Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 399/09, rješavajući apelaciju H.I.G.A.T. Gmbh iz Graza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. maja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H.I.G.A.T. Gmbh iz Graza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 068 od 27. novembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-286/04 od 26. maja 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    H.I.G.A.T. Gmbh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Graza, kog zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 068 od 27. novembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-286/04 od 26. maja 2006. godine.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od PPP "Domet" Trn iz Laktaša (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Dževada Haznadara (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 20. maja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. juna 2009. godine, Okružni sud 4. juna 2009. godine, a tuženi 1. juna 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. jula 2009. godine.
  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj PS-145/01 od 10. septembra 2004. godine prvotuženi i drugotuženi su obavezani da apelantu (solidarno) isplate iznos od 330.847, 24 KM na ime obaveza po osnovu uplaćenog avansa sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na ovaj iznos počev od dana dospjelosti potraživanja do konačne isplate i da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.294,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
  • 7.
    Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je, nakon provedenog postupka, Osnovni sud utvrdio da je nesporno da su apelant i prvotuženi poslovno sarađivali i da su zaključili ugovor o uvozu robe kojim su ugovorili uvjete sukcesivne nabavke svih vrsta proizvoda iz apelantovog asortimana, da iz tog poslovnog odnosa prvotuženi prema apelantu nije ispunio obavezu prema predračunu broj 001/91 od 24. jula 1991. godine, koji je sačinio prvotuženi, na iznos od 4.500.000,00 dinara, da je taj iznos, prema nalogu za isplatu Banjalučke banke Banja Luka (obrazac 745), 26. jula 1991. godine uplaćen u korist prvotuženog po osnovu "avansa za pripremu izvoza" i da su apelantu prouzrokovani troškovi provizije u iznosu od 1.540,43 dinara, da prvotuženi spornim "avansno" uplaćenim sredstvima od apelanta nije uvezao pamučno predivo u koju mu je svrhu navedeni iznos uplaćen i da mu primljeni iznos sredstava prvotuženi nije vratio, da, prema nalazu vještaka finansijske struke Đure Srdića od 30. juna 2004. godine, "avansno uplaćeni iznos od 450.000,00 dinara na dan izrade nalaza odgovara protivvrijednosti od 330.847,24 KM, a kamata na taj iznos od 26. jula 1991. godine do dana izrade nalaza (30. juna 2004. godine) iznosi 2.955.756,60 KM i da 1.540,43 dinara po osnovu provizije odgovara protivvrijednosti iznosa od 113,26 KM, a da obračun kamata za navedeni period iznosi 1.011,51 KM". U toku postupka je saslušan i svjedok Drago Kecman, a prijedlog tuženih da se analiza koju je sačinio ovaj svjedok koristi kao dokaz u toku postupka Osnovni sud nije prihvatio s obzirom na to da ovaj dokaz nije predložen na pripremnom ročištu.
  • 8.
    Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da prvotuženi i drugotuženi nisu ispunili svoju obavezu iz navedenog ugovora o povratu avansa, te je, na osnovu odredaba čl. 17. i 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbe čl. 54 -76. Zakona o preduzećima, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Đure Srdića od 30. juna 2004. godine, odlučio kao u izreci presude.
  • 9.
    Odlučujući o žalbama prvotuženog i drugotuženog protiv Presude Osnovnog suda broj PS-145/01 od 10. septembra 2004. godine, Okružni sud je na sjednici Vijeća od 28. marta 2006. godine ocijenio da je neophodno zakazati raspravu pred drugostepenim sudom u smislu odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) radi ponovnog izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka Drage Kecmana.
  • 10.
    Okružni sud je održao raspravu 26. maja 2006. godine i donio Presudu broj PŽ-286/04 od 26. maja 2006. godine kojom su žalbe prvotuženog i drugotuženog uvažene, Presuda Osnovnog suda broj PS-145/01 od 10. septembra 2004. godine je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, zahtjev tuženih za naknadu troškova prvostepenog postupka je odbačen kao neblagovremen, a apelant je obavezan da tuženim na ime troškova drugostepenog postupka plati iznos od 3.341,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. maja 2006. godine do isplate, a dio zahtjeva tuženih za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen.
  • 11.
