Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1268/09, rješavajući apelaciju Dragana Brkića i Dragana Ćesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dragana Brkića i Dragana Ćesića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    Dragan Brkić i Dragan Ćesić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijeli su 25. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Belkise Rizikalo i drugih zatraženo je 19. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. decembra 2011. godine, a učesnici u postupku Belkisa Rizikalo i drugi 6. januara 2012. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 22. maja 2012. godine.
  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su Belkisa Rizikalo i drugi podnijeli Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv apelanata radi utvrđenja otkaza o zakupu, predaje u posjed i isplate. U toku postupka apelanti su, uz odgovor na tužbu protiv Belkise Rizikalo i drugih (u daljnjem tekstu: tužioci-protivtuženi), podnijeli protivtužbu radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu građenja, a u slučaju da sud odbije taj protivtužbeni zahtjev, predložili su da se usvoji sljedeći protivtužbeni zahtjev kojim od tužilaca-protivtuženih zahtijevaju isplatu 270.366,00 KM na ime prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi nekretnina, zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj 07-58 P 000408 05 P od 8. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), i to stavom I tačka 1. dispozitiva, odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih kojim su tražili da se utvrdi da je 10. februara 2005. godine otkazan Ugovor o zakupu zaključen 22. januara 1994. godine između prednika tužilaca-protivtuženih i apelanata. Tačkom 2. stava I dispozitiva presude djelomično je usvojen drugi tužbeni zahtjev, pa su apelanti obavezani da tužiocima-protivtuženim isplate iznos od 59.820,00 KM, a odbijen je tužbeni zahtjev da im apelanti vrate u posjed i na slobodno raspolaganje nekretnine označene kao k.č. br. 59/98, u naravi dvorište površine 300 m2 sa poslovnom zgradom na adresi Trg Tihomira Mišića bb Mostar (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Tačkom 3. stava I dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužioci-protivtuženi traže da im apelanti na jednake dijelove prema Ugovoru o zakupu na ime ugovorenih mjesečnih zakupnina od 300 KM za period od jula 1993. godine do januara 2005. godine isplate iznos od 34.500,00 KM. Tačkom 4. stava I dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih kojim traže isplatu novčanih iznosa, počevši od 10. oktobra 2005. godine, na ime korištenja tuđe stvari i neosnovanog bogaćenja, bliže navedenih u dispozitivu presude.
  • 8.
    Stavom II dispozitiva presude usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanata, pa je utvrđeno da su apelanti stekli pravo vlasništva po osnovu gradnje na jedinstvenom građevinskom objektu s tri posebna poslovna prostora i pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na kojoj je objekt sagrađen i koja mu služi za redovnu upotrebu.
  • 9.
    Stavom III dispozitiva presude tužioci-protivtuženi su obavezani apelantima da naknade troškove postupka u iznosu od 3.601,50 KM.
  • 10.
    U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama sporna aktivna i pasivna legitimacija tužilaca-protivtuženih i apelanata po protivtužbi, osnov i visina tužbenog zahtjeva i protivtužbenog zahtjeva i apsolutna zastara potraživanja zakupnine po tužbi. Prigovor apelanata o nedostatku aktivne legitimacije tužilaca-protivtuženih nije osnovan s obzirom na to da su tužioci-protivtuženi dokazali da su pravni sljednici umrlih Ejuba i Hakije Bošnjića, koji su i zaključili predmetni ugovor o zakupu 22. januara 1994. godine sa apelantima. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je predmetni pismeni ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme a najmanje na vremenski period od 10 godina (član VII ugovora), da je predmet zakupa poslovni objekt u Mostaru, na Balinovcu, izgrađen na k.č. br. 59/98, i dvorište površine 300 m2 (član I ugovora), da je ugovorena mjesečna zakupnina 300 DM (član VI ugovora), da je predmet zakupa odmah predat apelantima i da zakup počinje da teče kada se objekt stavi u funkciju (član V ugovora).
  • 11.
