USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 88/11
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1981/08, rješavajući apelaciju Marina Martića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Marina Martića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000522 od 15. maja 2007. godine.
U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Marinu Martiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Marina Martića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000522 od 15. maja 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1609/05 od 26. januara 2006. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Marin Martić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jare kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 1. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000522 od 15. maja 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1609/05 od 26. januara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i "Aluminijuma" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. jula 2008. godine, Kantonalni sud 14. augusta 2008. godine, a tuženi 5. augusta 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 25. augusta 2008. godine.
- 5.Ustavni sud je 10. januara 2011. godine zatražio od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da mu na uvid dostavi spis po kojem je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000522 od 15. maja 2007. godine. Općinski sud je traženi spis dostavio 18. januara 2011. godine. Nakon ostvarenog uvida Ustavni sud je spis vratio 22. februara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je protiv tuženog 14. marta 1989. godine podnio tužbu radi naknade štete u kojoj je istakao da je kod tuženog primljen na prekvalifikaciju-obuku na radnom mjestu "ćelijaša", da je u toku obuke došlo do nesreće na poslu kojom prilikom je zadobio povrede od kojih je postao nesposoban za dalje obavljanje poslova, pa pošto je do povrede na radu došlo krivicom tuženog, zatražio je da se tuženi obaveže da mu isplati štetu u iznosu od 83.600,000 dinara, te rentu počevši od 16. marta 1989. godine pa ubuduće sa zakonskom zateznom kamatom.
- 8.Općinski sud je Naredbom od 28. aprila 1998. godine, rješavajući apelantov zahtjev za obnovu spisa, naložio da se izvrši obnova parničnog spisa broj P-717/89 u kojem su parnične strane bile apelant i tuženi.
- 9.Apelant se 11. i 29. maja 1998. godine obratio urgencijama Općinskom sudu, tražeći da se zakaže rasprava u njegovom predmetu koji je dobio broj P-579/98.
- 10.U periodu od 1. oktobra 1998. godine do 14. jula 1999. godine Općinski sud je zakazao i održao pet ročišta, odnosno nakon proteka jedne godine i dva mjeseca od donošenja naredbe kojom je dozvolio obnovu spisa u apelantovom predmetu, 14. jula 1999. godine donio presudu.
- 11.Općinski sud je Presudom broj P-579/98 od 14. jula 1999. godine obavezao tuženog da apelantu na ime izgubljene zarade plaća i pripadajućih doprinosa mora plaćati mjesečno iznos od 1.153,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijevanja pojedinog mjesečnog iznosa koji se ima računati do 5. u mjesecu za taj mjesec, i to za period od 1. januara 1992. godine do 23. aprila 1992. godine, te za period od 23. augusta 1997. godine pa ubuduće dok se postojeće okolnosti ne izmijene, s tim da se zakonska kamata ima računati od dana dospjelosti svakog pojedinačnog obroka do isplate, te da je tuženi dospjele obroke dužan platiti odjednom, a ostale obroke kako budu dospijevali unaprijed najkasnije do 5. u mjesecu. Tuženi je obavezan i da apelantu nadoknadi troškove postupka.
- 12.Presuda Općinskog suda uručena je apelantu 26. jula 1999. godine, a tuženom 14. jula 1999. godine.
- 13.Protiv presude Općinskog suda tuženi je 2. augusta 1999. godine uložio žalbu koja je apelantu dostavljena 6. septembra 1999. godine.
- 14.Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-889/99 od 22. februara 2000. godine žalbu tuženog uvažio i presudu Općinskog suda ukinuo, te predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepena presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je prvostepenom sudu dana uputa u kojem pravcu trebaju biti otklonjeni utvrđeni nedostaci. Prema navedenom, primjenom člana 352. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99 - u daljnjem tekstu: raniji ZPP), prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
- 15.U ponovnom postupku Općinski sud je prvo ročište zakazao za 20. decembar 2000. godine. Do kraja 2001. godine zakazana su i odložena još dva ročišta (22. maja i 6. decembra 2001. godine). U navedenom periodu Općinski sud je naložio vještačenje vještaka medicinske struke 22. maja 2001. godine, koji je nalaz dostavio sudu 9. novembra 2001. godine. U periodu od januara 2002. godine do septembra 2002. godine zakazana su četiri ročišta. Dva ročišta (12. marta i 18. aprila 2002. godine) su odložena jer nije pristupio uredno obaviješteni tuženi. U navedenom periodu je saslušan svjedok D.Š., a na ročištu od 4. juna 2002. godine je donijeto rješenje o dopunskom finansijskom vještačenju, te je na ročištu od 12. septembra 2002. godine rasprava zaključena i nakon jedne godine i devet mjeseci donijeta presuda.
