USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 50/12, rješavajući apelaciju A.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A.B., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 007702 11 U od 31. oktobra 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.6.-07.3-5-4/11 od 24. oktobra 2011. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
- 1.A.B. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Davor Bunoza, advokat iz Mostara i „Fondacija lokalne demokracije“ iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 007702 11 U od 31. oktobra 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.6.-07.3-5-4/11 od 24. oktobra 2011. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Službe zatraženo je 12. januara 2012. godine i 24. aprila 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 23. januara 2012. godine, a Služba 3. maja 2012. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. marta i 10. maja 2012. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je državljanin Narodne Demokratske Republike Alžir (u daljnjem tekstu: Alžir), i u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: BiH) je ušao ilegalno. Budući da je utvrđeno da je apelant strani državljanin koji je koristio lažne podatke o svom identitetu, kao i zbog neposjedovanja identifikacionih dokumenata, on je Rješenjem Službe broj UP-1/18.17.-07.3-01-1/11 od 30. januara 2011. godine stavljen pod nadzor u Ustanovu za prihvat i smještaj stranaca u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar).
- 7.Konačnim i pravosnažnim Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-511 od 3. februara 2011. godine apelantu je izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH i naloženo mu je da napusti teritoriju BiH u roku od osam dana od dana dostavljanja konačne odluke, a pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Istim rješenjem apelantu je izrečena zabrana ulaska i boravka na teritoriji BiH u periodu od dvije godine od dana njenog napuštanja.
- 8.Služba je Rješenjem broj UP-1/18.6-07.3-5-4/11, od 24. oktobra 2011. godine odredila da se apelant, radi osiguranja provođenja rješenja o protjerivanju, stavlja pod nadzor u periodu od 24. oktobra do 23. novembra 2011. godine. Dalje, određeno je da će doneseno rješenje biti uručeno apelantu u Imigracionom centru 24. oktobra 2011. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku koji je vodila Služba utvrđeno da je apelant strani državljanin koji je koristio lažne podatke o svom identitetu, te da je na osnovu toga, kao i zbog neposjedovanja identifikacionih dokumenata, stavljen pod nadzor u Imigracioni centar Rješenjem Službe broj UP-1/18.17.-07.3-01-1/11 od 30. januara 2011. godine. Dalje, navedeno je da je tokom boravka u Imigracionom centru apelant iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH, pa mu je donesena mjera ograničenja kretanja Rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH - Sektora za azil (u daljnjem tekstu: Sektor za azil) broj UP-1-07/1-41-1-5-7/11 od 28. februara 2011. godine, koja je aktom broj UP-1-07/1-41-1-5-14/11, produžena do okončanja postupka za međunarodnu zaštitu.
- 9.Dalje, u rješenju je navedeno da se, s ciljem što kraćeg zadržavanja apelanta u Imigracionom centru i konačnog sticanja zakonskih uvjeta za udaljenje apelanta iz BiH, Služba 22. juna 2011. godine obratila nadležnom organu u Crnoj Gori sa zahtjevom za prihvat apelanta u skladu sa Sporazumom o readmisiji, koji je 22. jula 2011. godine odgovorio da ne postoji obaveza prihvata na području Crne Gore. Zatim je navedeno da se Služba 27. maja i 26. jula 2011. godine obratila i Direkciji za koordinaciju policijskih tijela radi posredovanja kod Interpola Podgorice, zbog provjere navoda o boravku apelanta u Crnoj Gori, da bi potom aktom broj 18.6.1-14.1-2725-9/11 od 17. augusta 2011. godine i aktom broj 18.6.1-14.1-2725-12/11 od 15. septembra 2011. godine uputila urgenciju istom organu, koji je tek aktom od 1. septembra 2011. godine odgovorio da apelant ni na koji način nije evidentiran u Ulcinju. Također, navedeno je da je i aktom broj 18.6.1-14.1-2725-2/11 od 21. jula 2011 godine, koji je upućen Direkciji za koordinaciju policijskih tijela, traženo da se utvrdi identitet i dobije saglasnost za prihvat apelanta, posredstvom Interpola Alžira. Potom je u dva navrata, 17. augusta i 15. septembra 2011. godine, upućivana urgencija povodom koje je tek 26. septembra 2011. godine Služba bila obaviještena da su rezultati provjere za apelanta negativni. Također, navedeno je da se Služba, aktom od 21. jula 2011. godine obratila i Ministarstvu vanjskih poslova, sa zahtjevom da se utvrdi apelantov identitet i državljanstvo, a zatim sa zahtjevom za posredovanje prilikom utvrđivanja apelantovog identiteta i državljanstva, kao i sa zahtjevom za dobijanje saglasnosti za prihvat i izradu putnog lista. Aktima od 17. augusta i 15. septembra 2011. godine urgirano je da se dostave odgovori, koji do donošenja predmetnog rješenja nisu dostavljeni.
