USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 541/12, rješavajući apelaciju Besima Muderizovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Besima Muderizovića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 008241 11 KV3 od 25. januara 2012. godine, S1 1 K 008241 11 Kro od 16. januara 2012. godine, S1 1 K 008241 11 Kv od 23. decembra 2011. godine i S1 1 K 008241 Kro od 15. decembra 2011. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Besim Muderizović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Emir Kapidžić iz Sarajeva, podnio je 8. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 008241 11 KV3 od 25. januara 2012. godine, S1 1 K 008241 11 Kro od 16. januara 2012. godine, S1 1 K 008241 11 Kv od 23. decembra 2011. godine i S1 1 K 008241 Kro od 15. decembra 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje apelacijom osporenih rješenja i naložio puštanje apelanta na slobodu do odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) zatraženo je 17. februara 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor na apelaciju 23. februara 2012. godine, a Sud BiH 2. marta 2012. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 2. aprila 2012. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Sud BiH je, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta i još dvojice optuženih zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivično djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi s čl. 29. i 180. stav 1. KZ BiH, donio Rješenje broj S1 1 K 008241 11 Kro od 16. decembra 2011. godine kojim je apelantu produžen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koji po tom rješenju može trajati najduže tri godine, odnosno do 16. decembra 2014. godine ili do drugačije odluke suda, a kontrola opravdanosti pritvora će se vršiti po proteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
- 7.U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo BiH 9. decembra 2011. godine podnijelo Optužnicu broj T20 0 KTRZ 0002454 11 koja je potvrđena 15. decembra 2011. godine. Navedenom optužnicom se apelanta, zajedno sa još dva lica, tereti da su u periodu od kraja juna 1992. godine do kraja novembra 1992. godine, u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između pripadnika Vojske Republike Srpske s jedne strane i pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane s druge strane, na području grada Sarajeva, kao svjesni učesnici udruženog zločinačkog poduhvata koji je otpočeo početkom maja 1992. godine i trajao do kraja novembra 1992. godine, učestvovali u uspostavljanju i održavanju sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, tako što su privedene civile srpske nacionalnosti s područja grada Sarajeva prihvatali i protuzakonito zatvarali u ćelije na V spratu Okružnog zatvora u Sarajevu i u prizemnim prostorijama bivše kasarne "Viktor Bubanj" koje su u bivšoj JNA korištene kao samice u kojima su vojnici izdržavali izrečene kazne, uključujući i predviđene posljedice da će zatočeni civili srpske nacionalnosti u prizemnim prostorijama bivše kasarne "Viktor Bubanj" biti podvrgnuti namjernom nanošenju snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nanošenju povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja i prisiljavanja na prinudni rad.
- 8.U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je u inkriminirano vrijeme apelant, prema navodima optužnice, djelovao u svojstvu zamjenika upravnika na V spratu Okružnog zatvora u Sarajevu (od početka maja 1992. godine do kraja juna 1992. godine), a zatim u svojstvu komandira vojnog zatvora u bivšoj kasarni "Viktor Bubanj" u Sarajevu (od kraja juna 1992. godine do 13. novembra 1992. godine) i upravnika vojnog pritvora Okružnog vojnog suda u Sarajevu (u periodu od 13. novembra 1992. godine do 21. aprila 1993. godine).
