USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2726/09, rješavajući apelaciju "Meso Impexa" d.o.o. Kiseljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "Meso Impexa" d.o.o. Kiseljak podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine označenih kao "Uvl", koje su donesene povodom apelantovog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke i presuda Suda Bosne i Hercegovine označenih kao "U", kojima je odlučeno o apelantovim tužbama u upravnom sporu protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Banja Luka, koje su donesene u "carinskim postupcima" protiv apelanta i čiji su brojevi precizirani apelacijama, u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1."Meso Impex" d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Ismet Hamzić, podnio je 28. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), u predmetima "Uvl", koje su donesene u postupku povodom zahtjeva za preispitivanje odluke Suda BiH, a koje su tačno navedene u apelaciji, te time predstavljaju sastavni dio ove odluke, kao i protiv presuda Suda BiH koje su donesene u upravnom sporu u predmetima "U", povodom apelantove tužbe protiv rješenja Uprave za indirektno/neizravno oporezivanje BiH, Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava), u "carinskim postupcima" vođenim po službenoj dužnosti protiv apelanta (svi osporeni postupci tačno navedeni u apelaciji). Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP 2726/09.
- 2.Apelant je 5. novembra 2009. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju, evidentiranu pod brojem AP 3454/09, protiv presuda Suda BiH koje su donesene u novim "carinskim postupcima" protiv apelanta (precizirani u apelaciji).
- 3.Apelant je zatim 31. decembra 2009. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju broj AP 4177/09 protiv presuda Suda BiH, u novim postupcima u kojim su donesene odluke povodom apelantove tužbe u upravnom sporu i povodom apelantovog zahtjeva za preispitivanje sudskih odluka u carinskim predmetima (postupci tačno precizirani u apelaciji). U tri apelacije apelant je osporio 120 presuda označenih kao "Uvl", čiji su brojevi precizirani u apelacijama, koje je Sud BiH donio povodom apelantovog zahtjeva za preispitivanje odluka Suda BiH, odnosno 173 presude označene kao "U", sa brojevima preciziranim u apelacijama, koje je Sud BiH donio rješavajući povodom apelantove tužbe izjavljene protiv rješenja Uprave u upravnoj stvari naplate carina. Apelant je dopunio apelaciju 26. oktobra 2009. godine, a 26. juna 2011. godine dostavio je Ustavnom sudu urgenciju za hitno rješavanje predmeta.
- 4.Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da se radi o istom apelantu, kao i da sve apelacije proizlaze iz istog činjeničnog i pravnog osnova, odlučio da spoji apelacije br. AP 2726/09, AP 3454/09 i AP 4177/09, vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 2726/09.
- 5.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave zatraženo je 5. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 6.Sud BiH i Uprava su dostavili odgovore na apelacije 15. i 22. februara 2010. godine.
- 7.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. marta 2010. godine.
- 8.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 9.Apelant je preduzeće koje se bavi preradom mesnih proizvoda, odnosno uvozom mesa i njegovom preradom u gotove proizvode.
- 10.Apelant je 18. juna 2001. godine poslao dopis Carinskoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Carinska uprava FBiH) kojim je zatražio informaciju o tome da li je dopušten smještaj žive stoke u slobodnu carinsku zonu, da li se dobijeni proizvodi nakon izvršene prerade – obrade, sada iz drugog broja carinske tarife, mogu vratiti i ponovo smjestiti u carinsku zonu, te da li se ohlađene goveđe četvrti mogu izvoziti iz slobodne zone radi dobijanja konfekcionirane robe koja bi se vraćala u slobodnu zonu i koja bi se izvozila ili prodavala na tržištu Federacije, kao i na koji proizvod se, ukoliko se roba pušta u slobodni promet iz slobodne zone na tržište BiH, plaćaju carina i ostale takse.
- 11.Carinska uprava FBiH je odgovorila apelantu aktom broj 6569/1 od 9. jula 2001. godine. U odgovoru je navedeno da je dopušten uvoz i smještaj žive stoke u slobodnu zonu ukoliko su ispunjeni svi uvjeti propisani Zakonom o carinskoj politici, a u vezi sa zdravstvenom ispravnošću stoke. Stoka i meso koji su uvezeni mogu se privremeno izvesti iz slobodne zone radi obrade – prerade, te se u svakom slučaju mora dobiti odobrenje za izvoz radi unutrašnje obrade (šifra JCI IM-2), a kada se roba vrati u slobodnu zonu nakon unutrašnje obrade, u slučaju ponovnog izvoza ili carinjenja radi stavljanja u slobodan promet na tržište BiH, roba se svrstava prema stvarnom stanju robe pri povratu u slobodnu zonu, uz naplatu svih dažbina koje su predviđene za tu robu, dok carinsku osnovicu predstavlja transakcijska vrijednost robe u trenutku stavljanja u slobodnu zonu.
- 12.Apelant je naveo da je (od početka 2001. do polovine 2003. godine) sa svom potrebnom dokumentacijom i po zakonu propisanim uvjetima smjestio uvezenu robu (goveda za klanje) u Slobodnu zonu Kiseljak i da je Carinarnici Novi Travnik, Carinska ispostava Kiseljak, podnio zahtjev za unutrašnju obradu. Nakon dobijanja odobrenja i iznošenja robe po JCI IM 2 te procedure, apelant je otpremnicom vratio robu u slobodnu zonu, nakon čega je obrađena roba po JCI (nakon što je carinska ispostava ocijenila postupak i primijenila normative i nakon što je apelant platio carinu) puštena u slobodan promet.
- 13.Apelant u apelaciji navodi da nakon što su Carinska uprava, a zatim i Uprava za indirektno oporezivanje izmijenile podatke za carinjenje, te je apelantu retroaktivno nametnuta velika novčana suma za plaćanje, Carinarnica Novi Travnik se u dopisu od 7. februara 2003. godine očitovala na apelantov slučaj na način da je navedeno da su odobravali puštanje robe iz slobodne zone putem šifre IM 2, te rješenja koje se donosilo u skraćenom postupku. Dalje je navedeno da ranije ni domaći organi ni CAFAO nisu imali primjedbe na ovakav postupak. Osim toga, u vrijeme kada su apelantu izdali odobrenje za privremeni iznos, provedbeni propisi nisu bili doneseni, a ako su i postojali, proizvodili su dvostruka tumačenja. Prema njihovom mišljenju, možda se donošenje rješenja (koja su donesena u skraćenom postupku) može smatrati pogreškom, ali to ne utječe na plaćene dažbine.
- 14.Iz dokumentacije koja je dostavljena Ustavnom sudu proizlazi da su prvostepena rješenja (koja su prethodila rješenjima koje apelant osporava apelacijom, zbog toga što su poništena odlukom Suda BiH u upravnom sporu), kojim su izmijenjeni podaci i apelantu nametnute nove obaveze, donesena u toku 2004. godine.
- 15.Uprava za indirektno/neizravno oporezivanje, Regionalni centar Sarajevo, donijela je rješenja kojim su promijenjeni podaci za robu uvoznika-apelanta i usklađeni sa podacima iz prijave za smještaj robe u Slobodnu zonu Kiseljak tako što se brišu dotadašnja naimenovanja i formira jedno naimenovanje i obavezuje apelant da na ime manje plaćene carine i drugih taksi plati iznos utvrđen rješenjima.
