USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4013/09, rješavajući apelaciju Zehide Ljubijankić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 5. i 9, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zehide Ljubijankić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zehide Ljubijankić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i član 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Ljubijankića, Izeta Ljubijankića, Izete Rizvanović, Sadike Ljubijankić, Fikreta Ljubijankića i Ismeta Ljubijankića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine, zato što su je podnijela neovlaštena lica.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zehida Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, Sadik Ljubijankić iz Bihaća, Izet Ljubijankić, Izet Rizvanović, Sadika Ljubijankić, Fikret Ljubijankić i Ismet Ljubijankić iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: ostali apelanti) podnijeli su 19. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tužiteljice H.LJ. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 29. septembra i 3. jula 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju 11. oktobra i 7. jula 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 14. oktobra 2010. godine.
- 5.Budući da uz apelaciju nisu dostavljene punomoći apelanata za podnošenje apelacije, Ustavni sud je zatražio od advokata Fikreta Čelebića da dostavi punomoći za navedene apelante. Advokat je dopunio apelaciju 6. jula 2010. godine, odnosno dostavio je punomoć samo za apelanticu, a za ostale apelante nije dostavio punomoć.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Apelantica je zaključila brak sa A.LJ. 11. januara 1958. godine (u daljnjem tekstu: raniji brak).
- 8.Tužiteljica je zaključila brak sa A.LJ. 6. augusta 1970. godine (u daljnjem tekstu: novi brak).
- 9.Tužiteljica je 11. juna 2004. godine podnijela tužbu protiv apelantice, ostalih apelanata i dr. u kojoj je, između ostalog, navela da je raniji brak razveden 28. januara 1978. godine, da je ona sa A.LJ. zaključila novi brak 6. augusta 1970. godine u kojem ima dvoje djece, te da je A.LJ. 22. decembra 2001. godine umro. Dakle, prvi brak nije bio razveden, a zaključen je drugi brak za koju činjenicu je tužiteljica saznala u toku ostavinske rasprave poslije umrlog A.LJ., kada su i ona i apelantica izjavile da su bračni drugovi ostavitelja. U odgovoru na tužbu apelantica, ostali apelanti i dr. istakli su da nije pravno valjan novi brak, da se protive da se tužiteljica proglasi zakonskim nasljednikom prvog reda, da je novi brak zaključen protivno odredbama člana 34. Porodičnog zakona, jer je zaključen u vrijeme trajanja braka sa apelanticom, zbog čega je počinjeno krivično djelo, te predložili da se poništi novi brak i apelantica proglasi zakonskim nasljednikom A.LJ.
- 10.Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj P 339/04 od 2. marta 2006. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je pravovaljan novi brak koji je prestao smrću bračnog druga A.Lj. 22. decembra 2001. godine, te da se utvrdi da je tužiteljica, kao bračni drug umrlog A.Lj., njegov zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, a apelantica nema pravo na nasljeđivanje umrlog A.Lj. Istom presudom poništen je novi brak, te obavezana tužiteljica da apelantici i ostalim apelantima naknadi troškove postupka.
