USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 73/09, rješavajući apelaciju Jasmina Smailagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Jasmina Smailagića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana koji je pokrenut pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, pod brojem 05-050-02-02-7582/99, a koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Okružnim sudom u Banjoj Luci.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 11 0 U 006822 11 U, povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 28/11 od 14. marta 2011. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Jasminu Smailagiću, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Jasmin Smailagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 8. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u predmetu broj 05-050-02-02-7582/99, povodom njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana. Apelant je dopunio apelaciju 6. marta 2009. godine, 2. i 23. februara 2010. godine, te 11. februara, 25. marta, 7. aprila i 16. maja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek), zatraženo je 27. aprila 2009. godine, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 20. aprila 2010. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ministarstvo je 13. maja 2009. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Okružni sud 31. maja 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Ministarstva dostavljen je apelantu 19. juna 2009. godine, a Okružnog suda 11. juna 2010. godine.
- 5.Odsjek je 22. marta 2011. godine dostavio Ustavnom sudu fotokopiju spisa broj 05-050-02-02-7582/99, a dopisom od 16. septembra 2011. godine obavijestio je Ustavni sud da je predmetni spis dostavljen Okružnom sudu.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je 25. decembra 1999. godine podnio Odsjeku zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Kosovke djevojke broj 7a/a, stan broj 6 (raniji naziv: ulica Mustafe Zaimovića broj 6-6, 7/a), u Banjoj Luci, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Fazile Smailagić (u daljnjem tekstu: F.S.).
- 8.Odsjek je Zaključkom broj 05-050-02-02-7582/99 od 24. novembra 2003. godine prekinuo postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana zbog rješavanja prethodnog pitanja, ocjene pravne valjanosti Ugovora o otkupu predmetnog stana, zaključenog 14. marta 2003. godine pod brojem OV-4128/03 na ime Nada Marić (u daljnjem tekstu: N.M.). Navedenim zaključkom apelant je upućen da u roku od 30 dana od dana konačnosti tog zaključka pokrene postupak pred nadležnim sudom za ocjenu pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, te je određeno da će se postupak kod tog organa nastaviti nakon što odluka nadležnog suda o pravnoj valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana postane pravosnažna ili ukoliko apelant u roku određenom tim zaključkom ne pokrene postupak pred nadležnim sudom za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana.
- 9.U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelantova sestra F.S. 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, utvrđeno je da predmetni stan koristi N.M., koja je priložila ugovor o korištenju stana zaključen 18. augusta 2000. godine između nje i ODP Zavoda za izgradnju Banja Luka, te Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Banja Luka, Odjeljenje za katastar nekretnina broj 09-952-K-1556/03 od 7. aprila 2003. godine, iz kojeg je vidljivo da je na osnovu Ugovora o otkupu stana u državnom vlasništvu broj OV-4120/03 od 14. marta 2003. godine dopušten upis prava vlasništva na predmetnom stanu sa 1/1 dijela u korist N.M. u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova i List uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 2269 k.o. Banja Luka 5. Shodno navedenom, konstatirano je da su ispunjeni uvjeti iz člana 2.a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, odnosno da se u konkretnom slučaju pojavilo neriješeno prethodno pitanje pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu zaključka.
- 10.U fotokopiji spisa predmeta dostavljenoj Ustavnom sudu nema dokaza da je predmetni zaključak dostavljen apelantu.
- 11.Apelant se u podnescima dostavljenim Odsjeku 21. januara i 4. februara 2005. godine žalio da mu predmetni zaključak nikada nije uručen, čime mu je uskraćeno pravo na žalbu, te je tražio da mu se taj zaključak uruči.
- 12.Zatim, apelant se podneskom od 18. februara 2005. godine obratio Odsjeku sa prijedlogom za nastavak predmetnog postupka. U podnesku je naveo da je zaključkom od 24. novembra 2003. godine upućen na pokretanje sudskog postupka ocjene pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, te da je povodom tužbe Republičkog javnog pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko javno pravobranilaštvo) Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio Presudu broj P-151/2004 od 17. decembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da je ništavan ugovor o otkupu stana, pa je, s obzirom na to, predložio da se postupak nastavi.
