Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3377/09, rješavajući apelaciju Aide Lederhaus, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Aide Lederhaus.

Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-5168/98 od 17. novembra 2008. godine koji još uvijek nije okončan.

Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak izvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja broj 23/6-372-P-5168/98 od 17. novembra 2008. godine.

Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, Aidi Lederhaus isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.

Nalaže se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Aida Lederhaus (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja postupka povrata stana pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) i Ministarstvom stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambene politike), te neprovođenja Zaključka o dozvoli izvršenja broj 23/6-372-P-5168/98 od 17. novembra 2008. godine, a kojim je dozvoljeno izvršenje rješenja kojim joj se stan u Zagrebačkoj ulici broj 7 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) vraća u posjed.
  • 2.
    Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će Upravi za stambena pitanja biti naloženo da je uvede u posjed predmetnog stana.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3377/09 od 8. juna 2011. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva stambene politike i Uprave za stambena pitanja zatraženo je 11. augusta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, odnosno od Uprave za stambena pitanja da dostavi i predmetni spis.
  • 5.
    Ministarstvo stambene politike je dostavilo odgovor 8. septembra 2010. godine. Uprava za stambena pitanja je dostavila odgovor i kopiju predmetnog spisa 24. augusta 2010. godine.
  • 6.
    Od Uprave za stambena pitanja zatraženo je 4. novembra 2011. godine da dostavi informaciju da li je predmetni postupak okončan. Uprava za stambena pitanja je dostavila odgovor 23. novembra 2011. godine.
  • 7.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 22. decembra 2011. godine.
  • 8.
    Apelantica je 30. decembra 2011. godine dostavila odgovor na odgovore Ministarstva stambene politike i Uprave za stambena pitanja.