- 11.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, te da je saslušao tužiteljicu i apelanticu, nakon čega je nesporno utvrdio da je zaključen i raniji i novi brak, tj. da je A.LJ. za vrijeme trajanja ranijeg braka zaključio novi brak, što je suprotno članu 16. Osnovnog zakona o braku i članu 10. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Dalje, u smislu odredaba Porodičnog zakona, brak će se poništiti ako se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uvjeta za punovažnost braka predviđen u čl. 10. do 16. istog zakona. Odredbama člana 36. stav 2. Porodičnog zakona propisano je da se neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave. Međutim, u spisu nema pouzdanih dokaza da je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave iako je opunomoćenik tužiteljice, u svrhu dokazivanja, čitao Presudu Općinskog suda Velika Kladuša broj P 382/77, ali u spis nije dostavljena ova presuda. Općinski sud je istakao da se pitanje razvoda između A.LJ. i apelantice proteže kroz više spisa, tako da iz presude od 10. maja 2000. godine slijedi "iz evidencije ovog suda utvrđeno je da je kod ovog suda vođen postupak pod brojem P 382/77 gdje je tužilac A.LJ., a tužena apelantica, radi razvoda braka. Tužba je zaprimljena 8. augusta 1977. godine, presuda donesena 26. augusta, a izrađena 10. oktobra 1977. godine, presuda je donesena na osnovu provedene rasprave, te je pravosnažna sa 12. decembrom 1977. godine…". Općinski sud je naveo da iz vjenčanog lista, koji se nalazi u spisu, ne proizlazi da je ovaj brak razveden. Zbog navedenog, A. LJ. je podnio tužbu. Općinski sud je konstatirao da, pošto nije mogao pouzdano zaključiti da je raniji brak razveden do smrti A.Lj., to je na osnovu pravila o teretu dokazivanja odlučio kao u dispozitivu presude. Općinski sud je naveo da odredbe člana 22. Zakona o nasljeđivanju propisuju da pravo nasljeđivanja između bračnih partnera prestaje razvodom braka i poništenjem braka, odnosno kada bračni drug nema pravo na naslijeđe, a pošto se tužiteljica nalazila u braku koji je podložan poništenju i koji tokom vremena nije konvalidiran, jer nisu ispunjene pretpostavke za konvalidaciju, u cijelosti je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno usvojio protivtužbeni zahtjev apelantice i ostalih apelanata (poništio novi brak).
- 12.Dopunskom presudom Općinskog suda broj P 339/047 od 10. aprila 2006. godine prekinut je postupak po protivtužbi apelantice i ostalih apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je raniji brak punovažan, te da se apelantica proglasi zakonskim nasljednikom A.Lj. Sud je odredio da će se prekinuti postupak nastaviti nakon pravosnažnog okončanja postupka po zahtjevima o kojima je odlučeno navedenom presudom Općinskog suda.
- 13.Odlučujući o žalbi tužiteljice na prvostepenu i dopunsku presudu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je bio pravovaljan novi brak, a da je prestao smrću A.Lj. 22. decembra 2001. godine, a odbio je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice i ostalih apelanata kojim su tražili da se poništi novi brak. Istom presudom obavezani su apelantica i ostali apelanti da tužiteljici naknade troškove postupka. Također, istom presudom, u preostalom dijelu, Kantonalni sud je odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu (u dijelu kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je kao bračni drug umrlog A.Lj. njegov zakonski nasljednik prvog nasljednog reda) i dopunsku presudu potvrdio.
- 14.U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, nakon provedenih dokaza, izveo nepravilan zaključak da raniji brak nije prestao prije zaključenja glavne rasprave. Raniji brak prestao je razvodom braka, jer je činjenica razvoda braka evidentirana u javnoj evidenciji-matičnim knjigama, što potvrđuje i apelantica koja je na zapisnike suda, u više sudskih spisa u vođenim postupcima između nje i A.Lj., isticala činjenicu da je njihov brak razveden. Naime, rješenjem od 27. septembra 2001. godine obnovljen je spis Općinskog suda Velika Kladuša iz kojeg proizlazi da je presuda iz ovog predmeta od 28. januara 1978. godine pravomoćna 12. decembra 1978. godine, da je presuda data kao fotokopija, te da je tom presudom razveden raniji brak. Iz više zapisnika Općinskog suda u Velikoj Kladuši u predmetu koji je pokrenuo A.Lj. protiv apelantice radi izmjene odluke o povjeravanju djece, kao i iz presude Općinskog suda od 26. septembra 1984. godine, kojom je okončan postupak po apelanticinoj tužbi protiv A.Lj. radi utvrđenja i podjele bračne imovine stečene u braku, jasno proizlazi da je apelantica isticala da je razveden raniji brak. Također, iz izvoda iz matične knjige vjenčanih i matične knjige rođenih utvrđeno je da je zaključen novi brak, koji je prestao smrću bračnog druga A.Lj. 22. decembra 2001. godine. Kantonalni sud je, također, istakao da je tužiteljica u novom braku, koji je trajao 31 godinu, sa A.LJ. dobila dvoje djece, te da se apelantica ponašala nezainteresirano i nije dokazala da je preduzimala bilo kakve radnje u svrhu uspostavljanja bračne zajednice sa A.Lj., što ukazuje da je bila svjesna da je raniji brak prestao razvodom i da je očiti smisao protivtužbenog zahtjeva da apelantica ostvari pravo na naslijeđe i porodičnu penziju.