- 16.U obrazloženju rješenja navedeno je da je nakon održane usmene rasprave, u ponovnom postupku, Uprava utvrdila da je carinski obveznik-apelant smjestio u slobodnu zonu juneće meso (tačno izraženo u kilogramima za svaki pojedinačni slučaj), ukupne vrijednosti utvrđene u svakom konkretnom slučaju. Rješenjem koje je u skraćenom postupku donio CI Kiseljak apelantu je odobreno privremeno izvoženje iz slobodne zone mesa radi daljnje prerade, sa rokom povrata od 15 dana. Dalje je utvrđeno da je apelant prijavio robu za carinski uvoz po JCI IM 2, razvrstanu u naimenovanja. Uprava je zaključila da je apelant pustio u slobodan promet istu robu (pogrešno navodeći da se radi o smrznutom mesu sa kostima), kojom prilikom je obračunata carina na meso bez kostiju u manjem iznosu, jer nedostaje količina koja se odnosi na kosti.
- 17.Uprava je zaključila da je roba smještena u slobodnu zonu (juneće meso sa kostima), za robu je dobijeno rješenje za privremeno iznošenje iz slobodne zone (juneće meso sa kostima), roba je prijavljena za privremeni uvoz na carinsko područje BiH (juneće meso sa kostima), a ocarinjeno je juneće meso bez kostiju. Dakle, roba je vraćena u slobodnu zonu po otpremnici kao goveđe meso bez kostiju u manjem količinskom iznosu, te su za tu manju količinu obračunate carine.
- 18.Uprava je ukazala na to da je sporno pitanje da li je apelant imao validno odobrenje za iznošenje robe i da li se roba zadužena prema proceduri unutrašnje obrade može pustiti na tržište BiH po stopi obrađenog proizvoda, jer nije došlo do izvoza.
- 19.Uprava se pozvala na odredbe člana 154. stav 4. tačke a) i c) Zakona o carinskoj politici ("Službeni glasnik BiH" br. 21/98 i 10/02). Uprava je navela da apelant nije imao odobrenje za proceduru unutrašnje obrade. S tim u vezi, Uprava je navela da carinska roba koja je smještena u slobodnoj zoni, za vrijeme dok je u slobodnoj zoni, može biti podvrgnuta proceduri unutrašnje obrade prema uvjetima propisanim tom procedurom, u skladu sa članom 154. stav 4. tačka c), a članom 157. istog zakona propisan je način postupanja sa robom koja napušta slobodnu zonu. Uprava je navela da u konkretnom slučaju nisu poštovani uvjeti regulirani čl. od 122. do 131. Zakona o carinskoj politici BiH.
- 20.Dalje, Uprava je navela da je postupak okončan na osnovu netačnih podataka jer je u slobodnu zonu smještena roba, juneće meso sa kostima, bruto težine tačno navedene u svakom pojedinačnom rješenju, zatim da je dopušteno privremeno iznošenje iz slobodne zone te robe, deklaracijom JCI IM 2 prijavljen je privremeni uvoz na carinsko područje BiH, robe svrstane u naimenovanja ukupne mase tačno navedene (ista količina), po JCI IM (obrascu) navedeno je da je ocarinjeno meso iste količine, a stvarno je ocarinjeno meso manje količine (meso bez kostiju). Netačan podatak je i u JCI IM 1 o vrsti koja se konačno carini. Na taj način, prema mišljenju Uprave, netačno je razdužena smještajna JCI navedena u polju 40 JCI IM 2, kao što je i daljnji tok postupka nepravilan jer se računom – otpremnicom vrši povrat robe u slobodnu zonu, a takva procedura nije propisana niti jednom odredbom zakona. Dakle, prema mišljenju Uprave, netačno je prijavljena roba koja se carini, jer nije ocarinjena roba koja je uvezena u slobodnu zonu. Također, Uprava je navela da roba koja se uvozi prema proceduri unutrašnje obrade predstavlja polugotov proizvod, sirovine, repromaterijal i gotove dijelove koji se upotrebljavaju u proizvodnji kompenzirajućih proizvoda koji će se izvesti. Dakle, kod unutrašnje obrade uvezeni materijal se nakon obrade izveze, a što se u konkretnom slučaju nije desilo, pa apelant nema pravo na pozivanje na odredbe o unutrašnjoj obradi, niti se roba koja je ocarinjena prema JCI IM 1 može smatrati kompenzirajućim proizvodom. Uprava je navela da je to potvrđeno i apelantovom izjavom u postupku, koji je naveo da je roba puštena u promet u BiH. Uprava je zaključila da su sve djelatnosti koje je apelant preduzimao imale za cilj plaćanje uvoznih dažbina na manju količinu uvezenog mesa, odnosno plaćanje manjeg iznosa od onog koji je propisan zakonom.
- 21.Uprava je navela da apelantovi navodi da je u cijelosti postupao u skladu sa aktom Carinske uprave FBiH nisu tačni jer apelant kao carinski obveznik nije postupio prema navedenom aktu, u skladu sa članom 154. tačka 4. stav c) Zakona o carinskoj politici BiH.
- 22.Iz utvrđenog činjeničnog stanja Uprava je zaključila da se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku unutrašnje obrade nego o proceduri stavljanja robe u slobodan promet, kako je određeno članom 154. stav 4. tačka a) Zakona o carinskoj politici BiH, te je apelant dao netačne podatke da se pušta u promet smrznuto meso u određenoj količini, iako je ocarinjena manja količina mesa (meso bez kostiju). Uprava je navela da je ispravno da bude puštena u promet roba smještena u slobodnu zonu, meso sa kostima. Prema mišljenju Uprave, carinski dug je nastao shodno članu 180. st. 1. i 3. Zakona o carinskoj politici BiH, neispunjenjem jedne od obaveza koje nastaju u vezi sa robom za koju je odobrena procedura kojoj je podvrgnuta, a dužnik je lice koje je dužno postupiti u skladu sa uvjetima koji reguliraju podvrgavanje robe odobrenoj proceduri.
- 23.Apelant je protiv rješenja Uprave izjavio žalbu.
- 24.Uprava za indirektno oporezivanje Banja Luka donijela je rješenje kojim je odbila apelantove žalbe izjavljene protiv prvostepenih rješenja.
- 25.Drugostepeni organ je najprije utvrdio nadležnost prvostepenog organa da donese rješenje, te konstatirao da je postupak vođen prema uputama suda (jer se radi o ponovnom postupku koji je vođen pred prvostepenim organom, nakon ukidanja ranijih rješenja odlukom Suda BiH), u skladu sa procesnim pravilima.
- 26.U obrazloženju drugostepenog rješenja navedene su činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, te da je sporno da li je roba, nakon što je smještena u slobodnu zonu, podvrgnuta proceduri unutrašnje obrade, od čega zavisi da li je mogla biti puštena u slobodan promet, odnosno ocarinjena kao kompenzirajući proizvod koji nastaje u proceduri unutrašnje obrade.