III. Činjenično stanje

  • 9.
    Apelantica je 23. septembra 1998. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana koji je bio potpuno devastiran.
  • 10.
    Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23/6-372-5168/98 od 24. oktobra 2001. godine potvrdila da je D.L. bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da se apelantici, kao članu njegovog porodičnog domaćinstva, dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je do sanacije stan onesposobljen za stanovanje.
  • 11.
    Uprava za stambena pitanja je 4. aprila 2003. godine na zapisnik broj 23/6-372-5161/98 uzela izjavu F.S. (u daljnjem tekstu: bespravni korisnik) iz koje proizlazi da njegov sin adaptira predmetni stan, te da je on otkupljen od ostalih etažnih vlasnika.
  • 12.
    Apelantica je 11. marta 2004. godine Upravi za stambena pitanja podnijela prijedlog za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja Rješenja broj 23/6-372-5168/98 od 24. oktobra 2001. godine.
  • 13.
    Rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-5168/98 od 24. oktobra 2001. godine bespravnom korisniku je uručeno 4. juna 2004. godine, a on je na to rješenje izjavio žalbu 8. juna 2004. godine.
  • 14.
    Ministarstvo stambene politike je Rješenjem broj 27/02-23-1767/04 od 29. jula 2004. godine, odlučujući o žalbi bespravnog korisnika, poništilo Rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-5168/98 od 24. oktobra 2001. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno razmatranje.
  • 15.
    U periodu od 2004. godine do 2008. godine apelantica je u više navrata ulagala urgencije za ubrzanje postupka Upravi za stambena pitanja neposredno i putem pošte. Prema kopiji predočenoj uz apelaciju, apelantica je Ministarstvu stambene politike 21. decembra 2007. godine uložila žalbu zbog šutnje administracije, u smislu člana 216. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), ali ishod ovog postupka nije detaljnije dokumentiran uz apelaciju.
  • 16.
    Uprava za stambena pitanja, nakon usmenih rasprava održanih 7. februara, 23. aprila i 19. juna 2008. godine, donijela je Rješenje broj 23/6-372-P-5168/98 od 18. augusta 2008. godine kojim je potvrdila da je D.L. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te dozvolila da se apelantici, kao članu njegovog porodičnog domaćinstva, vrati u posjed predmetni stan. Također, utvrđeno je da bespravni korisnik predmetni stan koristi bez pravnog osnova definiranog Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te mu je naloženo da predmetni stan napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, kao i da nema pravo na alternativni smještaj. Najzad, konstatirano je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
  • 17.
    Ministarstvo stambene politike je Rješenjem broj 27/02-23-4467/08 od 3. oktobra 2008. godine odbilo kao neosnovanu žalbu bespravnog korisnika na Rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-5168/98 od 18. augusta 2008. godine.
  • 18.
    Kantonalni sud u Sarajevu je Rješenjem broj 09 0 U 002264 08 U od 29. oktobra 2008. godine odbacio zahtjev bespravnog korisnika za odgađanje izvršenja Rješenja Ministarstva stambene politike broj 27/02-23-467/908 od 3. oktobra 2008. godine.
  • 19.
    Uprava za stambena pitanja je Zaključkom broj 23/6-372-P-5168/98 od 17. novembra 2008. godine utvrdila da je Rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-5168/98 od 18. augusta 2008. godine postalo izvršno 23. septembra 2008. godine, pa je dozvolila izvršenje. Bespravnom korisniku je naloženo da se u roku od sedam dana od prijema ovog zaključka iseli iz predmetnog stana, odnosno ako to ne učini do navedenog roka, da se određuje prisilno administrativno izvršenje 8. decembra 2008. godine u 12 sati od Uprave za stambena pitanja u prisustvu radnika Policijske uprave Novo Sarajevo, kada će se i izvršiti pečaćenje stana. Najzad, konstatirano je da žalba ne odgađa izvršenje.
  • 20.
    Iz zapisnika sačinjenog na licu mjesta 15. decembra 2008. godine proizlazi da je bespravni korisnik predao predmetni stan ovlaštenom radniku Uprave za stambena pitanja. U zapisniku je, pored ostalog, konstatirano da nije bilo moguće izvršiti pečaćenje stana, jer nedostaju ulazna vrata.
  • 21.
    U periodu od 15. decembra 2008. godine do 15. jula 2009. godine Uprava za stambena pitanja je u nekoliko navrata bezuspješno pokušala uvesti apelanticu u posjed predmetnog stana. Iz zapisnika sačinjenog 22. maja 2009. godine proizlazi da je apelantica angažirala majstora, jer na stanu nije bilo ulaznih vrata, ali je na licu mjesta utvrđeno da postoje vrata sa dvije brave, pa je stan zapečaćen, ali bez ključeva od stana. Iz zapisnika sačinjenog 16. juna 2009. godine pri pokušaju uvođenja u posjed stana proizlazi da je apelantica ponovo angažirala i majstora, ali da ni ona ni službeno lice nisu mogli ni ući u zgradu, jer ih je u tome spriječio bespravni korisnik. Iz zapisnika sačinjenog 23. juna 2009. godine pri pokušaju uvođenja u posjed stana proizlazi da je supruga bespravnog korisnika izvršila samopovređivanje ubodom noža u stomak, pa je službeno lice dobilo upute da se povuče sa terena. Međutim, iz zapisnika sa istim datumom proizlazi da se apelantica, ipak, pokušala da uvede u posjed stana, ali da je to odbio apelanticin advokat, jer na stanu opet nije bilo ulaznih vrata, te zbog sigurnosnih razloga. Najzad, iz zapisnika sačinjenog 15. jula 2009. godine proizlazi da su stvoreni uvjeti za sigurno uvođenje u posjed stana, da je osigurano prisustvo radnika Policijske uprave, ali je konstatirano da je apelanticin advokat odbio da se pojavi na licu mjesta, te da neće da pristupi uvođenju u posjed stana, jer na stanu nema ulaznih vrata.
