Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 1/11, rješavajući zahtjev Sulejmana Tihića, u vrijeme podnošenja zahtjeva zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se zahtjev Sulejmana Tihića, u vrijeme podnošenja zahtjeva zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 135/10), jer je to, u skladu s članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine.

U skladu s članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, stavlja se van snage Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 135/10).

U skladu s članom 63. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 135/10) prestaje važiti narednoga dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH".

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    Sulejman Tihić, zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnio je 6. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 135/10, u daljnjem tekstu: osporeni zakon), zbog:
    • a)
      nepostojanja ustavnog osnova da Narodna skupština Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) donese osporeni zakon,
    • b)
      neusaglašenosti osporenog zakona s alinejama 2. i 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH), čl. I/1. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 2.
    Podnositelj zahtjeva je, također, zatražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio primjenu osporenog zakona do donošenja konačne odluke o zahtjevu. Podnositelj zahtjeva je naveo da je izricanje privremene mjere neophodno radi sprječavanja nastupanja štetnih posljedica, koje bi primjenom ovog zakona proizašle po Bosnu i Hercegovinu, i to: Ovim zakonom bi se omogućilo knjiženje, odnos upis u zemljišne knjige u korist Republike Srpske državne imovine koja se nalazi na teritoriji tog entiteta i pod zabranom je raspolaganja. To bi omogućilo raspolaganje tom imovinom od strane organa Republike Srpske i šteta koja bi iz toga proizašla teško bi se mogla otkloniti; Primjenom osporenog zakona izravno bi se prekršila zabrana raspolaganja državnom imovinom koju je izrekao Visoki predstavnik, a samim tim bi se prekršile nadležnosti Visokog predstavnika koje on ima po Aneksu 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, što bi značilo grubo kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma; Otežao bi se proces rješavanja pitanja državne imovine, koji je od veoma bitnog značaja za dalje razgovore sa Evropskom komisijom u procesu apliciranja Bosne i Hercegovine za stjecanje kandidatskog statusa za prijem u EU; Država bi bila lišena svoje imovine na području Republike Srpske, što bi ugrozilo njen suverenitet i teritorijalni integritet kao i izvršavanje međunarodno-pravnih obaveza.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine je zatraženo 17. januara 2011. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
  • 4.
    Na osnovu člana 15. stav 3. Pravila Ustavnog suda, od Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Ured visokog predstavnika), Evropske komisije za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija), Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) zatraženo je, u periodu od 14. marta do 22. jula 2011. godine, da dostave stručno pisano mišljenje u vezi s predmetnim zahtjevom.
  • 5.
    Narodna skupština je 14. februara 2011. godine dostavila odgovor na zahtjev.
  • 6.
    Ured visokog predstavnika je 26. aprila 2011. godine dostavio pisana zapažanja (Mišljenje) u vezi s predmetnim zahtjevom.
  • 7.
    Venecijanska komisija je dostavila 18. oktobra 2011. godine pisano mišljenje.
  • 8.
    Republička uprava je 30. septembra 2011. godine dostavila pisano mišljenje.
  • 9.
    Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Pravni fakultet Univerziteta u Banjaluci, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo nisu dostavili mišljenja.
  • 10.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev je dostavljen podnositelju zahtjeva 26. septembra 2011. godine.
  • 11.
    Na Plenarnoj sjednici održanoj 27. maja 2011. godine Ustavni sud je odlučio da održi javnu raspravu u ovom predmetu. Javna rasprava je održana 18. novembra 2011. godine.
  • 12.
    Prof. dr. Edin Šarčević i gosp. Mustafa Begić su dostavili 16. i 29. novembra 2011. godine pisana mišljenja.
  • 13.
    Ustavni sud je 24. novembra 2011. godine proslijedio podnositelju zahtjeva i Narodnoj skupštini mišljenje Ureda visokog predstavnika, mišljenje Venecijanske komisije, mišljenje Republičke uprave, mišljenje prof. dr. Edina Šarčevića i mišljenje gosp. Mustafe Begića.
  • 14.
    Ustavni sud je 5. decembra 2011. godine Uredu visokog predstavnika proslijedio navedena mišljenja radi eventualne dopune njegovog mišljenja.
  • 15.
    Na osnovu člana 93. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odbio zahtjev za izuzeće Seade Palavrić, potpredsjednice Ustavnog suda, i Mirsada Ćemana, sudije Ustavnog suda, jer nisu sudjelovali u donošenju osporenog zakona koji je predmet spora.
  • 16.
    Obrazlažući prvi dio zahtjeva, tj. da Narodna skupština nema ustavni osnov da donese osporeni zakon, podnositelj zahtjeva je istaknuo daje osporeni zakon Narodna skupština usvojila na posebnoj sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, a da je kao ustavni osnov u obrazloženju naveden dio Amandmana XXXII stav 1. tačka 6. na Ustav Republike Srpske koji glasi: Republika uređuje i osigurava vlasničke i obavezne odnose i zaštitu svih oblika vlasništva... Međutim, Amandman XXXII kojim je mijenjan član 68. Ustava Republike Srpske u stavu 1. tačka 6. u cijelosti glasi: Republika uređuje i osigurava vlasničke i obavezne odnose i zaštitu svih oblika vlasništva, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora, ekonomske odnose sa inostranstvom koji nisu preneseni na institucije Bosne i Hercegovine, tržište i planiranje. S tim u vezi, podnositelj zahtjeva smatra da navedeni član Ustava Republike Srpske ne predstavlja ustavni osnov da Narodna skupština donese osporeni zakon. U smislu člana I/1. Ustava BiH, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BiH) s aspekta međunarodnog prava nije nova tvorevina, odnosno ona kao država nastavlja postojanje međunarodnopravnog subjekta Republike BiH, i to unutar vanjskih granica koje su u momentu donošenja Ustava bile priznate prema međunarodnom pravu, odnosno nije riječ o pravnom slijedniku nego je BiH ista ona država koja je nastala podjelom Jugoslavije i koja je 1992. godine priznata kao država. U prilog navedenoj tvrdnji, podnositelj zahtjeva je istaknuo kako je i u prijelaznim odredbama čl. 2-5. Aneksa II uz Ustav BiH predviđen kontinuitet važenja "ranijeg" prava, nastavak ili prenošenje sudskih i administrativnih postupaka, sudbina međunarodnih ugovora, te nastavak postojanja institucija BiH dok ne budu zamijenjene.
  • 17.