- 13.Nakon toga, odnosno 6. oktobra 2005. godine, apelant se ponovo obratio Odsjeku sa zahtjevom za nastavak predmetnog postupka, navodeći da je u toku parnični postupak pred Okružnim sudom povodom žalbe protiv Presude Osnovnog suda broj P-151/2004 od 17. decembra 2004. godine.
- 14.Apelant je dopisom od 28. novembra 2005. godine urgirao od Odsjeka da mu se dostavi zaključak o prekidu postupka ili da se postupak nastavi, tvrdeći da se više puta obraćao tom organu za dostavu zaključka ali da mu nikada nije udovoljeno.
- 15.Istog dana, odnosno 28. novembra 2005. godine, apelant je izjavio žalbu Ministarstvu zbog „šutnje administracije“, a nakon toga, odnosno 7. februara 2006. godine, dostavio je Ministarstvu i urgenciju za rješavanje povodom te žalbe. Prema stanju spisa, Ministarstvo nije donijelo odluku povodom apelantove žalbe zbog „šutnje administracije“.
- 16.Apelant se 11. maja 2007. godine ponovo obratio Odsjeku zahtjevom za nastavak predmetnog postupka, navodeći da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-151/2004 od 17. decembra 2004. godine okončan parnični postupak radi utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana, što je bio i razlog prekida postupka u konkretnom predmetu. U prilog zahtjevu dostavio je kopiju navedene presude, pravosnažne sa 2. aprilom 2007. godine, iz koje je vidljivo da je parnični postupak pokrenut 11. februara 2004. godine tužbom Republičkog javnog pravobranilaštva protiv tuženih Grada Banja Luka, ODP Zavod za izgradnju Banja Luka i N.M., kao i da je tom presudom utvrđeno da je ništavan Ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen 5. marta 2003. godine pod brojem OSU-g-303/03/903955148646 između Grada Banja Luka i N.M. i ovjeren 14. marta 2003. godine u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem OV-4128/3.
- 17.Apelant je dopisima od 25. juna i 12. jula 2007. godine urgirao za nastavak predmetnog postupka.
- 18.Odsjek je 25. januara 2008. godine održao usmenu javnu raspravu u konkretnom predmetu, koja je nastavljena i zaključena 9. aprila 2008. godine, te je određeno da će odluka biti donesena nakon što se dobije odgovor na tražene podatke od CJS Banja Luka.
- 19.CJS Banja Luka je 23. aprila 2008. godine dostavio Odsjeku tražene podatke.
- 20.Apelant je 24. juna 2008. godine dostavio Odsjeku urgenciju za donošenje odluke u konkretnom predmetu.
- 21.Odsjek je donio Rješenje broj 05-050-02-02-7582/99 od 17. jula 2008. godine. Navedenim rješenjem nastavljen je postupak povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana, prekinut Zaključkom tog organa broj 05-050-02-02-7582/99 od 24. novembra 2003. godine, i kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, uz obrazloženje da su se pravosnažnošću Presude Osnovnog suda broj P-151/2004 od 17. decembra 2004. godine stekli uvjeti za nastavak predmetnog postupka, te da na osnovu svih provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje trajne ekonomske i životne zajednice između apelanta i F.S. u trajanju od 10 godina.