  • 22.
    Prema informaciji Uprave za stambena pitanja od 23. novembra 2011. godine, uvođenje u posjed stana koje je bilo određeno za 6. septembar 2010. godine nije izvršeno, jer je apelanticin advokat podneskom od 2. septembra 2010. godine obavijestio ovaj organ da ne može pristupiti zbog ročišta koje je već zakazano pred Općinskim sudom.
  • 23.
    Uprava za stambena pitanja nakon 6. septembra 2010. godine nije zakazivala ročište radi uvođenja apelantice u posjed predmetnog stana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 24.
    Apelantica smatra da joj je, zbog činjenice da postupak povrata predmetnog stana traje 11 godina, te da nije proveden zaključak o dozvoli izvršenja rješenja kojim joj se predmetni stan vraća, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U prilog ovih tvrdnji apelantica je iznijela hronologiju toka postupka povrata predmetnog stana, posebno ističući da je bila izložena bezbrojnim opstrukcijama organa uprave. U vezi s tim je istakla da se, nakon donošenja prvog rješenja kojim joj je priznato pravo na povrat stana 2001. godine, poslije tri godine "pojavila" žalba bespravnog korisnika o kojoj je Ministarstvo stambene politike odlučivalo i po kojoj je ukinulo ovo rješenje. Dalje, navodi da se predmetni spis u dva navrata "naprasno" gubio, pa da je morala da se radi rekonstrukcija spisa, da su u neprimjerenim vremenskim razmacima održavane rasprave pred organom uprave u periodu od 2006. do 2008. godine, te da je od nje traženo da dostavlja istu dokumentaciju po ko zna koji put uz obrazloženje da je prethodno priloženoj "istekao rok". Apelantica tvrdi da je nadležni organ propustio da preduzme sve potrebne mjere i radnje u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima u svrhu provođenja zaključka o dozvoli izvršenja rješenja kojim joj se predmetni stan vraća u posjed, a zbog čega su, prema njenom mišljenju, i propali dosadašnji pokušaji da se ona uvede u posjed predmetnog stana. Najzad, apelantica je zatražila da joj se nadoknade troškovi dosadašnjeg postupka, kao i troškovi za sastavljanje apelacije, te da joj se na ime nematerijalne štete, zbog toga što je postupak trajao 11 godina, odredi naknada u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 25.
    Ministarstvo stambene politike je u odgovoru na apelaciju istaklo da se dužina postupka može pripisati apelantici. U vezi s tim je ukazano da je apelantica imala mogućnost da iskoristi žalbu zbog šutnje administracije iz člana 216. ZUP-a, odnosno da je, u smislu člana 20. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), mogla nakon obraćanja upravnom inspektoru, u skladu sa članom 10. istog zakona, pokrenuti upravni spor. Na osnovu navedenog, zaključeno je da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
  • 26.
    Uprava za stambena pitanja u odgovoru na apelaciju iznijela je hronologiju postupka, te ukazala da je opunomoćenik bespravnog korisnika predmetni stan predao službenom licu ovog organa, a u zapisniku je konstatirano da je bespravni korisnik potpuno devastirao predmetni stan sa ciljem da opstruira apelanticino uvođenje u posjed. Dalje, ukazano je da je opunomoćenik bespravnog korisnika onemogućio apelanticinog advokata 22. maja 2009. godine da postavi na stan vrata koja su u međuvremenu odnesena. Najzad, uvođenje u posjed stana zakazano za 23. juni 2009. godine i 3. juli 2009. godine odgođeno je zbog opstrukcija opunomoćenika bespravnog korisnika stana. U odgovoru je naznačeno da je naredno uvođenje u posjed stana zakazano za 6. septembar 2010. godine.
  • 27.
    Uprava za stambena pitanja u informaciji dostavljenoj 23. novembra 2011. godine navela je da je uvođenje u posjed stana zakazano za 6. septembar 2010. godine odgođeno nakon obavijesti apelanticinog advokata da na njega ne može pristupiti zbog već zakazanog ročišta. Dalje, ukazano je da je ovaj organ ispunio uvjete za uvođenje u posjed stana i 15. jula 2009. godine, ali da je apelanticin advokat odbio da se pojavi na licu mjesta, jer na stanu nije bilo ulaznih vrata. Najzad, ukazano je da se apelantica i njen advokat više nisu obraćali ovom organu radi zakazivanja datuma uvođenja u posjed stana.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 15/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje lice koje koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan, danom stupanja na snagu ovog zakona može bez ikakvih ograničenja, ponovo stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Lice koje stan koristi bez pravnog osnova će se po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ova lica.

