane, jer ne postoji opravdan zahtjev apelanata u postupku, odnosno predočene činjenice u apelacijama ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nasuprot navodima u apelacijama. Tužioci smatraju neosnovanim stav apelanata da je danom stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora (8. septembra 2005. godine) prestala primjena Granskog kolektivnog ugovora s obzirom na odredbe člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, koji su i citirali. Također, tužioci navode da je članom 74. Granskog kolektivnog ugovora uređena mogućnost izmjena i dopuna kolektivnog ugovora, ali ne i njegov raskid ili prestanak u slučaju neusklađivanja sa Općim kolektivnim ugovorom. Tužioci su na kraju istakli da Granski kolektivni ugovor nije otkazan ni na jedan propisani način i još uvijek je na snazi, te se pozivaju na stav Vrhovnog suda u Presudi broj 070-0-Rev-09-000366 od 23. marta 2010. godine, prema kojem se kolektivni ugovor ne može otkazati po općim pravilima građanskog prava o jednostranom otkazu ugovora sadržanim u odredbi člana 358. Zakona o obligacionim odnosima, već samo na način propisan odredbama kolektivnog ugovora uz otkazni rok i uz razloge utvrđene kolektivnim ugovorom.
- 35.Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.
Član 168.
Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona – županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na službenike shodno se primjenjuju i na namještenike u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama, kao i na službenike i namještenike u uredima i službama Parlamenta Federacije, Predsjednika i Potpredsjednika Federacije, Vladi Federacije, sudovima Federacije, Federalnom tužilaštvu, Federalnom pravobranilaštvu, Ombudsmanima i Federalnom vijeću za prekršaje i drugim institucijama Federacije, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno.
Odredbe ovog zakona o pravima i obavezama rukovoditelja organa uprave, njihovih zamjenika i rukovodećih službenika shodno se primjenjuju i na rukovoditelje, njihove zamjenike i rukovodeće službenike u uredima i službama organa i institucija iz stava 2. ovog člana i u drugim federalnim organima i njihovim stručnim i drugim službama, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.
- 36.Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.
Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
XV - KOLEKTIVNI UGOVORI
Član 111.
Kolektivni ugovor može se zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca.
Član 112.
Na strani zaposlenika kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca.
Ako je u pregovaranju i zaključivanju kolektivnog ugovora zastupljeno više sindikata odnosno više poslodavaca, o zaključivanju kolektivnog ugovora mogu pregovarati samo oni sindikati odnosno poslodavci koji imaju punomoć od svakog pojedinačnog sindikata odnosno poslodavca, u skladu sa njihovim statutom.
Do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja kolektivnog ugovora iz člana 111. ovog zakona, može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije), odnosno vlada kantona.
Član 113.
Kolektivni ugovor može se zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme.
Kolektivni ugovor zaključuje se u pismenoj formi.
Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivaće se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora.
Član 114.
Kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze strana koje su ga zaključile, te prava i obaveze iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, u skladu sa zakonom i drugim propisima.
Kolektivnim ugovorom uređuju se i pravila o postupku kolektivnog pregovaranja, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova.
Član 115.
Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.
Član 116.
Ako postoji interes Federacije, federalni ministar može proširiti primjenu kolektivnog ugovora i na druga pravna lica za koja se ocijeni da je to potrebno, a koja nisu učestvovala u njegovom zaključivanju ili mu nisu naknadno pristupila.
Prije donošenja odluke o proširenju važnosti kolektivnog ugovora, federalni ministar je obavezan zatražiti mišljenje sindikata, poslodavca ili više poslodavaca odnosno udruženja poslodavaca, na koje se kolektivni ugovor proširuje.
Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora može se opozvati na način utvrđen za njezino donošenje.
Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH".
Član 117.
Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje.
Član 118.
Zaključen kolektivni ugovor, te njegove izmjene i dopune, za teritoriju Federacije ili područje dva ili više kantona dostavljaju se federalnom ministarstvu nadležnom za rad (u daljem tekstu: federalno ministarstvo), a svi ostali kolektivni ugovori dostavljaju se nadležnom organu kantona.