- 9.Sud BiH je dalje naveo da je donio odluku kao u dispozitivu rješenja cijeneći navode prijedloga za produženje pritvora sadržanog u predmetnoj optužnici, te stanje spisa i izjašnjenje odbrane. Naime, postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili djela koja im se stavljaju na teret, bilo je predmet ispitivanja sudije za prethodno saslušanje i ustanovljeno je prilikom potvrđivanja optužnice. Dalje, kada je u pitanju postojanje posebnog pritvorskog osnova iz tačke b) stav 1. član 132. ZKP BiH, Sud BiH je zaključio da su u tom trenutku postojale naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ukoliko se nađe na slobodi ometati krivični postupak uticajem na oštećene-svjedoke, svjedoke i ostale koji se dalje sumnjiče da su učestvovali u događajima koji su predmet optužnice. Sud BiH je također smatrao da nije zanemarivo i apelantovo interesovanje da se procesuiraju navedeni događaji, koje je apelant pokazivao i prije nego što je lišen slobode, pa su tako prema navodima službene zabilješke ovlaštenih lica Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) broj 16-04/2-4-04-2-824/11 ĐD ovlaštena lica navedene agencije operativnim radom došla do saznanja da je prije nekoliko mjeseci apelant dolazio na područje Istočnog Sarajeva i kontaktirao S.Š., bivšeg upravnika zatvora "Kula" u Istočnom Sarajevu, kojom prilikom se interesovao za bivše zatvorenike logora "Viktor Bubanj", kod kojih je navodno htio lobirati da, u slučaju sudskog postupka protiv njega, svjedoče u njegovu korist, odnosno da ne govore da je on učestvovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju zatvorenika u spomenutom objektu. U vezi s navodima apelantove odbrane kojima je osporavana istinitost navoda iz predmetnih službenih zabilješki koje su sačinila ovlaštena lica SIPA-e, Sud BiH je istakao da, osim paušalnih navoda i tvrdnji apelanta i njegovog branioca, u tom pravcu nisu ponuđeni bilo kakvi konkretni dokazi (iskazi/izjave svjedoka) koji bi dovodili u sumnju sadržaj predmetnih službenih zabilješki, te samim tim zakonitost u njihovom sačinjavanju. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da bez konkretnih pobijajućih argumenata nije mogao preispitivati autentičnost i ispravnost sadržaja službenih zabilješki SIPA-e, koje su trenutno relevantne za ocjenu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz tačke b) stav 1. član 132. ZKP BiH. Sud BiH je također istakao da su neosnovani i navodi apelantovog branioca da je saslušanjem svjedoka u istrazi prestala opasnost da se na njih utiče, s obzirom da se konačna odluka Suda u pogledu apelantove krivične odgovornosti može zasnovati samo na iskazu usmeno i neposredno saslušanih svjedoka, dok se na osnovu iskaza iz istrage može formirati samo u ograničenim, zakonom predviđenim slučajevima. Stoga je Sud BiH u ovoj fazi smatra da je svrsishodno obezbijediti svim predloženim svjedocima optužbe da svoje iskaze po pozivu Suda BiH mogu dati slobodno, objektivno i nepristrasno, bez straha da će biti izloženi bilo kakvoj vrsti pritiska zbog svjedočenja u konkretnom krivičnom predmetu.
- 10.Konačno, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju, imajući u vidu osnovno pravo apelanta na slobodu i sigurnost, garantovano odredbom člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i odredbom člana 131. stav 1. ZKP BiH, po službenoj dužnosti razmotrio mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora, ali da ipak sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju da u ovom trenutku nijedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna da bi se obezbijedilo apelantovo prisustvo, što je apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje krivičnog postupka.
- 11.Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 008241 11 Kv od 23. decembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Suda BiH broj 1 K 008241 11 Kro od 16. decembra 2011. godine.