    Podnositelj zahtjeva je dalje naveo kako je Predsjedništvo BiH 28. novembra 2001. godine donijelo Odluku o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljnjem tekstu: Sporazum o sukcesiji), za čiju ratifikaciju su dala saglasnost oba doma Parlamentarne skupštine BiH, prema kojem pokretna i nepokretna državna imovina federacije konstituirane kao bivša SFRJ, će se prenijeti na države nasljednice u skladu s odredbama ovog aneksa, odnosno nepokretna imovina bivše SFRJ koja se nalazi na teritoriji bivše SFRJ će pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi, te kada u skladu s ovim aneksom imovina pređe na jednu od država nasljednica, njeno pravo vlasništva i pravo u pogledu te imovine će se tretirati kao da su nastala onog dana kada je ta država proglasila neovisnost i svako pravo vlasništva druge nasljednice i prava u pogledu te imovine će se smatrati da su tog dana prestala. Iz navedenog proizlazi daje BiH titular vlasništva nad nepokretnom imovinom bivše SFRJ koja se raspadom SFRJ nalazila na teritoriji BiH. Dakle, BiH je potpisnica međunarodnog Sporazuma o sukcesiji, a u skladu s članom III/3.b) Ustava BiH, opći principi međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka BiH i entiteta. BiH je već odlučivala o imovini koju je dobila po Sporazumu o sukcesiji, odnosno tokom 2002. godine je donijela Zakon o namjeni i korištenju dijela imovine koju je BiH dobila po Sporazumu o sukcesiji. Parlamentarna skupština BiH je 22. februara 2005. godine donijela odluku o prodaji dijela Kasarne "Maršal Tito" u Sarajevu, koju je stekla po osnovu Sporazuma o sukcesiji, Sjedinjenim Američkim Državama. Navedeno potvrđuje da je BiH već raspolagala pokretnom i nepokretnom imovinom koju je stekla po Sporazumu o sukcesiji. Zatim, da BiH ima legitimno pravo uknjižbe nepokretne imovine po Sporazumu o sukcesiji potvrđuje Rješenje Općinskog suda u Mostaru, koji je izvršio upis prava vlasništva u korist države BiH, koje su ranije bile u vlasništvu Savezne direkcije za rezerve industrijskih proizvoda Beograd. Dalje, da je Sud BiH odlučio da je FBiFI povrijedila integritet i pravni suverenitet imovine BiH na taj način što je ušla u posjed nekretnina u Sarajevu. Konačno, Zakon o pretvorbi društvene svojine između ostalog propisuje da Republika BiH postaje nositelj prava vlasništva na imovini u društvenom vlasništvu na kojoj pravo raspolaganja nema Federacija BiH, i to: prirodnim bogatstvima i dobrima u općoj upotrebi, sredstvima na kojima pravo korištenja i upravljanja imaju mjesne zajednice... Podnositelj zahtjeva je istaknuo da su odredbe navedenog zakona na snazi u skladu s ustavnom odredbom iz tačke 2. Aneksa II na Ustav BiH.
  • 18.
    Podnositelj zahtjeva je dalje naveo da je donesen Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH koji je proglasio Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik), da je istovremeno s ovim zakonom proglasio i dva entitetska zakona kojim se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom na području Federacije BiH, odnosno Republike Srpske, te da je Vijeće ministara Bosne i Flercegovine formiralo Komisiju za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obaveza BiH, entiteta i Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Brčko distrikt) u upravljanju državnom imovinom, koja još uvijek nije postigla dogovor oko ključnih odredaba Zakona o državnoj imovini na nivou države. Navedeno ukazuje da je država BiH, odnosno Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, u skladu s članom IV/4.e) Ustava BiH, nadležna za rješavanje pitanja državne imovine te da Amandman XXXII, kojim je mijenjan član 68. Ustava Republike Srpske, ne predstavlja ustavni osnov po kojem Republika Srpska kao entitet u sastavu BiH može unilateralno odlučivati o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja. Osim toga, Narodna skupština je donošenjem osporenog zakona uzurpirala nadležnost Parlamentarne skupštine BiH, prekršila Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, te Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske, koje je na osnovu svojih ustavnih ovlaštenja proglasio Visoki predstavnik.
  • 19.
    Obrazlažući drugi dio zahtjeva, tj. da osporeni zakon nije u skladu s alinejama 2. i 6. Preambule Ustava BiH i čl. I/1. i III/3.b) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, podnositelj zahtjeva je istaknuo sljedeće. Odredbe osporenog zakona nisu u skladu s alinejama 2. i 6. Preambule Ustava BiH, jer jednostrano nametanje rješenja od Republike Srpske, bez pronalaženja zajedničkog rješenja i dogovora, ne doprinosi ostvarivanju pravde i tolerancije u društvu, a nametanjem osporenog zakona negira se suverenitet države BiH u skladu s međunarodnim pravom. Osporenim zakonom kao jednostranim aktom prisvaja se državna imovina na području Republike Srpske i država lišava intabulamog prava raspolaganja, odnosno upravljanja, tom imovinom. Derogiraju se propisi koji su regulirali ovu oblast i koji su ostali na snazi u skladu s ustavnom odredbom iz Aneksa II na Ustav BiH o kontinuitetu propisa. Negiraju se i naprijed navedeni zakoni Visokog predstavnika koji ostaju na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta i utvrđuje pravo vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije za državnu imovinu, tj. do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine. Dalje, osporeni zakon nije u saglasnosti s članom I/1. Ustava BiH, jer pitanje kontinuiteta države ima za posljedicu i pravni kontinuitet imovine koja je pripadala državi po osnovu prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja te imovine. Osporeni zakon nije u saglasnosti s članom III/3.b) Ustava BiH, jer opći principi međunarodnog prava predstavljaju sastavni dio pravnog poretka BiH i entiteta, a država BiH je dužna da poštuje ratificirane međunarodne sporazume, pa tako i Sporazum o sukcesiji. Pored toga što se osporenim zakonom krši princip pacta sunt servanda, krši se i princip nemo plus iuris ad allium transferre potest quam ipse habet, jer se donošenjem osporenog zakona postavlja pitanje kako neko, ko nije titular vlasničkih prava nad imovinom, može ustupati prava koja uopće nema. Podnositelj zahtjeva je dalje naveo kako osporeni zakon nije ni ti u skladu s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer država BiH ima imovinu i ima legitimno očekivanje od imovine koja joj je pripala na osnovu Sporazuma o sukcesiji, a osporenim zakonom je došlo do miješanja u pravo države na mirno uživanje imovine. Naime, osporeni zakon propisuje da je imovina koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske vlasništvo Republike Srpske, da se upis prava vlasništva u korist Republike Srpske vrši na osnovu odluke nadležnog organa za imovinsko-pravne poslove ili odluke suda, da Pravobranilaštvo Republike Srpske podnosi zahtjev nadležnom organu za imovinsko-pravne poslove za provođenje postupka i utvrđivanje ispunjenosti uvjeta za uspostavu prava vlasništva u korist Republike Srpske, te da će Pravobranilaštvo Republike Srpske u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu osporenog zakona pokrenuti postupak za upis prava vlasništva u korist Republike Srpske u zemljišne knjige i druge javne knjige na imovini koja je predmet osporenog zakona. Dakle, miješanje Republike Srpske u mirno uživanje imovine nije zakonito jer je protivno zakonima Visokog predstavnika kojima je propisano da bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona. Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona ništav je. To znači da je osporeni zakon ništav. Dalje, prema članu 4. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državom imovinom BiH, privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom ostaje na snazi do donošenja zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta i utvrđuje pravo vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, tj. do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine. Podnositelj zahtjeva je istaknuo da je ovo miješanje protivno principu suvereniteta države i ustavno-pravnog kontinuiteta državnosti, odnosno da je došlo do povrede prava na imovinu države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je entitetskim zakonom država nezakonito lišena svog prava na mirno uživanje imovine koje se štiti navedenim članom.
  • 20.
    Narodna skupština je istaknula da su 3. oktobra 2010. godine u BiH provedeni Opći izbori, da su nakon toga konstituirani Predsjedništvo BiH i Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, tako da se ima smatrati da je prestao mandat i dotadašnjem sazivu Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Kako zakonodavni organ ne može imati jedan dom iz jednog, a drugi iz drugog saziva, podnositelj zahtjeva nije ovlašten da podnese zahtjev, zbog čega je predložila da se zahtjev odbaci.
  • 21.
    U pogledu prvog dijela zahtjeva, tj. da ne postoji ustavni osnov da se donese osporeni zakon, Narodna skupština je istaknula sljedeće. Ustavni sud je pitanje nadležnosti da regulira ovu materiju već riješio u postupku ocjene saglasnosti entitetskih ustava s Ustavom BiH, i to svojom Drugom djelimičnom odlukom u predmetu U 5/98 od 18. i 19. februara 2000. godine u kojoj je konstatirano da član 68, izmijenjen Amandmanom XXXII tačka 6. (koji je bio ustavni osnov za donošenje osporenog zakona), nije u suprotnosti s Ustavom BiH. Naime, Ustavni sud je odlučio da Republika Srpska ima ovu nadležnost što se vidi i iz izreke i iz obrazloženja navedene odluke gdje se navodi da u pogledu osporene odredbe člana 68. tačka 6. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud konstatira da ova odredba dodjeljuje Republici Srpskoj ovlaštenje da uređuje, između ostalog, i imovinske i obvezne odnose i zaštitu svih oblika imovine, tržište i planiranje... Član 68. tačka 6, stoga, ulazi u okvire ustavne podjele nadležnosti između institucija BiH i entiteta, te je u saglasnosti sa Ustavom BiH. Narodna skupština je istaknula da se, u skladu s elementarnim pravnim principima, o istoj stvari ne može dva puta raspravljati i odlučivati, tako da je ovaj dio zahtjeva bespredmetan. Zatim, da je jedino Ustavni sud Republike Srpske nadležan za ovo pitanje, koje je uostalom već raspravio u okviru odlučivanja o povredi vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda i donio Odluku broj UV-6/10 od 10. decembra 2010. godine kojom je zaključio da je osporeni zakon donesen u skladu s Ustavom Republike Srpske. Podnositelj zahtjeva se poziva na Odluku o ratifikaciji Sporazuma o sukcesiji, Zakon o namjeni i korištenju dijela imovine koju je BiH dobila po Sporazumu o sukcesiji, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i dr. Međutim, kako je u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH u ovoj vrsti sporova standard kontrole samo Ustav BiH koji jedini uređuje raspodjelu nadležnosti između entiteta i institucija BiH, Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o saglasnosti zakona entiteta u pogledu ustavnog osnova sa zakonima BiH, odlukama Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, rješenjima i presudama redovnih sudova ili pak zakonima koje je nametnuo Visoki predstavnik. Narodna skupština je istaknula kako prvi dio zahtjeva, kao res iudicata, treba odbaciti.
  • 22.
    U odnosu na dragi dio zahtjeva, tj. da osporeni zakon nije saglasan s alinejama 2. i 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine i čl. I/1. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Narodna skupština je istaknula sljedeće. Podnositelj zahtjeva ne navodi konkretne članove osporenog zakona koji bi navodno bili neustavni, nego citira kompletan zakon što svakako nije u skladu s Pravilima Ustavnog suda, te se može smatrati da osporava čitav zakon u materijalnom smislu. Iako se ovaj dio zahtjeva, prema tvrdnji podnositelja zahtjeva, odnosi na materijalni aspekt, iz obrazloženja se vidi kako podnositelj zahtjeva osporava ovlaštenje, odnosno nadležnost Republike Srpske za donošenje osporenog zakona, što predstavlja njegov formalni aspekt koji je, kako je već navedeno, Ustavni sud već raspravio i odlučio u Odluci broj U 5/98. Osporeni zakon je donesen u skladu s čl. I/1, I/3, III/1. i III/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno radi se o materiji koja ne spada u nadležnost institucija BiH, osim ako se entiteti o tome nisu sporazumjeli u smislu člana III/5.a) Ustava BiH. Dakle, kako sporazuma nema, odnosno kako Republika Srpska ovu nadležnost nije prenijela na institucije BiH, to Narodna skupština ni na koji način nije ugrozila mir, pravdu, toleranciju, pomirenje, suverenitet, teritorijalni integritet i političku neovisnost BiH.
  • 23.
    U vezi s povredom člana I/1. Ustava BiH, Narodna skupština je istaknula kako je i ovdje riječ o ustavnom osnovu koji je prethodno obrazložen. Pored toga, Narodna skupština je istaknula kako podnositelj zahtjeva zanemaruje da navedeni član propisuje da BiH nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, s unutrašnjom strukturom izmijenjenom prema ovim odredbama, što znači da pravni kontinuitet međunarodnog subjektiviteta BiH nema za posljedicu i pravni kontinuitet imovine u istom obliku. S tim u vezi navedeni član se ne može po smatrati bez povezivanja s članom I/3. Ustava BiH koji regulira sastav BiH, tj. da se BiH sastoji od dva entiteta - Federacije BiH i Republike Srpske, kao i s čl. III/l. i III/3.a) koji reguliraju raspodjelu nadležnosti između entiteta i institucija BiH. Zatim, osporeni zakon je utemeljen na izvornim principima Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer je međuentitetskom linijom razgraničenja jasno uređena granica između entiteta, odnosno teritorije na kojoj Republika Srpska u punom kapacitetu vrši zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast saglasno raspodjeli nadležnosti između BiH i entiteta. Po istom ustavnom osnovu Narodna skupština je usvojila Zakon o stvarnim pravima kao sistemski zakon koji uređuje stjecanje, korištenje, raspolaganje, zaštitu i prestanak prava vlasništva. Jedan od razloga za donošenje osporenog zakona je i činjenica da je Brčko distrikt po istim principima donio Zakon o javnoj imovini, i to uz superviziju Ureda visokog predstavnika. Osporeni zakon počiva na teritorijalno-funkcionalnom principu i na najbolji mogući način rješava status imovine koja je pod zabranom raspolaganja. Navedeno znači daje sva imovina koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske vlasništvo Republike Srpske, te da po funkcionalnom principu dio te imovine Republika Srpska može ustupiti na korištenje institucijama BiH radi obavljanja poslova iz njihove nadležnosti. Osporenim zakonom nije riješen status imovine koja je također pod zabranom raspolaganja i nalazi se van granica BiH, za koju se nije mogao primijeniti teritorijalni princip, zbog čega se to pitanje mora regulirati posebnim zakonom.