- 15.Kantonalni sud je istakao da, u skladu sa odredbama člana 36. stav 2. Porodičnog zakona, neće se poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave. Budući da je tužiteljica živjela u bračnoj zajednici sa sada umrlim A.Lj. i bila njegov bračni drug sve do njegove smrti, te pošto je novi brak evidentiran u matičnoj knjizi vjenčanih, proizlazi da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da je pravovaljan novi brak, a neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev. U vezi sa žalbenim navodima tužiteljice koji se odnose na potvrđeni dio prvostepene presude, Kantonalni sud je istakao da odredbe člana 91. Zakona o vanparničnom postupku propisuju da u postupku za raspravljanje zaostavštine sud utvrđuje ko su nasljednici umrlog i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima. U smislu navedene zakonske odredbe, u postupku raspravljanja zaostavštine raspravit će se da li je tužiteljica nasljednik sada umrlog A.Lj. i koje joj pravo poslije zaostavštine pripada, tako da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je odbio zahtjev tužiteljice u predmetnom postupku kojim je tražila da se utvrdi da je kao bračni drug umrlog A.Lj. njegov zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, te da apelantica nema pravo na nasljeđivanje umrlog A.Lj. Također, ispravan je zaključak prvostepenog suda kada je dopunskom presudom prekinuo postupak po protivtužbi apelantice i ostalih apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je raniji brak punovažan, te da se apelantica proglasi zakonskim nasljednikom A.Lj. Naime, navedeni zahtjev iz protivtužbe zavisi od odluke suda po tužbenom zahtjevu tužiteljice za utvrđenje da li je njen brak punovažan-pravovaljan, što predstavlja prethodno pitanje u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tako da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prekinuo postupak po protivtužbi apelantice i ostalih apelanata.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je u prvostepenom postupku dokazala da nije punovažan novi brak, odnosno da se on poništava, jer je zaključen u vrijeme dok je trajao njen raniji brak. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda, odnosno da je osporenom presudom povrijeđen zakon, jer je sud izmijenio tužbeni zahtjev tužiteljice, tj. "sud je raspolagao dispozitivnim pravom tužiteljice van okvira dopuštenih Zakonom o parničnom postupku". Apelantica ističe da se dio dispozitiva osporene presude razlikuje od prvostepene presude (kod prvostepene presude dispozitiv glasi: "Utvrđuje se da je punovažan...", a kod osporene presude dispozitiv glasi: "Utvrđuje se da je bio punovažan..."), što mijenja suštinu tužbenog zahtjeva i time uzrokuje nesagledivu materijalnu štetu po osnovi nasljeđivanja.
- 17.Apelantica navodi i da joj je povrijeđeno pravo na brak i zasnivanje porodice, jer je sud poništio raniji brak i istovremeno joj oduzeo i pravo na imovinu, jer je ona veći dio imovine stekla tokom trajanja njenog braka sa A.Lj. Također, apelantica smatra da je ovakvim postupkom Kantonalnog suda povrijeđeno i njeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, jer je bila u braku sa A.Lj. i smatra da ovaj brak nije nikada razveden. Apelantica ističe da je u potpunosti ispravna i zakonita prvostepena presuda koja je preinačena iako su postojali jasni i nesporni dokazi da raniji brak nikada nije pravomoćno razveden.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Kantonalni sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji, odnosno da je apelacija neosnovana.