- 10.Dalje, u rješenju je navedeno da je apelant, tokom boravka u Imigracionom centru, 21. septembra 2011. godine po drugi put iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH, zbog čega Služba nije mogla da poduzima daljnje mjere i radnje kojima bi se utvrđivali apelantov identitet i državljanstvo i pribavile putne isprave kako bi se on mogao neometano vratiti u zemlju porijekla. Navedeno je da je Zaključkom Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-38-5/11 od 13. oktobra 2011. godine, koji je Službi dostavljen 18. oktobra 2011. godine, apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbačen, te je istovremeno apelantu određen rok od sedam dana od dostave Zaključka da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. Navedeno je da je apelant 24. oktobra 2011. godine „prešao“ u nadležnost Službe. Navedeno je i da Služba, prije donošenja predmetnog rješenja, nije donijela odluku o produženju mjere nadzora, kako je to propisano članom 102. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon), s obzirom da je u prethodnom periodu vođen postupak za odobrenje međunarodne zaštite apelantu u BiH. Također je navedeno da je, prema članu 102. stav 7. Zakona, Služba procijenila da se apelantu nije mogla izreći blaža mjera, s obzirom da se nisu stekli uvjeti za izvršenje mjere apelantovog protjerivanja, kao i zbog osiguranja udaljenja stranca iz zemlje i postojanja osnova sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti provođenje odluke ovog organa kako je to propisano članom 99. stav 1. tač. a) i c) i stava 2. tačka a) ovog Zakona.
- 11.Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 007702 11 U od 31. oktobra 2011. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u smislu odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS). Navedeno je da je 31. oktobra 2011. godine, u skladu s odredbama člana 101. stav 4. Zakona, Sud BiH saslušao apelanta u prisustvu njegovog punomoćnika. Dalje, Sud BiH je ponovio činjenično utvrđenje koje proizlazi iz predmetnog spisa te osporenog rješenja. Navedeno je da je tokom boravka u Imigracionom centru apelant iskazao namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, pa je stoga rješavanje apelantovog statusa prešlo u nadležnost Sektora za azil, koji mu je u dva navrata izricao mjeru ograničenja kretanja. Također, navedeno je da u toku postupka po apelantovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu apelant nije bio u nadležnosti Službe niti je taj organ, s obzirom na prava apelanta kao tražitelja međunarodne zaštite, mogao poduzimati zakonom propisane radnje za njegovo udaljenje iz BiH, do okončanja tog postupka. Dalje je navedeno da je, nakon što je rješavanje apelantovog statusa prešlo u nadležnost Službe, u tom periodu a s ciljem što kraćeg zadržavanja apelanta u Imigracionom centru, Služba se obraćala Ministarstvu vanjskih poslova BiH i Direkciji za koordinaciju policijskih tijela, a sve s ciljem da se steknu uvjeti za apelantovo udaljenje i što kraće zadržavanje u Imigracionom centru. Dalje, Služba je nakon što je Direkcija za koordinaciju policijskih tijela donijela osporeno rješenje zaprimila obavijest u kojoj se navodi da su apelantov identitet i državljanstvo potvrđeni, te da on nije poznat u kriminalističkim evidencijama u Alžiru, na osnovu čega je Služba pokrenula proceduru kod Ambasade Alžira za izdavanje putnog lista.