  • 24.
    U odnosu na navode kojim se ukazuje na povredu člana III/3.b) Ustava, Narodna skupština je istaknula kako nije jasno zbog čega podnositelj zahtjeva smatra da je usvajanjem ovog zakona BiH lišena mogućnosti donošenja provedbenog propisa u skladu s članom 8. Sporazuma o sukcesiji, kada je Republika Srpska usvajanjem osporenog zakona upravo doprinijela ispunjenju obaveze iz člana 8. navedenog sporazuma, da ni na koji način ne onemogućava institucije BiH da, ukoliko postoji politička volja, usvoje zakon na državnoj nivou, kojim bi bila regulirana preostala pitanja (imovina BiH van granica BiH, odnosno teritorije entiteta). Narodna skupština je navela kako je Ustavni sud u Odluci U 5/98 istaknuo da u svakom slučaju, Ustavni sud konstatira da je 4. augusta 1998. godine stupio na snagu Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 14/98). Cilj ovog zakona je, zapravo, usklađivanje zakonodavstva entiteta u ovom domenu i uključivanje svih osoba u proces privatizacije na nediskriminirajući način (...), dok je istovremeno zakonodavna nadležnost entiteta u principu poznata (član 2. Okvirnog zakona). Narodna skupština je ukazala da je Sporazum o sukcesiji potpisala i tada SRJ, da ustavna povelja državne zajednice Srbije i Crne Gore definira Srbiju i Crnu Goru kao jedan subjekt međunarodnog prava, međutim član 59. povelje propisuje da imovina Savezne Republike Jugoslavije potrebna za rad institucija Srbije i Crne Gore imovina je Srbije i Crne Gore... U vezi s povredom principa nemo plus iuris ad allium transfere potest quam ipse habet, koju ističe podnositelj zahtjeva, Narodna skupština je navela da također nije jasno na osnovu čega se navedeno ističe ako se ima u vidu Odluka Ustavnog suda U 5/98. Naime, ako to nije imovina Republike Srpske od koje se, pored Federacije BiH, sastoji BiH, čija je onda to imovina, da li neke druge države BiH?! U prilog navedenom ukazano je na član VIII/3. Ustava BiH iz kojeg slijedi da BiH nema vlastitih prihoda ni ti vlastite imovine iz koje bi mogla pribavljati prihode.
  • 25.
    U vezi s tvrdnjom podnositelja zahtjeva o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Narodna skupština je istaknula kako Evropska konvencija štiti ljudska prava od intervencija države, a ne prava države od njenog entiteta, odnosno kako ne postoji ljudsko pravo države na mirno uživanje imovine. Pravo na mirno uživanje imovine odnosi se na privatnu imovinu fizičkih i pravnih osoba, što se može vidjeti iz čitavog niza presuda Evropskog suda za ljudska prava. Dalje, u vezi s nezakonitim miješanjem Republike Srpske u ovo pravo, jer je protivno zakonima Visokog predstavnika, Narodna skupština je navela daje pravo države na mirno uživanje imovine nonsens, tako daje svaki daljnji komentar nepotreban. Ustavni sud nije nadležan cijeniti jesu li entitetski zakoni u skladu sa zakonima koje je nametnuo Visoki predstavnik, te da zakon ne može biti ništav nego samo neustavan. U odnosu na navode iz zahtjeva u vezi s kontinuitetom pravnih propisa, Narodna skupština je istaknula kako je podnositelj zahtjeva u navedenoj Odluci U 5/98 imao istu argumentaciju, koju Ustavni sud nije prihvatio.
  • 26.
    Narodna skupština je istaknula kako zahtjev nije utemeljen, te kako ga treba odbiti kao i zahtjev za donošenje privremene mjere. Zatim, kako podnositelj zahtjeva kao standard kontrole ustavnosti osporenog zakona navodi i Zakon o namjeni i korištenju dijela imovine koju je BiH dobila po Sporazumu o sukcesiji, kao i Odluku Parlamentarne skupštine BiH, iako ovi akti to nisu, Narodna skupština je istaknula kako traži izuzeće potpredsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić i sudije Ustavnog suda Mirsada Ćemana, koji su u periodu od 2002. do 2006. godine bili poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i sudjelovali u donošenju tih akata. Pored toga, potrebno je o ovom zahtjevu raspravljati i odlučivati na sjednicama Ustavnog suda u punom sastavu, a ne da raspravlja i odluku donese pet od devet sudija, pri čemu ostale četiri sudije nemaju priliku niti da se izjasne (tzv. Malo vijeće Ustav BiH ne poznaje), što je postala praksa Ustavnog suda i što nije u skladu s Ustavom BiH. Pored toga, ispred Republike Srpske jedno od dva mjesta još nije popunjeno, a saglasno Pravilima Ustavnog suda četiri sudije iz Federacije BiH i samo jedan sudija iz Republike Srpske mogu donijeti bilo koju odluku Ustavnog suda. Narodna skupština je istaknula da, ukoliko se prihvati rasprava o zahtjevu u meritumu, u smislu člana VI/2.b) Ustava Bosne i Hercegovine treba održati javnu raspravu.
  • 27.
    Visoki predstavnik je istaknuo kako Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži izričite odredbe o tome kako državna imovina mora biti podijeljena između različitih nivoa vlasti, odnosno da nema sporazuma između države i entiteta u tome koja su njihova pojedinačna prava na korištenje, upravljanje i raspolaganje takvom imovinom, uključujući i onu imovinu u kojoj je SFRJ imala pravo raspolaganja i imovinu koja je BiH pripala po međunarodnom Sporazumu o sukcesiji. U decembru 2004. godine, Vijeće ministara BiH je osnovalo Komisiju za državnu imovinu koju čine predstavnici države, entiteta i Brčko distrikta, i koja bi trebala izraditi kriterije za utvrđivanje koja je imovina u vlasništvu države, koja u vlasništvu entiteta i Brčko distrikta i zakonodavstvo o pravima vlasništva i upravljanja državnom imovinom. Visoki predstavnik je istaknuo daje proglasio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom na nivou BiH i entiteta. Iako je navedena zabrana uvedena na period od jedne godine, u više navrata je produžavana tako daje produžena do stupanja na snagu zakona o državnoj imovini, odnosno do "prihvatljivog i održivog" rješenja pitanja raspodjele državne imovine. Zatim, u periodu od preko pet godina Komisija za državnu imovinu nije postigla sporazum o kriterijima za utvrđivanje koja imovina je u vlasništvu države, entiteta i Brčko distrikta, niti o nacrtu zakona kojim se preciziraju njihova pojedinačna prava. U pregovorima su se pojavile dvije teorije kako treba utvrditi navedeno, i to teorija teritorijalne podjele i teorija pravnog kontinuiteta. Pored toga, funkcionalno-teritorijalna "raspodjela nastala je unutar Komisije kao treća,, kompromisna" teorija za utvrđivanje imovine koja pripada državi, entitetima odnosno Brčko distriktu. Narodna skupština usvojila je osporeni zakon kojim se jednostrano nameće vizija Republike Srpske u pogledu podjele državne imovine po čisto teritorijalnom principu, što dovodi u opasnost mogućnost dogovornog rješenja. Visoki predstavnik je istaknuo kako je zbog navedenoga 6. januara 2011. godine izdao Nalog kojim se obustavlja primjena osporenog zakona i koji ostaje na snazi do stupanja na snagu konačne odluke Ustavnog suda o osporenom zakonu.