- 19.Tužiteljica je istakla da je potpuno irelevantno to što je Kantonalni sud izmijenio zahtjev dodajući riječ "bio" poslije riječi "je", budući da je smisao tužbenog zahtjeva da se utvrdi punovažnost braka zaključenog između nje i A.LJ., koji je umro, tako da nije bitno da li izreka presude glasi "utvrđuje se da je punovažan ili utvrđuje se da je bio punovažan". Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na brak iz člana 12. Evropske konvencije, ali da pobijana presuda ne "dira" ovo njeno pravo, jer je ona zaključila brak i zasnovala porodicu, a onda se razvela o čemu postoji pravomoćna sudska presuda, te znala da se njen bivši muž ponovno oženio i sa tužiteljicom dobio dvoje djece. Dakle, novi brak zaključen je prije 40 godina, a apelantica ga nikada nije osporavala sve do ostavinske rasprave radi ostvarivanja prava na porodičnu penziju. U odnosu na navode kojim se ukazuje da sud nije ispravno ocijenio dokaze, tužiteljica je istakla da nije jasno zbog čega se ovo navodi, jer je ključni dokaz presuda Općinskog suda Velika Kladuša od 28. januara 1978. godine, koja je pročitana u dokaznom postupku i izvedena kao dokaz. Dalje, apelantica neosnovano ukazuje da je prvostepena presuda zakonita, zato što je A.LJ. zaključio brak sa tužiteljicom prije nego što se razveo, ali da navedeno uopće nije sporno, tj. Kantonalni sud je, u smislu odredaba člana 36. stav 2. Porodičnog zakona, pravilno zaključio da nema utemeljenja da se poništi novi brak koji je zaključen za vrijeme trajanja ranijeg braka ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave. Porodični zakon je upravo i predvidio takvu odredbu, jer nema društvenog interesa da se kasniji brak poništi samo zato što je zaključen za vrijeme trajanja ranijeg braka koji je kasnije prestao pravomoćnom sudskom odlukom, budući da je interes društva da održi svaki brak za koji postoje bitni uvjeti.
- 20.Tužiteljica je uz odgovor na apelaciju dostavila kopiju Presude broj 382/77 od 28. januara 1978. godine kojom je razveden raniji brak, određeno da se djeca povjeravaju majci, a A.LJ. obavezan da doprinosi izdržavanju. Tužiteljica je dostavila i izvod iz matične knjige vjenčanih od 19. septembra 2003. godine u kojem je, između ostalog, konstatirano da je raniji brak razveden pravomoćnom Presudom broj P 382/77.
V. Relevantni propisi
- 21.Osnovni zakon o braku ("Službeni list SFRJ" broj 28/65) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Niko ne može zaključiti novi brak dok mu ranije zaključeni brak ne prestane (član 52) ili ne bude oglašen nevažećim.
Član 52.
Brak prestaje smrću jednog bračnog druga, proglašenjem jednog bračnog druga umrlim i razvodom braka.
- 22.Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.
Član 34.
Brak će se poništiti ako se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uvjeta za punovažnost braka predviđenih u čl. od 10. do 16. ovog Zakona.
Član 36.
(1) Pravo na tužbu za poništenje braka iz razloga navedenih u čl. 10. i 35. ovog Zakona pripada bračnim partnerima, svakoj osobi koja ima pravni interes da brak bude poništen i organu starateljstva.
(2) Sud neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera, ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave.
- 23.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
[...].
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovi održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...]
- 2)ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
[...].
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 26.Prema članu 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.
- 27.Dalje, u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva i ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
I. U odnosu na ostale apelante
- 28.Ustavni sud smatra da je u predmetnoj apelaciji zastupnik naveo da zastupa i ostale apelante, ali uz apelaciju nije dostavio niti jednu punomoć za zastupanje. Na zahtjev Ustavnog suda zastupnik apelanata nije dostavio punomoći za zastupanje ostalih apelanata, tj. punomoć je dostavio samo za apelanticu. U smislu člana 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ako podnosilac apelacije ima zastupnika, zastupnik mora priložiti punomoć za zastupanje u pisanom obliku. Ustavni sud konstatira da zastupnik nije dostavio punomoći za zastupanje ostalih apelanata uz apelaciju, niti je naknadno, na zahtjev Ustavnog suda, dostavio punomoći. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je apelaciju u ime ostalih apelanata podnijelo neovlašteno lice.
