Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2881/09, rješavajući apelaciju Sretena Bogičevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sretena Bogičevića, Miće Trivića, Sime Mitrovića i Pere Ristića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000233 od 9. juna 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Sreten Bogičević, Mićo Trivić, Simo Mitrović i Pero Ristić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ognjen Tadić, advokat iz Laktaša, podnijeli su 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000233 od 9. juna 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 1. marta odnosno 26. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. marta 2010. godine, a tužena 22. marta 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 15. aprila 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Osnovni sud u Banjoj Luci je Presudom broj P-1685/03 od 20. jula 2004. godine obavezao tuženu da apelantima isplati zakonsku zateznu kamatu na glavni dug u iznosu od 262.654,48 KM, prema Zakonu o visini zakonske zatezne kamate, za period od 1. septembra 2001. godine (datum dospjelosti) do 11. septembra 2003. godine (datum podnošenja tužbe), sa procesnom kamatom u visini zakonske zatezne kamate, računajući od 11. septembra 2003. godine pa do isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata je odbijen kao neosnovan.
  • 6.
    Okružni sud u Banjoj Luci je Presudom broj Gž-1606/04 od 15. novembra 2006. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tuženu obavezao da apelantima isplati iznos zakonske zatezne kamate na glavni dug obračunate od dana dospjelosti do dana podnošenja tužbe u iznosu od 102.574,48 KM, prema Zakonu o visini zakonske zatezne kamate, za period od 1. septembra 2001. godine (datum dospjelosti) do 11. septembra 2003. godine (datum podnošenja tužbe), dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
  • 7.
    Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 233 od 9. juna 2009. godine djelimično uvažio reviziju tužene i nižestepene presude preinačio tako što je tuženu obavezao da apelantima isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 26.000,00 KM, računajući od 1. septembra 2001. godine do 11. septembra 2003. godine, a na iznos tako obračunate zakonske zatezne kamate procesnu kamatu od 11. septembra 2003. godine, te da im nadoknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. jula 2004. godine do isplate. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
  • 8.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u članu 132. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sadržano pravilo o posljedicama raskida ugovora zbog neizvršenja. Naime, raskidanjem ugovora obje strane se oslobađaju ugovorenih obaveza, pa ni jedna strana ne može tražiti ispunjenje jer za to više ne postoji pravni osnov (ugovor). Ako je ugovor izvršila jedna ugovorna strana, pa dođe do raskida, ta strana ima pravo da joj se vrati ono što je dala, a ako se vraća primljeni novac, druga ugovorna strana je dužna isplatiti zatezne kamate (čl. 277-279. ZOO-a) i to počevši od dana kada je isplatu primila bez obzira na to da li je odgovorna za neispunjenje obaveze. Vrhovni sud je ukazao na to da je, shodno čl. 277-279. ZOO-a, kamata cijena koju neko plaća za upotrebu novca, te da onaj ko duguje kamatu ne mora novac stvarno koristiti, već da je dovoljno da je u mogućnosti da ga koristi ili da je na neki način spriječio drugo lice da ga koristi. Zbog smanjenja vrijednosti novca, kamata često nije isključivo dobit već samo način izbjegavanja štete, a ima i penalni karakter jer je kazna za neurednog dužnika, kao i sredstvo pritiska da obavezu izvrši na vrijeme. Također, u skladu sa članom 277. ZOO-a, svaki dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze plaća zateznu kamatu, čime je napravljena razlika između novčanih i nenovčanih obligacija. Kod nenovčanih obligacija kamata se ne podrazumijeva jer izvjesnost da je povjerilac pretrpio štetu nije tako velika kao kod novčanog duga, pa ako povjerilac iz takve obligacije pretrpi štetu, može tražiti njenu naknadu, a može i unaprijed predvidjeti ugovorenu kaznu. Kod novčanih obligacija je situacija drugačija jer je dovoljno da je novac dat, naprimjer, na štednju, pa da vlasnik novca ostvari dobit u obliku interesa.
  • 9.
