Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluku o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2453/09, rješavajući apelaciju Vasve Hadžibegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vasve Hadžibegović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000333 od 26. maja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-07-000-425 od 12. novembra 2007. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

  • 1.
    Vasva Hadžibegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnijela je 30. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000333 od 26. maja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-07-000-425 od 12. novembra 2007. godine.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st.1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Livnu-Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Vrhovnog suda zatraženo je 14. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 25. januara 2010. godine, Vrhovni sud 26. januara 2010. godine, a Općinski sud 29. januara 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 28. aprila 2010. godine.
  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud u Livnu-Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 068-2-P-07-000 053 od 14. juna 2007. godine obavezao tuženu Općinu Kupres (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplati iznos od 60.000,00 KM na ime naknade štete zbog rušenja stambeno-poslovnog objekta na zemljištu označenom kao k.č. br. 3/7 i 3/86 iz PL broj 77 k.o. Kupres i naknade za zemljište, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 10.300,00 KM.
  • 7.
    Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je iz iskaza saslušanih svjedoka i iskaza apelantice, te priloženih zk. izvadaka i posjedovnog lista (u kojima su kao vlasnici i posjednici upisana druga lica, odnosno u posjedovnom listu apelanticina prednica, a svjedokinja Anica Panić je upisana u zk. izvatku kao suvlasnica apelanticine nekretnine) i rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bugojnu broj O.319/98 od 5. februara 2003. godine, te službene zabilješke PS Kupres broj 03-14/-3-3-KU-34/96 od 6. jula 1996. godine sa sigurnošću i na pouzdan način utvrđeno da je predmetni stambeno-poslovni objekat u apelanticinom vlasništvu, kao i da navedena dokumentacija – zk. izvaci, posjedovni list i rješenje o nasljeđivanju ukazuju na apelanticino vlasništvo nad predmetnom nekretninom, zemljištem i stambeno-poslovnim objektom. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je pouzdano utvrđeno vlasništvo nad apelanticinom nekretninom (kućom i zemljištem). Dalje, konstatovao je da je tužena osporila osnovanost tužbenog zahtjeva ističući kako nije kriva za paljenje, rušenje i uklanjanje navedenog objekta. Međutim, Općinski sud je naveo da je iz dopisa Odjela katastra, geodetskih i imovinsko-pravnih poslova Općine Kupres broj 08-30-2-207/2002 od 14. oktobra 2002. godine evidentno da je tužena priznala da je uklonila taj objekat, jer je prema važećem regulacionom planu predviđen za uklanjanje i da na spomenutom zemljištu nije dopuštena daljnja gradnja. Također, naveo je da je tužena u tom dopisu pokazala spremnost da izvrši pravičnu naknadu za objekat i zemljište, koja bi se odnosila na davanje nove građevinske parcele i drugo po dogovoru. Općinski sud je zaključio da iz takvog ponašanja tužene proizlazi njena odgovornost za naknadu štete, konstatujući da ukoliko nije odgovorna, ne bi ni pokazala spremnost da nadoknadi štetu drugoj strani. Zatim je naveo da je u svjetlu prethodnih konstatacija o apelanticinom vlasništvu na objektu i odgovornosti tužene, cijenio i Službenu zabilješku Policijske stanice Kupres broj 03-14/-3-3-KU-34/96 od 6. jula 1996. godine, iz koje se, po mišljenju tog suda, može zaključiti da je 5. jula 1996. godine došlo do požara na apelanticinom stambeno-poslovnom objektu i da je uzrok požara najvjerovatnije namjeran. Općinski sud je naveo da je cijenio i navod zastupnika tužene iz pismenog podneska od 14. oktobra 2004. godine o spremnosti tužene „za razgovor u smislu pravične naknade“, ustupanja apelantici parcele druge ili slične vrijednosti ukoliko apelantica dokaže da je tužena odgovorna za oduzimanje nekretnine.