  • 28.
    U odnosu na argumente koje je iznijela Narodna skupština, kojim podržava teritorijalni princip izveden iz Aneksa II uz Opći okvirni sporazum, Visoki predstavnik je istaknuo kako Aneks uz Opći okvirni sporazum predviđa teritorijalno razgraničenje između dva entiteta, a ne između entiteta i države, pri čemu bi ovo posljednje bilo nemoguće. Istaknuto je kako pitanja koja se javljaju po Općem okvirnom sporazumu i njegovim aneksima u pogledu teritorijalnog razgraničenja između dva entiteta ni na koji način ne utječu na vršenje nadležnosti od strane BiH na njenoj teritoriji niti na sposobnost institucija BiH da budu vlasnici imovine koja se nalazi na teritoriji bilo kojeg entiteta. Zaključeno je kako smatramo da bi striktno teritorijalna podjela državne imovine značila da je država tvorevina entiteta, koja uživa samo one nadležnosti i sredstva koja su joj izričito prenijeli entiteti kao suverene države. U odnosu na tvrdnje podnositelja zahtjeva da je Sporazum o sukcesiji sam po sebi riješio raspodjelu državne imovine, tj. da su entiteti vlasnici cjelokupne imovine koju je BiH dobila, Visoki predstavnik je ukazao na priloženo Mišljenje Pravnog odjela Ureda visokog predstavnika od 12. decembra 2005. godine iz kojeg slijedi kako Sporazum o sukcesiji ne može se shvatiti kao sporazum kojim se uređuju pojedinačna prava institucija BiH, entiteta i Brčko distrikta na imovinu izvedenu iz sporazuma. Sporazum djeluje isključivo radi uspostave normativnih prava država nasljednica u pogledu njihovog uzajamnog odnosa... U prilog načelu funkcionalnosti u odnosu na teritorijalno načelo, Visoki predstavnik je ukazao na Zakon o odbrani, koji je usvojen na osnovu člana III/5.a) Ustava BiH, koji u čl. 71-74. predviđa okončanje raspolaganja svim pravima nad imovinom koja će i dalje služiti za potrebe odbrane i zabranjuje se bilo kakvo raspolaganje tom imovinom do okončanja raspolaganja imovinskim pravima. U odnosu na Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji), Visoki predstavnik je istaknuo kako upravo ovaj zakon predstavlja primjer funkcionalne raspodjele državne imovine, jer je BiH donošenjem ovog zakona stvorila pravni ambijent za privatizaciju banaka i preduzeća istovremeno priznajući kako je privatizacija pitanje koje prvenstveno potpada pod nadležnosti entiteta prema Ustavu, i koji kao takav omogućava entitetima donošenje dodatnih zakona i privatiziran]e preduzeća i banaka koje rusu u privatnom vlasništvu (u prilog navedenome je ukazano na preambulu Okvirnog zakona o privatizaciji).
  • 29.
    U odnosu na tvrdnje podnositelja zahtjeva kako se osporenim zakonom krši Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, odnosno na tvrdnje Narodne skupštine da Ustavni sud nije mjerodavan ispitivati jesu li entitetski zakoni u skladu sa zakonima koje je nametnuo Visoki predstavnik, te da zakon ne može biti ništav nego neustavan, Visoki predstavnik je naveo tri zabrane raspolaganja uvedene su kako na državnom tako i na entitetskom nivou kako bi se osiguralo da cjelokupna imovina potpada pod predmet zabrane raspolaganja, bez obzira ko se nalazi u posjedu te imovine i bez obzira ko će na kraju biti priznat kao vlasnik te imovine. Osporeni zakon pokreće pitanja iz čl. 2. i 4. Zakona o privremenoj zabrani. Ukoliko Ustavni sud odluči kako institucije BiH jesu vlasnici određene imovine obuhvaćene osporenim zakonom, odnosno kako je BiH inače mjerodavna uređivati cjelokupnu ili dio ove imovine po Ustavu, Ustavni sud bi bio mjerodavan ustanoviti zadire li kršenje čl. 2. i 4. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH u Ustav BiH, konkretno u prvu rečenicu člana III/3.b) Ustava BiH. U odnosu na tvrdnje Narodne skupštine kako BiH nema zakonodavnu nadležnost za pitanja državne imovine, Visoki predstavnik je naveo konstatiramo da pitanje zakonodavnih nadležnosti nad državnom imovinom nije od centralnog značaja za predmetni slučaj. Umjesto toga, kako se ranije navodi, spor se odnosi na vlasništvo nad državnom imovinom koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i na mogućnost države da donosi zakone u pogledu ove imovine, konzekventno svojim vlasničkim interesima. Drugim riječima, smatramo da, ako Sud prizna da je BiH vlasnik državne imovine koja spada u predmet osporavanog zakona, bilo bi isključivo na institucijama BiH da uređuju tu imovinu.
  • 30.
    Venecijanska komisija je istaknula kako Ustav BiH ne sadrži izričite odredbe o podjeli državne imovine između nivoa vlasti. Država i entiteti nisu postigli dogovor oko svojih prava na korištenje, upravljanje i raspolaganje državnom imovinom. Navedeno je da u federalnim državama, raspodjela državne imovine između centralne države i federalnih jedinica je obično regulirana izričitom ustavnom odredbom. Kada to nije učinjeno, pitanje državne imovine se može regulirati na osnovu pravila o incidentalnim ovlaštenjima. Naime, javna vlast, za razliku od privatnih osoba u načelu ima vlasništvo samo nad onom imovinom koja je potrebna za pružanje javnih usluga ili za ostvarenje prihoda; državna se stoga može posmatrati kao pitanje incidentalnih ovlaštenja.
  • 31.
    Nadalje, u skladu s članom VI/3.a) Ustava BiH, Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to:...Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Dakle, normativna mjerila koja treba primijeniti na ovaj predmet su predviđena Ustavom BiH. Član VI/3.a) Ustava BiH jasno ukazuje na to da zakonodavstva entiteta moraju izvršavati svoje zakonodavne nadležnosti na način koji je u skladu s Ustavom BiH. Istaknuto je da, u skladu s čl. I/1. i I/3. Ustava BiH, i Republika Srpska i Federacija BiH su entiteti BiH koja nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, s unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom... što znači da su entiteti dio unutrašnje strukture BiH i ne mogu biti suverene države same po sebi. Raspodjela nadležnosti između institucija BiH i entiteta je regulirana članom III Ustava, čiji stav 1. navodi ekskluzivne nadležnosti institucija BiH, a stav 2. entiteta. Stav 3. dodjeljuje rezidualne nadležnosti entitetima: Sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim Ustavom izričito povjerene institucijama BiH pripadaju entitetima. Također, stav 5. propisuje ostale nadležnosti države BiH, osobito mogućnost prijenosa nadležnosti s entiteta na BiH sporazumom. BiH će preuzeti nadležnosti u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost. Venecijanska komisija je dalje istaknula kako je, u skladu sa Sporazumom o sukcesiji, vlasništvo nad državnom imovinom na području BiH preneseno na državu BiH. S tim u vezi podnositelj zahtjeva i Narodna skupština imaju suprotna stajališta. Prema podnositelju zahtjeva BiH nastavlja međunarodno-pravni subjektivitet, tako da je titular cjelokupne državne imovine, ali entiteti i drugi nivoi vlasti mogu koristiti ili imati u vlasništvu onu imovinu koja im je potrebna za vršenje njihovih pojedinačnih nadležnosti. Prema Narodnoj skupštini, BiH ne postoji bez ili van entiteta, sva imovina koja je postojala u trenutku stupanja na snagu Aneksa 4 Općeg okvirnog sporazuma je u vlasništvu entiteta u kojem se nalazi, a institucije BiH mogu koristiti tu imovinu onoliko koliko ih ovlaste entiteti. 