- 16.Općinski sud je Presudom broj P-289/00 od 12. septembra 2002. godine tuženog obavezao da apelantu na ime izgubljene zarade iz osnovnog zanimanja za period od 1. januara 1992. godine do 31. maja 2002. godine isplati iznos od 51.779,47 KM, a za period od 1. juna 2002. godine pa ubuduće, dok se okolnosti ne izmijene, da apelantu isplaćuje iznos od 1.427,40 KM mjesečno, s tim da je zaostale mjesečne iznose dužan platiti odmah, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, te mu nadoknaditi troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da su stranke učinile nespornim da je zaključena djelimična sudska nagodba i da je ostao još jedan vid štete, i to gubitak ličnog dohotka počevši od 1. januara 1992. godine pa dalje. Na ovu okolnost saslušan je i svjedok D.Š., koji je potvrdio da je sačinjena sudska nagodba čiji tekst je išao u pravcu da apelant povuče znatan dio zahtjeva za nematerijalnu štetu, a da mu se prizna renta u visini plaće radnika za poslove koje bi kod tuženog obavljao. Nadalje, na osnovu iskaza apelanta i materijalnih dokaza u spisu utvrđeno je da je apelantu isplaćivana renta u periodu od 1987. godine do 1992. godine, odnosno da je s početkom rata isplata prestala. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđeno je da su povrede koje je apelant zadobio trajnog karaktera i da predstavljaju tjelesno oštećenje koje trajno umanjuje opću, radnu i životnu sposobnost apelanta, ali da postoji preostala radna sposobnost. Nadalje, Općinski sud je zaključio da bi apelant, da nije došlo do nesreće na poslu, zasnovao radni odnos kod tuženog nakon okončane prekvalifikacije, a u prilog tome govori i prije rata zaključena sudska nagodba za nematerijalnu i dio materijalne štete. S obzirom da tuženi nije isticao prigovor podijeljene odgovornosti, kao i da je apelantu bila priznata renta prema zaključenoj sudskoj nagodbi koja mu je do početka rata isplaćivana, te da se apelant nije mogao zaposliti zbog općepoznatih ratnih i poratnih okolnosti, Općinski sud je zaključio da se ne može primijeniti član 192. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev u pogledu iznosa, Općinski sud se rukovodio nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, a kamata na pojedinačne iznose je određena u skladu s članom 277. ZOO. Najzad, odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na članu 144. stav 1. ranijeg ZPP-a.
- 17.Presuda Općinskog suda uručena je apelantu 9. januara 2003. godine, a tuženom 13. januara 2003. godine.
- 18.Protiv presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu 23. januara 2003. godine jer je sud propustio da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se dosude zakonske kamate na troškove postupka. Tuženi je žalbu izjavio 28. januara 2003. godine iz svih zakonom propisanih razloga.
- 19.Kantonalni sud je 19. marta 2004. godine vratio spis Općinskom sudu jer je propustio da pribavi i uloži u spis punomoć advokata koji je zastupao tuženog. Općinski sud je pribavio punomoć 8. aprila 2004. godine, te spis vratio Kantonalnom sudu na odlučivanje po izjavljenim žalbama 13. juna 2004. godine.