- 22.Apelant je 5. augusta 2008. godine podnio žalbu protiv Rješenja Odsjeka broj 05-050-02-02-7582/99 od 17. jula 2008. godine, koju je Ministarstvo uvažilo Rješenjem broj 18.05/2-P 370/08 od 26. septembra 2008. godine i u cijelosti poništilo osporeno rješenje, te je predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
- 23.Ministarstvo je u obrazloženju rješenja konstatiralo da prvostepeni organ nije mogao rješenjem odlučivati o nastavku prekinutog postupka s obzirom na to da je nastavak postupka čisto procesno pitanje o kojem se odlučuje zaključkom kao posebnim pravnim aktom, odnosno da nije mogao istim aktom da odlučuje o pitanju koje se tiče samog postupka i da istim aktom donese odluku o predmetu upravne stvari. Dalje, Ministarstvo je zapazilo da je prvostepeni organ, utvrđujući činjenicu da li je apelant član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava – svoje sestre F.S., izveo određene dokaze i utvrdio određeno činjenično stanje. Zatim, uočilo je da je prvostepeni organ u osporenom rješenju naveo izvedene dokaze, da je održao i usmenu i javnu raspravu, te da je saslušao stranke u postupku i određeni broj svjedoka koji su trebali da se izjasne na okolnost da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje sestre, odnosno da li je s njom trajno živio i stanovao, kao i da je naveo sažete izjave saslušanih svjedoka i stranaka u postupku. Međutim, Ministarstvo je konstatiralo da je u cijelosti izostala ocjena izvedenih dokaza a time i izjava saslušanih svjedoka, u smislu člana 10. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07; u daljnjem tekstu Zakon o upravnom postupku), čime su povrijeđena pravila postupka. Također, primijetilo je da je izostala dosljedna primjena člana 197. stav 2. Zakona o upravnom postupku, kojim je propisano šta sadrži obrazloženje rješenja. U vezi s tim, Ministarstvo je istaklo da prvostepeni organ uopće nije naveo razloge zbog kojih nije uvažen apelantov zahtjev, nije naveo propise i razloge koji, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, upućuju na odluku koja je data u dispozitivu. Shodno navedenom, Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ dužan da u ponovnom postupku donese odgovarajuće akte o nastavku postupka, te da potom detaljno razmotri apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana, kao i da na osnovu stanja spisa i eventualno novih dokaza na valjan i pouzdan način utvrdi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje pokojne sestre F.S., odnosno da sve izjave i dokaze savjesno i brižljivo ocijeni pojedinačno i zajedno.
- 24.Nakon toga, Odsjek je donio Zaključak broj 05-050-02-02-7582/99 od 31. oktobra 2008. godine. Donesenim zaključkom je nastavljen postupak pokrenut povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana, prekinut Zaključkom tog organa broj 05-050-02-02-7582/99 od 24. novembra 2003. godine.
- 25.Apelant je 5. novembra 2008. godine dostavio Odsjeku urgenciju radi donošenja rješenja.
- 26.Postupajući povodom apelantove predstavke, republički upravni inspektor Republike Srpske (u daljnjem tekstu: republički upravni inspektor) donio je Rješenje broj 10.2.1.1.-050-3771/08 od 28. novembra 2008. godine. Tim rješenjem je naložio Odsjeku da postupi u skladu sa Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P 370/08 od 26. septembra 2008. godine i odluči o apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana i u tome donese odgovarajući upravni akt u roku od 15 dana od dana dostavljanja tog rješenja.
- 27.Odsjek je donio Rješenje broj 05-050-02-02-7582/99 od 10. decembra 2008. godine, kojim je odbio apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana kao neosnovan, uz obrazloženje da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva F.S. i da nije utvrđena zajednica života propisana članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
- 28.Odlučujući o žalbi koju je apelant 29. decembra 2008. godine izjavio protiv Rješenja Odsjeka broj 05-050-02-02-7582/99 od 10. decembra 2008. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P 9/09 od 23. januara 2009. godine, kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje, uz konstataciju da je to rješenje pravilno i zakonito.
- 29.Apelant je 27. februara 2009. godine podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-P 9/09 od 23. januara 2009. godine, koju je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) uvažio Presudom broj 11 0 U 001096 09 U od 28. decembra 2009. godine i poništio osporeni akt.
- 30.Okružni sud je konstatirao da ono što je nesporno utvrđeno u predmetnoj upravnoj stvari jeste da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila F.S. koja je umrla 18. novembra 1994. godine i koja se u momentu smrti nalazila na adresi porodične kuće, da je apelant i prije i poslije 30. aprila 1991. godine bio prijavljen na adresi predmetnog stana, te da je „obuhvaćen popisom stanovništva zajedno sa sestrom, nevjenčanom suprugom i sinom“. Međutim, konstatirao je da su sve ostale činjenice sporne, te da su proizvod selektivnog izbora dokaza tuženih organa, propusta da se ocijene svi dokazi pojedinačno i da se dovedu u međusobnu vezu, kao i neizvršenja zaključka službenog lica da se provedu predloženi dokazi. Okružni sud je zaključio da je na opisan način povrijeđen princip slobodne ocjene dokaza iz člana 10. Zakona o upravnom postupku. Također, istakao je da nije sporno da ovlašteno službeno lice, prema svom uvjerenju, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali da ta odluka mora biti zasnovana na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i mora biti rezultat cjelokupnog postupka. U vezi s tim, konstatirao je da prvostepeno rješenje i osporeni akt nemaju kvalitetno obrazloženje, kako je to predviđeno članom 197. stav 2. Zakona o upravnom postupku, jer ne sadrže apelantov izložen zahtjev, te da nemaju razloge koji su odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nisu uvaženi apelantovi prijedlozi, pa ni razloge koji, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, upućuju na odluku u dispozitivu osporenog akta.