    U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da ne postoji poseban pisani Ugovor broj 001/91 od 24. jula 1991. godine iako je Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude naveo (strana 5) da takav ugovor postoji u sudskom spisu. Također, na raspravi pred Okružnim sudom apelant i tuženi su istakli da nemaju takvog pisanog ugovora, ali budući da parnične stranke nisu osporavale da je predračun ispostavljen i sredstva uplaćena, te imajući u vidu da su i prije toga bile u poslovnim odnosima, to se ovaj pravni posao mogao smatrati usmeno zaključenim ugovorom na osnovu kog je prvotuženi ispostavio navedeni predračun apelantu, a apelant je, saglasivši se sa navedenim predračunom, izvršio uplatu avansa. S obzirom na to da ugovor nastaje kada su se stranke saglasile sa svim bitnim elementima ugovora, Okružni sud je zaključio da je i ovaj ugovor nastao i da su stranke znale za njegove bitne elemente. Dakle, predmet ovog ugovora je isporuka određene vrste i količine robe za koju je apelant avansirao prvotuženom određena novčana sredstva s ciljem realizacije ovog ugovora. Također, iz stanja spisa proizlazi da do realizacije ovog posla između apelanta i prvotuženog nije došlo, što se čini nespornim iz navoda parničnih stranaka, zbog više sile, odnosno zbog izbijanja rata na prostorima bivše SFRJ.
  • 12.
    U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je odredbom člana 124. ZOO propisano da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod uvjetima iz ovog zakona raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ili naknada štete ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Apelant i prvotuženi su saglasni u svojim navodima da nije došlo do realizacije ovog ugovora i isporuke robe, te da za ovo nije odgovorna nijedna ugovorna strana. Dalje, s obzirom na to da nema pisanog ugovora, a iz spisa i navoda parničnih stranaka ne može se utvrditi koji su, pored navedenih u predračunu, još elementi navedenog ugovora, to u svakom slučaju proizlazi iz ponašanja stranaka da su se saglasile da, zbog nemogućnosti ispunjenja ugovora, navedeni ugovor raskinu. Odredbom člana 137. ZOO propisano je da, kad je ispunjenje jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koje nije odgovorna nijedna ni druga strana, gasi se obaveza druge strane, a ako je ona nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnova. Odredba ovog člana upućuje, dakle, na primjenu odredbe člana 214. ZOO kojim je propisano da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecalac nesavjestan, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da su prilikom zaključenja predmetnog pravnog posla, prema mišljenju Okružnog suda, obje parnične stranke htjele da se on zaključi i realizira i prihvatile ga, to su obje stranke bile savjesne i nijedna ugovorna strana nije kriva što do realizacije posla nije došlo.
  • 13.
    Okružni sud je, dalje, naveo da se iz predračuna i izvještaja banke vidi da je apelant uplatio avans radi realizacije ovog ugovora, a predmet ugovora je isporuka robe. U situaciji kada roba nije isporučena, svaka strana je dužna da vrati ono što je primila po osnovu ugovora, pa pošto je apelant dao novčana sredstva po osnovu avansa, to je prvotuženi bio dužan da ta sredstva vrati apelantu. U postupku pred Osnovnim sudom parnične stranke su, saglasno odredbi člana 7. ZPP, predložile da se izvedu dokazi u ovom postupku. Između ostalog, izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka Drage Kecmana, a taj dokaz je izveden i na raspravi pred Okružnim sudom. Dalje, odredbom člana 123. ZPP propisano je da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Odredba ovog člana govori o teretu dokazivanja, budući da se, shodno odredbi člana 7. ZPP, uvodi teret dokazivanja koji snose stranke i koji se sastoji ne samo od dužnosti već i od ovlaštenja stranaka da predlažu dokaze kojima se utvrđuju tvrdnje o određenim činjenicama i postojanje neke činjenice o kojoj je ta tvrdnja iznesena, da predlažu dokaze za utvrđivanje činjenica u pogledu kojih je stranka iznijela oprečne tvrdnje, kao i onih koje protivna strana nije osporila, ali ih nije ni priznala. Dakle, svaka stranka dužna je da predloži relevantne dokaze, odnosno označi dokazna sredstva kojima dokazuje istinitost svojih navoda (subjektivni teret dokazivanja), kao i da tim sredstvima dokaže svoje činjenične navode (objektivni teret dokazivanja) izvođenjem tih dokaza, ili da dokaže navode na kojima zasniva svoje prigovore, odnosno svoj zahtjev da se neki zahtjev suprotne stranke odbije.
  • 14.