    Općinski sud je, dalje, utvrdio da su tužioci-protivtuženi kao zakupodavci sa apelantima kao zakupoprimcima zaključili ugovor o kupoprodaji istih predmetnih nekretnina 9. juna 1995. godine i aneks ugovora o kupoprodaji 4. jula 1995. godine, te da nikada nije isplaćena kupoprodajna cijena koja je, prema iskazu apelanta Dragana Brkića, iznosila 100.000 KM, a cijena od 50.000 HRK formalno je navedena zbog pogodnosti pri prijenosu i plaćanju poreza. Među strankama je nesporno da nikada nije isplaćena kupoprodajna cijena, kao i da su navedeni ugovor o kupoprodaji i aneks ugovora o kupoprodaji utvrđeni ništavim Presudom tog suda broj P-1534/97 od 16. septembra 2002. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-740/03 od 9. septembra 2004. godine) s obzirom na to da su zaključeni za vrijeme ratnih djelovanja, te je naloženo zemljišnoknjižnom uredu da uspostavi stanje prije provođenja navedenog ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama.
  • 12.
    Općinski sud je, dalje, istakao da to što je poništen ugovor o kupoprodaji od 9. juna 1995. godine i njegov aneks ne znači da je među strankama na snazi ugovor o zakupu koji mu je prethodio i koji ima isti predmet, pa i iste stranke nezavisno od toga što se u kupoprodaji formalno pojavljuju firme apelanata koje su formirane zbog toga što je na snazi bila Uredba o preuzimanju i primjeni Zakona o prometu nekretnina a prema kazivanju samih apelanata. Također je utvrđeno da apelanti i danas koriste i izdaju u podzakup objekt koji je predmet zakupa, da su tužioci-protivtuženi pismeno otkazali ugovor o zakupu 10. februara 2005. godine i tražili predaju u posjed zakupljenih nekretnina, te da apelanti nisu postupili po zahtjevu tužilaca-protivtuženih.
  • 13.
    Općinski sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu apelanata koji su saglasni da je ugovor o zakupu prividni ugovor i da je njihova volja bila jedino usmjerena na kupoprodaju, kako su i pregovarali sa prednicima tužilaca-protivtuženih, da su bili upoznati s tim da je u to vrijeme bila zabrana kupoprodaje nekretnina između fizičkih lica, pa su, da bi ušli u prostor i počeli da uklanjaju totalno porušeni objekt, sklopili prividan ugovor o zakupu. Općinski sud je istakao da je tačno da je u navedeno vrijeme na snazi bila Uredba o preuzimanju i primjeni Zakona o prometu nekretnina, da iz iskaza jedne od tužiteljica protivtuženih Malke Bošnjić proizlazi da je bilo govora o kupoprodaji cijele nekretnine osim dijela Belkise Rizikalo. Općinski sud je zaključio da je ugovor o zakupu od 22. januara 1994. godine ništav, jer je prividan ugovor, pa nema djelovanje među ugovornim stranama a na osnovu člana 66. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), jer su apelanti htjeli kupoprodajni ugovor a ugovor o zakupu ispunjava sve uvjete ugovora o kupoprodaji (pismenu formu i ovjeru na sudu). Sve i da su tužioci-protivtuženi, tj. njihovi prednici namjeravali zaključiti zakup, apelanti su imali namjeru da zaključe kupoprodaju, pa u takvoj situaciji ugovor o zakupu među strankama nije ni nastao kako je to predviđeno u smislu odredbe člana 63. ZOO.
  • 14.