Član 9.

Predaja stana u posjed nosiocu stanarskog prava vrši se uz prisustvo službenog lica nadležnog organa.

O predaji stana i imovine u njemu sačinjava se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja stana i stvari u njemu.

Član 10.

Postupak u predmetima po zahtjevu iz člana 4. ovog zakona smatra se hitnim.

Član 11.

Ukoliko lice koja se nalazi u posjedu stana ne postupi dobrovoljno po rješenju kojim mu se nalaže iseljenje, nadležni organ uprave provest će prinudno izvršenje saglasno zakonu.

Izvršenje se provodi na prijedlog nosioca stanarskog prava.

Član 18.

Postupak za vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava utvrđen ovim zakonom provodit će se u skladu sa Zakonom o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

  • 29.
    Zakon o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku

Član 243.

(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.

Član 271.

(2) Izvršenje se provodi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke.

Član 274.

(1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.

(4) Organi unutrašnjih poslova dužni su da organu nadležnom za provođenje izvršenja, na njegov zahtjev, pruže pomoć u provođenju izvršenja.

Član 275.

(1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu.

Član 276.

(1) Administrativno izvršenje koje provodi organ, koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, provodi se na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.

Član 277.

(1) U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava.

Član 278.

(1) Organ nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema licu koje nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto

(2) Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen poček, ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

Član 284.

Ako se izvršenje nenovčane obaveze ne može uopće ili ne može pravovremeno provesti primjenom sredstava predviđenih u čl. 282. i 283. ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi obaveze, može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko propisima nije drugačije određeno.

  • 30.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH" broj 8/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uvjetima određenim u članu 20. ovog Zakona da se prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu.

  • 31.
    Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 125.

Kada se u vršenju inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon, ili drugi propis čije izvršenje nadzire, inspektor ima ovlaštenja i obavezu da naloži sljedeće upravne i druge mjere:

  • 1)
    naredi da se utvrđeni nedostaci i nepravilnosti otklone u određenom roku;
  • 2)
    naredi preduzimanje odgovarajućih upravnih radnji koje su pravno lice, kao i pravno lice sa javnim ovlaštenjima, odnosno organ uprave i upravna organizacija obavezni da preduzmu;

(...)

Član 143.

Građani, pravna lica, kao i državni službenici i namještenici imaju pravo, radi zaštite svojih prava utvrđenih ovim i drugim federalnim zakonima i drugim federalnim propisima, obraćati se usmeno ili pisano federalnoj upravnoj inspekciji u svim slučajevima kada im se na bilo koji način otežava, ili onemogućava da brzo i jednostavno ostvaruju svoja prava i pravne interese, ili da izvršavaju svoje obaveze kod organa uprave, ili upravne organizacije, odnosno pravnog lica sa javnim ovlaštenjima, a naročito:

  • 1)
    ako im se u zakonom propisanom roku ne rješavaju zahtjevi i žalbe u upravnom postupku, (...)

(...)

  • 3)
    ako im se ne izvršavaju upravni akti doneseni radi ostvarivanja prava i pravnih interesa u upravnom postupku;

VI. Dopustivost

  • 32.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 33.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 34.
    U konkretnom slučaju apelantica se žali da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na dom povrijeđeni, jer ni nakon 11 godina, računajući od dana podnošenja apelacije, nije uvedena u posjed svog stana, odnosno do danas nije proveden Zaključak o dozvoli izvršenja broj 23/6-372-P-5168/98 od 17. novembra 2008. godine a kojim se dozvoljava izvršenje rješenja kojim joj se predmetni stan vraća u posjed.
  • 35.
    Ustavni sud podsjeća da Evropski sud, kao i Evropska konvencija, nezavisno od toga da li konačna odluka koja treba da bude izvršena ima formu sudske odluke ili odluke koju donosi organ uprave, garantiraju da će ona biti izvršena (vidi, Evropski sud, Ramadhi i drugi protiv Albanije, presuda od 13. novembra 2007. godine, stav 41). Ustavni sud podsjeća i na svoj stav da izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku čini sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine, st. 31. i 34, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 17/06).
  • 36.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja, odnosno zbog neprovođenja zaključka o dozvoli izvršenja pravosnažnog rješenja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Ustavni sud podsjeća da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da posljedice propusta u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koje ugrožavaju zaštitu individualnih prava ne može da trpi pojedinac (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3125/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
  • 37.
    Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetnom apelacijom pokreće pitanje izvršenja konačne i izvršne odluke kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 38.
    Imajući u vidu navedeno i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 39.
    Apelantica smatra da joj je, zbog dužine postupka povrata stana koji je u vrijeme podnošenja apelacije već trajao više od 11 godina, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na dom