- 12.U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH djelimično prihvatio i cijenio apelantove žalbene navode i to u dijelu kojim osporava ožalbeno rješenje zbog toga što je njime utvrđeno i postojanje opasnosti od uticaja na ostale osumnjičene u ovom postupku. Naime, i prilikom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora vanraspravno vijeće suda je Rješenjem S1 1 K 007587 11 Kv3 od 18. novembra 2011. godine zaključilo da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, dok je našao da u konkretnom slučaju ne postoji ozbiljan rizik od ulaska u dogovor s ostalim saosumnjičenim koji se nalaze na slobodi, "imajući u vidu činjenicu da prema ostalim osumnjičenim nije određen pritvor, a kako je njihov identitet poznat i objelodanjen prijedlogom tužilaštva i rješenjem suda o određivanju pritvora, te imajući u vidu činjenicu da nisu predočeni dokazi koji bi ukazivali na to da samo ova dvojica osumnjičenih, za razliku od ostalih dvadeset koji se nalaze na slobodi, mogu vršiti uticaj i ometati istragu na taj način". Navedeni zaključak potvrđen je i rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH od 7. decembra 2011. godine, te s obzirom da tužilac nije predočio nikakve nove dokaze ili okolnosti koje bi ukazivale na suprotno, nalazi da žalba osnovano ukazuje na pogrešan zaključak suda u pobijanom rješenju kojim se ponovo utvrđuje i opasnost od uticaja na ostale osumnjičene. Međutim, Sud BiH je smatrao da navedeno nema uticaja na zaključak o postojanju razloga iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, s obzirom da sud nalazi da je ispravan zaključak suda u pobijanom rješenju da postoje razlozi koji ukazuju na opasnost od uticaja na svjedoke u ovom predmetu. Sud BiH je dalje istakao da je tačno da se ovakav zaključak suda zasniva, između ostalog, na Izvještaju SIPA-e 16-04/2-4-04-2-824711 i da je apelantov branilac i ranije u postupku osporavao istinitost navoda iz ovog izvještaja. Međutim, kao što je vanraspravno rješenje ranije navelo, kako je to navedeno i u pobijanom rješenju, sudu nisu dostavljeni relevantni dokazi kojim bi se doveli u pitanje navodi iz izvještaja. Osim toga, vanraspravno vijeće je i ranije uputilo apelantovog branioca da nema smetnji da sasluša S. Š., lice koje u konkretnom slučaju optužnicom Tužilaštva BiH nije predviđeno kao svjedok u postupku, te da o njegovom saslušanju sačini izjavu. Stoga se, po ocjeni Suda BiH, u pobijanom rješenju ispravno navodi da bez konkretnih pobijajućih argumenata sud nije mogao preispitati autentičnost i ispravnost sadržaja službenih zabilješki ovlaštenih lica SIPA-e, koje su trenutno relevantne za ocjenu da li postoji poseban pritvorski osnov iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, te je navode iz žalbe odbio kao neosnovane.
- 13.Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da pobijano rješenje sadrži odlučne razloge na kojim se temelji odluka o produženju pritvora, i da u konkretnom trenutku sve okolnosti predmetnog postupka ukazuju da ni jedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne može predstavljati adekvatnu mjeru obezbjeđenja uspješnog okončanja postupka.
- 14.Rješenjem Suda BiH S1 K 008241 11 Kro od 16. januara 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje pritvora.
- 15.U obrazloženju rješenja je navedeno da su, prema svim prethodnim rješenjima Suda BiH, jedan od važnijih razloga za zadržavanje apelanta u pritvoru po navedenom zakonskom osnovu bile činjenice navedene u službenoj Zabilješci ovlaštenih lica SIPA-e broj 16-04/2-4-04-2 824/11 ĐD od 14. oktobra 2011. godine, u kojoj se navodi da je apelant dolazio na područje Istočnog Sarajeva i kontaktirao S.Š., bivšeg upravnika zatvora "Kula" u Istočnom Sarajevu, kojom prilikom se interesovao za bivše zatvorenike logora "Viktor Bubanj" kod kojih je navodno htio lobirati da u slučaju sudskog postupka protiv njega svjedoče u njegovu korist, odnosno da ne govore da je on učestvovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju zatvorenika u navedenom objektu.