    Predmet ugovora o zakupu, kako je dalje naveo sud, jeste poslovni objekt koji u momentu zaključenja ugovora o zakupu nije ni postojao, jer je u postupku utvrđeno da je od poslovnog objekta ostala samo ruševina koju je trebalo ukloniti, a što ima uporište i u izjavama svjedoka koji su saslušavani na okolnosti izgradnje novog objekta, pa se nije ni prihvatio iskaz tužilaca-protivtuženih da je raniji objekt u momentu zaključenja ugovora trebalo samo ofarbati i popraviti mu krov. Svjedok B.K., koji je izvodio radove zidanja, malterisanja i betoniranja i koji stanuje u neposrednoj blizini, kao i svjedok M.B. izjavili su da je raniji objekt potpuno srušen, da je bio krš, hrpa građe i crijepa, a i svi drugi izvođači radova potvrdili su da se radi o izgradnji novog objekta. Uvidom u zapisnik Komisije za procjenu prometne vrijednosti nekretnina Porezne uprave potvrđeno je da poslovni objekt, veličine 150 m2, ne postoji, da su ostale samo ruševine od miniranja i granatiranja objekta u neposrednoj blizini, te pošto poslovni objekt tužilaca-protivtuženih u momentu zaključenja ugovora o zakupu nije ni postojao, ugovor o zakupu je ništav i na osnovu člana 47. ZOO, jer ugovoreni predmet zakupa nije ni postojao, pa je zakup nemoguć. Zbog navedenih razloga, Općinski sud je zaključio da je ugovor o zakupu od 22. januara 1994. godine ništav u smislu odredaba člana 66, člana 63. i člana 47. ZOO, pa takav ugovor među strankama nije ni nastao, niti proizvodi pravno djelovanje, te je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih da se utvrdi da je otkazan predmetni ugovor o zakupu od 22. januara 1994. godine i da se apelanti obavežu na plaćanje zakupnine.
  • 15.
    U odnosu na tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih da im apelanti vrate u posjed predmetne nekretnine, Općinski sud je istakao da je članom 43. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/98) propisano da vlasnik koji zahtijeva povrat individualno određene stvari mora dokazati da na toj stvari ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U konkretnom slučaju, kako dalje navodi Općinski sud, među strankama je nesporno da na predmetnoj nekretnini danas postoji poslovni objekt sa tri poslovna prostora: slastičarnom, apotekom i prodavaonicom, koji čine jednu građevinsku cjelinu, i da su u posjedu apelanata. Na osnovu provedenih dokaza (saslušanje svjedoka, saslušanje tužilaca i apelanata kao parničnih stranaka, vještačenje vještaka građevinske struke) Općinski sud je utvrdio da su ove objekte izgradili svojim radom i sredstvima apelanti pošto su prethodno uklonili ruševine i ostatke objekta devastiranog u ratu tužilaca-protivtuženih iako o izgradnji nisu prezentirali projektnu dokumentaciju i račune, a ocjenjujući vrijeme radova od 1995. godine do 1997. godine. Općinski sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka koji su gradili objekt i koji su naveli da su zatekli ruševine, dva-tri zida bez krova, što su srušili i radili iskop i sve ponovo zidali a vještak građevinske struke je izjavio da je, prema materijalu ugrađenom u objekt, moguće da je star deset godina i da na terenu nije viđeno ništa od starog objekta. Tužioci-protivtuženi, kako dalje navodi sud, znali su da se gradi ovaj poslovni objekt, što proizlazi iz njihovih iskaza, ali nisu ometali apelante u izgradnji, niti ih prijavljivali nadležnim organima. Ovo se naročito vidi iz iskaza tužiteljice Zlate Dervišević a činjenica da im nije ništa plaćeno izazvala je reakciju nakon čega su pokrenuli postupak poništenja kupoprodajnog ugovora 23. jula 1997. godine (kada je poslovni objekt već bio završen). Iz navedenog sud zaključuje da su apelanti kao graditelji bili savjesni.
  • 16.