    Vrhovni sud se saglasio sa zaključkom nižestepenih sudova da je tužena kao nesavjestan dužnik obavezna platiti kamatu od dana kada je stekla novčana sredstva apelanata. Međutim, apelanti su ukupnu kupoprodajnu cijenu od 262.645,48 KM isplatili u gotovom novcu u iznosu od 26.000 KM, a preostali iznos od 236.645,48 KM prijenosom vrijednosnih papira – kupona stare devizne štednje. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je tužena dužna platiti apelantima zateznu kamatu na cjelokupan iznos kupoprodajne cijene od 262.654,48 KM. U prilog ovom zaključku ukazano je na to da se, shodno navedenim odredbama ZOO-a, kamate plaćaju samo kada obaveza glasi na isplatu, odnosno vraćanje određenog novčanog iznosa. Stoga je tužena obavezana da apelantima plati kamate na iznos od 26.000,00 KM, koje su oni uplatili u novcu i koje im je tužena tako i vratila, a nije u obavezi da plati kamate na preostali iznos kupoprodajne cijene koji nije plaćen i vraćen u novcu već u kuponima – obveznicama stare devizne štednje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, ističu da ih je Vrhovni sud, definirajući nezakonitom definicijom potraživanje apelanata kao "vrijednosne papire – kupone stare devizne štednje", lišio prava na naplatu zatezne kamate u odnosu na dug koji je među strankama bio nesporan. Prema njihovom mišljenju, s obzirom na to da zakon ne poznaje "vrijednosne papire" i "kupone stare devizne štednje", predmetni dio kupoprodajne cijene se ne može tretirati nikako drugačije nego kao novčana obaveza, jer prema važećim propisima nije drugačije definiran. U vezi s tim je posebno ukazano na to da je Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima regulirano da lice koje je imalo staru deviznu štednju u banci ima pravo na kupone za kupovinu akcija u skladu sa ovim zakonom, da se potraživanja stare devizne štednje izražavaju u DM prema zvaničnoj valutnoj listi na dan ostvarivanja prava, te, najzad, da se pravo na dio stare devizne štednje za koju su izdati kuponi ne može restituirati. Također, apelanti su ukazali na odredbe Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, te čl. 234, 235, 266, 279. i 394. ZOO-a, Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, Zakon o visini stope zatezne kamate, a u prilog navodu da se dio kupoprodajne cijene koji su isplatili kuponima stare devizne štednje i koji im je u tom obliku i vraćen nakon raskidanja ugovora mogao tretirati samo kao novac na koji im pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu. Najzad, apelanti smatraju da je Vrhovni sud izašao izvan granica revizije jer se u konkretnom slučaju ne radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ponovio stav da se kamata plaća samo na novčane obaveze a ne i na nenovčane obaveze. Dalje, istaknuto je da je netačna tvrdnja da niti jedan zakonski propis ne regulira materiju vrijednosnih papira, te je ukazano na to da su vrijednosni papiri, odnosno hartije od vrijednosti u koje se ubrajaju i obveznice stare devizne štednje, regulirani čl. 234-261. ZOO-a. Također, Vrhovni sud je istakao da hartije od vrijednosti nisu novac već pismene isprave, pa da se prilikom njihovog vraćanja ne može tražiti isplata kamata jer se radi o nenovčanoj obavezi – predaji pismene isprave. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da je Vrhovni sud izašao izvan granica revizije. S tim u vezi je ukazano na to da je revizija izjavljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava (ZOO), a na šta sud pazi po službenoj dužnosti, bez obzira na to da li revident na to ukazuje ili ne.
  • 12.
    Tužena je u odgovoru na apelaciju ukazala na odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj iz kojih proizlazi da se obaveze po osnovu računa stare devizne štednje imaju izmiriti emisijom obveznica, koje predstavljaju hartije od vrijednosti emitirane u nematerijalnom obliku, te, najzad, da se radi o dugoročnim obavezama sa kamatnim prinosom. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju dio kupoprodajne cijene isplaćen prijenosom hartija od vrijednosti – obveznica emitiranih po osnovu računa stare devizne štednje, a ne isplatom gotovine, tužena smatra da je pravilan zaključak Vrhovnog suda da na ovako uplaćeni dio apelantima ne pripada pravo na kamatu. Također, s obzirom na to da je navedeni iznos u istom obliku i vraćen na privatizacijske račune apelanata, čime je uspostavljeno stanje kao prije zaključenja ugovora o kupoprodaji, tužena smatra da nije došlo do umanjenja imovine apelanata pa time ni do povrede prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/09, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132.