- 16.U obrazloženju je dalje navedeno da je apelant 10. januara 2012. godine Sudu dostavio prijedlog da mu se ukine pritvor, u prilogu kojeg se nalazi notarski ovjerena izjava S.Š., u kojoj on navodi da apelanta ne poznaje niti je apelant na bilo koji način nastojao da s njim stupi u kontakt. Također je istakao da ga povodom uticaja na svjedoke u ovom predmetu nije kontaktirao niti bilo ko drugi, te smatra da su veoma nekorektni postupci ovlaštenih lica SIPA-e koji su sačinili spornu službenu zabilješku, osporavajući u potpunosti autentičnost njenog sadržaja. S obzirom da izjava S.Š. u konkretnom slučaju predstavlja novu činjenicu u duhu odredbe člana 131. stav 5. ZKP BiH, Sud BiH je u svrhu ispitivanja tačnosti navoda službenih zabilješki održao ročište 11. januara 2012. godine, na koje su pristupili tužilac, optuženi i njihovi branioci, te S.Š, kako bi bio i saslušan o autentičnosti i istinitosti sačinjenih službenih zabilješki djelatnika SIPA-e koje su ranije, prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora i njegovom produženju, ocijenjene kao relevantne. U vezi s tim, Sud BiH je na javnom ročištu održanom 11. januara 2012. godine saslušao svjedoka S.Š. koji je izjavio da ostaje pri navodima iz pisane izjave sačinjene kod notara 10. januara 2012. godine, te je kategorički potvrdio da apelanta uopće ne poznaje, pa samim tim na njega se nije pokušalo uticati niti lično niti posredstvom drugih lica. Također je tvrdio da su navodi iz službene zabilješke radnika SIPA-e obične glasine.
- 17.Sud BiH je dalje naveo da je na ročištu održanom 13. januara 2012. godine saslušao zaposlenika SIPA-e D.Đ., koji je sačinio predmetnu službenu zabilješku, koji je tom prilikom izjavio da mu je informaciju o apelantovim kontaktima prenijela treća osoba, odnosno operativna veza, te je, nakon što je dobio saznanje od operativne veze, sačinio službenu zabilješku koju su potpisale njegove kolege, i oni o ovome nemaju neposrednih saznanja jer je on u ovom konkretnom slučaju nosilac aktivnosti po naredbi tužioca. Sud BiH je dalje naveo da je na spomenutom ročištu saslušao zaposlenika SIPA-e M.O. koji je potvrdio da jeste učestvovao u prikupljanju saznanja o licima obuhvaćenim optužnicom (kao što je činjenica da apelant radi na benzinskoj pumpi), osim u dijelu koji se odnosi na kontakte optuženih sa svjedocima, te da mu je poznato da je D.Đ saznanja crpio od PP veza (poznaničko-prijateljske veze) i o tome zna onoliko koliko mu je kolega rekao. Pri tome, Sud BiH je naveo da je navedeni svjedok izjavio "da sve izvršene provjere u takvoj vrsti zabilješke, koje su sačinjene na osnovu operativnih podataka, nisu potpuno pouzdane". Također, Sud BiH je naveo da je zaposlenik SIPA-e D.M. izjavio da je učestvovao u ovom predmetu samo u smislu lociranja mjesta stanovanja, dok je zaposlenik SIPA-e E.V. izjavio da nije bio posebno uključen u ovaj predmet, budući da je počeo da radi 1. septembra 2011. godine, te da nije imao iskustva u tim poslovima.
- 18.Sud BiH je zatim naveo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo proizlazi iz samog čina potvrđivanja Optužnice Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0002454 11 od 9. decembra 2011. godine. Dalje, iz rješenja tog suda o određivanju i produženju pritvora proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant, ukoliko bude na slobodi, ometati krivični postupak uticajem na svjedoke-oštećene, svjedoke i druga lica koja se sumnjiče za učešće u događajima koji su predmet optužnice, a među kojima su K.L., S.K., H.D., F.A. i dr., koji se i dalje nalaze na slobodi. Zatim, Sud BiH je ukazao da saslušani zaposlenici SIPA-e nisu bili saglasni u svojim izjavama, pa samim tim ni dovoljno uvjerljivi, te da stoga taj sud smatra da je sadržaj sporne službene zabilješke doveden u sumnju, ali ne i potpuno osporen. Naime, Sud BiH je naveo da je uvažio činjenicu da sporna službena zabilješka nije potpuno pouzdana, kako je to izjavio svjedok M.O., a najčešće zbog toga što zaposlenici SIPA-e imaju puno zaduženih predmeta, tako da su moguće nepreciznosti u prikupljenim podacima, ali da to ne znači da su takvi podaci potpuno netačni. Međutim, imajući u vidu da predmetna službena zabilješka nije bila jedini razlog za zadržavanje apelanta u pritvoru, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju i dalje postoji opasnost da bi apelant, ukoliko bi bio pušten iz pritvora, uticao na svjedoke Tužilaštva BiH, te na saučesnike koji se nalaze na slobodi. S obzirom da se svrha, koja je do sada ostvarivana mjerom pritvora, ne može postići mjerama zabrane, Sud BiH je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 131. stav 5. u vezi s članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.