32. Venecijanska komisija je zaključila kako osporeni zakon krši osnovno načelo da se, u federalnim državama, pitanja raspodjele ovlaštenja (državna imovina se može posmatrati kao pitanje incidentalnih ovlaštenja) između centralne države i federalnih jedinica mora riješiti na federalnom nivou, bilo federalnim ustavom ili federalnim zakonodavstvom donesenim po takvom ustavu. Osnovni princip na kojem se raspodjela mora temeljiti jeste da se imovina raspodijeli svakom nivou kako bi se svakoj komponenti države omogućilo vršenje svoje ustavne funkcije. Teritorijalni i historijski kriteriji se također mogu koristiti u raspodjeli državne imovine. Osporeni zakon, dakle, prisvaja ovlaštenja koja ne mogu pripadati federalnoj jedinici jer se te ovlaštenja tiču raspodjele ovlaštenja te su inherentno federalne. Osporenim zakonom se također krši funkcionalni princip raspodjele imovine u federalnoj državi. On zadire u autonomiju BiH time što predviđa da Republika Srpska može sklopiti ugovor s Vijećem ministara BiH o ustupanju na korištenje dijela imovine potrebne institucijama BiH radi obavljanja poslova iz njihove nadležnosti. Korištenje te imovine pripada ipso iure državi i ne može ovisiti o mogućem sporazumu Republike Srpske.
  • 33.
    Republička uprava je istaknula da su Dejton - Pariški sporazumi (namjerno množina, jer pored osnovnog sporazuma ima još 12 aneksa) odredili BiH kao sporazumnu državu dva entiteta, dajući jedino entitetima da budu strane u budućim promjenama onoga što je zaključeno 14. decembra 1995. godine. To potvrđuju odredbe čl. I/3, III/4, III/5.a) i b), IV/4.e) i V/3.i). Navedeno je da je odredba člana I/1. Ustava BiH vrlo jasno odredila tri segmenta, i to: "prema međunarodnom pravu kao država", u "okviru međunarodno priznatih granica", te "ostaje članica UN", sve to s unutrašnjom strukturom izmijenjenom kako je predviđeno Ustavom BiH. Međunarodni ugovor nijednom odredbom nije odredio unutrašnji kontinuitet BiH, kojeg nema niti na političkom, niti ustavnom ili bilo kojem pravnom smislu, tako da svako pozivanje na unutrašnji kontinuitet nema nikakvu pravnu osnovu u međunarodnom ugovoru kojim je nastala i određena današnja BiH. Republička uprava je dalje navela da je odredbama člana I/3. Ustava BiH određeno da se BiH sastoji od dva entiteta, a niti jednim članom Ustava BiH nije BiH dato pravo na bilo kakvu imovinu, pa tako u smislu člana III/3.a) Ustava BiH pravo na imovinu pripada isključivo entitetima. Isto tako Ustav BiH ne sadrži osnov za donošenje Zakona o podjeli državne imovine na nivou BiH, jer je isključiva nadležnost za donošenje takvih zakona na nivou entiteta. Zatim, Ustav BiH propisuje kako BiH kao država ima samo nadležnost prema vani, u odnosu s drugim državama, a sve ostalo je stvar entiteta i ustrojstva vlasti predviđenog ustavima entiteta. Time je Ustav BiH odredio entitete kao nositelje vlasti na teritoriji BiH, a nije odredio niti jedno drugo ministarstvo na nivou BiH koje bi imalo nadležnosti ili ovlaštenja za vršenje vlasti unutar BiH.
  • 34.
    Republička uprava je istaknula kako nije sporno da je BiH po osnovu Sporazuma o pitanjima sukcesije stekla određenu imovinu, tačno je da je BiH na osnovu člana I/1. Ustava nastavila svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, ali s izmijenjenom strukturom, odnosno da je složena državna zajednica (konfederacija ili labava federacija). Visoki predstavnik je odlukama iz 2005. godine nametnuo tri zakona čiji je cilj bio da se institucijama BiH osigura imovina koja joj je potrebna za obavljanje funkcija. Vlada Republike Srpske je, nakon što je razmatrala Informaciju o popisu državne imovine koju je sačinio Ured visokog predstavnika, konstatirala kako popis ne odgovara stvarnom stanju i pozvala Vijeće ministara da u roku od 60 dana iskaže potrebu za imovinom koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske. Kako nije ispoštovan navedeni rok, Narodna skupština je donijela osporeni zakon, koji se temelji na općim principima građanskog prava koji poznaje institut pravnog jedinstva zemljišta i zgrade, odnosno po ovom principu sve nekretnine (građevinski i drugi objekti) koje se nalaze na površini zemljišta ili ispod, a namijenjene su da tamo trajno ostanu, dijele pravnu sudbinu tog zemljišta. Dalje, teritorija Republike Srpske je utvrđena u Dejtonskom mirovnom sporazumu, razgraničena međuentitetskom linijom i kako teritorija pripada Republici Srpskoj, po tom principu i svi građevinski i drugi objekti, koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske, su vlasništvo Republike Srpske. Po ovom istom principu uz superviziju Ureda visokog predstavnika usvojen je Zakon o javnoj imovini Brčko distrikta, po kojem je utvrđeno da sva imovina, koja se nalazi na teritoriji Brčko distrikta, je vlasništvo Brčko distrikta pa se nameće logičan zaključak da se taj princip primijeni i kad je u pitanju imovina koja se nalazi na teritoriji entiteta. Republička uprava je istaknula da Ustav BiH ne daje izričito pravo BiH na imovinu, tako da BiH nema imovinu, a nekretnine koje se nalaze van BiH, zgrade diplomatsko konzularnih predstavništva bi mogle pripasti BiH, dok bi sva ostala imovina (službeni stanovi, odmarališta, hoteli) bila predmet podjele između entiteta i BiH. Republička uprava je istaknula kako očekuje da će Ustavni sud BiH zahtjev odbaciti, jer ne može dopisivati ustavne odredbe i jer je njegova obaveza da štiti Ustav kao dio međunarodnih ugovora, a odrediti pravo BiH bilo bi suprotno međunarodnom pravu i Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora.
  • 35.
    Republička uprava je ukazala na član 1. odjeljak 8. Ustava SAD prema kojem Kongres ima ovlaštenja da vrši isključivu zakonodavnu vlast u svakom pogledu nad distriktom koji ustupanjem od strane pojedinih država i prihvatanjem od strane Kongresa, može postati sjedište vlade SAD-a, (napomena: Distrikt Vošington) kao i da vrši istu takvu vlast nad mjestima kupljenim na osnovu suglasnosti zakonodavnog tijela države u kojoj se ta mjesta nalaze... Također, Švicarska u svom sastavu ima 27 kantona i kantoni su vlasnici nekretnina na teritoriji svog kantona...