- 31.Postupajući povodom presude Okružnog suda, Ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo Rješenje broj 18.05/2-P 49/10 od 1. februara 2010. godine, kojim je uvažilo apelantovu žalbu i u cijelosti poništilo Rješenje Odsjeka broj 05-050-02-02-7582/99 od 10. decembra 2008. godine i predmet vratilo Odsjeku na ponovni postupak i rješavanje, uz obrazloženje kao u presudi Okružnog suda.
- 32.U ponovnom postupku pred Odsjekom održana je usmena javna rasprava 5. maja 2010. godine, na kojoj je, između ostalog, odbijen prijedlog punomoćnika zainteresiranog lica za provođenje vještačenja vezano za potpis na zahtjevu za povrat stana.
- 33.Usmena javna rasprava je nastavljena 16. juna 2010. godine. Međutim, na nastavku usmene javne rasprave od 16. juna 2010. godine donesen je zaključak da se provede dokazni postupak vještačenjem ovlaštenog vještaka grafološke struke Ljubomira Gogića (u daljnjem tekstu: LJ.G.), radi utvrđivanja da li je potpis na zahtjevu za vraćanje predmetnog stana od 25. decembra 1999. godine pod brojem 05-050-02-02-7582/99 autentičan apelantovom potpisu sa usmene javne rasprave od 5. maja 2010. godine i drugih zapisnika sa usmenih javnih rasprava. Također, određeno je da će se nastavak rasprave zakazati poslije donošenja nalaza i mišljenja vještaka.
- 34.Nakon toga, Odsjek je Zaključkom broj 05-050-02-02-7582/99 od 30. juna 2010. godine odredio LJ.G. kao ovlaštenog vještaka grafološke struke da izvrši vještačenje u konkretnom predmetu. Apelant je izjavio žalbu protiv navedenog zaključka, koja je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P280/10 od 30. jula 2010. godine.
- 35.Vještak LJ.G. je 6. jula 2010. godine dostavio Odsjeku pismeni nalaz i mišljenje, te je usmena javna rasprava nastavljena 29. oktobra 2010. godine, kada je i zaključena.
- 36.Nakon toga, odnosno 10. novembra 2010. godine, Odsjek je donio Zaključak broj 05-050-02-02-7582/99, kojim je odbacio zahtjev podnesen na apelantovo ime 25. decembra 1999. godine pod brojem 05-050-02-02-7582/99 kao da ga je podnijelo neovlašteno lice. Naime, u cijelosti je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka LJ.G. iz kojeg slijedi: „Potpis u rubrici 'Potpis podnosioca zahtjeva/punomoćnika' na originalu 'ZAHTJEVA ZA VRAĆANJE STANA NOSIOCU STANARSKOG PRAVA', koji je, kako se iz istog čita, podnio Jasmin Smailagić, dana 9. decembra 1999. nije autentičan potpis Jasmina Smailagića“.
- 37.Apelant je 30. novembra 2010. godine izjavio žalbu protiv Zaključka Odsjeka broj 05-050-02-02-7582/99 od 10. novembra 2010. godine, a 8. februara 2011. godine i urgenciju za rješavanje o žalbi. Ministarstvo je Rješenjem broj 18.05/2-R 28/11 od 14. marta 2011. godine uvažilo žalbu, te je u cijelosti poništilo osporeni zaključak i predmet vratilo Odsjeku na ponovni postupak i odluku.