- 27.S tim u vezi, drugostepeni organ je naveo šta znači "slobodna zona", te se pozvao na odredbe člana 154. stav 4. Zakona o carinskoj politici BiH u vezi sa postupanjem sa robom koja se nalazi u slobodnoj zoni. Dalje, drugostepeni organ je naveo da je odredbama čl. od 122. do 134. Zakona o carinskoj politici BiH propisana procedura unutrašnje obrade.
- 28.Drugostepeni organ je naveo da je "procedura unutrašnje obrade" procedura sa ekonomskim učinkom kojom se daju povlastice robi koja se uvozi radi obrade i ponovnog izvoza u obliku kompenzirajućih proizvoda, s tim da je korištenje ove procedure povezano sa prethodnim dobijanjem odobrenja, u skladu sa procedurom propisanom Zakonom o carinskoj politici BiH. Drugostepeni organ se pozvao na odredbe čl. od 122. do 134, te član 124. u vezi sa čl. 103. i 105. Zakona o carinskoj politici BiH.
- 29.Dalje, drugostepeni organ je iz spisa predmeta ustanovio da je apelant istog dana kada je roba smještena u slobodnu zonu podnio zahtjev za privremeno iznošenje robe radi oplemenjivanja na osnovu člana 9. Carinskog zakona Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/95, 9/96 i 25/97) i Odluke o posebnim mjerama carinskog nadzora u slobodnim zonama ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/98). Apelant je od CI Kiseljak, Carinski referat za poslove zone, dobio rješenje (u skraćenom postupku) kojim mu je odobreno privremeno iznošenje na osnovu kojeg je apelant podnio prijavu za proceduru privremenog uvoza robe IM 2 iz slobodne zone u BiH (juneće meso sa kostima svrstano u naimenovanja), te je roba sa otpremnicom vraćena u slobodnu zonu.
- 30.Slijedom navedenog, prema mišljenju drugostepenog organa, nesporno je da apelant nije na osnovu člana 124. Zakona o carinskoj politici BiH podnio zahtjev za unutrašnju obradu jer se apelant pozvao na član 9. Carinskog zakona Federacije BiH koji je u suprotnosti sa odredbama Zakona o carinskoj politici BiH i kao takav se smatra nevažećim. Osim toga, drugostepeni organ je naveo da rješenje kojim se odobrava iznošenje robe iz carinske zone radi oplemenjivanja nije doneseno u skladu sa procesnim pravilima, niti ga je donio nadležni organ. Također, drugostepeni organ je naveo da niti jednom odredbom nije predviđena mogućnost vraćanja robe u slobodnu zonu otpremnicom, kako je apelant to učinio. Dakle, imajući u vidu utvrđene činjenice, drugostepeni organ je zaključio da apelantova predmetna roba nije bila podvrgnuta proceduri unutrašnje obrade prema uvjetima preciziranim tom procedurom, u skladu sa važećim propisima, niti su poštovane uvozno-izvozne radnje za proceduru unutrašnje obrade.
- 31.Prema mišljenju drugostepenog organa, nakon nezakonito provedenih uvozno-izvoznih radnji, apelant je podnio JCM IM 1, odnosno ocarinio i pustio u promet drugu vrstu robe – obrađeno meso, a ne robu koja je smještena u slobodnu zonu. Prema mišljenju drugostepenog organa, smještena roba nije prošla uobičajenu proceduru i nisu poštovane odredbe čl. 119. i 158. Zakona o carinskoj politici BiH, odnosno nisu se primijenile odredbe čl. od 97. do 101. istog zakona. Drugostepeni organ je zaključio da se i kod robe koja se smješta u slobodnu zonu prilikom stavljanja u promet obračun i naplata propisanih uvoznih dažbina vrše kao da je uvezena u carinsko područje BiH bez prethodnog smještanja u slobodnu zonu.
- 32.Dakle, drugostepeni organ je naveo da je apelant postupao suprotno materijalnim propisima, te je pravilno protiv njega pokrenut postupak naknadne naplate. Drugostepeni organ je utvrdio da je postupak naknadne naplate reguliran čl. 96. i 180. Zakona o carinskoj politici BiH a koji se vodi po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke. S obzirom na to da se u carinskom postupku donose odluke koje utječu na državni budžet, omogućena je kontrola obračuna. Zbog navedenog, drugostepeni organ nije smatrao osnovanim žalbeni navod da je carinski organ izvršio pregled robe pri carinjenju, te da nije moguće mijenjati podatke iz prijave. Drugostepeni organ je naveo da je roba bila obrađena, ali zbog nezakonitog iznošenja robe radi obrade ona se nije mogla ocariniti kao kompenzirajući proizvod. Osim toga, apelantovi navodi da se protiv lica koja su carinila robu vodi krivični postupak, prema mišljenju drugostepenog organa, nisu od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, u skladu sa članom 83. Zakona o carinskoj politici.
- 33.Dakle, drugostepeni organ je zaključio da je apelant u znatnom dijelu izbjegao plaćanje posebne takse za određene vrste proizvoda (žive životinje i meso) koja se plaća u fiksnom iznosu po jedinici mjere za 1 kg. Slijedom navedenog, drugostepeni organ je naveo da je pravilno prvostepeni organ, uz primjenu člana 154. stav 4. tačka a) u vezi sa članom 97. Zakona o carinskoj politici, te u skladu sa članom 96. stav 3. i članom 180. istog zakona, izvršio izmjenu podataka u prijavi za puštanje robe u slobodan promet (JCI IM 1) i usklađivanje sa podacima iskazanim u nadzorničkoj prijavi (JCI). Shodno navedenom, drugostepeni organ je naveo da se netačni podaci u prijavi po kojoj je roba puštena u slobodan promet ogledaju u pogledu pošiljaoca robe, naimenovanja, količine, iznosa carine i posebne takse, bruto težine i drugih podataka koji su navedeni u osporenom rješenju, a koje je drugostepeni organ u cijelosti prihvatio. Drugostepeni organ je naveo da primjena jedinstvenih propisa ima za cilj zaštitu, a da je korištenje Slobodne zone Kiseljak imalo za cilj izbjegavanje plaćanja posebnih taksi.
- 34.Drugostepeni organ je naveo da ne prihvata prigovor zastare koji je istakao apelant i to ni primjenom Zakona o carinskoj politici BiH, a ni zbog činjenice da je u skladu sa carinskim dugom koji je nastao pokrenut krivični postupak.
- 35.Protiv drugostepenih rješenja Uprave apelant je pokrenuo upravne sporove tužbama podnesenim Sudu BiH.
- 36.Sud BiH je povodom svih postupaka donio odluke "U" kojim su tužbe odbijene.