- 19.Odlučujući o žalbi apelantovog branioca protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 008241 11 KV3 od 25. januara 2012. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.
- 20.U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani prigovori apelantovog branioca da je osnov za donošenje pobijanog rješenja isključivo Zabilješka SIPA-e broj 16-04/2-4 04-28241/11 ĐD od 14. oktobra 2011. godine. Naime, iz pobijanog rješenja, a suprotno žalbenim navodima, vidljivo je da je osnov za zaključak o naročitim okolnostima o postojanju uticaja na svjedoke predmetnog postupka, na način kako predviđa odredba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, osim službene zabilješke, bila i činjenica da je apelant, u vrijeme obuhvaćeno optužnicom, obavljao rukovodeće funkcije i to funkciju zamjenika upravnika V sprata Centralnog zatvora Sarajevo, a kasnije funkciju upravnika Okružnog vojnog zatvora. Sud BiH je dalje naveo da apelant, zbog funkcije koju je obavljao, može da iskoristi svoj uticaj u pravcu ometanja krivičnog postupka koji se vodi protiv njega, kako je to navedeno u pobijanom rješenju, kao i ranijim rješenjima o produženju apelantovog pritvora. Naime, apelant je svjestan visine zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo, što zasigurno može uticati na njegovu odluku da, uz prethodno navedeno, utiče na postupak onako kako to predviđa odredba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Zatim, Sud BiH je naveo da je u konkretnom predmetu predložen veliki broj svjedoka, prvenstveno oštećenih, čije saslušanje na glavnom pretresu tek slijedi, te da je neophodno da im se obezbijedi da iskaze daju slobodno, bez straha po svoju sigurnost ili sigurnost članova svoje porodice. Naime, Sud BiH je naveo da, iako su u toku istrage saslušani svjedoci optužbe, treba imati u vidu da je istraga u isključivoj nadležnosti Tužilaštva BiH, a da će se konačno obezbijediti dokazi onako kako to predviđa član 132. stav 2. ZKP BiH - neposrednim svjedočenjem svjedoka na glavnom pretresu. Sud BiH je zatim istakao da je neosnovan prigovor apelantovog branioca da navedena službena zabilješka predstavlja nezakonit dokaz, odnosno da je nezakonit način na koji je ona sačinjena kao i pravni osnov na kojem je sačinjena. Naime, članom 21. stav 2. ZKP je propisana dužnost svih organa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko distriktu da službeno sarađuju sa sudom, tužiocem i drugim organima koji učestvuju u krivičnom postupku. Dalje, prema članu 3. stav 3. Zakona o SIPA-i u poslove iz nadležnosti SIPA-e su i pružanje pomoći Sudu i Tužilaštvu BiH, što je evidentno bila i situacija u ovom predmetu. Konačno, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju razmotrio mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora, ali da ipak sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju da u ovom trenutku nijedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna da obezbijedi apelantovo prisustvo, što je apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje krivičnog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je u postupku pred Sudom BiH, koji se vodi protiv njega zbog navodnog izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. KZ BiH, određen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Navodi da mu je pritvor određen i produžen samo na osnovu službene zabilješke SIPA-e prema kojoj je apelant kontaktirao lice S.Š., bivšeg upravnika zatvora "Kula" u Istočnom Sarajevu interesujući se za bivše zatvorenike logora "Viktor Bubanj" kod kojih je navodno htio lobirati da u slučaju sudskog postupka protiv njega svjedoče u njegovu korist, te da ova zabilješka ne predstavlja dovoljan dokaz da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati tok krivičnog postupka uticanjem na svjedoke. U vezi s tim, apelant navodi da je podnio prijedlog Sudu BiH za ukidanje pritvora, uz koji je priložio pisanu izjavu svjedoka S.Š., povodom koje je Sud BiH održao ročište na kojem je saslušao svjedoka S.