    U konkretnom slučaju apelant je nesporno uplatio avans u iznosu od 4.500.000,00 dinara za šta u spisu postoje dokazi i što tuženi i ne spore, pa je teret dokazivanja oprečnih tvrdnji da je ovaj iznos vraćen apelantu na strani koja tvrdi da tako jeste, a to su u konkretnom slučaju tuženi. U tom smislu, tuženi su predložili da se izvede dokaz saslušanjem svjedoka Drage Kecmana, koji je u svom iskazu pred prvostepenim sudom, te u postupku pred drugostepenim sudom, rekao da je na prijedlog i uz saglasnost obje parnične stranke, provjerom u dokumentaciji prvotuženog, sačinio analizu međusobnih potraživanja i dugovanja parničnih stranaka. Tom prilikom je izvršio uvid u originalnu dokumentaciju prvotuženog i utvrdio da je apelant uplatio iznos od 4.500.000,00 dinara, da do realizacije ovog posla nije došlo, te da je u poslovnim knjigama prvotuženog neposrednim uvidom utvrdio da je prvotuženi cjelokupan iznos novca na ime uplaćenog avansa vratio apelantu, i to u periodu od 9. oktobra do 11. decembra 1991. godine. Svjedok je naveo da je on o tome obavijestio apelantovog zakonskog zastupnika u aprilu 1992. godine i tada mu dao sačinjenu analizu koja mu je poslužila u postupku podnošenja tužbe u Spoljnotrgovinskoj arbitraži pri Privrednoj komori u Beogradu, ali da drugotuženom nije mogao dati analizu, jer nije bio u Banjoj Luci, te da je plaćanje, odnosno vraćanje novca izvršeno putem Banjalučke banke u dinarima, u nekoliko rata. Svjedok je o tome imao saznanje neposrednim uvidom u tu dokumentaciju, pa je utvrdio i da je vraćeni novac uplaćen na apelantov račun o čemu je vidio izvod sa žiroračuna.
  • 15.
    Dalje je navedeno da je odredbom člana 161. Zakona o preduzećima ("Službeni list SFRJ" broj 77/88), koji je bio na snazi u vrijeme spornog pravnog odnosa, bilo propisano da je preduzeće dužno da vodi poslovne knjige i da ih periodično zaključuje, sastavljajući na osnovu njih godišnje i periodične obračune, a odredbom člana 165. istog zakona je bilo propisano da preduzeće za svoje obaveze odgovara svim sredstvima kojim raspolaže i koja koristi. Imovinu preduzeća, u smislu ovog zakona, čine stvari, prava i novac, a pravna lica su bila dužna da o svim poslovnim transakcijama vode poslovne knjige u skladu sa zakonom. Odredbom člana 20. Zakona o računovodstvu ("Službeni glasnik RS" broj 17/93) bilo je propisano da se obračuni i knjigovodstvene isprave na osnovu kojih su vršena knjiženja pravnih lica čuvaju najmanje pet godina, a Služba za platni promet čuva isprave koje se odnose na platni promet najmanje tri godine. Ovakvu odredbu o roku čuvanja dokumentacije promjena u plaćanju i ostalih promjena u radu kod pravnog lica propisivala je i odredba člana 24. ranijeg Zakona o računovodstvu ("Službeni list SFRJ" br. 12/89, 35/89, 3/90, 42/90 i 61/90), a koja je, također, propisivala čuvanje obračuna i knjigovodstvenih isprava pravnog lica najmanje pet godina i obavezu organizacije za platni promet da čuva isprave koje se na taj promet odnose najmanje tri godine.
  • 16.
    Okružni sud je, zatim, istakao da iz stanja spisa proizlazi da je apelant tužbu podnio 23. augusta 1994. godine i tada postavljeni tužbeni zahtjev se odnosio na plaćanje glavnog duga po računima koji su bili vezani za ugovor o uvozu od 26. novembra 1990. godine i kamata po računima vezanim za realizaciju ovog ugovora (u valuti ATS), te kamatu (obračunatu po osnovu kašnjenja u povratu iznosa od 4.500.000,00 dinara), i to u iznosu od 1.476.068,00 dinara, obračunatu sa 31. decembrom 1991. godine. U činjeničnim navodima tužbe apelant je naveo da je na osnovu obostrane saglasnosti stranaka određen dipl. ek. Drago Kecman iz Banje Luke, kao stručno lice, da utvrdi stanje međusobnih poslovnih odnosa i potraživanja. Zatim, tužbu istovjetnog sadržaja apelant je podnio 24. maja 1992. godine Spoljnotrgovinskoj arbitraži pri Privrednoj komori Jugoslavije. U toku arbitražnog postupka arbitraža se proglasila nenadležnom za sve poslove između parničnih stranaka u 1991. godini. Dalje, apelant je u predmetnom postupku podneskom od 5. februara 1998. godine uredio tužbeni zahtjev i tražio da se plati i iznos avansa i kamata, te provizija, sve izraženo u DM, a na glavnoj raspravi konačno je uredio tužbeni zahtjev, shodno nalazu vještaka finansijske struke Đure Srdića.