- 12.Također, Sud BiH je istakao da je, ispitujući zakonitost i pravilnost osporenog rješenja, utvrdio da je Služba pravilno primijenila zakon kada je utvrdila da postoje uvjeti da se izrekne mjera nadzora nad strancem, jer i po ocjeni Suda BiH postoje opravdane okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor u Imigracioni centar, a apelant prilikom saslušanja u svojim navodima nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku. Osim toga, Sud BiH je istakao da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je nadležni organ donio rješenje o protjerivanju apelanta, pa kako se radi o strancu kojem je prestao status tražitelja međunarodne zaštite, kao i o stranoj osobi koja je koristila lažne podatke o svom identitetu, kao i osobi koja ne posjeduje identifikacione dokumente, to postoji bojazan da bi mogla pobjeći i na taj ili neki drugi način onemogućiti izvršenje odluke o protjerivanju. Naime, Sud BiH je naveo da je rješenje o stavljanju apelanta pod nadzor pravilno i zakonito jer je Služba imala obavezu da postupi po odredbama Zakona, te je poduzela sve mjere s ciljem da utvrdi apelantov stvarni identitet i njegovo što kraće zadržavanje u Imigracionom centru.
- 13.Sud BiH je također ukazao da je predmet odlučivanja u ovom upravno-sudskom sporu samo pravilnost i zakonitost odluke o stavljanju apelanta pod nadzor, kako s aspekta pravilne primjene pravila postupka, tako i s aspekta pravilne primjene materijalnog zakona, te iz utvrđenih činjenica proizlazi da je pravilan zaključak tuženog organa koji je apelantovu tužbu, u smislu odredbe člana 37. stav 1. i 2. ZUS-a BiH, kao neosnovanu odbio.
- 14.Ustavni sud konstatira da iz Rješenja o produženju nadzora broj UP-1/18.6-07.3-5-5/11 od 17. novembra 2011. godine, koje je apelant dostavio uz podnijetu apelaciju, proizlazi da je Interpol Alžira 27. oktobra 2011. godine, aktom broj 20-04/1-14-9-I-OK-4066/11-10-1, obavijestio Službu da su izvršene tražene provjere te da se potvrđuje apelantov identitet. Također, Ustavni sud konstatira da iz Saopćenja za javnost koji je izdala Služba (vidi, www.sps.gov.ba), proizlazi da je apelant 17. januara 2012. godine deportiran u Alžir.
- 15.Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u BiH ušao ilegalno i bez dokumenata, nakon čega mu je Služba, 30. januara 2011. godine, izrekla mjeru stavljanja pod nadzor u Imigracionom centru, te da je njegovo lišavanje slobode bilo u skladu sa zakonskim i međunarodnim propisima. Međutim, apelant smatra da je daljnjim postupanjem nadležnih organa počinjena povreda člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant opisuje hronologiju vezanu za postupanje Službe i Sektora za azil. Navodi da je u dva navrata iskazivao namjeru da traži međunarodnu zaštitu u BiH, te da je prvi zahtjev odbijen a drugi odbačen. Ističe da ga je Služba osporenim rješenjem od 24. oktobra 2011. godine stavila pod nadzor za period od 24. oktobra do 23. novembra 2011. godine, mada se on nalazi u Imigracionom centru od 30. januara 2011. godine, te da je odredbama Zakona propisano da nadzor stranca ne može trajati duže od 180 dana (član l02. stav 4. Zakona), a da se iznimno može produžiti za još 180 dana, ali da se tada donosi rješenje o iznimnom produženju nadzora (član 102. st. 5. Zakona). Apelant navodi da je nesporno da je on jedno vrijeme bio „u nadležnosti“ Sektora za azil, te su mu bile izrečene mjere ograničavanja kretanja, na osnovu člana 114. Zakona. Apelant ističe da su Služba, Ministarstvo sigurnosti BiH kao i Sud BiH u potpunosti ignorirali ove njegove navode, uz obrazloženje da nije donijeto rješenje o izuzetnom produženju nadzora jer je apelant dva puta podnosio zahtjev za međunarodnu zaštitu, te da prema tome nije bio u nadležnosti Službe već Sektora za azil, čime je nadzor bio prekinut. Stoga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije. Apelant dalje navodi da Sud BiH nije uopće razmatrao zakonitost njegovog lišavanja slobode niti je „uopće uzimao u obzir navode iz tužbe“, pa je, stoga, došlo do povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Pored toga, apelant, u skladu s članom 5. stav 5. Evropske konvencije, traži „na ime odštete“ iznos od 3.000,00 KM, budući da je lišen slobode preko 300 dana, iako, kako to apelant smatra, „nije postojao nikakav razlog niti zakonski osnov za ovu mjeru“.