Š. koji je tom prilikom potvrdio navode iz pisane izjave, tj. da je navedeno saznanje SIPA-e netačno i da nikad nije kontaktirao s apelantom, niti da je bilo ko u apelantovo ime kontaktirao s njim ili se raspitivao o lobiranju svjedoka. Osim toga, apelant smatra da su potvrđivanjem optužnice u konkretnom slučaju obezbijeđeni dokazi iz istrage. S obzirom na to, apelant smatra da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, jer ne postoje konkretni i valjani razlozi koji bi objektivno ukazivali da je apelant pokušao, ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utiče na svjedoke, pa se odluke zasnivaju samo na pretpostavkama i apstraktnom navođenju motiva za uticaj na svjedoke. Stoga su osporene odluke neobrazložene, odnosno obrazloženja su štura i ne sadrže pravne argumente. Imajući u vidu navedeno, apelant zaključuje da je njegovo zadržavanje u pritvoru suprotno ZKP BiH i članu II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant traži da mu se dosudi naknada za troškove zastupanja punomoćnika pred Ustavnim sudom u iznosu 900,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
- 22.U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se u situaciji kada postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor može odrediti, između ostalog, ako naročite okolnosti ukazuju da će ta osoba ometati krivični postupka uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Sud BiH je naveo da je okolnost da je apelant obavljao rukovodeću funkciju u vremenskom periodu koji je obuhvaćen optužnicom doveo u vezu s ozbiljnošću optužbe, visinom zaprijećene kazne, kao i potrebom da se omogući svjedocima da svoje iskaze daju u atmosferi lišenoj straha, koje je u njihovoj sveukupnosti i međusobnoj vezi prepoznao kao motiv da se utiče na svjedoke onako kako to predviđa odredba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da naročite okolnosti koje opravdavaju osnovanu bojazan moraju biti takvog karaktera da čine stvarnom opasnost po uspjeh krivičnog postupka, odnosno da postoje određeni objektivni dokazi koji upućuju na to da bi apelant boravkom na slobodi imao realnu mogućnost da ometa krivični postupka uticajem na svjedoke. S obzirom na to, Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi da je u pobijanim rješenjima izostala konkretizacija uticaja na svjedoka neosnovani. Sud BiH je također istako da je u konkretnom slučaju razmatrao primjenu blažih mjera u smislu odredaba ZKP-a, ali je našao da ni jedna druga mjera osim mjere pritvora ne može predstavljati adekvatnu mjeru koja bi obezbijedila uspješno okončanje postupka. Konačno, Sud BiH je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da su potvrđivanjem optužnice u konkretnom slučaju obezbijeđeni dokazi iz istrage, te da se radi o argumentu koji ide u prilog ukidanju pritvora optuženom, s obzirom da je istraga u nadležnosti Tužilaštva, dok će se konačno obezbjeđenje dokaza na način kako to odredba člana 132. ZKP-a nalaže, osigurati neposrednim svjedočenjem svjedoka na glavnom pretresu. Slijedom navedenog, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 23.U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 24.U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Član 173.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi ili počini koje od ovih djela:
- a)napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, a taj je napad posljedovao smrću, teškom tjelesnom ozljedom ili teškim narušenjem zdravlja ljudi;
- c)ubijanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
- 25.Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 131.
Određivanje pritvora
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
[...]
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud ce održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.
Član 132.
Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
[...]
- b)ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
VI. Dopustivost
- 26.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 27.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 28.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH br. S1 1 K 008241 11 KV3 od 25. januara 2012. godine i S1 1 K 008241 11 Kv od 23. decembra 2011. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 8. februara 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 29.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 30.Apelant pobija rješenja o produženju pritvora i rješenja kojim je njegov prijedlog za ukidanje pritvora odbijen tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
- d)Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...]
c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
[...]