  • 17.
    Okružni sud je, dalje, naveo da, kada se ima u vidu da je drugotuženi, kao zakonski zastupnik prvotuženog, zbog ratne situacije napustio Banju Luku u septembru 1991. godine, da su u maju 1992. godine u prostorije prvotuženog ušle vojska i specijalna policija (što je među strankama nesporno), pokazuju se opravdanim navodi tuženih da zbog ovog razloga nije bilo moguće sačuvati dokumentaciju o poslovanju i stanju promjena u poslovnim knjigama, te da su se zbog toga parnične stranke dogovorile da pokušaju posredstvom Drage Kecmana utvrditi međusobna potraživanja iz poslovnih odnosa. Zbog tog razloga, Okružni sud je ocijenio da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da on nije bio saglasan s tim i da nije (i) na njegov zahtjev svjedok sačinio analizu o kojoj je u iskazu govorio, jer činjenični navodi tužbe pokazuju upravo suprotno, odnosno da je to bilo uz njegovu saglasnost, a na tu analizu pozivao se u tužbi i u postupku pri arbitraži. Zbog navedenih okolnosti, tuženi i nije posjedovao pisane dokaze o poslovanju, a u vrijeme kada je tužba podnesena, drugotuženi više nije bio u Banjoj Luci, niti je objektivno imao mogućnost da dokumentaciju prvotuženog sačuva, te da, imajući u vidu rokove koji su propisani Zakonom o računovodstvu, potražuje podatke o plaćanju eventualno od banke ili Službe društvenog knjigovodstva, odnosno Službe za platni promet. Zbog ovog razloga, Okružni sud je i prihvatio iskaz svjedoka Drage Kecmana u prilog tvrdnji tuženih da je sporni avans vraćen. Iskaz ovog svjedoka saglasan je i sa apelantovim navodima u tužbi da su parnične stranke njega odredile kao zajedničkog prijatelja i ekonomistu po struci da ovaj posao za njih obavi. Također, navode svjedoka da je analizu dao apelantovom zakonskom zastupniku sud je prihvatio, jer je navedenu analizu apelant koristio i u drugim postupcima. To znači da ju je posjedovao, a tuženi nije, pa stoga i nije imao mogućnost da iznese prijedlog za izvođenje ovog dokaza na pripremnom ročištu, a prvostepeni sud ovaj prijedlog je odbio na ročištu za glavnu raspravu dozvolivši da se analiza dā tuženim, ali ne i izvede dokaz njenim čitanjem. Stoga je Okružni sud ocijenio da nije imao razloga da ne prihvati kao tačan iskaz ovog svjedoka i u pogledu navoda da je vidio u dokumentaciji da je avans vraćen apelantu. Iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika, također, proizlazi da je avans "djelimično vraćen i da je ostalo nevraćeno 70-90% avansa". Dalje je navedeno da iz dostavljenog podneska, koji je apelant uputio Spoljnotrgovinskoj arbitraži od 6. decembra 1993. godine, proizlazi da je uplaćeni avans tuženi upotrijebio za kupovinu 2.366.416,23 ATS od firme GHT-RONI L.T.D. d.o.o. iz Beograda, a da je ova firma uplatila dug apelantu u ime tuženog. U predmetnoj parnici apelant je prvo tražio kamatu zbog kašnjenja u plaćanju avansa, a tek 1998. godine je tražio i avans i kamatu. Okružni sud je smatrao da, kada se dalje ima u vidu da je apelant u vezi sa spornim avansom usmjerio zahtjev samo na kamatu po osnovu kašnjenja u povratu avansa, nelogično je da, ukoliko nije vraćen iznos avansa, ne traži i povrat tog iznosa. Na osnovu ovih posrednih dokaza i iz neposrednog dokaza-iskaza svjedoka Drage Kecmana, koji je Okružni sud prihvatio kao istinit, zaključeno je da je izvjesno da je iznos avansa apelantu vratio prvotuženi, i to u stepenu vjerovatnosti kojim se otklanja svaka razumna sumnja o tome.
  • 18.
    Konačno, Okružni sud je smatrao da je pogrešan stav Osnovnog suda da bi se u konkretnom slučaju mogla primijeniti odredba čl. 54-76. Zakona o preduzećima. Naime, te odredbe odnose se na takozvani proboj pravne ličnosti i predviđene su Zakonom o preduzećima iz 1998. godine ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) koji se nije primjenjivao u vrijeme nastanka spornog odnosa, a Zakon o preduzećima iz 1991. godine nije sadržavao ovakve odredbe. Također, Zakon o preduzećima iz 1998. godine ne propisuje retroaktivno djelovanje ovog zakona na pravne subjekte i njihove poslovne odnose, pa je Osnovni sud u ovom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.