    Tužioci-protivtuženi nisu pružili nijedan dokaz o postojanju starog poslovnog objekta i da je sadašnji objekt predstavljao njegovu adaptaciju ili dogradnju a to nisu dokazali ni kopijom mape, ni stanjem evidentiranim u katastru 1979. godine prilikom aviosnimanja. Nije sporno da je postojao stari ugostiteljski objekt tužilaca-protivtuženih, odnosno njihovih prednika, koji su izdavali u zakup, ali je on, kako je to utvrđeno, u ratnim djelovanjima devastiran i predstavljao je samo ruševinu. Na osnovu tako provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da su apelanti stekli pravo vlasništva građenjem kako na poslovnom objektu, tako i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu, kako je to propisano članom 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Općinski sud je, dalje, naveo da su apelanti, vjerujući da su zaključili kupoprodajni ugovor o predmetnim nekretninama, uklonili ruševinu starog objekta i svojim sredstvima izgradili potpuno novi objekt čija je vrijednost procijenjena na 249.866, 15 KM. Na taj način nisu znali, niti mogli znati da grade na tuđem zemljištu, a prednici tužilaca-protivtuženih su znali da se gradi objekt i nisu se odmah usprotivili, te je kao neosnovan odbijen zahtjev tužilaca-protivtuženih da im se preda objekt, jer se nisu stekli uvjeti iz člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima pošto tužioci-protivtuženi nisu dokazali pravo vlasništva na nekretninama. Istovremeno, navedeno utvrđenje znači da je osnovan protivtužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva po osnovu građenja a koji je i usvojen na osnovu člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbu člana 104. ZOO da su stranke dužne vratiti ono što su stekle po osnovu ništavog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, Općinski sud je obavezao apelante da tužiocima-protivtuženim, u skladu sa članom 27. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, isplate prometnu vrijednost zemljišta i vrijednost ostatka ruševina starog poslovnog objekta u iznosu od 59.820,00 KM (prema nalazima vještaka). Na kraju je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih kojim su tražili naknadu na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist i neosnovanog bogaćenja od apelanata na ime ubiranja zakupnine od izdavanja u podzakup poslovnih prostora. Naime, navedeni tužbeni zahtjev je akcesoran sa tužbenim zahtjevom kojim je tražena predaja u posjed, pa pošto je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih za predaju u posjed predmetnih nekretnina utvrdivši da su apelanti postali vlasnici predmetnih nekretnina, nisu ispunjeni ni uvjeti za ovu naknadu, jer apelanti nisu upotrijebili u svoju korist stvar tužilaca-protivtuženih.
  • 18.
    Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio kao valjane razloge iznesene u prvostepenoj presudi, navodeći da je prvostepeni sud brižljivo ocijenio sve provedene dokaze, te dao dovoljne i jasne razloge o odlučnim činjenicama, pravilno primijenio materijalno pravo a nisu učinjene ni povrede odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radilo o prividnom ugovoru, tj. da su volja i želja među strankama bile da se zaključi ugovor o kupoprodaji, što proizlazi iz iskaza apelanata, ali i tužiteljica Malke Bošnjić i Zlate Dervišević. Također, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza tužiteljice-protivtužene Malke Bošnjić proizlazi da apelanti prema njima nisu nikada bili nasilni, te je pravilan zaključak prvostepenog suda da ugovor o zakupu nije zaključen pod prisilom ili prinudom. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da tužioci-protivtuženi nisu ponudili sudu niti jedan dokaz na kojem bi utemeljili svoj zahtjev da se nije radilo o potpuno novoizgrađenom objektu, već da je stari objekt postojao i da je bio u funkciji, te da bi u tom slučaju svi izvedeni radovi predstavljali adaptaciju tog objekta. Činjenica da se sporni objekt nalazio u ruševnom stanju i da nije bio u funkciji proizlazi i iz zaključenog ugovora o zakupu u kojem je jasno navedeno da ugovor o zakupu počinje teći kada se objekt stavi u poslovnu funkciju (član 5. ugovora o zakupu). Kantonalni sud je zaključio da su apelanti bili savjesni graditelji, odnosno da su za gradnju novog objekta znali i prednici tužilaca-protivtuženih i da ih nisu omeli ili, eventualno, prijavili nadležnim inspekcijskim organima, jer su tek 23. jula 1997. godine podnijeli tužbu za poništenje kupoprodajnog ugovora, kada su vidjeli novoizgrađeni objekt. Tužiocima-protivtuženim pripada pravo na naknadu prometne vrijednosti zemljišta u iznosu od 59.820,00 KM.
  • 19.
    Odlučujući o reviziji tužilaca-protivtuženih protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine reviziju djelomično uvažio, nižestepene presude preinačio tako što je u stavu I tačka 1. dispozitiva presude utvrdio da je 10. februara 2005. godine otkazan ugovor o zakupu zaključen 22. januara 1994. godine između prednika tužilaca-protivtuženih kao zakupodavaca i apelanata kao zakupoprimaca. Tačkom 2. stava I dispozitiva presude obavezani su apelanti da predaju tužiocima-protivtuženim u posjed i na slobodno raspolaganje predmetne nekretnine oslobođene od stvari i trećih lica u roku od 30 dana. Tačkom 3. stava I dispozitiva presude obavezani su apelanti da tužiocima-protivtuženim isplate na ime zakupnine po ugovoru o zakupu ukupan iznos od 9.900,00 KM (period od 21. marta 2002. godine do 1. januara 2005. godine) sa zakonskom zateznom kamatom od 22. marta 2005. godine (dan podnošenja tužbe), pa do isplate, sve u roku od 30 dana od pravomoćne presude.