- 37.U obrazloženju svih presuda Sud BiH je naveo da je ispitao zakonitost osporenih rješenja. Sud BiH je naveo da je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je apelant obavezan na dodatno plaćanje carine. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su upravni organi pravilno zaključili da su carine i carinske tarife pogrešno utvrđene, tj. na osnovu netačnih podataka navedenih u prijavi. Naime, apelant je u slobodnu zonu uvezao goveda za klanje koje je izveo iz slobodne zone. Međutim, Sud BiH je zaključio da apelant nije vratio u slobodnu zonu robu – bikove za klanje (robu koju je unio) već prerađevine od navedene robe, a za šta je, prema apelantovom mišljenju, bio ovlašten. Sud BiH je naveo da ovakav apelantov stav nije pravilan jer apelant nije od nadležnih organa dobio odobrenje za unutrašnju obradu robe. Sud BiH je naveo da se ovo odobrenje izdaje samo kada je roba namijenjena daljnjem izvozu robe iz BiH u obliku kompenzirajućih proizvoda ili kada je stavljena u slobodan promet uz povrat ili odustajanje od naplate uvoznih carina koje se naplaćuju na tu robu ukoliko se izvozi iz carinskog područja BiH u obliku kompenzirajućih proizvoda. U skladu sa navedenim, prema mišljenju Suda BiH, apelantu nije izdato odobrenje za unutrašnju obradu robe unesene u slobodnu zonu, tj. nije mu odobrena procedura unutrašnje obrade robe u slobodnoj zoni, u skladu sa članom 154. stav 4. tačke c) i d) Zakona o carinskoj politici BiH, nego mu je izdato odobrenje u skladu sa članom 154. stav 4. tačka e) navedenog zakona. Sud BiH je naveo da je apelantu dopušten privremeni uvoz robe radi oplemenjivanja i ponovno vraćanje iste robe u slobodnu zonu, ali apelant je vratio u slobodnu zonu kompenzirajuće proizvode. Nakon toga, apelant je podnio carinsku deklaraciju u kojoj je naveo da u BiH uvozi navedene proizvode od mesa, pa je sačinjena JCI prema kojoj su carinske i druge dažbine određene prema vrijednosti mesnih proizvoda navedenih u prijavi i carinskoj deklaraciji. Zbog navedenog je, prema ocjeni Suda BiH, apelant dužan da plati carinu u skladu sa članom 154. u vezi sa članom 158. Zakona o carinskoj politici BiH, prema vrsti i vrijednosti robe koju je ona imala u momentu unošenja u slobodnu zonu. Sud BiH je naveo da, u skladu sa članom 159. Zakona o carinama, roba unesena u slobodnu zonu može se staviti u slobodan promet na područje BiH samo u obliku i vrijednostima koje je imala u momentu unošenja u slobodnu zonu. Dalje, Sud BiH je naveo da apelant nije imao odobrenje za obradu robe pa su carinski organi pravilno odlučili da je apelant dužan da plati carinu prema vrsti i količini, obliku i vrijednosti robe koju je imala u momentu unošenja robe u carinsku zonu, jer u tom momentu nastaje carinski dug za robu unesenu u slobodnu zonu i uvezenu iz slobodne zone na teritoriju BiH.
- 38.Sud BiH je odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Sud BiH je, također, odbio kao neosnovan apelantov prigovor da je protekao rok propisan članom 194. stav 3. Zakona o carinskoj politici, zbog čega carinski organi ne mogu od njega potraživati carinu i carinske dažbine. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da se radi o roku u kojem carinski organi mogu potraživati carinski dug, a računa se od dana nastanka duga do obavještenja dužnika o carini i carinskim dažbinama. U apelantovom slučaju, Sud BiH je utvrdio da je apelant o carini i carinskom dugu obaviješten kada su mu uručena prvostepena rješenja iz 2004. godine za robu puštenu u slobodan promet u toku 2001, 2002. i 2003. godine. Okolnost da su rješenja iz 2004. godine (prvostepeno, a zatim drugostepeno) ukinuta u upravnom sporu, prema mišljenju Suda BiH, nije od utjecaja jer je apelant o dugu obaviješten rješenjima iz 2004. godine, pa nije protekao rok propisan članom 194. stav 3. Zakona o carinskoj politici.
- 39.U određenim postupcima koji su osporeni ovom apelacijom apelant je podnio zahtjeve za preispitivanje "U" odluka Suda BiH.
- 40.Odlučujući o apelantovim zahtjevima, Sud BiH je donio presude "Uvl" kojim je zahtjeve odbio.
- 41.U obrazloženju presuda Sud BiH je naveo da je zaključio da je Vijeće za upravne sporove u osporenoj presudi (presude "U") pravilno i potpuno utvrdilo da se osporeno drugostepeno rješenje zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravila postupka, zbog čega je odbio tužbene prigovore. Što se tiče apelantovih prigovora istaknutih u zahtjevu o ponovnom vođenju postupka pred prvostepenim organom (nakon ukidanja ranijih rješenja), Sud BiH je naveo da je u ponovljenom postupku nakon izvršene reorganizacije prvostepeni organ postao Regionalni centar Sarajevo, koji je proveo radnje i otklonio nedostatke na koje je ukazao sud kada je ukinuo ranija nižestepena rješenja. S tim u vezi, promijenjeni su podaci koji se odnose na apelantovu robu ocarinjenu prema JCI, na osnovu čega je apelant obavezan na uplatu razlike manje plaćene carine.
- 42.Sud BiH je naveo da je Vijeće za upravne sporove u osporenoj presudi pravilno utvrdilo da je apelant konačnom odlikom obavezan na plaćanje određenog iznosa na ime carine i carinskih dažbina. Sud BiH je naveo da je postupak proveden po službenoj dužnosti na osnovu ovlaštenja iz člana 96. Zakona o carinskoj politici BiH, prema kojem entiteti mogu na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta dopuniti i promijeniti prijavu nakon stavljanja robe u promet. Navedeno je da su, u svrhu provjere tačnosti podataka navedenih u prijavi, carinski organi ovlašteni da vrše i naknadnu kontrolu, te ako utvrde da su odredbe koje reguliraju određenu carinsku proceduru primijenjene na osnovu netačnih ili nepotpunih podataka, nadležni organi preduzimaju mjere neophodne za reguliranje nastale situacije, uzimajući u obzir nove podatke koji su im dostavljeni. Te mjere su svedene na naknadne obračune i naplaćivanje manje plaćene carine i carinskih dažbina, što je skraćenost carinskog postupka, ali je u skladu sa navedenom zakonskom odredbom (član 96. Zakona o carinskoj politici).
- 43.Sud BiH je naveo da vođenje krivičnog postupka zbog zloupotrebe pogodnosti slobodne zone, a što je apelant isticao, nema utjecaja na ishod upravnog postupka. Dalje, Sud BiH se pozvao na član 83. Zakona o carinskoj politici BiH kojim je regulirano da bez odstupanja od moguće primjene krivičnih odredbi podnošenje prijava carinarnici koje je potpisao deklarant čini carinskog obveznika odgovornim za tačnost podataka navedenih u prijavi, vjerodostojnost dokumenata i postupanje u skladu sa obavezama koje se odnose na ulazak određene robe koja podliježe carinskoj proceduri. Obaveznost carinskih organa da postupaju po službenoj dužnosti, prema mišljenju Suda BiH, ima za cilj da se navedeni propisi primjenjuju jedinstveno na cijelom području BiH, s ciljem zaštite privrede BiH, jer bi izbjegavanje plaćanja carine i posebne takse na određene proizvode ugrozilo navedene ciljeve ekonomske politike.
- 44.Sud BiH je ocijenio kao krajnje proizvoljne, neargumentirane i nedokazane apelantove navode da radnje sudije u Vijeću za upravne sporove prilikom donošenja osporenih presuda nisu posljedica neznanja već namjernog kršenja zakona.
- 45.Apelant u apelacijama ističe da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Vezano za dopustivost apelacija, apelant u apelacijama navodi da su apelacije dopustive bez obzira na to da li je podnesen zahtjev za preispitivanje presude ili ne.