Postupak dostave kolektivnih ugovora iz stava 1. ovog člana federalnom ministarstvu odnosno nadležnom organu kantona, pravilnikom će propisati federalni ministar, odnosno nadležni kantonalni ministar.
Član 119.
Kolektivni ugovor, zaključen za teritoriju Federacije, objavljuje se u "Službenim novinama Federacije BiH", a za područje jednog ili vise kantona u službenom glasilu kantona.
Član 120.
Kolektivni ugovor može se otkazati na način i pod uvjetima predviđenim tim kolektivnim ugovorom.
Otkaz kolektivnog ugovora obavezno se dostavlja svim ugovornim stranama.
Član 121.
Strane kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz kolektivnog ugovora.
- 37.Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 23/00 i 50/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze službenika (u daljem tekstu: službenik) iz rada i po osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu (u daljem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 2.
Propisom i općim aktima rukovoditelja organa uprave i sudske vlasti, ne mogu se utvrditi manja prava službenika od onih koja su utvrđena ovim ugovorom.
Rukovoditelj organa uprave, sudske vlasti, službi ili drugih institucija iz člana 1. ovog ugovora (u daljem tekstu: rukovoditelj organa uprave) će obezbijediti učešće Sindikata u pripremi i izradi prednacrta i nacrta propisa koji regulišu oblast radno-pravnih odnosa službenika organa uprave.
- a)Plaće
Član 24.
Osnovna plaća službenika utvrđuje se množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću.
Osnovica za obračun plaća utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovoga ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave, ne može biti manja od 70 % prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca.
U slučaju povećanja troškova života ili inflacije veće od 5 %, osnovica za utvrđivanje plaća može se utvrđivati i mjesečno.
Pored predlagača za utvrđivanje osnovice određene zakonom, kao ravnopravan partner sudjelovat će i Sindikat.
Član 25.
Plaća službenika obračunata u skladu sa članom 24. ovog ugovora, uvećava se za 05% za svaku godinu penzijskog staža, s tim da ukupno povećanje plaće po ovom osnovu ne može biti veće od 20 %.
Plaća se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana.
- c)Naknade na osnovu rada
Član 29.
Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor.
Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovoditelj organa uprave i Sindikat.
Član 31.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.
Član 32.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
Član 71.
Odredbe ovog ugovora primjenjuju se i na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona/županija.
Član 72.
Ovaj ugovor se zaključuje na neodređeno vrijeme.
- 38.Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Ostale naknade
- 1.Državni službenik ima pravo na naknadu za:
- a)troškove prijevoza na posao i sa posla;
- b)prehranu za vrijeme rada;
- c)regres za godišnji odmor;
- d)slučaj teže bolesti i naknadu koju u slučaju smrti državnog službenika ili člana uže porodice prima član njegove porodice;
- e)troškove selidbe iz mjesta stalnoga prebivališta u mjesto gdje ima službeni stan i nazad;
- f)troškove za obrazovanje;
- g)jubilarne nagrade;
- h)otpremninu pri odlasku u penziju.
- a)
- 2.Rukovodeći državni službenici čije je mjesto prebivališta udaljeno više od 120 kilometara od mjesta organa državne službe u kojem obavljaju službenu dužnost imaju pravo u dvije naredne godine na naknadu troškova odvojenog života i smještaja u mjestu rada.
- 3.Vlada Federacije podzakonskim propisom utvrđuje kriterije i uvjete za ostvarivanje naknada iz stava 1. ovog člana.
- 4.Vlada Federacije i vlade kantona kolektivnim ugovorom u pregovoru sa sindikatom utvrđuju visinu naknada iz stava 1. ovog člana.
XVI POGLAVLJE - ZAVRŠNE ODREDBE
Član 75.
[...]
Do uspostavljanja Agencije, Odbora za žalbe i donošenja podzakonskih akata na osnovu ovog zakona, primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98) i podzakonski akti kojima su uređeni radno-pravni statusi državnih službenika u roku od najviše 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, osim ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona.
Član 76.
Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), prestaje da važi u skladu sa odredbom stava 5. člana 75. ovog zakona.
Danom stupanja na snagu ovog zakona propisi koji su u suprotnosti s odredbama ovog zakona imaju se uskladiti sa ovim zakonom.
Član 77.
Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
- 39.Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Na radno-pravni status namještenika u organima državne službe primjenjuje se Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim zakonom.
- 5.Naknade
Član 45.
Namještenik ima pravo na naknadu za:
- 1)troškove prijevoza na posao i sa posla;
- 2)ishranu za vrijeme rada;
- 3)regres za godišnji odmor;
[...]
- 6)jubilarne nagrade:
[...]
Uvjeti za ostvarivanje naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju se propisom Vlade Federacije koji se za ove naknade donosi za državne službenike na osnovu Zakona o državnoj službi.
Visinu naknada iz stava 1. ovog člana ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat, Vlada Federacije i vlade kantona.
Član 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98).
Član 81.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
- 40.Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze poslodavaca i zaposlenika iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, plaće i naknade plaća, posebno najniža plaća, djelovanje i uvjeti rada sindikata, pravila o postupku kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova, te štrajk.
Član 2.
Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.
Kolektivni ugovor je obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.
Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stava 2. ovog člana zaključuju kolektivne ugovore u skladu sa ovim kolektivnim ugovorom i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
Član 3.
Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovu rada.
Kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.
Član 4.
Poslodavci su dužni pridržavati se odredbi ovog kolektivnog ugovora i kolektivnih ugovora kantona, područja djelatnosti i u skladu s njima donijeti pravilnik o radu i zaključiti ugovor o radu sa zaposlenicima.
Poslodavac mora omogućiti zaposleniku prije stupanja na rad da se upozna sa propisima o radnim odnosima, organizacijom rada i zaštitom na radu.
Poslodavac je dužan na prikladan način zaposlenicima učiniti dostupnim [...] kolektivne ugovore i pravilnik o radu.
Član 17.
Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Član 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da privredni subjekt – poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
Član 30.
Postupak kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora može pokrenuti svaka ugovorna strana utvrđena u Zakonu o radu.
Postupak iz stava 1. ovog člana pokreće se pismenim putem.
Član 39.
Samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine zaključivat će kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i odgovarajućim udruženjima poslodavaca područja djelatnosti udruženih u Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine.
Usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršit će se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora.
Član 44.
Ovaj kolektivni ugovor stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
Stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/00) i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u FBiH općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/02).
- 41.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 211.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
- 42.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 43.Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04). Imajući u vidu navedeno, a s obzirom na to da su apelanti Zeničko-dobojski kanton i Kanton Sarajevo nosioci javne vlasti, Ustavni sud će ispitati navode apelanata u odnosu na njihova ustavna prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 44.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 45.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su presude kantonalnih i općinskih sudova iz izreke ove odluke, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelantica i apelanti primili su u periodu od 15. oktobra 2008. godine do 22. marta 2011. godine, a apelacije su podnesene od 27. oktobra 2008. godine do 20. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
- 46.Apelanti Zeničko-dobojski kanton i Kanton Sarajevo osporavaju navedene presude kantonalnih i općinskih sudova tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda u Tuzli tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 47.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 48.U konkretnom slučaju, radi se o postupcima u kojima su utvrđivana "građanska prava i obaveze" apelantice kao tužiteljice i apelanata Zeničko-dobojskog kantona i Kantona Sarajevo kao tuženih u sporovima iz radnih odnosa, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u odnosu na apelante kao nosioce javne vlasti (Zeničko-dobojski kanton i Kanton Sarajevo), a član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelanticu kao fizičko lice.
- 49.Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni navodi tiču primjene prava, odnosno načina na koji su redovni sudovi primijenili propise koji se tiču ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, topli obrok i regres) u kontekstu primjene odredbi Granskog kolektivnog ugovora zaključenog 11. aprila 2000. godine nakon stupanja na snagu Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (stupio na snagu 1. januara 2005. godine), Zakona o namještenicima (stupio na snagu 17. augusta 2005. godine) i zaključenja novog Općeg kolektivnog ugovora (stupio na snagu 8. septembra 2005. godine) prilikom donošenja osporenih presuda iz dispozitiva ove odluke u postupku koji je apelantica pokrenula protiv tuženog Tuzlanskog kantona, odnosno u postupcima koji su pokrenuli tužioci protiv apelanta Zeničko-dobojskog kantona i apelanta Kantona Sarajevo.