  • 20.
    Tačkom 1. stava II dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev da se obavežu apelanti da tužiocima-protivtuženim isplate iznos od 59.820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. aprila 2006. godine do isplate. Tačkom 2. stava II dispozitiva presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti stekli pravo vlasništva po osnovu gradnje na jedinstvenom građevinskom objektu sa tri poslovna prostora, te da su stekli pravo vlasništva na parceli na kojoj je objekt sagrađen i koji služi za redovnu upotrebu zgrade.
  • 21.
    Stavom III dispozitiva presude ukinuta je drugostepena presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih da im apelanti od 10. oktobra 2005. godine, kao dana nastupanja posljedica pismenog otkaza ugovora o zakupu, na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist i neosnovano bogaćenje plate iznose bliže navedene u dispozitivu presude (stav I tačka 4. prvostepene presude) i u odnosu na odluku o troškovima postupka (stav III prvostepene presude). Stavom IV dispozitiva presude revizija je u ostalom dijelu odbijena.
  • 22.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja za koje je taj sud vezan, nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Taj sud je naveo da je nepravilan zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor o zakupu, koji je zaključen 22. januara 1994. godine između prednika tužilaca-protivtuženih kao zakupodavaca i apelanata kao zakupoprimaca, prividan ugovor, jer je na strani apelanata bila volja da se zaključi kupoprodajni ugovor i da, stoga, takav ugovor nema pravno djejstvo među strankama. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, iz naslova samog ugovora o zakupu i člana VIII tog ugovora jasno proizlazi da je volja ugovornih strana bila da se zaključi ugovor o zakupu a što potvrđuju i odredbe čl. I, V, VI i VII tog ugovora kojim je utvrđen predmet zakupa, visina ugovorene zakupnine, vrijeme trajanja, početak plaćanja, te da je ugovor potpisan i ovjeren kod nadležnog suda. Sve ovo ukazuje da je ugovor zaključen u skladu sa odredbama čl. 10. i 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: ZOZPZP), te da je volja stranaka bila da zaključe ugovor o zakupu, a ne kako to nepravilno i arbitrarno, bez uporišta u dokazima, zaključuju nižestepeni sudovi. Da sporni ugovor ne predstavlja prividni ugovor o prodaji, potvrđuje i činjenica da su ugovorne strane godinu dana kasnije, 9. juna 1995. godine, zaključile ugovor o kupoprodaji i aneks tog ugovora 20. juna i 4. jula 1995. godine koji su po tužbi tužilaca-protivtuženih utvrđeni kao ništavi pravosnažnom Presudom Općinskog suda od 16. septembra 2002. godine. Vrhovni sud je zaključio da sporni ugovor o zakupu nije prividan i ništav i da proizvodi pravno djejstvo među ugovornim stranama sve do isteka ugovornog roka, odnosno do otkazivanja tog ugovora. Pošto je ugovor o zakupu zaključen 22. januara 1994. godine na neodređeno vrijeme, a najduže 10 godina (član VII ugovora), on se ima smatrati ugovorom na određeno vrijeme, dakle, on ističe 22. januara 2004. godine (član 32. ZOZPZP) a s obzirom na to da su apelanti i poslije isteka roka nastavili da koriste predmet zakupa a tužioci-protivtuženi se kao zakupodavci nisu protivili, to se smatra da je prešutno ugovor produžen na neodređeno vrijeme. Članom 26. stav 2. ZOZPZP propisano je da ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme ne može na osnovu otkaza prestati prije isteka jedne godine od zaključenja ugovora, te imajući u vidu navedenu odredbu i utvrđenje da je predmetni ugovor zaključen na određeno vrijeme do 22. januara 2004. godine, od kada se smatra produženim na neodređeno vrijeme, te da su tužioci-protivtuženi otkazali ugovor o zakupu 10. februara 2005. godine, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor o zakupu prestao na osnovu otkaza koji je podnesen u skladu sa zakonom. Pošto je ugovor otkazan, a apelanti i dalje drže predmet zakupa i ne plaćaju ugovorenu zakupninu, Vrhovni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 25. i 30. stav 2. u vezi sa članom 19. ZOZPZP da tužioci-protivtuženi mogu zahtijevati predaju u posjed predmetne nekretnine i isplatu neisplaćenih zakupnina. Međutim, potraživanje zakupnine, prema odredbi člana 375. ZOO, zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog obroka za plaćanje, te je u konkretnom slučaju potraživanje naplate zakupnine za period od jula 1995. godine do 21. marta 2007. godine zastarjelo.