  • 40.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
    • 41.
      Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
    • 2.
      Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
    • 42.
      Apelantica je postupak povrata predmetnog stana pokrenula podnošenjem zahtjeva 23. septembra 1998. godine. O apelanticinom zahtjevu je konačno odlučeno rješenjem od 3. oktobra 2008. godine tako da je utvrđeno da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, te joj se dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana.
    • 43.
      Dalje, Uprava za stambena pitanja je donijela zaključak o dozvoli izvršenja ovog rješenja i provela izvršenje deložacijom bespravnog korisnika 15. decembra 2008. godine. Međutim, do donošenja ove odluke, apelantica još uvijek nije uvedena u posjed predmetnog stana iako je od podnošenja zahtjeva za povrat stana, u trenutku donošenja ove odluke, proteklo više od 13 godina.
    • 44.
      Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li neuvođenje apelantice u posjed predmetnog stana predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelanticinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).
    • 45.
      U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra nespornim da predmetni stan predstavlja apelanticin dom s obzirom da činjenice utvrđene konačnim rješenjem nadležnog organa uprave, tj. da je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i da joj se dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana, ničim nisu dovedene u pitanje.
    • 46.
      Ustavni sud primjećuje da je članom 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosilac stanarskog prava na stanu u kom stanuje lice koje ga koristi bez pravnog osnova danom stupanja na snagu ovog zakona može stupiti u posjed stana bez ikakvih ograničenja, te da je organ uprave nadležan po službenoj dužnosti prinudno da iseli bespravnog korisnika. Članom 9. navedenog zakona izričito je propisano da se predaja stana u posjed vrši nosiocu stanarskog prava u prisustvu službenog lica o čemu mora biti sačinjen i zapisnik. Shodno navedenom, slijedi da neuvođenje apelantice u posjed predmetnog stana predstavlja miješanje u njeno pravo na dom koje, da bi bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom".
    • 47.
      U konkretnom slučaju nesporno je da je Uprava za stambena pitanja po apelanticinom prijedlogu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja donijela zaključak, te iselila bespravnog korisnika o čemu je sačinila i zapisnik. Međutim, da bi postupak povrata stana bio i okončan, odnosno da bi bila izvršena konačna odluka kojom je utvrđeno apelanticino pravo, apelantica mora biti uvedena i u posjed predmetnog stana. Stoga se Zaključak o dozvoli izvršenja broj 23/6-372-P-5168/98 od 17. novembra 2008. godine, a na temelju kog je deložiran bespravni korisnik, ne može smatrati u cijelosti provedenim sve dok apelantica ne bude uvedena u posjed stana. Na ovakav zaključak upućuje i član 9. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji regulira da se predaja stana u posjed vrši u prisustvu službenog lica nadležnog organa, te da o tome mora biti sačinjen zapisnik.
    • 48.
      Uprava za stambena pitanja u odgovoru na apelanticine navode istakla je da apelantica nije uvedena u posjed stana zbog opstrukcija bespravnog korisnika, te da je apelantica odbila da preuzme stan 15. jula 2009. godine iako su bili stvoreni svi uvjeti za njeno uvođenje u posjed stana, odnosno da nakon 6. septembra 2009. godine više nije podnosila zahtjev da bude uvedena u posjed.
    • 49.
      S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su pokušaji apelanticinog uvođenja u posjed stana do 15. jula 2009. godine, a prema zapisnicima sačinjenim na licu mjesta, zaista propali zahvaljujući opstrukcijama već deložiranog bespravnog korisnika. Međutim, Uprava za stambena pitanja ne navodi zašto je tek pri trećem pokušaju uvođenja u posjed stana zatražena asistencija policije, odnosno zašto nije korištena zakonska mogućnost iz člana 284. ZUP-a, odnosno da li su postojale zakonske smetnje da se ova mogućnost koristi. U vezi sa tvrdnjom da apelantica nije tražila uvođenje u posjed stana nakon 6. septembra 2009. godine, Ustavni sud primjećuje da je članom 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se izvršenje provodi na prijedlog nosioca stanarskog prava. U konkretnom slučaju nesporno je da je takav prijedlog i postojao, jer je donijet zaključak o dozvoli izvršenja i bespravni korisnik je iseljen. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je nakon svakog propalog pokušaja uvođenja u posjed predmetnog stana od apelantice traženo da podnese novi prijedlog ili zahtjev za uvođenje u posjed stana, a ni iz relevantnih zakonskih odredaba se ne može zaključiti da je to njena obaveza. Najzad, u vezi sa tvrdnjom da su uvjeti za uvođenje u posjed stana postojali 15. jula 2009. godine, Ustavni sud primjećuje da ni tada na stanu nisu postojala vrata, a što je u dva navrata već bio razlog zbog kojeg je pokušaj uvođenja u posjed stana propao.
    • 50.
      Ministarstvo stambene politike u odgovoru na apelanticine navode istaklo je da je sama apelantica doprinijela dužini postupka, jer nije koristila žalbu zbog šutnje administracije, nije se obraćala upravnom inspektoru, a zbog čega je propustila i mogućnost da, u slučaju da ovaj ne postupi po njenom zahtjevu, pokrene upravni spor.
    • 51.
      Ustavni sud primjećuje da žalbu zbog šutnje administracije, u smislu člana 243. ZUP-a, može izjaviti stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da žalba zbog šutnje administracije može biti efektivno pravno sredstvo u postupku donošenja rješenja prvostepenog organa po zahtjevu koji je stranka istakla, ali ne, kao u okolnostima konkretnog slučaja, u postupku uvođenja u posjed stana, kada već postoji konačna odluka i kad je donijet i proveden zaključak o dozvoli njenog izvršenja.
    • 52.
      Dalje, Ustavni sud primjećuje da u situaciji kada po zahtjevu ili žalbi stranke nije donijet odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, a stranka se obrati upravnom inspektoru, pa ni nakon njegovog naloga takav akt ne bude donesen, stranka, u smislu člana 10. ZUS-a, može pokrenuti upravni spor ("upravni spor zbog šutnje administracije"). Međutim, u postupku administrativnog izvršenja, odnosno u postupku uvođenja u posjed stana, mogućnost ulaganja žalbe zbog šutnje administracije, kao i pokretanja upravnog spora ne postoji s obzirom na to da je uvjet za korištenje i jednog i drugog pravnog sredstva nepostojanje upravnog akta kojim se odlučuje o određenom pravu a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelantica istakla da je u postupku donošenja rješenja ulagala žalbu zbog šutnje administracije, a ovaj njen navod nisu osporili ni Uprava za stambena pitanja, kao ni Ministarstvo stambene politike, niti su ponudili informaciju kakav je bio ishod ovog postupka.
    • 53.
      Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da se apelantica nije obraćala upravnom inspektoru koji može, pored ostalog, intervenirati kad se po zahtjevu stranke ne donosi rješenje, ili kada se ne izvršava rješenje kojim je odlučeno o nekom pravu. S obzirom na fazu u kojoj se postupak nalazi, apelantica bi obraćanjem upravnom inspektoru eventualno mogla ishodovati da on uputi nalog Upravi za stambena pitanja da je uvede u posjed stana. Međutim, samim nalogom ne bi bila otklonjena i razriješena situacija u kojoj se apelantica nalazi, tj. ne bi bila uvedena u posjed stana. Naime, u slučaju nepostupanja po njegovom nalogu, upravni inspektor ne bi mogao sam preduzeti radnju koju je naložio, odnosno uvesti apelanticu u posjed stana. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja, to što se apelantica nije obratila upravnom inspektoru ne može se smatrati efektivnim pravnim sredstvom koje bi apelantica morala iscrpiti i koje bi razriješilo situaciju u kojoj se nalazi.
    • 54.
      Najzad, Ustavni sud primjećuje da se, u skladu sa članom 277. ZUP-a, u postupku administrativnog izvršenja može izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, a kojom se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, a imajući u vidu da je zahtjev za povrat stana podnesen, u trenutku donošenja ove odluke, prije više od 13 godina, te da je postupak povrata stana zakonom određen kao hitan, zahtijevati od apelantice da koristi i ovu mogućnost značilo bi, zaista, stavljanje pretjeranog tereta koji bi se ogledao u vođenju još jednog postupka koji bi eventualno rezultirao nalogom upućenim Upravi za stambena pitanja da apelanticu uvede u posjed stana, ali ne i sam čin uvođenja u posjed.