- 46.Apelant navodi da bi u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud trebao postupiti kao u Odluci broj AP 315/03 od 21. januara 2004. godine, te da se, u suštini, radi o identičnom predmetu, odnosno o navodno datim apelantovim netačnim podacima i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i člana 96. Zakona o carinskoj politici BiH. Dalje, apelant smatra da su apelacije dopustive u vezi sa pravom na imovinu. S tim u vezi, apelant se poziva na praksu Evropskog suda, kao i na odluke br. U 27/01 od 28. septembra 2001. godine i AP 643/03 od 29. septembra 2004. godine, u kojima je pravo na imovinu meritorno ispitano. Također, apelant smatra da je dopustiv i član 6. Međunarodnog pakta bez obzira na to da li se poziva ili ne poziva na diskriminaciju.
- 47.U vezi sa meritumom, apelant smatra da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu je retroaktivno nametnuto plaćanje carina. Osim toga, apelant smatra da su obrazloženja paušalna, bez konkretnog razloga o kojim se netačnim podacima iz carinskih deklaracija radi, kao i da je proizvoljna primjena materijalnog prava, odnosno da su određene odredbe (koje su primijenjene) preširoko tumačene. Apelant ističe da on ne može biti odgovoran za postupanje organa, odnosno za činjenicu da je određeno rješenje izdao nenadležni organ na osnovu federalnog zakona. Apelant naglašava da su nadležni organi bili upoznati sa svakim postupkom carinjenja. Također, apelant ističe da se nakon unutrašnje obrade u slobodnu zonu ne mogu vratiti goveda. Apelant smatra da se ovakvim postupanjem narušava princip pravne sigurnosti i vladavine prava. U vezi sa pravom na imovinu, apelant smatra da je došlo do miješanja, pozivanjem na član 96. stav 3. Zakona o carinskoj politici BiH. Međutim, u konkretnom slučaju, prema apelantovom mišljenju, radi se o zakonu čija je primjena proizvoljna i izaziva prekomjeran teret za apelanta. S tim u vezi, apelant smatra da odredbe zakona nisu jasne, te da ova odredba daje mogućnost retroaktivne kontrole, što je u suprotnosti sa principima pravne države. Osim toga, novim obavezama koje su nametnute apelantu uništen je jedan pravni subjekt. Zbog toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu.
- 48.Povredu prava na rad apelant vidi u samoj činjenici da mu je onemogućeno poslovanje, kao i da je diskriminiran u odnosu na druge privredne subjekte koji obavljaju svoju djelatnost prema istom principu (apelant navodi primjer ASA PVC).
- 49.U prilog svim svojim navodima apelant je dostavio i nalaz stalnog sudskog vještaka.
- 50.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je poštovao apelantovo pravo u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je odluka donesena u pravičnom postupku, u skladu sa zakonom i pred nezavisnim sudom. U odnosu na pravo na imovinu, Sud BiH je naveo da se apelant žali na izgubljenu dobit, a član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu. U vezi sa članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Sud BiH je naveo da u postupku koji apelant osporava nije bilo odobrenja za rad ili u vezi sa radom. Sud BiH je naveo da nije jasno zašto apelant ističe povredu prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine jer je odluka donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonom, uz poštivanje garancija iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i bez primjene retroaktivnosti.
- 51.Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da je, prije svega, istakla prigovor da apelacije nisu podnesene u roku (pogotovo u predmetima gdje je podnesen zahtjev za preispitivanje odluke). Dalje, u vezi sa povredom prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Uprava je navela da se ne radi o propisu sa retroaktivnim djelovanjem, već o naknadnoj kontroli prijava, a što je propisano članom 96. Zakona o carinskoj politici. Uprava je navela da je ova mogućnost zakonom predviđena jer prilikom puštanja bilo koje robe u slobodan promet nije moguće uvijek provjeriti sve podatke, odnosno činjenice od kojih zavisi pravilnost postupka, pa je carinskim organima data mogućnost da obave naknadnu kontrolu postupka. Uprava je istakla da je apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje očigledno neosnovan, jer je postupak proveden u skladu sa zakonom, pa činjenica da je apelant nezadovoljan odlukom ne znači da je povrijeđeno ovo pravo. Što se tiče povrede prava na imovinu, Uprava je istakla da se radi o obavezama prema državi, koje spadaju u oblast javnog prava, pa je i ovaj dio očigledno neosnovan. U vezi sa apelantovim navodom da mu je povrijeđen član 6. Međunarodnog pakta, Uprava je istakla da se ne radi o tendenciji carinskih organa "da unište apelanta" (kako apelant ističe), nego o isključivoj namjeri carinskih organa da zaštite državni budžet, odnosno da spriječe uvoznike da zloupotrebljavaju carinske procedure.
- 52.Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 21/98, 34/00 i 10/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13. stav 1.
- 1.Entiteti mogu, u skladu sa uslovima navedenim u propisima koji su na snazi, obavljati sve kontrole za koje smatraju da su neophodne da bi osigurali da se carinski propisi pravilno primjenjuju.
Član 14.
- 1.U svrhu primjene carinskih propisa, svako lice koje je direktno ili indirektno uključeno u radnje vezane za trgovinu robom dostavlja Entitetima, na bilo koji način, sve potrebne dokumente i podatke i na njihov zahtjev pruža svu potrebnu pomoć u bilo kom propisanom vremenskom roku.
Član 16. stav 1.
- 1.Zainteresirana lica su dužna da u svrhu obavljanja kontrole od strane Entiteta, bez obzira na način, čuvaju dokumente navedene u članu 14. ovoga zakona najmanje pet kalendarskih godina. Taj period teče od kraja one godine kada je primljena carinska prijava za carinski postupak.
C. Pregled prijava nakon carinjenja
Član 96.
- 1.Entiteti mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta, dopuniti i promijeniti prijavu nakon stavljanja robe u promet.
- 2.Nakon stavljanja robe u promet, a u svrhu provjere tačnosti podataka navedenih u prijavi, Entiteti mogu obaviti pregled komercijalnih dokumenata i podataka koji se odnose na uvozne i izvozne radnje u vezi sa određenom robom ili se odnose na naknadne komercijalne radnje koje uključuju tu robu. Ovakvi pregledi se mogu obaviti u prostorima deklaranta, odnosno svakog drugog lica koje je poslovno direktno ili indirektno uključeno u navedene operacije ili nekog drugog lica koje poseduje navedeni dokument i podatke u poslovne svrhe. Entiteti također mogu obaviti pregled robe na onim mjestima gdje ih je još uvijek moguće prijaviti.
- 3.U slučajevima gdje pregled prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to da su odredbe koje reguliraju određenu carinsku proceduru primijenjene na osnovu netačnih ili nepotpunih podataka, Entiteti, u skladu sa propisima na snazi preduzimaju mjere neophodne za reguliranje nastale situacije, uzimajući u obzir nove podatke koji su im dostupni.
D. Unutrašnja obrada
Opće odredbe
Član 122. stav 1.