  • 23.
    Vrhovni sud je, dalje, istakao da su pogrešno obavezani apelanti da isplate tužiocima -protivtuženim protivvrijednost predmetnih nekretnina u iznosu od 59.820,00 KM, jer ovakav zahtjev tužioci-protivtuženi nisu ni postavili u tužbi, niti u toku postupka, te su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno i procesno pravo, jer su odlučivali mimo tužbenog zahtjeva.
  • 24.
    Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelanti nisu savjesni graditelji, jer su znali da grade na tuđem zemljištu, da za to nemaju saglasnost vlasnika, nego samo saglasnost da dovedu u funkciju objekt devastiran tokom rata (član V ugovora o zakupu), a tužioci-protivtuženi su se usprotivili odmah nakon saznanja da apelanti nemaju namjeru plaćati ugovorenu zakupninu (s obzirom na to da je nisu plaćali poslije stavljanja objekta u funkciju), što dokazuje i pokretanje postupka za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora koji je i utvrđen kao ništav pravosnažnom presudom Općinskog suda. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo i u odnosu na tužbeni i protivtužbeni zahtjev donijeli nepravilnu odluku, te je valjalo primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučiti kao u dispozitivu.
  • 25.
    Na kraju je Vrhovni sud istakao da je odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih za isplatu na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist počev od 10. februara 2005. godine nepravilna. Naime, drugostepeni sud je propustio da ocijeni žalbene navode tužilaca-protivtuženih u odnosu na dio prvostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca-protivtuženih za isplatu na ime korištenja tuđe stvari u svoju korist počev od 10. februara 2005. godine, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak.
  • 26.
    Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno i proizvoljno, "na svoju ruku", utvrđenom činjeničnom stanju od Vrhovnog suda, te proizvoljnoj primjeni prava. Apelanti su istakli da su u toku postupka dokazali (iskazima svjedoka, uvidom u javne isprave-rješenje Komisije za procjenu prometa vrijednosti nekretnina, iskazom vještaka građevinske struke) da su stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama građenjem na tuđem zemljištu, da su uklonili postojeći objekt kao ruševinu i na istoj parceli sagradili potpuno novi objekt. Također su istakli da je novi objekt građen 1996. godine, nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora od 9. juna 1995. godine, a prije podnošenja tužbe za njegovo poništenje, a pošto se tužioci-protivtuženi nisu protivili gradnji, to su savjesni graditelji, te je potpuno neprihvatljiv stav da su se tužioci-protivtuženi usprotivili gradnji odmah nakon stavljanja objekta u funkciju 1997. godine tako što su pokrenuli tužbu za poništenje prodajnog ugovora. Proizvoljnost u primjeni prava apelanti vide u činjenici da se sud prilikom utvrđenja da su bili nesavjesni nije bavio primjenom ostalih odredaba čl. 28, 29. i 30. Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji uređuju nesavjesnost stranaka pri izgradnji, jer bi primjenom navedenih odredaba, također, stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Također, tužioci-protivtuženi nisu dokazali da su ispunjene pretpostavke iz člana 43. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima da su vlasnici predmetnog objekta, pa je tako tužbeni zahtjev za predaju u posjed, kojem je udovoljio sud, neosnovan u čemu se ogleda proizvoljna primjena prava. S obzirom na to da su dokazali da su postali vlasnici predmetnog objekta građenjem na tuđem zemljištu, isključuje se postojanje zakupa na ovom objektu, jer se zakup ne može zasnivati na vlastitoj stvari. Također, prema mišljenju apelanata, i kada bi bio valjan ugovor o zakupu, ne bi bilo mjesta za obavezivanje da se plaća zakupnina za period od 21. marta 2002. godine do 1. januara 2005. godine, jer bi nastupila apsolutna zastara potraživanja. Predložili su da Ustavni sud apelaciju usvoji, preinači osporenu odluku tako da se revizija tužilaca-protivtuženih odbije.