  • 19.
    S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su žalbe tuženih osnovane, te je odlučio kao u dispozitivu presude.
  • 20.
    Protiv Presude Okružnog suda broj PŽ-286/04 od 26. maja 2004. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-06-001-068 od 27. novembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
  • 21.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud ocjenom izvedenih dokaza pravilno zaključio da su parnične stranke htjele da zaključe ugovor i da one nisu krive što ovaj posao nije realiziran s obzirom na to da su nakon zaključivanja ugovora nastupile objektivne okolnosti u pogledu odvijanja prometa robe i usluga unutar republika bivše SFRJ, a pogotovo sa inozemstvom, usljed vanrednih okolnosti-ratnih sukoba na teritoriji bivše SFRJ. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je sporno među parničnim strankama da li je prvotuženi tokom 1991. godine izvršio povrat iznosa od 4.500.000,00 tadašnjih dinara apelantu. S tim u vezi, drugostepeni sud ponovo je izveo dokaz saslušanja svjedoka Drage Kecmana, koji je saslušan i pred prvostepenim sudom, pa je ocjenom ovog dokaza, koji je povezao sa ostalim dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka, zaključio da je "avansno" uplaćeni iznos od 4.500.000,00 dinara apelantu vratio prvotuženi u vremenskom periodu od 9. oktobra 1991. godine do 11. decembra 1991. godine, te da je i apelantov zakonski zastupnik Milorad Mihajlović u svom iskazu naveo da je avans "djelimično vraćen i da je ostalo 70-90% avansa". Prema ocjeni Vrhovnog suda, o ovoj spornoj činjenici Okružni sud je dao jasne i valjane razloge. Naime, iskaz svjedoka Drage Kecmana dat pred drugostepenim sudom identičan je njegovom iskazu datom pred prvostepenim sudom. Navedeni svjedok je bio u dobrim odnosima sa apelantovim zakonskim zastupnikom i drugotuženim, te je, uz njihovu obostranu saglasnost, određen da sačini analizu o realizaciji Ugovora o uvozu broj 001/00 od 26. novembra 1990. godine u kojoj je utvrdio da je prvotuženi apelantu vratio cjelokupan iznos od 4.500.000,00 dinara, o čemu je obavijestio apelantovog zakonskog zastupnika, a tu analizu je apelant koristio kao dokaz u postupku pokrenutom pred Spoljnotrgovinskom arbitražom u Beogradu, što je svjedok utvrdio na osnovu originalne dokumentacije prvotuženog. U odnosu na potraživanja prema drugotuženom, Vrhovni sud je istakao da je ono, također, neosnovano zbog toga što je avans vraćen apelantu. Osim toga, Vrhovni sud je ustanovio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da, i u slučaju da avansna uplata novčanog iznosa nije vraćena apelantu, nema osnova za njegovo potraživanje u odnosu na drugotuženog s obzirom na to da apelant nije ni bio s drugotuženim u obligacionopravnom odnosu vezanom za avansno plaćanje navedenog dinarskog iznosa (ugovor o prodaji robe).
  • 22.
    Vrhovni sud je, također, istakao da je neosnovan apelantov revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni ZPP, odnosno da opunomoćenik prvotuženog Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, nije ovlašten od prvotuženog za zastupanje pred drugostepenim sudom. Naime, advokat Zoran Butorac je u toku postupka zastupao drugotuženog kao fizičko lice na osnovu punomoći koju mu je dao drugotuženi koji je direktor prvotuženog i njegov zakonski zastupnik. Stoga je advokat Zoran Butorac bio ovlašten da pred drugostepenim sudom zastupa prvotuženog, jer mu je punomoć za zastupanje dao zakonski zastupnik i vlasnik prvotuženog.
  • 23.
    Također, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan apelantov revizioni prigovor da Okružni sud nije dozvolio apelantovom opunomoćeniku da ispita-postavlja pitanja svjedoku Dragi Kecmanu o realizaciji Ugovora o uvozu broj 001/00 od 26. novembra 1990. godine i da se svjedoku predoči na uvid analiza o realizaciji Ugovora broj 001/00 od 26. novembra 1990. godine. Naime, na raspravi pred drugostepenim sudom svjedok Drago Kecman je saslušan u skladu sa odredbom člana 217. ZPP. Svjedok je saslušan po prijedlogu tuženih i nije bilo potrebe da se svjedoku preda na uvid njegova analiza, jer apelant nije ni predlagao izvođenje tog dokaza, te se na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom protivio prijedlogu tuženih da se navedena analiza "može tretirati sastavnim dijelom" iskaza svjedoka Drage Kecmana. Suprotno apelantovoj tvrdnji, tokom rasprave pred prvostepenim sudom apelant nije predlagao da se svjedok izjasni o sadržaju analize o realizaciji Ugovora o uvozu broj 001/91 od 26. novembra 1990, pa, prema tome, taj dokaz se nije mogao ni izvesti. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio da odbije apelantovu reviziju kao neosnovanu.