- 1.Bez odstupanja od člana 123. ovoga zakona, procedurom unutrašnje obrade dopušteno je da se sljedeća roba koristi u carinskom području BiH za jedan ili više procesa obrade:
(a) roba namijenjena za ponovan izvoz iz carinskog područja BiH u obliku kompenzirajućih proizvoda, bez podlijeganja takve robe plaćanju uvoznih dažbina ili mjerama trgovinske politike;
(b) roba stavljena u slobodni promet uz povrat ili odustajanje od naplate uvoznih dažbina koje se naplaćaju za tu robu ukoliko se izvozi iz carinskog područja BiH u obliku kompenzirajućih proizvoda.
Član 129.
- 1.U slučajevima gdje se pojavljuje carinski dug, visina takvoga duga određuje se na osnovu carinske vrijednosti koja odgovara uvezenoj robi u momentu prihvatanja prijave za podvrgavanje te robe proceduri unutrašnje obrade.
- 2.Ukoliko je u momentu iz stava 1. ovoga člana uvozna roba ispunila uslove za kvalifikovanje za postupak po preferencijalnim tarifama u okviru carinskih kontigenata, ona ima pravo na sve postupke po preferencijalnim tarifama koji postoje u vezi sa identičnom robom u momentu prihvatanja prijave za stavljanje u slobodni promet.
Član 154. stav 4.
Carinska roba koja je smještena u slobodnoj zoni, za vrijeme dok se nalazi u slobodnoj zoni može:
(c) biti podvrgnuta proceduri unutrašnje obrade prema uslovima preciziranim tom procedurom;
(d) biti podvrgnuta proceduri obrade pod carinskom kontrolom prema uslovima preciziranim tom procedurom;
(e) biti podvrgnuta proceduri privremenog uvoza prema uslovima preciziranim tom procedurom;
Član 158.
- 1.U slučajevima gdje se pojavi carinski dug u vezi sa carinskom robom, a gdje je carinska vrijednost takve robe zasnovana na cijeni koja je stvarno plaćena ili se treba platiti, u što su uračunati i troškovi skladištenja ili očuvanja robe za vrijeme njenog ležanja u slobodnoj zoni, takvi troškovi se ne uključuju u carinsku vrijednost ukoliko su prikazani odvojeno od cijene koja je stvarno plaćena ili se treba platiti za robu.
- 2.U slučajevima gdje je navedena roba, u slobodnoj zoni, prošla jedan od uobičajenih oblika postupanja u smislu člana 119., stav 1., ovog zakona, karakter robe, carinska vrijednost i količina koja se uzima u obzir prilikom utvrđivanja uvoznih dažbina, a na zahtjev carinskog obveznika i pod uslovom da je takvo postupanje obuhvaćeno odobrenjem izdanim u skladu sa stavom 3. tog člana, je ona koja bi se uzela u obzir vezano za takvu robu, u momentu koji je naveden u članu 187. ovoga zakona, da nije prošla kroz takav postupak. Međutim, odstupanja od ove odredbe se mogu utvrditi u skladu sa procedurom Komisije.
Član 194.
- 1.Čim se iznos carine zavede u evidenciju, dužnik se o njemu obavještava u skladu sa odgovarajućim propisima.
- 2.U slučaju gdje je iznos carine koji se treba platiti naveden u carinskoj prijavi, radi orijentacije, Entiteti mogu navesti da se obavještavanje o njemu ne vrši prema stavu 1. ovoga člana, izuzev ukoliko naznačeni iznos carine ne odgovara onom koji oni utvrde.
- 3.Obavještavanje dužnika se ne vrši nakon isteka vremenskog roka od pet godina od dana kada je nastao carinski dug. Međutim, u slučajevima gdje je on posljedica postupka koji je mogao dovesti do pokretanja krivičnog postupka pred sudom, jer Entiteti nisu bili u mogućnosti da odrede tačan iznos koji se potražuje, takvo obavještavanje se može, onoliko koliko to propisi na snazi dozvoljavaju, obaviti nakon isteka roka od pet godina.
- 53.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 54.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 55.Ustavni sud, prije svega, navodi da su apelacijom osporene i odluke Suda BiH donesene u upravnom sporu, kao i odluke Suda BiH koje su donesene u postupku povodom apelantovog zahtjeva za preispitivanje odluka Suda BiH.
- 56.S tim vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (i izmijenjenu praksu u skladu sa praksom Evropskog suda) da se i odluke o zahtjevima za vanredno preispitivanje, o kojima je na bilo koji način riješeno meritorno, smatraju ratione materiae dopustivim ako je ishod postupka odlučujući za građanska prava i obaveze apelanata. Stoga će, u svrhu analize prava na pravično suđenje, Ustavni sud skupa razmatrati sve odluke o zahtjevu za preispitivanje, kao i odluke Suda BiH (odluke "U") koje su donesene u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja.
- 57.Također, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud nije našao elemente da a priori apelaciju proglasi nedopuštenom, odnosno utvrdio je da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti, odnosno otvara pitanja koja treba preispitati u meritumu.
- 58.Apelant osporava navedene odluke Suda BiH ("U" i "Uvl") tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
- 59.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 60.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 61.S obzirom na to da se apelant žali na odluke koje su donesene u postupku u kojem su mu nametnute nove obaveze za plaćanje carine, Ustavni sud će, prije svega, ispitati da li navedeni postupak predstavlja "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 62.U skladu sa praksom Ustavnog suda, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam "građanska prava i obaveze" iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). To je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, "potiče iz poreznog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu" (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja carinskih i drugih dažbina na uvezenu robu, kako je to relevantnim zakonom propisano. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije u postupku koji se tiče primjene carinskog zakonodavstva, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 547/03 od 26. augusta 2004. godine). Kako u konkretnom slučaju apelant upravo ističe zloupotrebu prava, odnosno navodi da je riječ o odredbi kojom je data mogućnost retroaktivnog nametanja novih carinskih obaveza, kao i da se ovakvim postupanjem unosi pravna nesigurnost i šteti vladavini prava, Ustavni sud nalazi da je potrebno prvenstveno ispitati da li se radi o odredbi sa retroaktivnim djelovanjem.
- 63.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na carinski postupak, odnosno postupak koji je nakon plaćene carine (apelant navodi da je već platio 1.500.000,00 KM) pokrenut po službenoj dužnosti radi izmjene podataka i naplate manje plaćene carine i drugih uvoznih taksi, a u kojem su donesena osporena rješenja. Osnov za donošenje navedenih rješenja je član 96. stav 3. Zakona o carinskoj politici.
- 64.Apelant navodi da je odredba člana 96. Zakona o carinskoj politici neprecizna, te suprotna principu pravne sigurnosti, a ima i retroaktivno djelovanje.
- 65.Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju primijenjeni propisi koji su bili na snazi u vrijeme smještanja robe u slobodnu zonu (2001, 2002. i 2003. godina) do puštanja robe u slobodan promet i to Zakon o carinskoj politici BiH (koji je objavljen u "Službenom glasniku BiH" 31. oktobra 1998. godine, stupio je na snagu osmog dana od dana objavljivanja, a navedeno je da će se primjenjivati od 1. januara 1999. godine) i Odluka o uvjetima za uvoz robe radi izvoza ("Službeni glasnik BiH" broj 3/99, kojom su propisani uvjeti i način ostvarivanja prava na uvoz sirovina, repromaterijala, poluproizvoda i gotovih dijelova [robe] bez plaćanja uvoznih dažbina a koja se upotrebljava u proizvodnji kompenzirajućih proizvoda koji će se izvesti u skladu sa članom 122. Zakona o carinskoj politici). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da odredba člana 96. entitetima daje pravo preduzimanja mjera neophodnih za reguliranje nastale situacije tamo gdje pregledi nakon carinjenja ukazuju na to da su odredbe koje reguliraju određenu carinsku proceduru primijenjene na osnovu netačnih ili nepotpunih podataka.