- 38.Ministarstvo je u obrazloženju rješenja istaklo da prvostepeni organ, donoseći osporeni zaključak, nije postupio prema uputama iz drugostepenog rješenja od 1. februara 2010. godine, čime su povrijeđene odredbe člana 227. stav 2. Zakona o upravnom postupku. U vezi s tim, istaklo je da je prvostepeni organ trebao utvrditi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje sestre F.S., u smislu odredaba člana 6. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da li je predmetni stan 30. aprila 1991. godine bio njegov dom. Dalje, navelo je da je u toku cijelog postupka koji je prethodio donošenju osporenog zaključka prvostepeni organ upravo utvrđivao činjenice i izvodio dokaze s ciljem odlučivanja o tome da li je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana kao članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava osnovan, ali da je, umjesto da odluči o tome, donio osporeni zaključak kojim je odbacio zahtjev kao da ga je podnijelo neovlašteno lice. Također, konstatiralo je da je prvostepeni organ donio navedeni zaključak isključivo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke. Zatim, zapazilo je da je provođenje vještačenja potpisa na zahtjevu za povrat stana određeno zaključkom sa usmene rasprave održane 16. juna 2010. godine, a potom i zaključkom od 30. juna 2010. godine, kao i da iz spisa predmeta i iz žalbenih navoda proizlazi da je zainteresirano lice na usmenoj raspravi pred prvostepenim organom održanoj 5. maja 2010. godine podnijelo prijedlog za provođenje vještačenja vezano za potpis na zahtjevu za povrat stana, ali da je taj prijedlog odbijen uz obrazloženje da je prvostepeni organ do tada morao utvrditi da li zahtjev za vraćanje u posjed stana u svemu zadovoljava upute iz Zakona o upravnom postupku i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
- 39.U vezi s tim, Ministarstvo je konstatiralo da prvostepeni organ nije dao razloge zbog kojih je u tom dijelu izvedeno dokazivanje vještačenjem, s obzirom na obavezu postupanja organa uprave u vezi sa podnescima koja je propisana odredbama čl. 55. i 56. Zakona o upravnom postupku. Također, Ministarstvo je ocijenilo da su osnovani navodi da je službeno lice donijelo dva različita zaključka na dvije rasprave o prijedlogu za vještačenje, a da se za to nije dalo nikakvo obrazloženje. Ministarstvo je u predmetnom rješenju posebno ukazalo na obavezu prvostepenog organa da se u ponovnom postupku svi dokazi iz predmetne upravne stvari ocijene pojedinačno ali i svi zajedno, te da se dovedu u vezu sa rezultatima cjelokupnog postupka i da nikako nema mjesta selektivnom izboru pojedinih dokaza. Osim navedenog, Ministarstvo je istaklo da je u ponovnom postupku prvostepeni organ dužan postupiti u cijelosti po primjedbama i uputama iz tog rješenja i rješenja Ministarstva od 1. februara 2010. godine, kao i presudi Okružnog suda, nakon čega će donijeti ispravan i na zakonu zasnovan upravni akt, a najkasnije u roku od 15 dana od prijema tog rješenja i spisa predmeta.
- 40.N.M. je 11. aprila 2011. godine podnijela tužbu Okružnom sudu protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 28/11 od 14. marta 2011. godine. Predmet je zaveden pod brojem 11 0 U 006822 11 U. Prema stanju spisa, postupak povodom tužbe je još u toku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 41.Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja postupka povodom njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana, te vraćanja konkretnog predmeta na ponovni postupak, iako, prema njegovom mišljenju, za to nisu postojali zakonom propisani razlozi, povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Traži da mu Ustavni sud dosudi odgovarajući iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, te utvrdi zateznu kamatu od 10% ukoliko protekne rok predviđen za isplatu i odredi rok u kojem Republika Srpska mora okončati započeti upravni postupak povodom zahtjeva za povrat stana od 25. decembra 1999. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 42.Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da ne postoje navodna kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji i predložilo je da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 43.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na dužinu postupka pred organima uprave, a ne pred tim sudom. Što se tiče trajanja postupka pred sudom, istakao je da je predmet riješen u razumnom roku, s obzirom na broj predmeta u upravnom odjeljenju tog suda i broj izvršilaca, jer je apelantova tužba primljena u tom sudu 3. marta 2009. godine, dok je predmet kompletiran za rad 9. jula 2009. godine, a o tužbi je odlučeno 28. decembra 2009. godine.
V. Relevantni propisi
- 44.U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 132.
Ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se rešenja ne može rešiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu celinu za čije je rešavanje nadležan sud ili neki drugi organ, (prethodno pitanje), on može pod uslovima iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne reši. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.
[...]
Član 135.
- 1.[...]