- 20.Kantonalni sud je Presudom broj Gž-370/04 od 1. jula 2004. godine potvrdio prvostepenu presudu, s tim da je uvažio apelantovu žalbu u odnosu na zakonske zatezne kamate i dosudio mu zakonske zatezne kamate na utvrđene troškove postupka počevši od 12. septembra 2002. godine. Žalba tuženog u cijelosti je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je i po mišljenju ovog suda zaključenom sudskom nagodbom pred Općinskim sudom broj P-717/89 od 23. marta 1992. godine apelantu utvrđeno pravo na izgubljenu zaradu počevši od 1. januara 1992. godine pa ubuduće. Pri tom, Kantonalni sud je istakao da originalni tekst sudske nagodbe nedostaje, ali da iz utvrđenih činjenica, tj. teksta prijedloga nagodbe koji je uložen u spis, izjave svjedoka D.Š. koji je u to vrijeme bio predstavnik tuženog i potpisao nagodbu, jasno proizlazi da je sudskom nagodbom apelantu utvrđeno pravo na izgubljenu zaradu počevši od 1. januara 1992. godine pa ubuduće. Prema navedenom, Kantonalni sud je zaključio da se ovako utvrđeno pravo može ukinuti samo u skladu s članom 196. ZOO-a, te da je Općinski sud pravilno udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu na osnovu čl. 193. st. 2. i 195. stav 2. ZOO-a.
- 21.Presuda Kantonalnog suda dostavljena je apelantu 21. jula 2004. godine, a tuženom 23. augusta 2004. godine.
- 22.Protiv presude Kantonalnog suda tuženi je izjavio reviziju 21. septembra 2004. godine. Kantonalni sud je cjelokupan spis na odlučivanje o izjavljenoj reviziji tuženog proslijedio Vrhovnom sudu 13. decembra 2004. godine.
- 23.Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-944/04 od 10. novembra 2005. godine reviziju tuženog uvažio, presudu Kantonalnog sud ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, pozivajući se na član 195. stav 1. ZOO-a, istakao da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na potraživanje izgubljene zarade za određeno vrijeme za koje je utvrđeno da apelant nije bio zaposlen, a izgubljena zarada se može osnovano tražiti samo dok je oštećeni bio zaposlen. Nadalje, ukazano je da je u skladu s članom 336. stav 2. tačka 11. ranijeg ZPP-a drugostepeni sud morao po službenoj dužnosti paziti na postojanje i sadržinu sudskog poravnanja kao pravosnažnog i izvršnog sudskog naslova. Kako pri rekonstrukciji spisa nije pronađen niti jedan njen primjerak, sudovi su sadržaj utvrdili na osnovu teksta prijedloga sudske nagodbe i iskaza svjedoka D.Š. Pri tom, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio da je ovaj svjedok izjavio da je sudsko poravnanje sadržalo priznanje osnova za izgubljenu zaradu, jer iz zapisnika o saslušanju ovog svjedoka proizlazi da je dogovorena isplata nematerijalne štete i prava na rentu, a da je apelant u preostalom dijelu tužbu povukao. Na ovu činjenicu Vrhovni sud je ukazao kao relevantnu, a pri ocijeni da li je u dijelu zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu pravosnažno presuđeno u smislu člana 336. stav 2. tačka 11. ranijeg ZPP-a, na što drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 351. stav 2. ranijeg ZPP-a. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da postoji nesaglasnost razloga u presudi i zapisnika sa rasprave, odnosno da u obrazloženju drugostepene presude nedostaju razlozi, zbog čega je učinjena bitna povreda iz člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP na snazi). Vrhovni sud je zaključio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i u odluci kojom je apelantu dosuđena izgubljena zarada u KM sa zateznim kamatama od nastanka štete, s obzirom da načelo monetarnog nominalizma propisuje obavezu dužnika da isplati onaj broj novčanih jedinica na koje obaveza glasi ako zakonom nije što drugo određeno (član 394. ZOO-a). Na osnovu navedenog zaključeno je da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno pošto je sud propustio utvrditi šta je sudskim poravnanjem priznao tuženi, kao i da nije utvrđena visina obaveze u vrijeme nastanka u valuti obaveze.
- 24.Rješenje Vrhovnog suda uručeno je apelantu 9. decembra 2005. godine, a tuženom 12. decembra 2005. godine.