- 29.U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
II. U odnosu na apelanticu
II. a) Dopustivost u odnosu na pravo na brak i zasnivanje porodice
- 30.Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, navodeći da je sud nezakonito poništio raniji brak. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 12. Evropske konvencije garantira pravo licima koja postanu sposobna za brak da stupe u brak i zasnuju porodicu, u skladu sa relevantnim državnim zakonima kojima je regulirana ta oblast. Naprimjer, Evropski sud za ljudska prava je ustanovio povrede ovog prava u slučajevima kada: a) nakon što je podnosilac prijave proglašen odgovornim za raskid prethodnog braka bilo mu je zabranjeno da ponovno stupi u brak u periodu od tri godine, te je ovdje zaključeno da je to neopravdano ograničenje njegovog prava na brak pošto su njegove posljedice nesrazmjerne cilju koji se želio postići (vidi presudu F. protiv Švajcarske od 18. decembra 1987. godine), ili b) licu osuđenom na izdržavanje zatvorske kazne bilo je zabranjeno stupiti u brak dok se nalazilo u zatvoru, što je smatrano povredom prava na zasnivanje braka s tim što se fokusiralo samo na pravo stupanja u brak, a ne na pravo zatvorenika da živi sa svojom suprugom, ili da ima bilo kakav kontakt dok se nalazi na izdržavanju kazne (vidi presudu Draper protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. jula 1980. godine). U konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Kantonalnog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila utvrđenje pravovaljanosti novog braka, a odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se novi brak poništi. Dakle, predmetnom odlukom nije spriječeno da apelantica zasnuje brak.
- 31.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovaj postupak ne uživa garancije iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II. b) Dopustivost u odnosu na ostala prava
- 32.Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 33.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 34.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 35.Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
- 36.Prije svega, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo o utvrđenju pravovaljanosti braka, odnosno poništenju braka, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 37.Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zato što je Kantonalni sud, pogrešno ocijenivši dokaze, pogrešno utvrdio da je raniji brak razveden. Također, povredu ovog prava apelantica vidi u postupanju Kantonalnog suda koji je izmijenio tužbeni zahtjev tužiteljice.
- 38.U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na udjelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je osnovana i mora imati obrazloženje pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
- 39.Ustavni sud uočava da je presudom Kantonalnog suda usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je, kako se navodi u izreci presude, tražila da se utvrdi da je bio pravovaljan novi brak koji je prestao smrću A.Lj. 22. decembra 2001. godine. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice i ostalih apelanata kojim su tražili da se poništi novi brak. Razloge za navedeno Kantonalni sud je obrazložio na sljedeći način: Prvostepeni sud nije izveo pravilan zaključak da raniji brak nije razveden. Naime, iz rješenja od 27. septembra 2001. godine, kojim je obnovljen nestali spis Općinskog suda Velika Kladuša broj P-382/77, proizlazi da je presuda u ovom predmetu donesena 28. januara 1978. godine, pravomoćna 12. decembra 1978. godine, da je presuda fotokopija, te da je tom presudom razveden raniji brak. Također, iz zapisnika Općinskog suda u Velikoj Kladuši u predmetu koji je pokrenuo A.Lj. protiv apelantice radi izmjene odluke o povjeravanju djece, te presude Općinskog suda od 26. septembra 1984. godine kojom je okončan postupak po apelanticinoj tužbi protiv A.Lj. radi utvrđenja i podjele bračne imovine stečene u braku, jasno proizlazi da je apelantica isticala da je razveden raniji brak. Osim toga, iz izvoda iz matične knjige vjenčanih i matične knjige rođenih slijedi da je zaključen novi brak, koji je prestao smrću bračnog druga A.Lj. 22. decembra 2001. godine. Tužiteljica je u novom braku koji je trajao 31 godinu sa A.LJ. dobila dvoje djece, a apelantica se ponašala nezainteresirano i nije dokazala da je preduzimala bilo kakve radnje u svrhu uspostavljanja bračne zajednice sa A.Lj., što ukazuje da je bila svjesna da je raniji brak prestao razvodom i da je očiti smisao protivtužbenog zahtjeva da apelantica ostvari pravo na naslijeđe i porodičnu penziju. Dalje, u skladu sa odredbama člana 36. stav 2. Porodičnog zakona, neće se poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave. Budući da je tužiteljica živjela u bračnoj zajednici sa sada umrlim A.Lj. i bila njegov bračni partner sve do njegove smrti, te da je novi brak evidentiran u matičnoj knjizi vjenčanih, proizlazi da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da je pravovaljan novi brak, a neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev.
