USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1887/09, rješavajući apelaciju Taiba Forića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Taiba Forića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 264 od 20. marta 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Taib Forić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarca, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 264 od 20. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2139/04 od 14. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-54/02-P od 15. oktobra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Općine Prijedor (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Republike Srpske-Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo finansija, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: trećetuženi), zatraženo je 11. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 1. oktobra 2009. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantovom opunomoćeniku 25. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Osnovnog suda broj P-54/02-P od 15. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-2139/04 od 14. septembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se solidarno obavežu drugotuženi i trećetuženi da mu vrate novčani iznos od 60.079,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od 18. jula 1992. godine do isplate, te da mu naknade troškove spora, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da drugotuženom i trećetuženom naknadi troškove spora u iznosu od 500,00 KM. Utvrđeno je da je tužba u odnosu na Humanitarni fond „Kozara“ Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotuženi) povučena.
- 7.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant na ročištu od 11. septembra 2002. godine povukao tužbu u odnosu na Humanitarni fond „Kozara“ Prijedor, jer u registracionom sudu nema podataka o postojanju tog pravnog lica.
- 8.U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je među parničnim strankama nesporno da je apelant pismenom izjavom od 18. jula 1992. godine dao saglasnost Prijedorskoj banci Prijedor Centrala - Glavna direkcija Prijedor, za prenos deviznih sredstava sa apelantove devizne knjižice broj 4414-4 u iznosu od 57.293,12 DM i knjižice broj 4414-6 u iznosu od 2.786,55 DM na prvotuženog. Nesporno je da je isti iznos novčanih sredstava sukcesivno isplaćivan prvotuženom putem spomenute banke. Istaknuto je da je sporno postojanje materijalnopravnog odnosa između parničnih stranaka a time i odgovornost tuženih za izvršeni prenos i isplatu apelantovih novčanih sredstava u korist prvotuženog.
- 9.Okružni sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da su kod apelanta u logor u Trnopolju došla dva uniformirana lica i da su mu rekla da treba da ide sa njima u Prijedor, te da su tom prilikom držala kod sebe štedne knjižice koje je apelant ponio sa sobom kada je doveden u logor. Apelant je, dalje, naveo da te ljude ni prije niti poslije toga nije vidio i da mu se čini da su došli tu „samo da obave taj posao sa knjižicama, kao da je to naručeno“, da ne zna kome su pripadala ta lica (kojoj formaciji) koja su ga odvela iz logora u banku, da to nije bila redovna JNA, da nisu bili u njihovim uniformama, već u šarenim uniformama na kojima nije bilo oznake „vojna policija“, te da nije primijetio nikakve oznake na uniformama tih lica.
- 10.Okružni sud je naveo da, kada se uzmu u obzir apelantov iskaz i sadržaj odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), slijedi nesumnjiv zaključak da apelant nije bio ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa tuženim koji bi apelantovo potraživanje činio osnovanim.
- 11.Istaknuto je da prenos spornih sredstava nije u vezi sa bilo kakvom radnjom ili propuštanjem radnji tuženih zbog toga što lica koja su apelanta odvela iz logora u prijedorsku banku radi prenosa spornog novčanog iznosa sa apelantovog računa na račun prvotuženog, prema stanju spisa i stanju izvedenih dokaza, nisu postupala kao produžena ruka organa drugotuženog i trećetuženog i nisu izvršavala nalog koji bi postavili ti organi.
- 12.Navedeno je da je i sâm apelant u svom iskazu naveo da misli da su spomenuta lica „naručena da to obave“. Prema tome, prema mišljenju Okružnog suda, nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonom o vraćanju spornog novčanog iznosa a takav zahtjev je usmjeren u odnosu na ove tužene. Pri tome je Okružni sud istakao da se vraćanje traži iz osnova stjecanja bez osnova (a takav zahtjev proizlazi i iz činjeničnih navoda tužbe), a ne po osnovu naknade štete, što je bio zaključak koji je izveo prvostepeni sud. Prema mišljenju Okružnog suda, ni po tom pravnom osnovu drugotuženi i trećetuženi ne bi bili odštetno odgovorni, jer nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za naknadu štete koje se tiču protivpravnosti, uzročne veze između štetne radnje ovih tuženih i štetne posljedice, niti ima elemenata uzročnosti, a ni krivice tuženih pošto je postupanje navedenih (apelantu nepoznatih) lica za prenos apelantovih novčanih sredstava na račun prvotuženog izvan djelatnosti drugotuženog i trećetuženog, niti se takvo postupanje može pripisati krivici organa tuženih, jer ovi tuženi i njihovi organi nisu dali nalog za radnju koju su učinila lica u postupku prenosa novčanih sredstava na račun prvotuženog.