  • 36.
    Ustavni sud je, u skladu s članom 46. Pravila Ustavnog suda, na Plenarnoj sjednici održanoj maja 2011. godine odlučio da održi javnu raspravu na kojoj će se raspravljati o predmetnom zahtjevu. Ustavni sud je, u skladu s članom 47. stav 3. Pravila Ustavnog suda, na Plenarnoj sjednici održanoj 15. jula 2011. godine, odlučio da na javnu raspravu pozove: predstavnika podnositelja zahtjeva, predstavnika Narodne skupštine, prof. Roberta Badintera, predsjednika Arbitražne komisije za bivšu Jugoslaviju, prof. dr. Josepha Marka, bivšeg sudiju Ustavnog suda, Zvonimira Kutlešu, predsjedavajućeg Komisije za državnu imovinu, prof. dr. Edina Sarčevića, vanrednog profesora na Pravnom fakultetu u Leipzigu i Mustafu Begića, dipl. pravnika i inž. geodezije.
  • 37.
    Ustavni sud je 18. novembra 2011. godine održao javnu raspravi kojoj su prisustvovali: predstavnik podnositelja zahtjeva, predstavnik Narodne skupštine, Zvonimir Kutleša, predsjedavajući Komisije za državnu imovinu, prof. dr. Edin Šarčević, vanredni profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu, Mustafa Begić, dipl. pravnik i inž. geodezije.
  • 38.
    Predstavnica podnositelja zakona je ukratko iznijela predmet zahtjeva, uglavnom u okviru dostavljenog zahtjeva. Narodna skupština je iznijela argumente za donošenje osporenog zakona, uglavnom u okviru odgovora na zahtjev.
  • 39.
    Zvonimir Kutleša, predsjedavajući Komisije za državnu imovinu je, između ostalog, istaknuo kako je Komisija formirana prije sedam godina, kako je tokom rada dolazilo do usaglašavanja stavova, na primjer da Sporazum o sukcesiji ne može biti pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva u korist BiH, jer je državna imovina unutrašnje pitanje koje treba riješiti donošenjem zakona, kako svi nivoi vlasti moraju imati svoju imovinu, te kako se doneseni zakon ne može primjenjivati retroaktivno zbog zaštite stečenih prava. Tokom rada, Komisija se suočavala s nerazumijevanjem pojma državne imovine, tako da su pojedini članovi Komisije smatrali kako javna dobra, odnosno dobra u općoj upotrebi, te prirodna bogatstva predstavljaju državnu imovinu. Međutim, na tim dobrima država ne može imati pravo vlasništva nego pravo iskorištavanja. Iako je dolazilo do određenih usaglašavanja stavova, Komisija nije uspjela utvrditi kriterije, te sačiniti nacrt zakona o državnoj imovini koji bi bio na dnevnom redu Parlamentarne skupštine BiH. Zatim, odredbama člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom je regulirano koja je to imovina čiji status treba rješavati, a odredbama člana 4. tog zakona je propisano kako privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom ostaje na snazi do donošenja zakona o državnoj imovini koji će se donijeti na prijedlog Komisije. Gosp. Kutleša je istaknuo kako navedeno ukazuje da je u nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH donošenje zakona o državnoj imovini, što potvrđuje i odluka o formiranju Komisije, a Narodna skupština je već donijela osporeni zakon. Državna imovina je unutrašnje pitanje svake države, a BiH to treba riješiti tako što će svi nivoi vlasti imati svoju imovinu.
  • 40.
    Prof. dr. Edin Šarčević je, između ostalog, istaknuo da reguliranje materije državne imovine entitetskim zakonom je u suprotnosti s Ustavom BiH zbog toga što se preuzimanjem materije državne imovine u isključivu nadležnost entiteta krši princip kontinuiteta iz člana I/1. Ustava BiH u vezi s propisima o nadležnosti institucija BiH iz čl. III/l.a) i e) i propisanim ovlaštenjima Parlamentarne skupštine..., tako da je osporeni zakon iz formalnih razloga neustavan. Zatim, reguliranje materije državne imovine entitetskim zakonom je u suprotnosti sa Ustavom BiH zbog toga što se njime na entitetskom nivou, suprotno izričitim odredbama državnog propisa, uređuje raspolaganje državnom imovinom. Ovim je povrijeđen princip normativne hijerarhije iz čl.III/3. b) prva rečenica Ustava. Također, donošenjem entitetskog zakona koji je predmet reguliranja državnog zakona i koji stoji pod zabranom raspolaganja povrijeđeno je ustavno pravo u formi kršenja principa pravne države iz člana 1/2. Ustava BiH, zbog čega je osporeni zakon iz formalnih razloga neustavan. Ako se donošenje osporenog zakona ne bi smatralo neustavnim iz navedenih razloga, onda se u prilog njegovoj neustavnosti ukazuje na povredu nepisanog načela o obavezi na lojalno djelovanje, koje slijedi iz sistemske veze čl. III/5, III/2.d), III/3.b), 2.3. i 6. alineje Preambule i člana I/1. Ustava BiH... U vezi s povredom prava na imovinu, prof. dr. Šarčević je istaknuo kako državi nedostaje aktivna legitimacija jer ne ulazi u krug osoba koje se mogu pozvati na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Država nije spriječena da u formi zakona ili nekim drugim aktom regulira korištenje državne imovine, odnosno da može raspolagati vlasništvom tako što će ga regulirati, tako da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije povrijeđen.
  • 41.
    Gosp. Mustafa Begić je, između ostalog, naveo da su sve mirovne sporazume kroz historiju, osim "Dejtona", potpisivali protektori u BiH, a da niti jedna norma, ako se radilo o njenom interesu (ratne štete, vlasništvo i sl.), nije ispunjena. Arhivi u BiH nemaju niti jednu kopiju mirovnih sporazuma, jer nikada nisu ratificirani. Ipak, BiH je u svim fazama svoga razvoja imala odgovarajuće propise o zemljišnim evidencijama. Dalje, OHR je prije dvije godine širokom administrativnom akcijom, koja je građa zapakovana u četrnaest velikih kutija, ustvrdio da u BiH ima samo 979 objekata državnog vlasništva, mada ih stvarno ima oko 16.972. Mnogi najugledniji intelektualci BiH osporavaju norme Dejtona i OHR-a protektora nad BiH. Nikada nije znanstveno objašnjeno što je pravna osnova da se teritorija BiH podijeli na dva tzv. entiteta kakvu podjelu nikada u svojoj povijesti nije imala. Gosp. Begić je istaknuo kako nije utemeljen ustavni osnov da Narodna skupština donese osporeni zakon kojim se mijenja stečeno i upravno pravo vlasništva nad nekretninama. Narodna skupština se "nezakonito upustila" u donošenje osporenog zakona, ostvarila je "stjecanje bez osnova" jer na nezakonit način raspolaže mnogim nekretninama, ostvaruje "vršenje tuđih poslova protiv zabrane". Također, teritorija BiH se, simbolično rečeno, " komada " već preko tristo godina, preciznije od Karlovačkog mira (1699). U nezakonitom otuđivanju teritorija Bosne, kako otvoreno pišu srpski povjesničari, značajnu ulogu je imalo mito i korupcija državnika. Donošenje osporenog zakona je u suprotnosti sa normama zabrane raspolaganja sa državnom imovinom, a i normama Zakona o obaveznim odnosima, sporazumima o pitanjima sukcesije i zemljišno-knjižnog prava. Sa izloženog, treba prihvatiti sugestiju Predlagača o negiranju ustavnosti osporenog zakona.