- 25.U ponovnom postupku Kantonalni sud je, nakon održane sjednice vijeća, Presudom broj Gž-1609/05 od 26. januara 2006. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, žalbu tuženog uvažio, te preinačio prvostepenu presudu tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade za period od 1. januara 1992. godine do 31. maja 2002. godine u navedenom iznosu, te od 1. juna 2002. godine pa ubuduće s mjesečnom rentom u navedenom iznosu i sa zakonskim zateznim kamatama, te za naknadu troškova postupka, odbio. U obrazloženju presude je istaknuto da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je nagodbom utvrđeno pravo na rentu, jer nema uporište u utvrđenim činjenicama. U prilog ovakvog zaključka Kantonalni sud je istakao da u spisu nedostaje tekst sudske nagodbe koji bi imao snagu pravosnažnog i izvršnog naslova, a da se iz iskaza saslušanog svjedoka D.Š. ne može zaključiti da je nagodbom utvrđeno pravo na rentu zbog izgubljene zarade, već da je samo utvrđena izgubljena zarada koja je ograničena na određeno vremensko razdoblje. Pri tome, posebno je ukazano da, u slučaju da je nagodbom bilo utvrđeno pravo na rentu, bila bi utvrđena i visina rente zbog izgubljene zarade, a nesporno je da to nije učinjeno. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da, u skladu s članom 195. stav 2. ZOO smanjenje radne sposobnosti samo po sebi nije dovoljan razlog za dosuđivanje naknade štete koja se trpi zbog gubitka zarade, već da je tužilac dužan dokazati u čemu se sastoji izgubljena zarada. U vezi s tim je ukazano da apelant, s obzirom na starosnu dob i preostalu radnu sposobnost, nije dokazao da se s preostalom radnom sposobnošću nije mogao zaposliti i zaradu ostvarivati na drugom radnom mjestu i kod drugog poslodavca. Na osnovu navedenog, zaključeno je da apelant nije ispunio uvjete za primjenu člana 195. stav 2. ZOO, pa da je prvostepeni sud trebao odbiti njegov tužbeni zahtjev, odnosno da apelant snosi štetne posljedice nedokazanih činjenica na kojim je temeljio svoj zahtjev. Postupajući suprotno, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, što je bio osnovni razlog za preinačenje pobijane presude iz člana 355. stav 1. tačka 4. ranijeg ZPP-a koji se primjenjuje na osnovu člana 456. stav 1. ZPP-a na snazi.
- 26.Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu 23. marta 2006. godine.
- 27.Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000522 od 15. maja 2007. godine apelantovu reviziju, izjavljenu na presudu Kantonalnog suda, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da oštećeni ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade u smislu člana 189. stav 2. ZOO-a samo u slučaju kada je mogao osnovano očekivati, prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, određenu korist kao dobitak, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili njegovim propuštanjem. U konkretnom slučaju, a na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog, već se nalazio na obuci u vrijeme nastanka štetnog događaja. Istekom obuke apelantov status kod tuženog je prestao, a apelant nije dokazao da je osnovano mogao očekivati plaću radnog mjesta koju je tužbom tražio, a time nije dokazao ni osnov potraživanja za izmaklu dobit. S obzirom na navedeno, ocijenjeno je da nije osnovan ni zahtjev za isplatu mjesečne rente koja može biti dosuđena samo u slučaju kada povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja ili napredovanja uništene ili smanjene (član 195. stav 2. ZOO-a). S obzirom da apelant nije nigdje radio ni nakon isteka bolovanja, a u postupku nije dokazao da je to zbog posljedica povređivanja, sud nije mogao utvrditi gubitak zarade, pa je pravilno odlučeno kad je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelantovi prigovori u pogledu povrede postupka koji su se odnosili na tumačenje utvrđenja iz sudskog poravnanja ocijenjeni su kao neosnovani jer u postupku nije predočena sudska nagodba, pa sporne činjenice u pogledu osnova rente nisu dokazane. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je prema članu 126. ZPP-a teret dokazivanja bio na apelantu kao tužiocu, pa da je drugostepeni sud pravilno zaključio da osnova za dosudu rente u postupku nije dokazana kao presuđena stvar. Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, te da ne postoje nedostaci na koje pazi po službenoj dužnosti prema članu 268. ranijeg ZPP-a, pa je primjenom člana 375. ranijeg ZPP-a apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
- 28.Presuda Vrhovnog suda dostavljena je Općinskom sudu 8. juna 2007. godine. Apelantu je presuda Vrhovnog suda uručena 30. juna 2008. godine, a tuženom 26. juna 2008. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 29.Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 30.Apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje. U prilog ovoj tvrdnji ističe da je osporenom presudom Kantonalnog suda, suprotno članu 229. stav 1. tačka 3. ZPP-a, Kantonalni sud utvrđivao činjenično stanje drugačije od onog u prvostepenoj presudi samo na osnovu dokaza provedenih u prvostepenom postupku, zbog čega smatra da mu je uskraćeno pravo da na raspravi pred drugostepenim sudom predlaže dokaze kojim bi potvrdio postojanje djelimične sudske nagodbe na kojoj je i temeljio svoj tužbeni zahtjev. U vezi s tim apelant ističe i da je postupak vođen po odredbama ranijeg ZPP-a u kojem je bilo osnovno načelo materijalne istine, a da je u postupku po reviziji stupio na snagu novelirani ZPP po kojem je osnovno načelo formalne istine. Apelant također smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pa da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. S tim u vezi navodi dokaze koji su provedeni u toku postupka, a na osnovu kojih je, po njegovom mišljenju, utvrđeno da je povredu na radu pretrpio za vrijeme obuke (prekvalifikacije) kod tuženog, da je osnovano mogao očekivati da će nakon okončane obuke biti primljen u stalni radni odnos kod tuženog, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđeno da nije u stanju obavljati poslove kod tuženog za koje je pohađao obuku, odnosno da je trajno nesposoban da obavlja teže fizičke poslove, da je zaključena djelimična sudska nagodba za nematerijalnu i dio materijalne štete rente, što su potvrdili saslušani svjedoci, koja mu je utvrđena u visini plaće i koja mu je isplaćivana do početka rata. Na osnovu navedenog apelant zaključuje da mu je povrijeđeno "pravo na pošteno suđenje, te pravo na mirno uživanje imovine". Dalje, apelant tvrdi da je Kantonalni sud ispitivao žalbu tuženog i mimo žalbenih razloga, da joj je dao nepostojeći smisao, a što se po njegovom mišljenju vidi iz razloga koji su navedeni u žalbi tuženog. Iste navode apelant je ponovio u pogledu revizije koju je tuženi izjavio protiv prvobitne presude Kantonalnog suda. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U vezi s tim ističe da je tužbu podnio 14. marta 1989. godine, a konačna odluka je donesena 15. maja 2007. godine, s tim da mu je ona uručena nakon više od jedne godine od njenog donošenja. Pozivajući se na praksu Ustavnog suda, apelant smatra da mu pripada naknada od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka počevši od 1998. godine do 2008. godine, tj. za 10 godina iznos od 3.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
- 31.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, odlučujući o reviziji, ispitao sve apelantove navode kojima je osporavao presudu Kantonalnog suda i zaključio da nisu povrijeđena apelantova prava, te se pozvao na razloge iznesene u osporenoj presudi.
- 32.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u osporenoj presudi pravilno primijenjeno materijalno pravo i da nema povreda odredaba parničnog postupka, te se pozvao na razloge iznesene u osporenoj presudi.
- 33.Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantu nisu povrijeđena prava onako kako to u apelaciji navodi, te da je dužini konkretnog postupka doprinio sam apelant ulaganjem pravnih lijekova na odluke sudova, te s tim u vezi istakao da je postupak vođen pred tri sudske instance i više puta.
V. Relevantni propisi
- 34.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 336.
(...)
Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji:
(...)
- 10)ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebne ovlasti za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;
(...)
Član 368.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stava 2. tačka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
Član 375.
Revizijski će sud presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
- 35.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
(...)
- 2)ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
- 3)ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
(...)
Član 456.
(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.
(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344. do 346, čl. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovog zakona.
- 36.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 195.
(...)
(2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mu mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
VI. Dopustivost
- 37.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 38.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 39.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000522 od 15. maja 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 1. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 40.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 41.Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 42.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 43.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 43.
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 44.Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da mu je Kantonalni sud, preinačujući prvostepenu presudu bez održavanja rasprave i utvrđujući drugačije činjenično stanje od onog u prvostepenoj presudi, povrijedio pravo na pristup sudu, jer mu je onemogućio da dokazuje postojanje i sadržaj sudske nagodbe na kojoj je temeljio svoj tužbeni zahtjev. Također, apelant smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno s obzirom na dokaze koji su u postupku provedeni, a zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak po njegovoj tužbi trajao 10 godina. Najzad, apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da su pri odlučivanju o žalbi tuženog Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud pri odlučivanju o reviziji tuženog na prethodnu odluku Kantonalnog suda, izašli iz okvira razloga koji su bili navedeni u njima, odnosno da su ispitivali osporene odluke i mimo razloga zbog kojih su osporavane.