  • 24.
    Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 25.
    Suština apelantovih navoda o povredi njegovih prava odnosi se, kako je istakao, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te na kršenje procesnopravnih i materijalnopravnih propisa. Apelant je istakao da je Okružni sud prilikom donošenja svoje odluke, a koju je potvrdio i Vrhovni sud, počinio niz povreda pravila parničnog postupka zbog kojih je narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju odredaba ZOO.
  • 26.
    S tim u vezi apelant navodi da u postupku pred Okružnim sudom advokat Zoran Butorac, koji je u postupku pred Osnovnim sudom zastupao drugotuženog, nije imao valjanu punomoć za zastupanje prvotuženog, odnosno da nije postupano u skladu sa čl. 300, 306. i 309. ZPP, što čini bitne povrede ZPP koje propisuju da opunomoćenik mora sudu odmah prezentirati punomoć prilikom preduzimanja prve radnje.
  • 27.
    Dalje, apelant navodi da je Okružni sud na sjednici od 26. maja 2006. godine izveo dokaz čitanjem podnesaka iz drugog spisa (podnesak od 6. decembra 1993. godine) sa kojim se apelant nije upoznao u ovom predmetu. Također, navodi da nije bio u mogućnosti da se o njemu izjasni, jer nije ni znao da je taj dokaz sud imao u spisu i da je sud izvodio taj dokaz, te da se ne radi o dokazu koji sud ima pravo izvesti na osnovu člana 7. stav 2. ZPP. Na ovaj način je, prema apelantovom mišljenju, Okružni sud postupio suprotno odredbama ZPP koje propisuju da su stranke dužne da dokažu sve svoje činjenice, a dokaze da ponude na pripremnom ročištu (čl. 7. st. 1. i 77. ZPP) osim onih razloga propisanih u članu 102. stav 2. ZPP.
  • 28.
    Apelant, također, navodi da mu na glavnoj raspravi pred Okružnim sudom nije bilo omogućeno da, prilikom ispitivanja Drage Kecmana, do kraja ispita ovog svjedoka i da mu predoči njegovu analizu realizacije Ugovora o uvozu broj 001/90 od 26. novembra 1990. godine između apelanta i prvotuženog. Na ovaj način je apelantu onemogućeno da ospori iskaz ovog svjedoka, a potreba apelanta da potpunije sasluša svjedoka postojala je i zbog toga što svjedok nije iznosio sjećanja, već se koristio tom analizom prilikom svjedočenja. Da je sud dozvolio svjedoku da predoči njegovu analizu, apelant smatra da bi se utvrdilo da su u njoj sadržane činjenice suprotne onima koje je svjedok iznio, a pogotovo što je njegova analiza suprotna nalazu prvotuženog koji se nalazi u spisu Spoljnotrgovinske arbitraže u Beogradu broj T-43/92.
  • 29.
    Prema apelantovom mišljenju, ovakvo ponašanje suda kojim je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužene dovelo je do donošenja nezakonite i nepravilne odluke, odnosno do povrede njegovih prava na pravično suđenje i imovinu.