- 40.Ustavni sud ocjenjuje obrazloženje Kantonalnog suda logičnim i argumentiranim. Naime, Ustavni sud smatra da odredbe člana 229. ZPP, između ostalog, propisuju: Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovi održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je, u smislu ovlaštenja koja proizlaze iz citirane odredbe, preinačio prvostepenu presudu kada je izveo suprotan zaključak u vezi sa odlučnom činjenicom, tj. da je raniji brak razveden mnogo prije nego što je zaključena glavna rasprava. Pošto je utvrdio navedeno, Kantonalni sud, u smislu odredaba člana 36. stav 2. Porodičnog zakona koje propisuju: Sud neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave, nije poništio novi brak, odnosno zaključio je da je taj brak punovažan. U odnosu na apelanticino ukazivanje da je Kantonalni sud izmijenio tužbeni zahtjev tužiteljice tako što, umjesto da dispozitiv presude glasi "utvrđuje se da je punovažan...", dispozitiv glasi "utvrđuje se da je bio punovažan...", što ima nesagledive posljedice pri nasljeđivanju, Ustavni sud, također, ocjenjuje neosnovanim. Navedeno zato što je upravo u toku ostavinske rasprave, dakle, nakon smrti A.LJ., kao supružnici su se pojavile i tužiteljica i apelantica, apelantica je bila u ranijem braku sa A.LJ., a tužiteljica u novom braku, u toku kojeg je A.LJ. umro. S tim u vezi, dio dispozitiva presude koji glasi "bio punovažan", umjesto "punovažan", ni na koji način ne utječe na suštinu onog što je tužiteljica tražila. Uostalom, niti jedan od navedena dva braka više ne egzistiraju, prvi zbog toga što je razveden, a drugi zbog toga što je jedan od bračnih drugova umro, pa je jedino moguće utvrditi da je novi brak bio punovažan do smrti A.LJ.
- 41.Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa, kojim se, između ostalog, ukazuje da je upravo zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava, Ustavni sud ne može konstatirati da odluka Kantonalnog suda krši apelanticina ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, a odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev. Navedeno posebno zato što apelantica ne ukazuje na bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnom utvrđenju Kantonalnog suda da raniji, tj. njen brak nije razveden. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.
- 42.Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
- 43.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
- 44.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 45.Apelantica smatra da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i njeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, jer je bila u braku sa A.Lj. i smatra da ovaj brak nije nikada razveden.
- 46.Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Osim toga, zaštita člana 8. Evropske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski.
- 47.S ciljem utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, mora se utvrditi da li apelantica ima pravo na porodični život u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, ukazuje se na praksu Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, serija A) iz koje slijedi da član 8. Evropske konvencije "pretpostavlja postojanje porodice", te da je postojanje ili nepostojanje "porodičnog života", u suštini, pitanje činjenica, u zavisnosti od stvarnog, praktičnog postojanja bliskih ličnih veza. U konkretnom slučaju nesporno je da je postojanje "porodičnog života" uspostavljeno 1958. godine samim zaključenjem ranijeg braka. Međutim, iz činjeničnog stanja slijedi da je A.LJ umro 22. decembra 2001. godine, dakle, prije pokretanja predmetnog postupka u kojem je odlučivano o pravovaljanosti novog braka, odnosno poništenju tog braka i u kojem je dokazano da je raniji brak razveden, što ukazuje da se ne može govoriti o "postojanju porodice", niti o "praktičnom postojanju bliskih ličnih veza". Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da su apelanticini navodi o povredi prava na porodični život neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 44.
Pravo na imovinu
- 48.Apelantica se, također, žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
- 49.U situaciji kada je Kantonalni sud argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je, u smislu Porodičnog zakona, usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, u situaciji kada je bivši apelanticin supružnik umro prije postupka pred redovnim sudovima koji je rezultirao osporenom presudom, ne postoji kršenje prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer ne postoji porodični život između apelantice i umrlog supružnika.
- 50.Dalje, u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva u dijelu koji se odnosi na ostale apelante, jer je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.
- 51.Također, u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva niti u dijelu u kojem apelantica ukazuje na povredu prava na brak i zasnivanje porodice, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
- 52.Na osnovu člana 16. stav 4. tač. 5. i 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.