- 2.U upravnoj stvari u kojoj se postupak za rešavanje prethodnog pitanja pokreće povodom zahteva stranke, organ može zaključkom naložiti jednoj od stranaka da u cilju rešavanja prethodnog pitanja traži od nadležnog organa pokretanje postupka, određujući joj rok u kojem je dužna da to učini, i da o podnesenom traženju podnese dokaz. Pri tom će organ koji vodi upravni postupak upozoriti stranku na posledice propuštanja. Rok za traženje pokretanja postupka za rešavanje prethodnog pitanja počinje teći od dana kad zaključak postane konačan.
- 3.Ako stranka iz stava 2. ovog člana ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa tražila pokretanje postupka po prethodnom pitanju, smatraće se da je odustala od zahteva, a organ koji vodi upravni postupak obustaviće postupak. Ako to nije učinila protivna stranka, organ će nastaviti postupak i sam raspraviti prethodno pitanje.
- 4.Protiv zaključka iz stava 2. ovog člana dopuštena je posebna žalba.
Član 136.
Postupak prekinut zbog rešavanja prethodnog pitanja pred nadležnim organom nastaviće se kad se konačno odluči o tom pitanju.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mesec dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci u roku od dva meseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen.
Član 231.
Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtevu prvostepeni organ nije doneo rešenje (član 206. stav 2.) drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ saopšti razloge zbog kojih rešenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rešenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odrediće prvostepenom organu rok za donošenje rešenja, koji ne može biti duži od mesec dana. Ako razlozi zbog kojih rešenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ pošalje spise predmeta.
Ako drugostepeni organ može rešiti stvar prema spisima predmeta, doneće svoje rešenje, a ako ne može, sam će sprovesti postupak i svojim rešenjem rešiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije sprovesti prvostepeni organ, naložiće da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku, posle čega će sam rešiti stvar. Ovakvo rešenje je konačno.
Član 232.
Rešenje po žalbi mora se doneti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva meseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
[...]
- 45.U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 17.
Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
[...]
Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
VI. Dopustivost
- 46.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 47.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 48.Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 49.Apelant se žali na dužinu trajanja postupka pokrenutog povodom njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana.
- 50.S obzirom na to da se radi o upravnom postupku, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u toku postupka pred upravnim organima u pogledu dužine postupka samo u jednom navratu (28. novembra 2005. godine) koristio raspoloživ pravni lijek, tzv. žalbu zbog „šutnje administracije“, o kojoj nikada nije odlučeno. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Okružnim sudom povodom tužbe N.M. protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 28/11 od 14. marta 2011. godine (kojim je uvažena apelantova žalba podnesena protiv zaključka kojim je odbačen zahtjev za vraćanje u posjed stana zbog toga što ga je podnijelo neovlašteno lice i taj zaključak je u cijelosti poništen, te je predmet vraćen Odsjeku na ponovni postupak i odluku), te da u odnosu na tu instancu, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima, ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine postupka, imajući u vidu da se predmet sada nalazi pred sudom a ne organom uprave.
51.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, iako je podnesena prije nego što je predmetni upravni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 52.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
- 53.Apelant se žali da mu je zbog dužine trajanja postupka povodom njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana, te vraćanja konkretnog predmeta na ponovni postupak, iako, prema njegovom mišljenju, za to nisu postojali zakonom propisani razlozi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 54.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 55.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 1)
- 55.
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 56.U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
Relevantni principi
- 57.Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 58.Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probsmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Analiza razumnosti trajanja postupka
- 60.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Pri tome se naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24).
- 61.U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat u posjed stana u kojem je trebalo utvrditi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da li mu, u zavisnosti od te odlučne činjenice, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu, kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu.