- 13.Prema ocjeni Okružnog suda, apelant i prvotuženi koji se okoristio apelantovom imovinom su u materijalnopravnom odnosu za šta nema nikakve odgovornosti drugotuženog i trećetuženog, a činjenica da je apelant u odnosu na prvotuženog povukao tužbu, ne znači da odgovornost za opisano postupanje prvotuženog u vezi sa prenosom spornih novčanih sredstava snose drugotuženi i trećetuženi.
- 14.Dalje je navedeno da ne stoje žalbeni navodi da je apelant u pratnji policije odveden u banku, jer to ne proizlazi iz iskaza samog apelanta, koji navodi da ne zna ko su ta lica i da su bila obučena u nekakvu uniformu. Prema mišljenju Okružnog suda, čak i da se radilo o licima u uniformi organa tuženih, i tada bi se postavljalo pitanje da li se radi o obavljanju „zadatka iz službe organa čiji bi pripadnici ti pripadnici bili“, ili je riječ o postupanju koje je izvan njihove službe za šta nema nikakve odgovornosti tuženih.
- 15.Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-07-000 264 od 20. marta 2009. godine odbio.
- 16.U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 210. ZOO kojom je propisano da stjecanje bez osnova postoji kada dio imovine pređe u imovinu drugog lica a za taj prelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu.
- 17.Istaknuto je da je apelant povukao tužbu prema prvotuženom koji je isključivo sâm raspolagao apelantovim novcem, što i nije sporno, te da je potrebno odgovoriti na pitanje da li postoji odgovornost tuženih Općine Prijedor i Republike Srpske.
- 18.Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da drugotuženi i trećetuženi (Općina Prijedor i Republika Srpska) nisu koristili apelantova novčana sredstva sa navedenih deviznih knjižica, niti su ti iznosi njima ustupljeni ili ih je njima prebacio apelant, tako da ne postoji prelaz apelantove imovine u imovinu ovih tuženih. Također, utvrđeno je da spomenuti tuženi nisu bili osnivači ili pravni sljednici prvotuženog.
- 19.Navedeno je da je apelant prilikom dovođenja u centar „Trnopolje“ sa sobom ponio i devizne knjižice, koje mu je oduzela komanda centra. Nesporno je utvrđeno da su dva uniformirana lica, bez vojnih oznaka, odvela apelanta u Privrednu banku Sarajevo - Filijala Prijedor i da su tom prilikom imali i njegove devizne knjižice. S obzirom na to da su devizne knjižice bile u posjedu komande centra, logična je pretpostavka da ih je ona tim licima stavila na raspolaganje.
- 20.Prema mišljenju Vrhovnog suda, objektivno je smatrati da apelant nije slobodno i ozbiljno izraženom voljom ustupio svoja velika devizna novčana sredstva Fondu koji mu je bio nepoznat o čemu govori činjenica da se to dešavalo u vrijeme ratnih sukoba na području Općine Prijedor i da se apelant, kao pripadnik bošnjačkog naroda, nalazio u centru zajedno sa ostalim bošnjačkim stanovništvom prijedorske općine. Treba pretpostaviti da se radilo o unaprijed dogovorenim radnjama koje su bile isplanirane radi oduzimanja sredstava apelantu.