- 16.U odgovoru na apelaciju, Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana jer je u konkretnom slučaju apelantova sloboda kretanja ograničena u skladu s odredbama Zakona i mjere koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti. Navedeno je da je stavljanje apelanta pod nadzor provedeno u zakonom predviđenoj proceduri, zbog čega nije povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti.
- 17.U odgovoru na apelaciju, Služba je istakla da je odlučivanje o apelantovom statusu prešlo u nadležnost Službe tek 24. oktobra 2011. godine, te da stoga Služba nije mogla donijeti rješenje o produženju nadzora nego rješenje o stavljanju pod nadzor. Dalje, da u odnosu na apelanta postoje naročito opravdane okolnosti zbog kojih je Služba imala obligatornu obavezu da ga stavi pod nadzor, pa mu je konačnim i pravosnažnim Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-511 od 3. februara 2011. godine izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH.
- 18.Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 87. stav 1.
(Mjera protjerivanja)
(1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.
Član 88. stav 1 tačka a)
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja)
(1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
- a)je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito [ ]
Član 92.
(Postupanje u slučaju pozivanja na zaštitu)
(1) Kada stranac navede razloge iz člana 91. (Princip zabrane vraćanja, "non-refoulement"), organ pred kojim je izjava data upućuje stranca Službi u skladu s članom 107. (Namjera i zahtjev za međunarodnu zaštitu) stav (2) ovog zakona, a radi iskazivanja namjere o podnošenju zahtjeva za pokretanje postupka utvrđivanja osnovanosti navoda i postojanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite u skladu s čl. 105. do 138. [Poglavlje VII. (Međunarodna i privremena zaštita)] ovog zakona.
(2) U slučaju iz stava (1) ovog člana, rješenje o protjerivanju može se izvršiti tek kada se steknu uvjeti iz člana 117. (Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) ovog zakona.
Odjeljak B. Stavljanje stranca pod nadzor
Član 99.
(Određivanje stavljanja pod nadzor)
(1) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor:
- a)radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;
Član 102.
(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora)
(1) Stavljanje pod nadzor izvršava se smještajem stranca u ustanovu specijaliziranu za prihvat stranaca (imigracioni centar).
(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.
(3) Služba će za vrijeme trajanja nadzora preduzeti sve neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme.
(4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uvjeti za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.
(5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.
[… ]
Odjeljak B. Postupak i nadležni organi
Član 107.
(Namjera i zahtjev za međunarodnu zaštitu)
(1) Namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu stranac može iskazati na graničnom prijelazu Graničnoj policiji ili u BiH organizacionim jedinicama Službe.
(2) Kada stranac navede razloge iz člana 91. (Princip zabrane vraćanja, "non-refoulement") ovog zakona, organ pred kojim je izjava data obavezan je odmah obavijestiti nadležnu organizacionu jedinicu Službe, koja je potom obavezna stranca preuzeti.
[… ]
(7) Ako je strancu koji izrazi namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili koji podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu već određeno stavljanje pod nadzor, činjenica pozivanja na međunarodnu zaštitu ne utiče na određivanje ni na izvršenje stavljanja pod nadzor.
Član 109.
(Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti)
(1) Zahtjeve za međunarodnu zaštitu razmatra i rješenje donosi Ministarstvo u sjedištu.
[… ]
Član 113.
(Podnošenje novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu)
(1) Ministarstvo će odbaciti zahtjev za međunarodnu zaštitu ako je podnosiocu zahtjeva raniji zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH bio odbijen, odbačen ili je postupak bio obustavljen, a podnosilac zahtjeva nije priložio dokaze da su se okolnosti na kojima je zasnovao prethodni zahtjev u međuvremenu bitno promijenile.
(2) U slučajevima iz stava (1) ovog člana Ministarstvo donosi zaključak, protiv kojeg žalba nije dozvoljena, ali se može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine. Tužba kojom se pokreće upravni spor podnosi se Sudu Bosne i Hercegovine preko Ministarstva u roku od osam dana od dana dostave zaključka.