  • 27.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri osporenoj presudi koja je donesena u skladu sa zakonom i Ustavom BiH.
  • 28.
    U odgovoru na apelaciju tužioci-protivtuženi navode apelacije smatraju neosnovanim, ističući da apelanti samo prepričavaju tok postupka i vrše ocjenu dokaza, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. Apelanti nisu dostavili niti jedan dokaz da postoji povreda prava na pravično suđenje i imovinu, a predmetnu nekretninu su pribavili na "maliciozni način koristeći ratno stanje i nacionalnost tužilaca".
  • 29.
    Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73705 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 55.

(1) U jednoj tužbi tužilac može istaći više zahtjeva protiv istog tuženog kada su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

[...]

(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaći dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud prihvati sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

Član 74.

(1) Tuženi može u odgovoru na tužbu a najkasnije na pripremnom ročištu podnijeti protivtužbu ako je zahtjev iz protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti ili ako se protivtužbom traži utvrđenje kojeg prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu.

[...]

(4) Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući način se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 175. stav 2.

O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, [...]

Član 176.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.

Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

Član 250.

(1)Ako revizijski sud ustanovi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

(2) Ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, rješenjem će prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelomično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 32.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 000408 07 Rev od 19. februara 2009. godine kojom je djelomično okončan predmetni postupak protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 31. marta 2009. godine a apelacija je podnesena 25. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 35.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 36.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje otkaza zakupa, predaje u posjed i isplate, odnosno utvrđenja prava vlasništva po osnovu građenja ili isplate 270.366,00 KM, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 37.
    Apelanti tvrde da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno utvrdio činjenično stanje, te proizvoljno primijenio pravo.
  • 38.
    U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud, u principu, nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 39.
    S druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da u okviru svoje apelacione nadležnosti preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 40.
    U tom kontekstu, a u vezi sa apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da su apelanti, uz odgovor na tužbu koju su protiv njih podnijeli tužioci-protivtuženi radi utvrđenja otkaza zakupa, predaje u posjed i isplate, podnijeli protivtužbu. Naime, apelanti su, u smislu člana 74. stav 1. Zakona o parničnom postupku, uz odgovor na tužbu podnijeli protivtužbu kojom su tražili da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva po osnovu građenja na jedinstvenom građevinskom objektu sa tri poslovna prostora, jedan površine 109,16 m2, s ljetnom baščom površine oko 166 m2, drugi površine 66,85 m2 i treći površine 55,10 m2, te da su stekli pravo vlasništva na parceli označenoj kao k.č. broj 59/98 iz zk.ul. broj 5341 k.o. Mostar na kojoj je objekt sagrađen i koja mu služi za redovnu upotrebu, a u slučaju da sud odbije taj prvopostavljeni protivtužbeni zahtjev, apelanti su postavili sljedeći protivtužbeni zahtjev da im tužioci-protivtuženi isplate 270.366.00 KM na ime prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi na nekretnini k.č. broj 59/98 iz zk.ul.broj 5341 k.o. Mostar uz zakonsku zateznu kamatu računajući od 11. maja 2005. godine kao dana podnošenja protivtužbe do isplate.
  • 41.