  • 8.
    Općinski sud je dalje konstatovao da je tužena istakla prigovor zastare potraživanja u smislu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da se štetni događaj desio 1996. godine, dok je apelantica podnijela tužbu 7. jula 2003. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica „u prvom redu“ prekinula zastaru „sa pismenim zahtjevom upućenim tuženoj i zaprimljenom kod tužene dana 03.04.2003. godine pod borjem 02-23-8-233-5“. Dalje je naveo da je iz dopisa tužene broj 08-30-2-207/2002 od 14. oktobra 2002. godine vidljivo da je tužena priznala građansku odgovornost za štetu, te da je samim tim prekinuto nastupanje zastare. Također, naveo je da su takvim ponašanjem stranke pokazale da je zastarijevanje prekinuto prvi put 3. aprila 2000. godine, drugi put 14. oktobra 2002. godine i na kraju 7. jula 2003. godine, kada je apelantica podnijela predmetnu tužbu. Istakao je da je jasno da je na taj način došlo do prekida zastare u smislu člana 388. ZOO, odnosno da se tim činom priznavanja odgovornosti tužena odrekla zastare u smislu člana 365. ZOO. I na kraju, Općinski sud je naveo da je zahtjevom podnesenim tuženoj 3. aprila 2003. godine došlo do prekida zastarijevanja jer je takav čin izjednačen s podizanjem tužbe u smislu člana 388. ZOO, te je prema navedenom odbio prigovor zastarjelosti potraživanja kao neosnovan.
  • 9.
    Tužena je podnijela žalbu protiv Presude Općinskog suda broj 068-2-P-07-000 053 od 14. juna 2007. godine, u kojoj je, pored ponovnog isticanja prigovora zastare, između ostalog, navedeno da iz zk. izvatka koji se nalazi u spisu jasno i precizno proizlazi da je na predmetnoj nekretnini označenoj kao k.č.3/86 uknjiženo pravo vlasništva u korist općenarodne imovine, a da je na toj nekretnini u naravi kuća na k.č. 3/7 uknjiženo pravo vlasništva u korist Anice i Zdravka Panića s jednakim dijelovima, ali da je unatoč tome sud utvrdio da je apelantica vlasnica spornih nekretnina na temelju iskaza svjedoka, te je istaknuto da apelantica nije mogla biti legitimisana na podnošenje predmetne tužbe. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-GŽ-07-000-425 od 12. novembra 2007. godine, kojom je uvažio žalbu i preinačio osporenu presudu tako što je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
  • 10.
    Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je žalbom tužene pravilno ukazano da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživanja u smislu odredbe člana 371. ZOO, kojom je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je štetni događaj nastao 5. jula 1996. godine, što se vidi iz službene zabilješke Policijske stanice Kupres broj 03-14/-3-3-KU-34/96 od 6. jula 1996. godine, dok je tužba podnesena 7. jula 2003. godine, odnosno nakon zakonom propisanog roka, pa se potraživanje ne može ostvariti sudskim putem, jer je i do eventualnog priznanja istekao rok zastare i nema prekida zastare, te je nastupila apsolutna zastara potraživanja. Kantonalni sud nije razmatrao prigovor nedostatka apelanticine aktivne legitimacije s obzirom da je utvrdio da je osnovan prigovor apsolutne zastare potraživanja.
  • 11.
    Apelantica je izjavila reviziju protiv Presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 070-0-Rev-08-000333 od 26. maja 2009. godine.
  • 12.
    Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je prednica apelantice bila živa u vrijeme nastanka štete, te da je apelantica u zahtjevu za obeštećenje, koji su potpisala još četiri lica, te koji je tužena zaprimila 3. aprila 2000. godine, navela da je njena prednica umrla 31. maja 1998. godine, pa je zaključio da nije jasno zbog čega apelanticina prednica nije podnijela tužbu, bar i mjesno nenadležnom sudu, čime bi zastara bila prekinuta. Zatim, naveo je da je odredbom člana 387. stav 1. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, dok je stavom 2. istog člana propisano da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, ako je potraživanje već zastarjelo jer je rok zastarjelosti istekao, pa je nakon tog roka dužnik priznao dug, zastarjelost se ne može više prekinuti, već se to priznanje tretira kao odricanje dužnika od već nastale zastarjelosti u smislu čl. 365. i 366 ZOO. Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nema odricanja od zastare niti da je do podnošenja tužbe došlo do prekida zastarjelosti. U vezi s tim, naveo je da je tačno da član 388. ZOO propisuje da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, obezbjeđivanja ili osporavanja potraživanja. Međutim, zaključio je da apelantica pogrešno smatra da je njen poziv tuženoj na ispunjenje njenog zahtjeva za naknadu štete (dopis od 3. aprila 2000. godine) prekinuo zastaru, jer taj zahtjev ne ispunjava uvjete iz člana 388. ZOO i da tužena u konkretnom slučaju ne predstavlja nadležni organ u smislu te odredbe upravo zbog njene uloge u konkretnom predmetu. Također, zaključio je da apelantica pogrešno smatra da se tužena dopisom upućenim Kantonalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 14. oktobra 2002. godine odrekla zastare jer se očitovala da je spremna izvršiti pravičnu naknadu za apelanticin objekat i zemljište. U vezi s tim, istakao je da prije svega, priznanje duga mora ispunjavati uvjete iz člana 387. ZOO, odnosno predstavljati usmenu ili pismenu izjavu dužnika ili radnju kojom on povjeriocu priznaje dug, što znači da se priznanje duga mora izvršiti na posredan ili neposredan način tako da se njime jasno očekuje i manifestuje volja dužnika da dug priznaje, a što je, po mišljenju Vrhovnog suda, izostalo u predmetnom slučaju. Vrhovni sud je istakao da je dopis od 14. oktobra 2002. godine, na koji se, po mišljenju tog suda, apelantica neosnovano poziva, upućen iz jedne jedinice u drugu jedinicu tužene, odnosno da predstavlja cirkularno dopisivanje odgovarajućih uprava-službi u vezi s tim predmetom. Također, naveo je da rečenica da je općina spremna izvršiti pravičnu naknadu za objekat i zemljište i da se naknada ogleda u davanju nove građevinske parcele i drugo po dogovoru nije upućena apelantici kao povjeriocu nego predstavlja odgovor ovlaštene osobe direktoru Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, što, po mišljenju tog suda, znači da ne može predstavljati priznanje duga predviđeno odredbom člana 378. ZOO. Prema navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja propisana odredbom člana 371. ZOO.
  • 13.
    Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, smatra da je proizvoljan zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da je njeno potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 371. ZOO. Naime, apelantica smatra da se tužena svojim dopisom upućenim Kantonalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 14. oktobra 2002. godine odrekla zastarjelosti, jer se očitovala da je spremna izvršiti pravičnu naknadu za apelanticin objekat i zemljište. Dalje, smatra da zastarjelost predmetnog potraživanja nije nastupila do dana podnošenja tužbe. U vezi s tim, navodi da je 3. aprila 2000. godine podnijela zahtjev tuženoj za naknadu pričinjene štete i smatra da je predajom tog zahtjeva, u smislu odredbe člana 388. ZOO, tog istog dana odnosno 3. aprila 2000. godine prekinuta zastarjelost u konkretnom slučaju, te da je od tog datuma počeo teći novi petogodišnji rok zastarjelosti u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO.
  • 14.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom predmetu parnični postupak proveden zakonito i da u tom postupku nije bilo kršenja apelanticinih ustavnih prava.
  • 15.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz apelacionih navoda nije jasno u čemu je taj sud navodno kršio apelanticina prava na koja se poziva u svojoj apelaciji. Također, Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju svoje presude detaljno naveo razloge kojima se rukovodio kada je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu, zbog čega je predložio da se apelacija odbija kao neosnovana.
  • 16.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u svojoj odluci. Smatra da je osporena odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima i u skladu s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega su, po mišljenju tog suda, apelanticini navodi neosnovani.
  • 17.
    U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) relevantne odredbe glase:

Odricanje od zastarjelosti

365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Pismeno priznanje i obezbjeđenje zastarjele obaveze

Član 366.

(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto dejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.

Opšti rok zastarjelosti

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Priznanje duga

Član 387.

(1) Zastarjevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjerioca, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbijeđenja.

Podizanje tužbe

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000333 od 26. maja 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. juna 2009. godine a apelacija je podnesena 30. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 22.
    Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom

  • 23.
    Ustavni sud konstatuje da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelanticinom tužbenom zahtjevu protiv tužene, usmjerenom na naknadu štete. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 24.
    Apelantica smatra da je podneskom koji je tužena zaprimila 3. aprila 2000. godine prekinula zastarjelost u konkretnom predmetu, odnosno da se tužena dopisom od 14. oktobra 2002. godine odrekla zastarjelosti u konkretnom predmetu, te da je, shodno tome, proizvoljan zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja u smislu člana 371. ZOO.
  • 25.
    U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
  • 26.
    Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud konstatovao da je štetni događaj nastao 5. jula 1996. godine, a da je apelantica podnijela tužbu 7. jula 2003. godine. Shodno tome, Kantonalni sud i Vrhovni sud su zaključili da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastarjelost apelanticinog potraživanja u smislu odredbe člana 371. ZOO, kojom je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi razmatrao apelanticin navod da je dopisom od 3. aprila 2000. godine (kojim je pozvala tuženu da ispuni njen zahtjev za naknadu štete) prekinula zastarjelost u konkretnom predmetu. Vrhovni sud je obrazložio da predmetni zahtjev ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 388. ZOO (kojom je propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, obezbjeđivanja ili ostvarivanja potraživanja), s obzirom da tužena ne predstavlja nadležni organ u smislu te odredbe upravo zbog njene uloge u konkretnom predmetu. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi razmatrao i apelanticin navod da se tužena dopisom od 14. oktobra 2002. godine, upućenim Kantonalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, odrekla zastarjelosti jer se očitovala da je spremna izvršiti pravičnu naknadu za apelanticin objekat i zemljište. U vezi s tim navodom, Vrhovni sud je obrazložio da priznanje duga mora ispunjavati uvjete iz člana 387. ZOO, odnosno predstavljati usmenu ili pismenu izjavu dužnika ili radnju kojom on povjeriocu priznaje dug, što znači da se priznanje duga mora izvršiti na posredan ili neposredan način tako da se njime jasno manifestuje volja dužnika da priznaje dug. Međutim, Vrhovni sud je obrazložio da je predmetni dopis upućen iz jedne jedinice u drugu jedinicu tužene, odnosno da predstavlja cirkularno dopisivanje odgovarajućih uprava-službi vezanih za taj predmet, te da rečenica da je općina spremna izvršiti pravičnu naknadu za objekat i zemljište koja se ogleda u davanju nove građevinske parcele i drugo po dogovoru, nije upućena apelantici kao povjeriocu već da predstavlja odgovor ovlaštene osobe direktoru Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, što znači da ne može predstavljati priznanje duga u smislu odredbe člana 378. ZOO.
  • 27.
    Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, naročito Vrhovni sud, u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i argumentovane razloge za svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, odnosno da je Vrhovni sud, nasuprot apelanticinim navodima, dao jasno, logično i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da apelantica dopisom od 3. aprila 2000. godine nije prekinula zastarjelost u konkretnom predmetu i da dopis tužene od 14. oktobra 2002. godine ne može predstavljati priznanje duga, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
  • 28.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
  • 29.
    Ustavni sud ne smatra svrsishodnim razmatrati apelanticine navode u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom da su i ti navodi identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili osporene odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.