(3) Tužba ne odgađa izvršenje zaključka.
Član 114. stav 1. tačka e)
(Ograničenje kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu)
(1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:
- e)je ograničenje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva.
- 19.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu a članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 007702 11 U od 31. oktobra 2011. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. novembra 2011. godine a njegov punomoćnik (Dragan Bunoza, advokat iz Mostara) 4. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 23.Apelant osporava presudu Suda BiH kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Službe kojim mu je određena mjera nadzora radi provođenja rješenja o protjerivanju, tvrdeći da su tom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
- 24.Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
- 19.
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
- 25.Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
- 25.
f. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
- 4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
- 5.Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.
- 26.U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je u članu 5. stav 1. tač. a. do f. data iscrpna lista dozvoljenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 13229/03, stav 43. od 29. januar 2008. godine ECHR 2008). Jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f. dozvoljava državi da kontroliše slobodu stranaca u imigracionom kontekstu. U tom smislu, sve što se zahtijeva je da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidi Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, st. 112-113).
- 27.Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Službe koje je preispitao Sud BiH određeno da se apelanta stavi pod nadzor u Imigracionom centru kako bi se osiguralo provođenje rješenja o protjerivanju, počevši od 24. oktobra do 23. novembra 2011. godine. Imajući u vidu navedene principe Evropskog suda, u konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da se radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije. Dalje, kada je u pitanju lišavanje slobode, po navedenom osnovu, potrebno je da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi.
- 28.Ustavni sud zapaža da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja 3. februara 2011. godine (Rješenjem Službe broj UP-1/18.6-07.3-511 od 3. februara 2011. godine), ali i da je apelant u dva navrata podnosio zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je u prvom slučaju odbijen (Rješenjem Sektora za azil od 25. februara 2011 godine), a u drugom slučaju odbačen (Zaključkom Sektora za azil od 13. oktobra 2011. godine). Pored toga. Ustavni sud zapaža i da je apelantu, nakon donošenja rješenja o protjerivanju, pored mjere određivanja nadzora u Imigracionom centru izricana i mjera ograničenja kretanja (što i apelant navodi).
- 29.Također, u odnosu na osporeno rješenje, te apelantove tvrdnje da je pogrešno navedeno da se on stavlja pod nadzor, Ustavni sud zapaža, prije svega da je odredbom člana 99. Zakona propisano da se strancu može odrediti stavljanje pod nadzor, iz više taksativno navedenih razloga, među kojima je i stavljanje pod nadzor radi izvršenja rješenja o protjerivanju, ili radi postojanja osnova sumnje u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da Služba nije mogla poduzimati radnje koje vode ka apelantovom protjerivanju, odmah nakon donošenja rješenja o protjerivanju, upravo zbog apelantovog korištenja prava na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu te zakonskih odredbi koje se tiču postupanja nadležnih organa u slučaju kada stranac izrazi namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu (član 107. Zakona). Naime, tom odredbom je propisano da je organ pred kojim je izjava data, obavezan da odmah obavijesti nadležnu organizacionu jedinicu Službe, koja je potom obavezna da preuzme stranca (član 107. stav 2). Dalje je propisano da, ako je strancu koji izrazi namjeru da podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu ili koji podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu već određeno stavljanje pod nadzor, činjenica pozivanja na međunarodnu zaštitu ne utiče na određivanje ni na izvršenje stavljanja pod nadzor. Dalje, Ustavni sud primjećuje i da je odredbom člana 92. stav 2. Zakona propisano postupanje nadležnih organa u slučaju iskazivanja namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te da se u slučaju kada stranac iskaže takvu namjeru provodi postupak utvrđivanja osnovanosti navoda i postojanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, koji dalje propisuje da se rješenje o protjerivanju može izvršiti tek nakon okončanja postupka povodom podnesenog zahtjeva.