  • 30.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je Okružni sud na sjednici izveo dokaz čitanjem podneska iz drugog spisa (podneska od 6. decembra 1993. godine) i time počinio povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 7, 8, 77. i 102. ZPP u vezi sa članom 209. Naime, drugostepena presuda, što proizlazi iz njenog obrazloženja, nije zasnovana na spomenutom podnesku od 16. decembra 1993. godine, nego na dokazima izvedenim u toku postupka i na njihovoj pravilnoj ocjeni u smislu ZPP. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelantove tvrdnje da mu sud nije dozvolio "da do kraja ispita svjedoka" Dragu Kecmana ne proizlaze iz sadržaja zapisnika sačinjenog u sudu prilikom saslušanja spomenutog svjedoka, pa su ovi apelantovi navodi proizvoljni i neargumentirani. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iskaz svjedoka Drage Kecmana pravilno je ocijenio drugostepeni sud, i to kao pojedinačno izvedeni dokaz i u povezanosti sa drugim izvedenim dokazima, i pravilno je ocijenjen u smislu člana 8. ZPP. Iskaz ovog svjedoka dat pred drugostepenim sudom je identičan njegovom iskazu datom pred prvostepenim sudom. Njegovom pravilnom ocjenom, kao i pravilnom ocjenom drugih izvedenih dokaza drugostepeni sud je stekao uvjerenje da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa je ova odluka i prema ocjeni Vrhovnog suda zakonita. Naime, prema odredbi člana 7. stav 1. ZPP, člana 102. stav 1. i člana 123. stav 1. istog zakona, dužnost svake stranke u sporu jeste da dokaže činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve i da izvede dokaze kojima dokazuje te činjenice. Vrhovni sud je, na kraju, istakao da je, ispitujući zakonitost i pravilnost drugostepene presude, ocjenjujući dokaze na kojima apelant zasniva svoje zahtjeve, zaključio da izvedenim dokazima apelant nije dokazao osnovanost predmetnog potraživanja o čemu je u pobijanoj presudi dao dovoljne i valjane razloge. Stoga je, na kraju, istakao da ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima iznesenim u presudi koja se pobija apelacijom.
  • 31.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene presude.
  • 32.
    U odgovoru na apelaciju tuženi su istakli da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji i predložili da se apelacija odbije kao neosnovana. Tuženi su istakli da je upravo apelant svoju tužbu zasnovao na analizi koju je sačinio svjedok Drago Kecman, ali da nije dozvolio da se ta analiza izvede kao dokaz na glavnoj raspravi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci od 13. jula 2004. godine. Također su neosnovani apelacioni navodi o nedostatku punomoći za advokata Zorana Butorca da pred Okružnim sudom u Banjoj Luci zastupa prvotuženog. Naime, drugostepeni sud nije otvorio raspravu prije nego što je po opunomoćenicima stranaka nesporno utvrdio da je advokat Zoran Butorac ovlašten da zastupa PPP "Domet" poslije odlaska u penziju advokata Mileve Tucek, koja je do tada zastupala prvotuženog. O tome je sačinjena službena zabilješka u predmetu Osnovnog suda broj P-1058/04, koju je potpisao i direktor prvotuženog, a sve prema prijedlogu apelantovog opunomoćenika kako bi se mogli voditi sudski postupci. U pogledu podneska od 6. decembra 1993. godine iz drugog spisa, koji je pročitan na raspravi pred Okružnim sudom, tuženi su istakli da je to apelantov podnesak, a ne podnesak tuženih, te da je apelant upoznat sa sadržajem svog podneska koji je uputio Spoljnotrgovinskoj arbitraži pri Privrednoj komori Jugoslavije. Osim toga, Okružni sud je samo uzgredno naveo u svojoj presudi taj podnesak koji je priložen spisu prvostepenog suda i koji ne utječe na osnovanost, odnosno neosnovanost tužbenog zahtjeva. Uz odgovor na apelaciju tuženi su dostavili kopije zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu pred Osnovnim i Okružnim sudom.
  • 33.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pipremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijeno koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

Član 217. stav 2.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

  • 34.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze, ili pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 137.

(1) Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima vraćanja stečenog bez osnova.

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

  • 35.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 36.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 37.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 068 od 27. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 38.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 39.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

  • 41.
    Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu podnesenom protiv tuženih radi isplate duga proisteklog iz ugovornog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode. Dakle, proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 42.
    Navodi apelacije u vezi sa pravom na pravično suđenje odnose se na povrede odredaba parničnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U okviru povreda koje se odnose na pravilnost primjene odredaba parničnog postupka, apelant je naveo da mu je u konkretnom postupku narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, što je dovelo do pogrešnog činjeničnog utvrđenja i nepravilne primjene materijalnog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak zadovoljio standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 43.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274).
  • 44.
    Imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda, te ostalu dokumentaciju u spisu predmeta, Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćena mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku, predlaže i izvodi dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant imao priliku da ispita svjedoka Dragu Kecmana u postupku pred prvostepenim sudom, kao i pred drugostepenim sudom. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da mu nije bilo omogućeno da svjedoku predoči njegovu analizu o realizaciji Ugovora o uvozu broj 001/91 od 26. novembra 1990. godine, Ustavni sud zapaža da apelant tokom rasprave pred prvostepenim sudom nije predlagao da se svjedok izjasni o sadržaju navedene analize, te da je, naprotiv, prijedlog tuženih bio da se navedena analiza "može tretirati kao sastavni dio" iskaza svjedoka Drage Kecmana, a Osnovni sud je ovaj prijedlog odbio zbog toga što tuženi ovaj dokaz nisu predložili na pripremnom ročištu. Štaviše, iz zapisnika sa glavne rasprave pred prvostepenim sudom proizlazi da se upravo apelant protivio prijedlogu tuženih da se navedena analiza "može tretirati kao sastavni dio" iskaza svjedoka Drage Kecmana. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da je na raspravi pred Okružnim sudom čitan podnesak iz drugog spisa koji je apelant uputio Spoljnotrgovinskoj arbitraži pri Privrednoj komori Jugoslavije 6. decembra 1993. godine, a da apelant prethodno nije bio upoznat s tim da će se provoditi taj dokaz, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja revizione presude, kao i odgovora Vrhovnog suda proizlazi da, ispitujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude, Vrhovni sud nije ni razmatrao apelantove navode o ovom podnesku (kojeg i Okružni sud u drugostepenoj presudi navodi samo kao posredan dokaz). Naime, on ih je smatrao irelevantnim za odlučivanje u konkretnoj stvari, odnosno u obrazloženju svoje odluke je naveo da je drugostepeni sud činjenično utvrđenje zasnovao na iskazu svjedoka Drage Kecmana, dajući jasne i valjane razloge za svoje činjenično utvrđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se odluka o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva nije zasnivala na navedenom podnesku, pa, prema tome, izvođenje navedenog dokaza nije moglo dovesti apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na drugu stranu u postupku. Konačno, u vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku zbog toga što, prema njegovom mišljenju, advokat Zoran Butorac nije imao valjanu punomoć da zastupa prvotuženog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je advokat Zoran Butorac u toku postupka zastupao drugotuženog kao fizičko lice na osnovu punomoći koju mu je dao drugotuženi koji je kao direktor prvotuženog i njegov zakonski zastupnik. Stoga je advokat Zoran Butorac, prema ocjeni Vrhovnog suda, bio ovlašten da pred drugostepenim sudom zastupa prvotuženog, jer mu je punomoć za zastupanje dao zakonski zastupnik i vlasnik prvotuženog. Ovakav zaključak Vrhovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant uopće nije obrazložio na koji je način pitanje valjanosti punomoći za zastupanje prvotuženog moglo dovesti apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu u postupku.
  • 45.
    Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u predmetnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti pred Okružnim i Vrhovnim sudom u odnosu na apelanta.
  • 46.
    U pogledu apelantovih navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 47.
    Razmatrajući apelantove navode u ovom dijelu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na jasan i precizan način obrazložili da su na osnovu relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka zaključili da apelant nije uspio dokazati odlučnu činjenicu na kojoj zasniva tužbeni zahtjev za isplatu duga u iznosu od 330.847, 24 KM na ime obaveza po osnovu uplaćenog avansa, odnosno da su prvotuženi i drugotuženi dokazali da je izvjesno da je iznos avansa prvotuženi vratio apelantu u stepenu vjerovatnosti kojim se otklanja svaka razumna sumnja o tome. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema odredbama ZPP koji u članu 123. stav 1. propisuje da "...svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev...". U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant uplatio avans u visini od 4.500.000,00, pa je teret dokazivanja oprečnih tvrdnji da je ovaj iznos vraćen apelantu bio na strani koja tvrdi da tako jeste, a to su u konkretnom slučaju tuženi. U tom smislu, tuženi su predložili da se izvede dokaz saslušanjem svjedoka Drage Kecmana, koji je u svom iskazu pred prvostepenim sudom, te u postupku pred drugostepenim sudom, izjavio da je u poslovnim knjigama prvotuženog neposredno uvidom u dokumentaciju prvotuženog utvrdio da je prvotuženi cjelokupan iznos novca na ime uplaćenog avansa vratio apelantu, i to u periodu od 9. oktobra do 11. decembra 1991. godine. Na osnovu ovog neposredno izvedenog dokaza, koji je Okružni sud prihvatio kao istinit, Okružni sud je zaključio, što je potvrdio i Vrhovni sud, da je izvjesno da je prvotuženi vratio iznos avansa apelantu u stepenu vjerovatnosti kojim se otklanja svaka razumna sumnja o tome.
  • 48.
    U odnosu na navedeno, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud za svoje odluke dali detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
  • 49.
    Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 50.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu, jer su navodi iz apelacije o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje.
  • 51.
    Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Vrhovnog i Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer način na koji su ocjenjujući izvedene dokaze utvrdili činjenično stanje i protumačili, te primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi, a apelant nije dokazao da nije ravnopravno učestvovao u postupku.
  • 52.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.