    • 55.
      Ustavni sud podsjeća da je članom 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se postupak vraćanja u posjed stana provodi u skladu sa ZUP-om. Članom 278. ZUP-a regulirano je da nadležni organ po službenoj dužnosti obustavlja započeto izvršenje i provedene radnje poništava u situaciji kada se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje uopće nije bilo dopušteno, da je bilo provedeno prema licu koje nije u obavezi, ako je tražilac izvršenja odustao od svog zahtjeva, ili ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto. Dalje, istim članom je regulirano da se izvršenje može odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen početak, ili da je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja koje se izvršava. Najzad, Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne sadrži niti jednu odredbu na kojoj bi, u okolnostima konkretnog slučaja, moglo biti utemeljeno odgađanje da se apelantica uvede u posjed stana.
    • 56.
      Ni Uprava za stambena pitanja, ni Ministarstvo stambenih odnosa se nisu pozvali na mogućnosti propisane ZUP-om za obustavu, odnosno odgodu izvršenja, a za nastalu situaciju, kako je to već zaključeno u ovoj odluci, ne može biti opravdanje apelanticino nepodnošenje zahtjeva za uvođenje u posjed nakon označenog datuma, odnosno nekorištenje pravnih lijekova. Shodno navedenom, slijedi da su neuvođenjem apelantice u posjed stana nadležni organi zanemarili svoju zakonsku obavezu iz člana 9. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da takvo postupanje nema osnovu u zakonu kojim bi ono bilo i opravdano.
    • 57.
      Ustavni sud zaključuje da propust nadležnih organa da okončaju postupak izvršenja zaključka o dozvoli izvršenja predstavlja miješanje u apelanticino pravo na dom koje ne zadovoljava kriterij "u skladu sa zakonom" iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Posljedica toga je da je apelantici povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 58.
    Apelantica je zatražila da joj se nadoknade troškovi dosadašnjeg postupka, kao i troškovi sastavljanja apelacije, odgovora na odgovore nadležnih organa, te da joj se na ime nematerijalne štete, zbog trajanja postupka više od 13 godina, odredi naknada u iznosu od 5.000,00 KM.
  • 59.
    Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi određivao novčanu kompenzaciju kao satisfakciju zbog utvrđene povrede ustavnih prava (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 696/08 od 23. septembra 2005. godine i AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantici potrebno dosuditi novčanu kompenzaciju zbog utvrđene povrede prava na dom, jer Uprava za stambena pitanja ni nakon, u vrijeme donošenja ove odluke, više od 13 godina od podnošenja zahtjeva za povrat stana na kojem je apelantici pravosnažnom odlukom potvrđeno pravo, apelanticu nije uvela u njegov posjed. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom izuzetnom slučaju apelantici treba dosuditi novčani iznos od 2.000 KM na ime nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo.
  • 60.
    U vezi sa apelanticinim navodima da joj se nadoknade i dosadašnji troškovi postupka pred nadležnim upravnim organima, kao i troškovi sastavljanja apelacije, te odgovora na odgovore, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti mogu isticati zahtjev za naknadu troškova postupka do podnošenja apelacije Ustavnom sudu, odnosno da imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije. Iz toga proizlazi da zahtjev za naknadu troškova postupka do podnošenja apelacije mogu eventualno isticati u postupcima u kojim su oni i nastali na način i pod uvjetima propisanim zakonom, odnosno da troškove sastavljanja apelacije i drugih podnesaka Ustavnom sudu snose sami.

Ostali navodi

  • 61.
    S obzirom na zaključak o povredi prava na dom, Ustavni sud neće posebno ispitivati navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 62.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se neispunjavanje zakonom utvrđene obaveze da se apelantica uvede u posjed stana ne može opravdati postojanjem razloga utvrđenih zakonom koji bi to i opravdali.
  • 63.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 64.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.