- 3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
- 31.U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima kojima mu je produžen pritvor, a zatim rješenjima kojima je odbijen njegov prijedlog za ukidanje pritvora, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
- 32.Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
- 33.Ustavni sud zapaža da je apelantu određen i produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f) KZ BiH (kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) ZKP BiH, tj. kada naročite okolnosti ukazuju na to da će optuženi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike (kao posebnog uvjeta za određivanje i produženje pritvora). U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da postoji poseban pritvorski razlog za njegovo zadržavanje u pritvoru, budući da se ovakav zaključak suda prilikom donošenja osporenih rješenja temeljio prvenstveno na službenoj zabilješci SIPA-e, a da je, u postupku povodom apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora, svjedok S.Š. u pisanoj izjavi, kao i na ročištu pred Sudom BiH, u potpunosti osporio autentičnost njenog sadržaja negirajući da apelanta poznaje, odnosno da je apelant, ili bilo ko drugi, na bilo koji način nastojao s njim stupiti u kontakt povodom uticaja na svjedoke u ovom predmetu. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući po apelantovom prijedlogu za ukidanje pritvora, zakazao ročište na kojem je saslušao svjedoka S.Š, kao i zaposlenike SIPA-e na okolnost sastavljanja sporne službene zabilješke (u kojoj je konstatovano da je apelant pokušao stupiti u kontakt sa S.Š. interesujući se za bivše zatvorenike logora "Viktor Bubanj" s namjerom da lobira da, u slučaju sudskog postupka protiv njega, svjedoče u njegovu korist). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, cijeneći iskaze navedenih svjedoka, zaključio da je iskazima tih svjedoka sadržaj sporne službene zabilješke doveden u sumnju, ali da nije potpuno osporen. Međutim, nezavisno od toga, Sud BiH je ukazao da predmetna službena zabilješka nije bila jedini razlog za zadržavanje apelanta u pritvoru, odnosno da u konkretnom slučaju postoje drugi relevantni razlozi koji opravdavaju daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Naime, Sud BiH je ukazao da se veći broj lica, koja se sumnjiče za izvršenje predmetnog krivičnog djela, nalazi na slobodi, te da postoji ozbiljan rizik da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak uticajem na svjedoke-oštećene, svjedoke i druga lica koja se sumnjiče za učešće u događajima koji su predmet optužnice. Također, Sud BiH je ukazao da je u konkretnom predmetu predložen veliki broj svjedoka, prvenstveno oštećenih, čije saslušanje na glavnom pretresu tek slijedi, te da je neophodno obezbijediti tim svjedocima da iskaze daju slobodno, bez straha po svoju sigurnost ili sigurnost članova svoje porodice. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih rješenja, dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je opravdano daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju da postoji važan i značajan opći interes koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
- 34.Zatim, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da osporava zakonitost takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti neovisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost da se ispita zakonitost samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.
- 35.Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud ukazuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost usmene rasprave radi ispitivanja opravdanosti produženja pritvora, niti bilo koja druga procesna garancija koju obuhvata pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud također zapaža da su i prvostepeni sud i Apelaciono vijeće odlučili o svim apelantovim navodima, pri tome ih obrazlažući pojedinačno i dajući obrazloženje zašto su ti navodi neosnovani. Ustavni sud smatra da nema nikakvih naznaka da je apelantu na bilo koji način uskraćena procesna pravičnost u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
- 36.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Zahtjev za troškove apelacije
- 37.U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale zbog podnošenja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije i zastupanja pred Ustavnim sudom snose isključivo apelanti.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je sud, odlučujući o produženju pritvora apelantu, kao i povodom apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora, utvrdio da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike u smislu člana 132. stav 1. tač. b) ZKP BiH.
- 39.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je sud ispitao zakonitost lišavanja slobode prema relevantnim zakonskim odredbama, te kada apelant ne nudi bilo kakve argumente ili dokaze koji bi ukazali na to da je prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva ovaj član.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
- 42.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.