- 50.U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 51.U obrazloženju presude nadležnog Kantonalnog suda u Tuzli kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kao tužiteljice, koji se odnosio na potraživanja za topli obrok nakon 8. septembra 2005. godine, navedeno je da apelantica svoj tužbeni zahtjev za isplatu razlike toplog obroka zasniva isključivo na odredbi člana 31. Granskog kolektivnog ugovora zaključenog 11. aprila 2000. godine, a prvostepeni sud je, zasnivajući svoju odluku na pravnom stavu da je Vlada tuženog Sporazumom od 2. aprila 2002. godine pristupila tom ugovoru, udovoljio tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud u Tuzli se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine, navodeći da je Ustavni sud iskazao stav da Sporazum koji je zaključila Vlada Tuzlanskog kantona 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nema pravnu snagu jer nije nikada objavljen u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona" zbog čega se ne može ni tvrditi da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem tog Sporazuma pristupila Granskom kolektivnom ugovoru uz odgođeno primjenjivanje njegovih pojedinih odredbi. Također je Kantonalni sud u Tuzli obrazložio da donošenjem i stupanjem na snagu Zakona o namještenicima i novog Općeg kolektivnog ugovora prestaje da postoji pravna praznina da bi se i dalje primjenjivale odredbe Granskog kolektivnog ugovora u pogledu utvrđivanja visine naknade za predmetno potraživanje iz radnog odnosa za utuženi period nakon 8. septembra 2005. godine i da se potraživanja za period nakon 8. septembra 2005. godine mogu jedino raspraviti u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine.
- 52.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u Tuzli u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto se na apelanticina potraživanja koja se odnose na navodno manje isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od januara 2006. godine zaključno sa augustom 2007. godine treba primijeniti Opći kolektivni ugovor koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine a ne Granski kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine.
- 53.Naime, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 6/08) i principe usvojene u navedenoj odluci. U navedenoj odluci apelantice su protiv Tuzlanskog kantona pokrenule radni spor pred nadležnim sudom radi isplate razlike regresa za 2002, 2003. i 2004. godinu, dakle za period prije stupanja na snagu Zakona o namještenicima i novog Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. U predmetnom postupku je sporno pitanje bila pravna narav, odnosno pravna valjanost Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Granskog kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH.
- 54.U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je Tuzlanski kanton, i prema Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 1998. godine, a pogotovo prema Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona iz 2002. godine, bio dužan zaključiti, odnosno pristupiti zaključenom Granskom kolektivnom ugovoru kako bi zaposlenicima u organima uprave i drugim tijelima te sudskim vlastima na području Tuzlanskog kantona omogućio da ostvare prava iz radnog odnosa koja su im garantirana Granskim kolektivnim ugovorom, među kojima je i pravo na regres koji je garantiran i samim Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona. Ustavni sud je, dalje, u citiranoj Odluci broj AP 1315/06 konstatirao da je Vlada Tuzlanskog kantona, umjesto da pristupi Granskom kolektivnom ugovoru, tj. da ga prihvati u tekstu u kojem je zaključen, 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH zaključila Sporazum kojim uređuje pitanja provođenja i primjenjivanja u praksi Granskog kolektivnog ugovora, koja se odnose na plaće i naknade po osnovu rada za područje Tuzlanskog kantona. Međutim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zapazio da navedeni Sporazum nije nikada objavljen u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona", te zaključio da on, budući da nije objavljen, nema pravnu snagu, te se time ne može ni tvrditi da je Vlada Tuzlanskog kantona pristupila Granskom kolektivnom ugovoru. Kako je zaključio Ustavni sud u citiranoj odluci, postoji zakon koji garantira pravo na regres ali visina regresa koja je trebala biti utvrđena odlukom Vlade Tuzlanskog kantona u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom nije utvrđena, te je u vezi sa određivanjem visine regresa postojala pravna praznina. Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio i na svoju odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine u kojoj je u sličnoj situaciji, u vezi sa postojanjem pravne praznine, zaključio: "Činjenica da je javna vlast propustila ispuniti svoje obaveze dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud usvojio stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obaveza javnih vlasti treba snositi apelant".
- 48.