- 30.U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelant tek nakon donošenja Zaključka Sektora za azil kojim je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbačen, prešao u nadležnost Službe, 24. oktobra 2011. godine (koja je, upravo iz tih razloga) i donijela Rješenje o stavljanju apelanta pod nadzor, radi izvršenja rješenja o protjerivanju, a ne o produženju nadzora, budući da su se tek tada stekli uvjeti za donošenje takve vrste rješenja. Osim toga, iz obrazloženja osporenog rješenja jasno proizlazi od kada je apelant u Imigracionom centru. U prilog navedenom ide i činjenica da je Služba (što proizlazi iz podnesene apelacije) Rješenjem broj UP-1/18.6-07.3-5-5/11 od 17. novembra 2011. godine apelantu produžila mjeru nadzora za period od 24. novembra do 23. decembra 2011. godine, za razliku od ranije donesenih rješenja o stavljanju pod nadzor zbog neposjedovanja identifikacionih dokumenata ili o stavljanju pod nadzor zbog nekog drugog razloga navedenog u članu 99. Zakona, kao i rješenja o ograničenju kretanja apelanta (član 114. stav 1. tačka e), kojim je propisano da, ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako je ograničenje kretanja potrebno radi utvrđivanja identiteta podnosioca zahtjeva).
- 31.Stoga, budući da i sam apelant navodi da je nesporno da je on jedno vrijeme bio „u nadležnosti“ Sektora za azil, te da su mu bile izrečene mjere ograničenja kretanja, na osnovu člana 114. Zakona, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u postupanju Službe kada je donijela osporeno rješenje. Naime, iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je apelantu određena mjera protjerivanja još u februaru 2011. godine te da je nesporno da je apelant strani državljanin koji u Bosni i Hercegovini boravi nezakonito (a koje činjenice ne spori ni apelant) i da je njegovo stavljanje pod nadzor počevši od 3. februara 2011. godine „pokriveno“ postupkom protjerivanja. Stoga, u okolnostima kad je apelant koristio mogućnost za ostvarivanje prava na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, s obzirom na odredbe poglavlja o azilu (i obrazloženje koje su u tom smislu data u osporenim odlukama), te činjenicu i da je, u međuvremenu, apelantu bila izrečena mjera ograničenja kretanja s ciljem utvrđivanja apelantovog identiteta, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Službe ili Suda BiH.
- 32.Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH također utvrdio da je Služba, u okviru svoje nadležnosti, poduzela sve mjere i radnje s ciljem što kraćeg zadržavanja apelanta u Imigracionom centru i konačnog sticanja zakonskih uvjeta za udaljenje apelanta iz Bosne i Hercegovine. U tom pravcu, kako je utvrdio Sud BiH, zatražena je saglasnost za prihvat apelanta u zemlju iz koje je došao (Crna Gora), zatim je od apelantove matične zemlje (Alžir) traženo da dostavi podatke o apelantovom identitetu te izradu putnog lista za njega, pored toga od Ministarstva vanjskih poslova BiH i Direkcije za koordinaciju policijskih tijela je traženo da postupaju u okviru njihove nadležnosti, a kojima bi se također ubrzao postupak udaljenja apelanta iz BiH, odnosno njegovog što kraćeg zadržavanja u Imigracionom centru. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju, u smislu navedenih stavova Evropskog suda (vidi Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, st. 112-113), za vrijeme apelantovog boravka u Imigracionom centru postupak protjerivanja bio u toku i da je ažurno vođen.
- 33.Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud 15. novembra 2011. godine donio presudu u predmetu Ammar al Hanchi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Ammar al Hanchi vs. Bosnia and Herzegovina, aplikacija broj 48205/09 od 15. novembra 2011. godine) u kojoj je, između ostalog, odbijena aplikantova aplikacija u odnosu na kršenje člana 5. Evropske konvencije, i u kojoj je, između ostalog sud istakao da je razmatrao period od kada je aplikant stavljen pod nadzor u imigracionom centru s ciljem protjerivanja. U toj odluci Evropski sud je istakao da je utvrdio...u periodu koji je trajao manje od osam mjeseci, domaći organi vlasti su donijeli rješenje o deportaciji, razmotrile aplikantov zahtjev za azil na dvije relevantne instance i donijeli zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju. Sud ovaj period ne smatra pretjerano dugim (stav 49. odluke). Dalje, Evropski sud je utvrdio da, pošto ne postoje naznake da su organi vlasti postupali nepravično, da je aplikant bio zatvoren u neodgovarajućim uvjetima ili da je njegovo pritvaranje bilo nezakonito iz bilo kojeg razloga (vidi Saadi v. Ujedinjeno Kraljevstvo, gore citirano, tačke 67-74), [...] zaključio da je aplikantova pritužba očigledno neosnovana i da je treba je odbaciti u skladu s članom 35. stav 3.a) i stav 4. Konvencije (tačka 51 odluke).