- -Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
- -
- 45.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 46.U konkretnom slučaju apelant je postupak protiv tuženog pokrenuo podnošenjem tužbe pred nadležnim sudom 14. marta 1991. godine. Iz predočenih dokumenta proizlazi da je ovaj postupak dijelom okončan zaključivanjem sudske nagodbe 23. marta 1992. godine. Nakon toga, niti jedna od strana u postupku, kao ni nadležni sud, nisu preduzimali bilo kakve radnje sve do 28. aprila 1998. godine kada je Općinski sud na apelantovo traženje Naredbom od istog dana naložio obnovu parničnog spisa, nakon čega je postupak pokrenut i okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda koja je apelantu uručena 30. juna 2008. godine. U samoj apelaciji apelant osporava trajanje postupka od 1998. godine do 2008. godine.
- 47.Period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje od 14. decembra 1995. godine, kao datuma od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U konkretnom slučaju, s obzirom da je tužba podnesena 1991. godine, da je po njoj postupak djelomično okončan 1992. godine, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje od 14. decembra 1995. godine. Međutim, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su i apelant i tuženi, kao i sudovi, predmetni postupak tretirali kao zasebnu cjelinu odnosno kao potpuno novi postupak između apelanta i tuženog, bez obzira što je proistekao iz tužbe podnesene nadležnom sudu 1991. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i apelantov izričiti navod da osporava trajanje postupka od 10 godina (u periodu od 28. aprila 1998. godine do 30. jula 2008. godine) za koji traži i naknadu nematerijalne štete, odnosno 300,00 KM za svaku godinu postupka (ukupno 3.000,00 KM), Ustavni sud će ispitati da li je postupak u ovom periodu zadovoljio standarde za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje.
- 48.U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime izgubljene zarade iz osnovnog zanimanja isplati traženi novčani iznos za određeni period, kao i da mu ubuduće isplaćuje naknadu u određenom iznosu u mjesečnim obrocima dok se okolnosti ne izmijene. Apelant je svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je tuženi navedene obaveze preuzeo zaključivanjem sudske nagodbe, ali da ih nije ispunio. Pri tom, sam tekst sudske nagodbe, kao pravosnažnog i izvršnog naslova, niti jedna od strana nije mogla predočiti. Također, predmetni spis je u toku rata uništen, pa je bilo potrebno izvršiti njegovu rekonstrukciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se, iako se radilo o postupku koji pokreće relativno složena činjenična i pravna pitanja, ne mogu smatrati odlučujućim za ukupno trajanje postupka od 10 godina.
- 49.Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred tri sudske instance trajao ukupno 10 godina. U navedenom periodu donijeto je osam odluka, tj. dvije odluke pred Općinskim sudom, tri odluke pred Kantonalnim sudom, te najzad dvije odluke pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud svojim rješenjem iz 2000. godine ukinuo presudu prvostepenog suda radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet vratio na ponovno odlučivanje, iako je u vrijeme donošenja navedenog rješenja na snazi bio član 344. ranijeg ZPP-a prema kojem je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, Kantonalni sud i sam mogao održati raspravu i provesti dokaze. Nekorištenjem ove mogućnosti Kantonalni sud je doprinio dodatnom trajanju postupka od dvije godine i pet mjeseci. Nadalje, u ukupnom trajanju postupka, kao zastoji u radu redovnih sudova izdvajaju se: period od osam mjeseci u ponovnom postupku pred Općinskim sudom, koji je ukupno trajao dvije godine i četiri mjeseca, te propust Općinskog suda zbog kojeg je spis, po blagovremeno izjavljenoj žalbi Kantonalnom sudu, na odlučivanje dostavljen tek nakon šest mjeseci. Najzad, postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom u kojem je donesena presuda koja je predmet osporavanja apelacijom trajao je dvije godine i tri mjeseca, s obzirom da je apelantu osporena presuda Vrhovnog suda uručena nakon više od jedne godine od dana njenog donošenja.