(Dejstvo raskida)

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveza na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za korist koju je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Član 270. st. 1. i 3.

(1) Povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).

(3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.

Član 277. stav 1.

(Kad se duguje)

(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 278.

(Pravo na potpunu naknadu)

Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

Član 394.

(Načelo monetarnog nominalizma)

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Član 399. stav 1.

(Stopa ugovorne kamate)

(1) Stopa ugovorne kamate između pojedinca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.

Član 402.

(Kamate u nenovčanim obavezama)

Odredbe ovog zakona o ugovornoj kamati shodno važe i za ostale obaveze koje imaju za predmet stvari određene po rodu.

  • 14.
    Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Sredstva plaćanja u postupku privatizacije su:

  • 1.
    vaučeri dodijeljeni građanima po osnovu ovog zakona;
  • 2.
    vaučeri dodijeljeni borcima, porodicama poginulih i nestalih boraca i ratnim vojnim invalidima za period od 17. avgusta 1990. godine do dana demobilizacije saglasno Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik RS" br. 16/96 i 22/96) i pripadnicima radne obaveze;
  • 3.
    kuponi izdati kao kompenzacija po osnovu računa stare devizne štednje u skladu sa propisima koje donosi vlada;
  • 4.
    novac.

Član 19.

Lice koje ima staru deviznu štednju u banci sa sjedištem na teritoriji Republike Srpske i koje je državljanin Republike Srpske na dan stupanja na snagu ovog zakona ima pravo na kupone za kupovinu akcija u skladu sa ovim zakonom.

Član 22.

Broj vaučera i vrijednost kupona zapisuju se u elektronskom formatu na jedinstvenom privatizacionom računu u organizaciji koja obavlja platni promet Republike Srpske (u daljem tekstu: organizacija za platni promet), prema prebivalištu lica.

Član 25.

Kuponi po osnovu stare devizne štednje mogu se koristiti dok traje privatizacija.