Preambula

[...]

Posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju,

[•••]

Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu s međunarodnom pravu,

[•••]

Član 1/1.

Kontinuitet

Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. [...]

Član 1/3.

Sastav

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljem tekstu "entiteti").

Član III

  • 1.
    Nadležnost institucija Bosne i Hercegovine

Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:

  • a)
    Vanjska politika.
  • b)
    Vanjskotrgovinska politika.
  • c)
    Carinska politika
  • d)
    Monetarna politika, kao što je predviđeno članom VII.
  • e)
    Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
  • f)
    Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila.
  • g)
    Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom.
  • h)
    Uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava.
  • i)
    Regulisanje međuentitetskog transporta,
  • j)
    Kontrola vazdušnog saobraćaja.

Član III/3.

(a) Sve vladine funkcije i ovlaštenja, koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima.

(b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustavu, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.

Član III/5. a)

  • 5.
    Dodatne nadležnosti
    • a)
      Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5-8 Općeg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti.

[...].

Član IV/4.e)

Parlamentarna skupština je nadležna za:

[...]

  • e)
    Ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta.

[...].

  • 2.
    Kontinuitet pravnih propisa

Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine.

  • 3.
    Pravni i administrativni postupci

Svi postupci pred sudovima ili organima uprave, koji su u toku na prostoru Bosne i Hercegovine u trenutku stupanja na snagu ovog Ustava, biće nastavljeni se ili preneseni na druge sudove ili organe u Bosni i Hercegovini, u skladu sa propisima kojima se uređuje nadležnost ovih institucija.

  • 4.
    Državni organi

Dok ne budu zamijenjeni novim sporazumom ili zakonom, organi vlasti, institucije i druga tijela Bosne i Hercegovine će funkcionisati u skladu sa važećim propisima.

  • 5.
    Ugovori

Svi ugovori koje je ratificirala Republika Bosna i Hercegovina između 1. 1. 1992. godine i stupanja na snagu ovog Ustava biće dati na uvid članovima Predsjedništva u roku od 15 dana od njihovog stupanju na dužnost; svaki ugovor koji se ne bude dat na uvid biće proglašen poništenim. U roku od šest mjeseci poslije prvog zasjedanja Parlamentarne skupštine, na zahtjev bilo kojeg člana Predsjedništva, Parlamentarna skupština će razmotriti da li da otkaže bilo koji takav ugovor.

  • 44.
    Ustav Republike Srpske u relevantnom dijelu glasi:

Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII ("Službeni glasnik RS", broj 28/94) glasi:

Republika uređuje i osigurava

[...]

  • 6)
    vlasničke i obavezne odnose i zaštitu svih oblika vlasništva, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora, ekonomske odnose sa inostranstvom, koji nisu preneseni na institucije BiH, tržište i planiranje.

[...].

  • 45.
    U Zakonu o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 135/10, u daljnjem tekstu: sporni zakon) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom reguliše se pitanje statusa državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja.

Član 2.

Pod imovinom koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja podrazumijeva se:

  • a)
    nepokretna imovina koja je pripala Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, a smatra se vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Republici Srpskoj i nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SR BiH do decembra 1991. godine, a koja se smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj.

Član 3.

  • 1)
    U smislu ovog zakona, imovina koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja vlasništvo je Republike Srpske.
  • 2)
    Upis prava svojine u korist Republike Srpske na imovini iz člana 2. ovog zakona u zemljišne i druge javne knjige vrši se na osnovu odluke nadležnog organa za imovinsko- pravne poslove ili odluke suda.
  • 3)
    Pravobranilaštvo Republike Srpske podnosi zahtjev nadležnom organu uprave za imovinsko-pravne poslove za provođenje postupka i utvrđivanje ispunjenosti uslova za uspostavljanje prava svojine na imovini iz člana 2. ovog zakona u korist Republike Srpske.
  • 4)
    Nakon donošenja rješenja organa iz stava 3. ovog člana, Pravobranilaštvo Republike Srpske pokreće postupak za upis prava svojine u korist Republike Srpske u zemljišne i druge javne knjige na imovini koja je predmet ovog zakona.
  • 5)
    Pravobranilaštvo Republike Srpske će, u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog zakona, pokrenuti postupak za uspostavljanje i upis prava svojine u korist Republike Srpske u zemljišne i druge javne knjige na imovini koja je predmet ovog zakona.

Član 4.

  • 1)
    Imovinom iz člana 2. ovog zakona upravlja i raspolaže Vlada Republike Srpske (u daljem tekstu: Vlada).
  • 2)
    Pod pravom upravljanja i raspolaganja, u smislu ovog zakona, smatra se prodaja, zamjena, ustupanje na korišćenje, zakup, ustanovljenje služnosti, ustanovljenje prava građenja, uspostavljanje koncesije, uspostavljanje hipoteke i drugi oblici raspolaganja u skladu sa važećim propisima.

Član 5.

Vlada može sa Savjetom ministara BiH zaključiti sporazum o ustupanju na korišćenje dijela imovine potrebne institucijama Bosne i Hercegovine, radi obavljanja poslova iz njihove nadležnosti.

Član 6.

Korišćenje imovine ustupljene institucijama Bosne i Hercegovine podrazumijeva da korisnik može na ustupljenoj imovini, u svojstvu investitora, da gradi, vrši rekonstrukciju, adaptaciju ili sanaciju objekata i infrastrukture, odnosno da zemljište privede namjeni, u skladu sa prirodom poslova koje obavlja.

Član 7.

(1) Po prestanku potrebe za korišćenjem ustupljene imovine od strane institucija Bosne i Hercegovine, imovina se vrača u posjed nadležnim organima Republike Srpske u zatečenom stanju.

(2) Prilikom vraćanja imovine iz stava I. ovog člana, korisnik nema pravo na naknadu za eventualno ulaganje u adaptaciju tih nekretnina.

Član 8.

Vlada imovinu iz člana 2. ovog zakona može prenijeti u vlasništvo ili ustupiti na korišćenje jedinicama lokalne samouprave, javnim ustanovama i javnim preduzećima čiji je osnivač Vlada.

Član 9.

Vlada će, posebnim sporazumom sa Savjetom ministara BiH i Vladom Federacije BiH, regulisati pitanje perspektivne vojne imovine, potrebne Oružanim snagama Bosne i Hercegovine.

Član 10.

Stvarna prava na imovini iz člana 2. ovog zakona, stečena po zakonitom pravnom osnovu i na valjan način, neće se mijenjati.

Član 11.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u " Službenom glasniku Republike Srpske

  • 46.
    Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to:

Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.