- 50.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju trajanje postupka od 10 godina ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za šta odgovornost snose redovni sudovi, prije svega Općinski i Kantonalni sud, čiji je zadatak bio da djelotvorno kontroliraju postupak (vidi Evropski sud, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), što su oni propustili da urade u konkretnom slučaju. Pri tom, redovni sudovi u odgovoru na navode iz apelacije nisu ponudili niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi opravdali trajanje postupka od 10 godina. Na drugoj strani, na osnovu dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant svojim radnjama ili propuštanjem na bilo koji način doprinio dužini postupka.
- 51.Ustavni sud zaključuje da ukupno trajanje postupka od 10 godina, u predmetu čija se složenost ne može smatrati odlučujućom za trajanje postupka, a imajući u vidu propuste redovnih sudova da djelotvorno kontroliraju postupak, te odsustvo bilo kakvih razloga kojima bi se opravdalo ukupno trajanje postupka, ne zadovoljava zahtjev za donošenje odluke u razumnom roku, zbog čega je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
- 52.Apelant je zatražio da mu na ime naknade nematerijalne štete za svaku godinu postupka bude dosuđeno 300,00 KM, odnosno ukupno 3.000,00 KM. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 53.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je u apelantovom slučaju postupak pravosnažno okončan nakon 10 godina i devet mjeseci, apelantu se utvrđuje naknada u iznosu od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
- -Ostali navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje
- -
- 54.Apelant ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je Kantonalni sud propustio, po njegovom mišljenju, suprotno zakonu da zakaže i održi raspravu odlučujući o njegovoj žalbi u ponovnom postupku, zbog čega mu je uskratio pravo da dokazuje da mu je sudskom nagodbom bilo priznato pravo na rentu. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
- 55.Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud također naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A).
- 56.U skladu s članom 367. stav 1. tačka 2. ranijeg ZPP-a, koji je primjenjivan i na konkretni slučaj, prema članu 456. stav 1. ZPP-a na snazi, revizija se može izjaviti i zbog povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene pred drugostepenim sudom. Nadalje, u skladu s članom 368. ranijeg ZPP-a, Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stava 2. tačka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
- 57.Apelant je reviziju protiv osporene presude Kantonalnog suda temeljio na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi odredaba ZPP-a. Za apelanta povreda odredaba postupka se ogledala u činjenici da je u postupku dokazano da je sudska nagodba zaključena, da je Kantonalni sud na njeno postojanje morao paziti po službenoj dužnosti jer ima snagu izvršne i konačne presude, odnosno da se radilo o "presuđenoj stvari, res judicati, pa da svako utvrđivanje činjenica u tom smislu predstavlja kršenje odredbi ZPP-a." Iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je na oba reviziona prigovora koja je apelant istakao odgovoreno, a razlozi i obrazloženja zbog kojih je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani jasni su i precizni i ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
- 58.Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, kao ni iz revizije koju je apelant priložio uz apelaciju, ne može se zaključiti da je apelant presudu Kantonalnog suda osporavao zbog činjenice da mu je bilo uskraćeno pravo na raspravu pred Kantonalnim sudom, a na čemu temelji tvrdnje u apelaciji da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom da apelant u reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda nije ukazivao na ovu činjenicu, Ustavni sud zaključuje da apelant nije omogućio "efektivnim pravnim instancama" da raspravljaju o pitanju koje pokreće apelacijom, tj. da mu je pravo na pristup sudu uskraćeno jer pred Kantonalnim sudom nije održana rasprava.
- 59.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
- 60.Nadalje, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno s obzirom na dokaze provedene u postupku, zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Također, apelant smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, prekoračio žalbene navode tako što je žalbu tuženog sam proširio i dao joj smisao koji nije imala. Identičan navod apelant je isticao i u postupku o reviziji.