- 62.Analizirajući dužinu trajanja postupka koji traje od 25. decembra 1999. godine i još uvijek nije okončan, Ustavni sud primjećuje da su Odsjeku trebale gotovo četiri godine da donese prvu odluku u predmetnom postupku, odnosno zaključak od 24. novembra 2003. godine, kojim je postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja, ocjene pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana, i apelant upućen da u roku od 30 dana od dana konačnosti tog zaključka pokrene postupak pred nadležnim sudom za ocjenu pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana. Međutim, Ustavni sud primjećuje da, prema stanju spisa, predmetni zaključak, u skladu sa zakonom, nikada nije dostavljen apelantu, iako je apelant u nekoliko navrata obavijestio organe uprave da mu zaključak nije dostavljen i tražio da mu se taj zaključak dostavi. Organi uprave o tome nisu dali nikakvo obrazloženje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je upravni postupak nastavljen tek nakon što je presudom Osnovnog suda, pravosnažnom sa 2. aprilom 2007. godine, okončan parnični postupak koji je pokrenulo Republičko javno pravobranilaštvo protiv tuženih Grada Banja Luka, ODP Zavod za izgradnju Banja Luka i N.M. radi utvrđivanja ništavosti ugovora o otkupu spornog stana, te da je prvo rješenje u nastavljenom postupku doneseno 17. jula 2008. godine, odnosno nakon skoro tri godine i osam mjeseci od donošenja zaključka o prekidu postupka koji, u skladu sa zakonom, nije dostavljen apelantu. Zatim, Ustavni sud zapaža da su, nakon što je predmetni postupak nastavljen, organi uprave svoje odluke donosili u kratkim rokovima (Odsjek u rokovima od mjesec dana i dva mjeseca, te Ministarstvo u rokovima od mjesec dana i dva mjeseca, dok je rješenje od 14. marta 2011. godine donijelo u roku od tri i po mjeseca), izuzev zaključka Odsjeka od 10. novembra 2010. godine koji je donesen u roku od devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su prvostepene odluke Odsjeka u tri navrata poništavane odlukama Ministarstva, odnosno da je drugostepena odluka Ministarstva u jednom navratu poništena odlukom Okružnog suda i predmet je vraćen Odsjeku, odnosno Ministarstvu na ponovni postupak uslijed nedostataka u tim odlukama i zbog nepostupanja po primjedbama i uputama Ministarstva i Okružnog suda. Prema stanju spisa, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Okružnim sudom radi odlučivanja povodom tužbe N.M. od 11. aprila 2011. godine protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 14. marta 2011. godine, dakle, skoro osam mjeseci.
- 63.Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih organa, pogotovo jer je prvostepenom organu trebalo skoro četiri godine da donese odluku o prekidu postupka, koju nakon toga nije dostavio apelantu, u skladu sa zakonom, i o čemu nije dao nikakvo obrazloženje. Ustavni sud zapaža (i) da je apelant u toku postupka (28. novembra 2005. godine) izjavio žalbu zbog „šutnje administracije“ o kojoj nikada nije odlučeno. Također, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo, nakon što je postupak nastavljen i nakon što je prvostepeni organ najzad uzeo predmet u rad, u tri navrata poništavalo prvostepene odluke i vraćalo predmet na ponovni postupak, te da je Okružni sud u jednom navratu poništio (i) drugostepenu odluku Ministarstva. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
- 64.Na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud primjećuje da upravni organi nisu ponudili nikakve opravdane i razumne razloge za ovakvo postupanje i ovako dugo trajanje postupka. Što se tiče ponašanja Okružnog suda, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije u znatnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka, s obzirom na to da je u prvom setu postupka pred tim sudom postupio u relativno kratkom roku, jer je nakon podnošenja tužbe odluku donio u roku od 10 mjeseci, dok drugi set postupka povodom tužbe N.M. protiv rješenja Ministarstva od 14. marta 2011. godine traje već skoro osam mjeseci i prema stanju spisa još uvijek je u toku. Osim toga, Ustavni sud iz stanja spisa nije mogao utvrditi apelantov eventualni doprinos ukupnoj dužini postupka, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je apelant tražio da mu se dostavi zaključak o prekidu postupka, te da je podnosio zahtjeve i urgencije za nastavak postupka i donošenje odluke kao i predstavke republičkom upravnom inspektoru, te žalbu zbog „šutnje administracije“. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno prvostepeni upravni organ, koji nije postupao u periodu od skoro četiri godine, a zatim je načinio propuste vezane za dostavljanje zaključka o prekidu postupka apelantu, te je nakon nastavka predmetnog postupka počinio propuste uslijed kojih je prouzrokovao poništavanje odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka.
- 65.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred upravnim organima i postupak pred Okružnim sudom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi iz apelacije
- 66.Apelant se pozvao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, navodi o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud dao detaljno obrazloženje u prethodnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do kršenja člana 13. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 67.Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka za povrat stana. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 68.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.650,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske i to u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
- 69.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak povodom zahtjeva za povrat stana nije završen ni nakon 11 godina i 11 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnog organa uprave.
- 70.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 71.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.