  • 15.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000233 od 9. juna 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 22.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 23.
    Apelanti tvrde da se Vrhovni sud upustio u ispitivanje primjene materijalnog prava iako se to revizijom nije tražilo. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je revizija izjavljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i da je članom 241. ZPP propisano da Vrhovni sud na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, te članom 250. istog zakona da u situaciji kada utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, može preinačiti osporenu presudu. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.
  • 24.
    Apelanti smatraju da im je pravo na imovinu povrijeđeno jer Vrhovni sud dio kupoprodajne cijene uplaćen u kuponima stare devizne štednje nije tretirao kao novac, a što je za posljedicu imalo da su u odnosu na ovaj iznos lišeni zakonske zatezne kamate u smislu člana 277. ZOO-a.
  • 25.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 26.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo "postojeća imovina" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Također, "legitimna očekivanja" moraju da budu mnogo konkretnija od same nade ma koliko ona bila razumna i moraju se zasnivati na zakonskoj odredbi ili zakonskom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, 2004-XI; 41 EHRR 944, st. 48-49).
  • 27.
    U konkretnom slučaju, apelanti su sa tuženom zaključili ugovor o privatizaciji prema kojem su obavezu plaćanja kupoprodajne cijene u cjelini izmirili i to dijelom u gotovom novcu, a dijelom kuponima dobijenim po osnovu stare devizne štednje. Ugovor o privatizaciji je raskinut pa je tužena apelantima vratila sredstva primljena po osnovu uplate kupoprodajne cijene na isti način i u istom omjeru kako su bila i uplaćena. Apelanti su u postupku pred redovnim sudovima odustali od dijela tužbenog zahtjeva kojim su tražili naknadu obične štete i izmakle dobiti, te su u preciziranom tužbenom zahtjevu insistirali na isplati zakonske zatezne kamate, u smislu člana 277. ZOO-a, tretirajući ukupno uplaćeni i vraćeni iznos od 262.654,48 KM kao novac. Vrhovni sud je zaključio da apelantima pravo na kamatu, u smislu člana 277. ZOO-a, pripada samo na dio sredstava koji je uplaćen i vraćen u novcu, ali ne i na dio koji je uplaćen i vraćen u kuponima stare devizne štednje.
  • 28.
    U okolnostima konkretnog slučaja potrebno je utvrditi da li je zahtjev apelanata da im se zatezna kamata prizna i obračuna i na dio sredstava koji je uplaćen i vraćen u kuponima stare devizne štednje predstavljao zahtjev u odnosu na koji su apelanti mogli imati "legitimna očekivanja koja su zasnovana na zakonu".
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća na to da, shodno članu 132. ZOO-a, u situaciji kada je ugovor raskinut svaka strana se oslobađa svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. Istom odredbom je regulirano i da strana koja je izvršila ugovor ima pravo da joj se vrati ono što je dato, da je svaka strana dužna nadoknaditi drugoj korist koju je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti, kao i da je strana koja vraća novac dužna platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila. Dalje, članom 277. ZOO-a regulirano je da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje i zateznu kamatu, a članom 278. ZOO-a da povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.
  • 30.
    Dalje, Ustavni sud primjećuje da je članom 15. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima propisano da su sredstva plaćanja u postupku privatizacije, između ostalog, kuponi izdati kao kompenzacija po osnovu računa stare devizne štednje, te novac. Članom 25. istog zakona propisano je da se kuponi stare devizne štednje mogu koristiti dok traje privatizacija.
  • 31.
    U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je istakao da kamata predstavlja cijenu koju neko plaća za upotrebu tuđeg novca, da je, shodno članu 277. ZOO-a, svaki dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze dužan da plaća zateznu kamatu, te, najzad, da se za naturalni dug kamata ne podrazumijeva, odnosno da kod neispunjenja naturalne obligacije povjerilac može tražiti naknadu štete koju je pretrpio, odnosno da se može unaprijed predvidjeti ugovorena kazna.
  • 32.
    U konkretnom slučaju je nesporno da je apelantima nakon raskida ugovora vraćeno ono što su dali, kao i da nije postojala nemogućnost vraćanja, odnosno da se vraćanje nije protivilo prirodi onog što je ispunjeno. U tom smislu, apelantima je vraćen jednak broj novčanih jedinica (26.000,00 KM) na koji je obaveza glasila, te jednak broj kupona stare devizne štednje na njihove pojedinačne privatizacijske račune (236.645,48 KM). Dakle, poštovano je pravilo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO-a, prema kojem kada obaveza za predmet ima svotu novca, dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koje obaveza glasi, izuzev kada zakon određuje što drugo. Dalje, iz relevantnih odredbi ZOO-a i Zakona o privatizaciji državnog kapitala ne može se zaključiti da je u konkretnoj situaciji zakonom određeno nešto drugo u smislu odredbe o monetarnom nominalizmu. Naime, Zakon o privatizaciji državnog kapitala kuponima stare devizne štednje priznaje svojstvo sredstva plaćanja u postupku privatizacije državnog kapitala kao i u novcu. Međutim, kao sredstvo plaćanja, kuponi stare devizne štednje dobijeni u skladu sa navedenim zakonom mogli su se koristiti samo u postupku privatizacije državnog kapitala. U tom smislu, očigledno je da se njihova uloga i funkcija ne mogu izjednačiti sa ulogom i funkcijom novca kao sredstva plaćanja koje nije ograničeno samo na proces privatizacije već je univerzalno sredstvo plaćanja u razmjeni dobara i vršenju usluga. Dalje, iz relevantnih odredbi ZOO-a proizlazi da se obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate vezuje upravo za novac kao univerzalno sredstvo plaćanja a ne i eventualno druga dopuštena sredstva plaćanja, kao što su to u postupku privatizacije bili kuponi stare devizne štednje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz člana 270. ZOO-a proizlazi da ugovorene strane, u slučaju neispunjenja ili kašnjenja sa ispunjenjem obaveze iz ugovora, mogu ugovoriti plaćanje određenog novčanog iznosa ili pribavljanja druge materijalne koristi (ugovorna kazna), te da ova kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze. Također, članom 399. ZOO-a propisana je mogućnost utvrđivanja ugovorne kamate, koja se, za razliku od zakonske zatezne kamate iz člana 277. ZOO-a, može ugovarati ne samo za novac i novčane obaveze već, u skladu sa članom 402. ZOO-a, i za sve ostale obaveze. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o privatizaciji državnog kapitala imaocima stare devizne štednje data mogućnost, ali ne i nametnuta obaveza, da sredstva na deviznim računima pretvore u kupone stare devizne štednje, koje će moći iskoristiti isključivo kao sredstvo plaćanja u procesu privatizacije. Navedenim zakonom uređena su prava imaoca kupona stare devizne štednje, ali među njima nije predviđeno i plaćanje bilo kojeg vida kamate. Međutim, Zakonom o privatizaciji državnog kapitala apelantima nije bila uskraćena mogućnost da u ugovornim odnosima u koje su stupali u postupku privatizacije iskoriste mogućnosti iz ZOO-a koje se odnose na ugovornu kaznu i ugovornu kamatu i tako osiguraju zaštitu i dijela svojih sredstava iskazanog u kuponima stare devizne štednje, a što se iz predočenih dokumenata Ustavnom sudu ne može zaključiti da su učinili.
  • 33.
    Iz navedenog proizlazi da je očigledno kako u okolnostima konkretnog slučaja, a prema relevantnim odredbama ZOO-a i odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala, nije postojala mogućnost da se u slučaju raskida predmetnog ugovora zahtijeva (i) isplata zakonskih zateznih kamata na sredstva koja nisu bila isplaćena u novcu (kuponi stare devizne štednje). Stoga, Ustavni sud zaključuje da zahtjev apelanata za isplatu zakonskih zateznih kamata po osnovu sredstava koje su uplatili i koja su im vraćena u kuponima stare devizne štednje nije predstavljao "legitimno očekivanje" zasnovano na zakonu, pa da apelantima nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zahtjev apelanata istaknut u postupku pred redovnim sudovima ne predstavlja "legitimno očekivanje" zasnovano na zakonu.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.