- 61.U pogledu apelantovih tvrdnji da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno s obzirom na provedene dokaze, zbog čega je i primjena materijalnog prava pogrešna, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 62.U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant i u apelaciji ističe da je tužbeni zahtjev temeljio na sudskoj nagodbi čiji originalni primjerak nije imala sačuvana niti jedna strana u postupku, a sudski spis je u toku rata uništen. Stoga je sadržaj nagodbe utvrđivan na osnovu iskaza svjedoka D.Š. Apelant je u postupku tvrdio da mu je sudskom nagodbom, čiji original nije posjedovala niti jedna od strana u postupku, bilo priznato pravo na rentu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da se iz iskaza svjedoka D.Š. ne može zaključiti da je nagodbom bilo utvrđeno pravo na rentu zbog izgubljene zarade, već da je samo utvrđena izgubljena zarada na određeni vremenski period. Pri tom, Kantonalni sud je ukazao i da je među strankama bilo nesporno da nije bila utvrđena visina rente zbog izgubljene zarade. S ovakvom ocjenom u cjelini se saglasio i Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj reviziji. Pri tom, Vrhovni sud je istakao da je na apelantu bio teret dokazivanja u skladu s članom 126. ZPP-a, pa da nije uspio dokazati spornu činjenicu u pogledu osnova rente, s obzirom da originalni tekst nagodbe nije sačuvan. Nadalje, u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda konstatirano je da je pravilno primijenjen član 189. stav 2. ZOO jer je u postupku nesporno utvrđeno da apelant u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bio u radnom odnosu kod tuženog, već na obuci, čijim istekom je njegov status kod tuženog prestao, a apelant nije dokazao da je osnovano mogao očekivati plaću radnog mjesta za koje je prolazio obuku, a prema tome nije dokazao da mu pripada i pravo na izmaklu dobit. Na osnovu uvjerenja koja su izdale nadležne zdravstvene službe, službe za zapošljavanje, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, ove dokaze ni u toku postupka ni u apelaciji apelant nije osporavao, utvrđeno je da apelant nigdje nije radio nakon isteka bolovanja, te da kod apelanta postoji preostala radna sposobnost. S obzirom da u postupku nije dokazao da je bio nezaposlen zbog posljedica povređivanja, nije bilo moguće utvrditi ni gubitak zarade. S obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno na navedeni način, redovni sudovi su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, prije svega ZOO-a, te apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Obrazloženja i razlozi koje su redovni sudovi ponudili u tom smislu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene relevantnih zakonskih odredaba prema apelantu.
- 63.U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, prekoračio žalbene navode tako što je žalbu tuženog sam proširio i dao joj smisao koji nije imala, Ustavni sud primjećuje da ni u apelaciji, kao ni u reviziji u kojoj je isticao identičan navod, apelant nije naveo u kojem dijelu osporenih presuda je odlučivao i preko onog što je tuženi u žalbi isticao. Imajući u vidu da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog sud proizlazi da je tuženi žalbu izjavio iz svih razloga utvrđenih članom 335. ranijeg ZPP-a, da apelant u apelaciji ne ukazuje u čemu se konkretno u osporenoj presudi ogleda prekoračenje žalbenih navoda, Ustavni sud je navode iz apelacije u ovom dijelu ocijenio kao paušalne i nije ih posebno razmatrao. Identični navodi u odnosu na rješenja Vrhovnog suda kojim je prethodna odluka Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak nisu razmatrani jer se odnose na odluke koje nisu predmet osporavanja apelacijom.
- 64.Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem su iznesene tvrdnje o povredi prava na pristup sudu, te o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, neosnovane.
Ostali navodi
- 65.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da se navodi o povredi ovog prava zasnivaju na identičnim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava koji su već detaljno obrazloženi u dijelu ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje, te zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 66.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je konačna odluka, u predmetu čija složenost nije mogla biti od odlučujućeg značaja za trajanje postupka, postupak trajao ukupno 10 godina, a redovni sudovi su propustili da djelotvorno kontroliraju postupak, te da ponude bilo kakav razlog ili obrazloženje kojim bi opravdali ovako dugo trajanje postupka.
- 67.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pristup sudu, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava, kao ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant po prvi put u apelaciji ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka učinjenu pred drugostepenim sudom, a da je prethodno propustio da na ovaj zakonom propisani razlog za izjavljivanje revizije ukaže u reviziji izjavljenoj protiv presude donesene u takvom postupku, odnosno kada su sudovi činjenično stanje utvrdili na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza provedenih u postupka, pa na tako utvrđenom činjeničnom stanju utemeljili primjenu materijalnog prava, koja ne ostavlja utisak diskriminacijske ili proizvoljne primjene relevantnih zakonskih odredbi.
- 68.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 69.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.