- 34.Rukovodeći se praksom Evropskog suda u navedenom predmetu, Ustavni sud, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a osobito činjenicu da ni sam apelant ne spori da je njegovo lišavanje slobode bilo zakonito, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Službe kad je apelanta osporenim rješenjem stavila pod nadzor za period od mjesec dana (od 24. oktobra do 23. novembra 2011. godine), iako se apelant po rješenjima nadležne službe nalazio u Imigracionom centru još od 30. januara 2011. godine. Stoga apelantovi navodi u smislu da je njegov boravak u Imigracionom centru u ovom periodu trebao biti „pokriven“ rješenjem o iznimnom produženju nadzora (član 102. st. 5. Zakona), a ne rješenjem o stavljanju pod nadzor, u okolnostima konkretnog slučaja kada je nesporno da je apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, ne predstavlja povredu apelantovih ustavnih prava. S obzirom na to, kao i na okolnost da je apelantu određena mjera protjerivanja još u februaru 2011. godine, Ustavni sud smatra da donošenjem osporenog rješenja o stavljanju pod nadzor, u periodu od 24. oktobra do 23. novembra 2011. godine, kako bi se osiguralo provođenje rješenja o protjerivanju, nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu ličnosti temeljem odredaba člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije.
- 35.Dalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ovaj član daje ovlaštenje osobi lišenoj slobode da pokrene postupak u kojem će biti ispitani proceduralni i materijalni uvjeti koji su suštinski za „zakonitost“ njegovog lišavanja slobode. Pri tome, preispitivanje mora da bude dovoljno široko u odnosu na uvjete koji su suštinski za „zakonitost“ lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud, E. protiv Norveške, presuda od 29. augusta 1990. godine, stav 50. serija A, br. 181).
- 36.U navedenom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj tužbi, prije donošenja osporene presude saslušao apelanta u prisustvu njegovog branitelja, kojom prilikom je apelant imao mogućnost da iznese sve argumente kojima je osporavao doneseno rješenje Službe. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da je Sud BiH ispitao osporeno rješenje u skladu s relevantnim odredbama ZUS-a, te da je istakao da apelant u svojim navodima nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku. Naime, Sud BiH je naveo da je rješenje o stavljanju pod nadzor apelanta radi osiguranja provođenja rješenja o izvršenju pravilno i zakonito, jer je Služba imala obavezu da postupa po odredbama Zakona te je poduzela sve neophodne mjere s ciljem da se apelant što kraće zadrži u Imigracionom centru. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ni u dokumentima koji su mu predočeni, kao ni u apelantovim navodima, nema ništa što bi ukazivalo na sumnju da u odnosu na apelanta nisu poštovane navedene procedure i garancije, pa zaključuje da su apelantovi navodi u dijelu u kojem tvrdi da Sud BiH nije preispitao zakonitost mjere stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar niti njegove navode iz tužbe, neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
- 37.U vezi s apelantovim zahtjevom da mu se „na ime odštete“ dosudi iznos od 3.000,00 KM, Ustavni sud smatra, budući da je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka f. i stava 4. Evropske konvencije, da se samim tim pokazuje da je bespredmetno razmatranje apelantovih navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije.
- 38.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije kada je apelantu mjera nadzora koja se izvršava u Imigracionom centru, kao specijalizovanoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku propisanom zakonom, kada su za sve vrijeme njenog trajanja javne vlasti s posebnom marljivošću preduzimale mjere i radnje u svrhu stvaranja zakonom propisanih uvjeta za izvršenja mjere protjerivanja.
- 39.Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da rješenje o stavljanju pod nadzor ispita sud koji ga je mogao i ukinuti ili zamijeniti blažom mjerom, te kada postupak u kojem se donose takve odluke pruža garancije licu koje je u pitanju da se brani, da iznosi svoje argumente, te kada su zakonom osigurani mehanizmi koji mu omogućavaju da prezentuje razloge za svoju tužbu.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.