- 66.Ustavni sud napominje da povratno djelovanje norme znači da propisana norma ne regulira ponašanje za ubuduće, već su norme obavezne za subjekte i na odnose prije donošenja norme. Povratno djelovanje norme ima za posljedicu da se pravni karakter i pravne posljedice radnji koje su se desile u prošlosti ocjenjuju prema kasnijim normama kojima je dato povratno djelovanje. Primjena propisa sa retroaktivnim djelovanjem mora biti ograničena, strogo kontrolirana i jasno propisana zakonom i to samo ukoliko postoji opći interes da pojedine zakonske odredbe imaju povratno djelovanje. U protivnom bi davanje povratnog djelovanja pravnoj normi izazvalo pravnu nesigurnost kod građana, te povratno djelovanje pravnih normi predstavlja izuzetak kada za to postoje ozbiljni razlozi.
- 67.Polazeći od odredbe člana 96. Zakona o carinskoj politici, koja je stupila na snagu 1. januara 1999. godine, i dakle bila na snazi u vrijeme kada je apelant smjestio robu u slobodnu carinsku zonu, Ustavni sud primjećuje da se ne može reći da se radi o normi sa povratnim djelovanjem, kojom je dopušteno da se "preispita" primjena propisa na ranije završen odnos (preispitivanje carinske prijave nakon stavljanja robe u promet). Iz sadržaja odredbe člana 96. Zakona o carinskoj politici proizlazi da entiteti mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta (pojedinca, građanina), dopuniti ili promijeniti prijavu nakon stavljanja robe u promet, te da se, shodno tome, može raditi o nametanju nove obaveze ili povratu više plaćane carine. Međutim, Ustavni sud smatra da se ne radi o retroaktivnoj primjeni norme, nego, naprotiv, da iz odredbi Zakona o carinskoj politici (koji je na snazi u vrijeme apelantovog preduzimanja radnje) proizlazi da je djelovanje ove norme određeno za ubuduće, odnosno da se otvara mogućnost kontrole, tj. revizije postupka. To dalje znači da za sve učesnike u "postupku carina" pravosnažna rješenja ne stiču materijalnu nego samo relativnu formalnu pravosnažnost, a uslijed zakonom propisane odredbe člana 96. Zakona o carinskoj politici, kojom je propisana mogućnost kontrole na zahtjev entiteta ili zahtjev deklaranta (u slučaju povrata plaćane carine).
- 68.U konkretnom slučaju, posljedica člana 96. Zakona o carinskoj politici je nametanje novih novčanih obaveza apelantu. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju odluka Suda BiH navedeno da ova odredba (član 96) predstavlja specifičnost carinskog postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja odluka sudova jasno proizlazi da je to "naknadno, kasnije reagiranje" u javnom interesu. Prema mišljenju koje je Sud BiH dao u "carinskom postupku" protiv apelanta, izbjegavanje plaćanja carine i posebne takse na određene proizvode ugrozilo bi ciljeve ekonomske politike, te obaveznost carinskih organa da postupaju i po službenoj dužnosti prema navedenim propisima ima jasan cilj da se propisi primjenjuju jedinstveno na cijelom području BiH s ciljem zaštite privrede BiH.
- 69.Ustavni sud primjećuje da je kroz djelovanje odredbe člana 96. Zakona o carinskoj politici data mogućnost državi da s ciljem zaštite svog općeg interesa izvrši naknadnu kontrolu carinskog postupka. Međutim, Ustavni sud mora da primijeti da u zakonu ne postoji jasno propisan rok u kojem se ova naknadna kontrola treba izvršiti, odnosno u kojem roku država mora ili može primijeniti član 96. Zakona o carinskoj politici. U vezi sa rokovima, Ustavni sud primjećuje da je u svrhu obavljanja kontrole u okviru entiteta u članu 16. Zakona o carinskoj politici propisana obaveza čuvanja dokumentacije svih zainteresiranih lica u roku od najmanje pet godina. Dakle, iz odredbi člana 16. Zakona o carinskoj politici jasno proizlazi da je svako lice koje učestvuje u postupku carinjenja upoznato o obavezi čuvanja dokumenata radi obavljanja kontrole u okviru entiteta u najmanjem roku od pet godina od kraja godine kada je primljena carinska prijava za carinski postupak. Dakle, radi se o propisu kojim su učesnici carinskog postupka upućeni na određenu obavezu radi kontrole u najmanjem roku, koji, kako proizlazi iz te odredbe, može biti i duži. Ustavni sud primjećuje da "rok od najmanje pet godina" iz člana 16. Zakona o carinskoj politici još uvijek ne znači da se radi o obaveznom/prekluzivnom roku od pet godina u kojem država može da reagira, pogotovo kada se ima u vidi postojanje najniže granice, bez određivanja tačnog roka. Međutim, ovaj član upućuje na određeni rok.
- 70.Dakle, postavlja se pitanje da li pravo koje je dato državi na "neograničeni rok" u normi za koju apelant smatra da ima "retroaktivno" djelovanje, čak i ako je opravdano, unosi pravnu nesigurnost.
- 71.S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju naknadna kontrola izvršena u roku od jedne do tri godine. Apelant pred Ustavnim sudom nije otvorio pitanje rokova ili zastare (sa aspekta pravne sigurnosti), ali Ustavni sud primjećuje da je pred redovnim sudom istakao rok zastare, pozivajući se na član 194. stav 3. Zakona o carinskoj politici, kojim je propisano da se obavještenje dužnika (o carinskom dugu) ne vrši nakon isteka roka od pet godina od kada je nastao carinski dug (osim u slučajevima gdje je on posljedica postupka koji je mogao dovesti do krivičnog postupka). Apelantov prigovor o zastari Sud BiH je odbio dajući svoje razloge. Dalje, ispitujući pravnu sigurnost sa aspekta roka, Ustavni sud opet napominje da i povodom zahtjeva deklaranta entiteti mogu dopuniti ili promijeniti prijavu, kako je propisano članom 96. stav 1. Zakona o carinskoj politici, a rok u kojem deklarant podnosi zahtjev je jasno propisan članom 203. stav 3. Zakona o carinskoj politici i iznosi pet godina od dana kada je dužnik bio obaviješten o iznosu ovih dažbina. Međutim, stavom 4. je navedeno da se ovaj rok može produžiti ukoliko lice pruži dokaze da je bilo spriječeno da podnese zahtjev u predviđenom roku zbog nepredviđenih okolnosti ili zbog više sile.