    Ustavni sud napominje da je protivtužba samostalna tužba koju tuženik (protivtužilac) podnosi protiv tužioca (protivtuženog) u parnici koja se protiv njega vodi. Ratio instituta protivtužbe je u tome da se zajedničkim raspravljanjem i odlučivanjem o tužbi i protivtužbi postigne koncentracija u prikupljanju, jedinstveno vrednovanje redovnog podudarnog dokaznog i činjeničnog materijala, te jednaka primjena prava, čime se pridonosi ostvarivanju procesne ekonomije i pravne sigurnosti. Članom 74. stav 4. ZPP je propisano da se odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući (se) način primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu. Dakle, u smislu navedene odredbe, na protivtužbu se odnose i odredbe o isticanju više zahtjeva u jednoj tužbi (član 55. stav 4. ZPP). U konkretnom slučaju apelanti su, u smislu člana 55. stav 4, u protivtužbi istakli dva protivtužbena zahtjeva, tražeći da sud prihvati sljedeći zahtjev ako ustanovi da onaj koji je istaknut prije njega nije osnovan. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o eventualnoj ili supsidijarnoj kumulaciji koja postoji kada tužilac (u konkretnom slučaju apelanti kao protivtužioci) predloži da sud usvoji drugi (pomoćni, eventualni) zahtjev u slučaju da se onaj koji je prije njega postavljen pokaže kao neosnovan. Apelanti su zahtijevali od suda da, ukoliko utvrdi da prvopostavljeni protivtužbeni zahtjev nije osnovan (da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva po osnovu građenja), usvoji sljedeći istaknuti protivtužbeni zahtjev (da im tužioci-protivtuženi isplate 270.366.00 KM na ime prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi na nekretnini k.č. broj 59/98 iz zk.ul. broj 5341 k.o. Mostar uz zakonsku zateznu kamatu računajući od 11. maja 2005. godine kao dana podnošenja protivtužbe do isplate).
  • 42.
    Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, što je potvrdio i drugostepeni sud, usvojio prvi protivtužbeni zahtjev apelanata i utvrdio prema tužiocima-protivtuženim da su apelanti stekli pravo vlasništva po osnovu gradnje na jedinstvenom građevinskom objektu s tri posebna poslovna prostora i pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na kojoj je objekt sagrađen i koja mu služi za redovnu upotrebu. Ustavni sud podsjeća da usvajanjem prvopostavljenog tužbenog zahtjeva parnica prestaje da teče u pogledu drugog postavljenog tužbenog zahtjeva. Međutim, odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili tužioci-protivtuženi, Vrhovni sud je osporenom odlukom reviziju djelomično uvažio, nižestepene presude preinačio i u tački 2. stava II dispozitiva presude odbio protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva po osnovu građenja na jedinstvenom građevinskom objektu sa tri poslovna prostora bliže navedena u dispozitivu presude, te da su stekli pravo vlasništva na parceli označenoj kao k.č. broj 59/98 iz zk. ul. broj 5314 k.o. Mostar na kojoj je objekt sagrađen i koja mu služi za redovnu upotrebu. Ustavni sud napominje da je članom 176. ZPP propisano da sud presudom odlučuje o zahtjevu koji se odnosi na glavnu stvar i sporedna potraživanja, te da, ako postoji više zahtjeva, sud o svim tim zahtjevima odlučuje jednom presudom. Iz navedenog jasno proizlazi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir drugopostavljeni protivtužbeni zahtjev apelanata iako je svojom odlukom odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev apelanata, odnosno potpuno ga zanemario, te se kretao samo u okviru prvopostavljenog protivtužbenog zahtjeva koji je odbio. Ovakav zaključak proizlazi kako iz izreke osporene presude, tako i iz obrazloženja u kojem se uopće ne spominje drugoistaknuti protivtužbeni zahtjev.
  • 43.
    Dakle, budući da je Vrhovni sud odbio prvopostavljeni protivtužbeni zahtjev apelanata, a nije odlučio o sljedećem istaknutom protivtužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je neupitno da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, i to član 2. ZPP prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku, kao i odredbu člana 176. prema kojoj, ako postoji više zahtjeva, sud će odlučiti o svim tim zahtjevima jednom presudom, što je u konkretnom slučaju očigledno propustio da učini a što predstavlja kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa prekršio ustavno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata koji se odnose na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, jer nije odlučio u cijelosti o protivtužbenom zahtjevu apelanata
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.