- 21.Vrhovni sud je naveo da, budući da je Vojska Republike Srpske formirala centar u Trnopolju i da je odgovarala za sigurnost lica koja su se nalazila u njemu, pa tako i za imovinu koju su tom prilikom od njih privremeno izuzeli, opravdano se može ukazati na to da je omogućavanje da se apelant izvede iz ovog centra i davanje njegovih deviznih knjižica trećim licima propust u organizaciji za koju odgovara tužena Republika Srpksa. Međutim, navedeni propust nije u adekvatnoj uzročnosti sa nastalom posljedicom, to jeste sa prebacivanjem apelantovih novčanih sredstava, jer Republika Srpska nije posredstvom svojih zaposlenika ili organa preduzela radnju kojom je apelantu nanesena šteta. U odnosu na Općinu Prijedor, apelant nije predočio dokaz koji bi potvrđivao da je navedeni tuženi imao bilo kakve veze sa nadzorom i kontrolom dešavanja u centru „Trnopolje“.
- 22.U odnosu na drugotuženog istaknuto je da apelant nije predočio dokaz koji bi potvrđivao da je taj tuženi imao bilo kakve veze sa nadzorom i kontrolom dešavanja u centru „Trnopolje“.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 23.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su mu policija i vojska, kao organi tuženih, nanijeli štetu time što su ga prinudili da ode u banku i svoj novac prenese na drugo lice. Ističe da bez obzira na čiji račun je novac uplaćen, smatra da postoji uzročno-posljedična veza, te da ne postoji pravni osnov za gubitak sredstava, a čime postoji i pravni osnov potraživanja po osnovu krivice tuženih, odnosno njihovih organa, što daje pravo apelantu da potražuje povrat novčanog iznosa koji mu je oduzet. Ukoliko se navedeni odnos pravilno tumači, potvrđuje se pravna logika iz člana 172. ZOO, jer čim neko nastupa u funkciji organa, on je dio tog pravnog lica i to pravno lice odgovara za rad i funkcije svojih organa. Smatra da su redovni sudovi mogli naći osnov u članu 180. ZOO. Navodi da je u spornom periodu na području općine Prijedor bilo organizirano nekoliko prihvatnih centara u kojim su bili smješteni stanovnici nesrpske nacionalnosti. Navedene centre je čuvala policija Općine Prijedor, odnosno Republike Srpske, i Vojska Republike Srpske i oni nisu smjeli dozvoliti da bilo ko bez posebnih naredbi odvodi bilo koga iz tih prihvatnih centara, odnosno bili su dužni da čuvaju imovinu i živote tih lica.
b) Odgovor na apelaciju
- 24.U svom odgovoru Vrhovni sud je naveo da na osnovu iznesenih činjenica i provedenih dokaza nije mogao zaključiti da postoji uzročno-posljedična veza između odgovornosti trećetužene Republike Srpske, kao institucije čija je vojska formirala ovaj centar, i drugotužene Općine Prijedor, s jedne strane, i nastalog prenosa apelantovih deviznih novčanih sredstava na prvotuženog, s druge strane. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 180. ZOO, jer nedostaje osnovni element terorističkog djelovanja ili čina koji bi u sebi mogao sadržavati definiciju terorističkog postupanja, a, sa druge strane, kod ovog oblika odgovornost je bila ustanovljena na strani države.
- 25.U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
- 26.U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da tokom postupka nije dokazana obaveza tuženih da isplate potraživani iznos ni po osnovu neosnovanog bogaćenja, niti u vidu odgovornosti i naknade štete, što je rezultiralo donošenjem osporene odluke. Tokom postupka je utvrđeno da je apelantova imovina prešla na prvotuženog, ali da nije dokazana nikakva veza između prvotuženog i drugotuženog i trećetuženog. Također, drugotuženi i trećetuženi nisu osnivači prvotuženog, niti njegovi pravni sljednici. Dalje, nije dokazano da su drugotuženi i trećetuženi na bilo koji način raspolagali apelantovom spornom imovinom, niti da su svojim radnjama koje im se mogu pripisati kao krivica doveli do prelaska apelantove imovine na prvotuženog.
V. Relevantni propisi
- 27.Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) u relevantnom dijelu glasi:
Član 180. stav 1.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičke osobe usljed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.
- 28.Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) član 180. briše se.
Član 2.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
- 29.Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 210. stav 1.
Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće-da naknadi vrijednost postignutih koristi.
VI. Dopustivost
- 30.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 31.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 32.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 264 od 20. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 33.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 34.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 35.U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter „spora“ u kojem su se utvrđivala apelantova „građanska prava i obaveze“. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam „spora“, u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva „sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94).