- 72.Dakle, imajući u vidu sve navedeno, čak i bez jasno određenog roka za preduzimanje radnje iz člana 96. stav 3. Zakona o carinskoj politici, Ustavni sud ne može da nađe niti retroaktivnost niti pravnu nesigurnost u odredbi koja daje državi mogućnost naknadne kontrole. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakva vrsta postupaka je opravdana u smislu materijalnog aspekta principa vladavine prava. Naime, iz predmetnog zakona jasno proizlazi da i država i deklarant, u slučaju da su ispunjeni gore navedeni uvjeti, mogu revidirati pravosnažno rješenje o carini i u jednom novom revizionom/kontrolnom postupku. Dalje, primjenom roka iz člana 194. stav 3. Zakona o carinskoj politici, koji uz ispunjenje određenih zakonskih uvjeta sigurno jeste prekluzivan, jer nakon tog roka od pet godina do dana kada je nastao carinski dug on se više ne može naplatiti (osim u slučaju krivičnog postupka), moglo bi se doći do "gornje granice" (suprotno članu 16. gdje je utvrđena donja granica). Dakle, čak i bez jasno određenog roka, zakonom su ipak postavljene određene granice, koje ni apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje apelacijom, osim što se pozvao na "pravnu nesigurnost" koju stvara navedena odredba. Ustavni sud primjećuje da obje strane u carinskom postupku mogu imati koristi na osnovu navedene odredbe. Ovakav javni interes je za Ustavni sud neupitan, posebno kada se uzme u obzir da se kontrola može izvršiti isključivo na osnovu "novih podataka" koji mogu biti od utjecaja na pravilno određivanje carinskih naknada, a kada se ustanovi da je "ranije stanje posljedica nepotpunih i netačnih podataka". Osim toga, Ustavni sud ističe da je svjestan da je u BiH došlo do promjene nadležnosti u vezi sa carinama, da su carinski propisi često mijenjani, te da je pravilno provođenje carinskih propisa veoma bitno za cjelokupnu državu, što dodatno opravdava dati rok od (najmanje) pet godina.
- 73.Ustavni sud primjećuje da značaj te naknadne kontrole nije upitan, te u tom smislu naglašava da važeći Zakon o carinskoj politici ("Službeni list Bosne i Hercegovine" br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) u članu 75. sadrži isti princip, odnosno daje mogućnost entitetima da preduzmu odgovarajuće mjere kada otkriju nepravilnosti u primjeni carinskih propisa, s tim što se umjesto ranijeg termina (koji je primijenjen u konkretnom slučaju), u slučajevima gdje pregled prijave ili pregled nakon carinjenja, koriste termin kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja, što ukazuje na nepravilnosti u primjeni propisa, čime je jezički jasnije ukazano na to da se radi o reviziji postupka (prijava), odnosno naknadnoj kontroli. Također, radi zaštite svojih interesa, država u smislu primjene ove odredbe čak pokazuje jasnu tendenciju za produženje roka, kada se uporedi odredba člana 16. ranije važećeg zakona sa članom 15. važećeg zakona. Također, važeći Zakon o carinskoj politici sadrži odredbu o apsolutnoj zastari u roku od šest godina od dana kada nastaje carinski dug, dakle, opet sa tendencijom produženja rokova u kojima država "reagira".
- 74.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni slučaj ne povlači pitanje retroaktivnosti, već se radi o primjeni klasičnog slučaja preispitivanja/kontrole koja je jasno propisana i određena zakonom (koji ima sve potrebne kvalitete u smislu dostupnosti i objave), na osnovu zakonske odredbe koja ima opći karakter i koja je bila na snazi u vrijeme kad je apelant vršio potrebne radnje u vezi sa carinskim postupkom, te je apelant, imajući u vidu činjenice predmeta, morao biti svjestan činjenice da je navedena odredba primjenjiva i na konkretan slučaj. Naime, imajući u vidu da je postupak preispitivanja/kontrole kao pravni institut prisutan i u drugim zakonima, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nema ničega što bi ukazivalo na to da je došlo do očigledne zloupotrebe prava ili da konkretnim postupanjem nastaje pravna nesigurnost. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da bi "nesigurnost" za državu u cjelini sigurno nastupila kada carinski dug ne bi bio naplaćen.
- 75.Zbog navedenog, budući da u konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 76.Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 315/05, koji je, prema apelantovom mišljenju, identičan kao navedeni predmet, a gdje je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da se ne radi o identičnom predmetu, te podsjeća na to da je u navedenom predmetu utvrđena povreda zbog nepoštivanja proceduralnih garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno zbog apelantove nemogućnosti da učestvuje u postupku u predmetu broj AP 315/03. Ustavni sud primjećuje da apelantu u konkretnom predmetu nije uskraćeno pravo da učestvuje u postupku, niti je Ustavni sud utvrdio zloupotrebu prava u konkretnom predmetu.
- 77.Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu.
- 78.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
- 60.
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
- k)Pravo na imovinu.
- 79.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 79.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 80.Ustavni sud je i od ranije takvog stanovišta da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreznih ili carinskih obaveza imalo osnov u zakonu koji, prema materiji koju regulira, spada u oblast javnog prava, ukoliko nije bilo arbitrarnosti u njegovoj primjeni (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 285/03 od 23. jula 2004. godine i AP 829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
- 81.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa odredbom stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da "primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da […] bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Ova odredba predstavlja izuzetak od člana 1. stav 1. koji garantira mirno uživanje imovine, jer citirani stav "ni na koji način ne utječe na pravo države da primjenjuje takve zakone" kojim osigurava naplatu poreza, doprinosa i kazni. Prilikom donošenja takvih zakona zakonodavac uživa široko polje procjene i odlučivanja (vidi Evropski sud, predmet Gasus Dosier – und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Dalje, Ustavni sud primjećuje da se nametanje dodatne obaveze apelantu po osnovu carina može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 498/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 32/05). S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
- 82.Ustavni sud je već istakao da je Zakon o carinskoj politici objavljen u "Službenom glasniku BiH", te je utvrđeno da će se primjenjivati od 1. januara 1999. godine. Odredba člana 96. Zakona o carinskoj politici u stavu 3. jasno je navela da u slučajevima gdje pregled prijave ili pregled nakon prijave ukazuje na pogrešnu primjenu carinskih propisa, a na osnovu netačnih ili nepotpunih podataka, entiteti preduzimaju potrebne mjere za reguliranje nastale situacije, uzimajući u obzir nove podatke koji su im dostupni.
- 83.Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju odluka Suda BiH utvrđeno da je apelant u slobodnu zonu unio robu (goveda za klanje), te da su carine pogrešno utvrđene prema jedinstvenoj carinskoj ispravi jer je apelantu odobreno iznošenje robe, ali apelant nije vratio u slobodnu zonu bikove za klanje nego prerađevine od navedene robe. Sud BiH je zaključio da apelantu nije izdato odobrenje za unutrašnju obradu robe, tj. nije mu odobrena procedura unutrašnje obrade robe, kako je propisano članom 154. stav 4. tačke c) i d) Zakona o carinskoj politici, nego mu je dopušten privremeni uvoz radi oplemenjivanja robe, kako je propisano članom 154. stav 4. tačka e). Zbog navedenog, Sud BiH je zaključio da apelant treba da plati carinu prema vrsti i vrijednosti robe u vrijeme unošenja u carinsku zonu, jer je to moment kada nastaje carinski dug, u skladu sa odredbama čl. od 154. do 158. Zakona o carinskoj politici.