- 36.Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv, jer se u predmetnom postupku radilo o povratu novčanih sredstava, tako da je rezultat predmetnog postupka bio presudan za apelantova privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 37.Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u predmetnom postupku.
- 38.Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
- 39.Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud je ustanovio da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant u junu 1992. godine, kao pripadnik bošnjačkog naroda, bio odveden u centar „Trnopolje“ kod Prijedora, te da je komanda tog centra apelantu oduzela devizne knjižice. Dalje je utvrđeno da su apelanta iz navedenog centra 18. jula 1992. godine izvela dva uniformirana lica kojima je komanda centra stavila na raspolaganje apelantove devizne knjižice. Navedena lica su apelanta odvela u Privrednu banku Sarajevo - Filijala Prijedor, gdje je apelant svoja novčana sredstva ustupio fondu koji je njemu bio nepoznat. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije slobodno i ozbiljno izraženom voljom ustupio svoja velika devizna novčana sredstva fondu koji je njemu nepoznat, uzimajući u obzir činjenicu da se navedeno dešavalo za vrijeme ratnih sukoba na području općine Prijedor i da se apelant, kao pripadnik bošnjačkog naroda, nalazio u centru zajedno sa ostalim bošnjačkim stanovništvom prijedorske općine.
- 40.Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je usvojio stav da takav propust tužene Republike Srpske nije u adekvatnoj uzročnosti sa nastalom posljedicom, odnosno sa prebacivanjem apelantovih novčanih sredstava, jer Republika Srpska nije posredstvom svojih zaposlenika ili organa preduzela radnju kojom je apelantu nanesena šteta.
- 41.U smislu navedenog, Ustavni sud naglašava da je na državi da preduzme adekvatne mjere s ciljem sprečavanja povrede prava na imovinu. Dakle, proizlazi da postoji pozitivna obaveza države da spriječi povrede prava na imovinu. Te mjere moraju biti praktične, naročito onda kada se radi o opasnim aktivnostima (vidi, Evropski sud, Önerylidiz protiv Turske, presuda od 30. novembra 2004. godine). Dalje, pravo na sud, prema praksi Evropskog suda, implicira, kao što je istaknuto u presudi Sovtransavto protiv Ukrajine, obavezu da se predvidi sudski postupak koji nudi potrebne proceduralne garancije i, na taj način, omogući domaćim sudovima da djelotvorno i pravično presuđuju sporove između privatnih lica (vidi, Evropski sud, Sovtransavto protiv Ukrajine, presuda od 25. jula 2002. godine). Ta obaveza se primjenjuje na sporove između pojedinaca, ali i na sporove između pojedinca i države. Na taj način su i u tim sporovima preneseni osnovni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije.
- 42.Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda u pogledu pozitivne obaveze države, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je Vojska Republike Srpske formirala centar „Trnopolje“ zbog čega je bila odgovorna za sigurnost lica koja su se nalazila u njemu, kao i za imovinu koju su tom prilikom od tih lica privremeno izuzeli. Dalje, u obrazloženju presude sâm Vrhovni sud je ukazao na pozitivnu obavezu tužene Republike Srpske, navodeći da su omogućavanje da se izvede apelant iz centra i davanje njegovih deviznih knjižica trećim licima propust u organizaciji za koji odgovara tužena Republika Srpska. Pri tome Vrhovni sud je nesporno utvrdio da apelant nije slobodno i ozbiljno izraženom voljom ustupio svoja velika devizna novčana sredstva fondu koji je njemu nepoznat. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak Vrhovnog suda da propust tužene Republike Srpske nije u adekvatnoj uzročnosti sa nastalom posljedicom ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, kao i standarda Evropske konvencije u pogledu pozitivne obaveze države. Naime, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, nesporno je utvrđeno da apelant nije slobodno i ozbiljno izraženom voljom ustupio svoja velika devizna novčana sredstva prvotuženom. Prema tome, Ustavni sud smatra da je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u predmetnom postupku, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 43.Ustavni sud napominje da nije mogao razmatrati apelantove navode o mogućoj primjeni odredbe člana 180. ZOO na konkretan slučaj, budući da je navedena odredba brisana izmjenom ZOO objavljenom u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 3/96.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je u predmetnom postupku materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.