Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4949/11, rješavajući apelaciju "Nove banke" a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Nove banke" a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 009909 09 Rev od 27. oktobra 2011. godine.

Donošenjem ove odluke prestaje važiti Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 4949/11 od 23. februara 2012. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    "Nova banka" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Ljiljana Božičić-Popović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. decembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 009909 09 Rev od 27. oktobra 2011. godine. Apelantica je 23. januara 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio posebnu mjeru zabrane izvršenja presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je 24. januara i 2. aprila 2012. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužioca-protivtuženog "Kings export-importa" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) zatraženo je 3. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i tužilac-protivtuženi dostavili su odgovor na apelaciju 7. i 8. februara 2012. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantici 6. aprila 2012. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća, održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 4949/11 donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 71 0 Ps 009909 09 Rev od 27. oktobra 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 1171 Ps 009 909 07 Ps od 17. decembra 2008. godine u ponovnom postupku odbijen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu na ime naknade štete isplati iznos od 96.665,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te troškove postupka u iznosu od 10.010,00 KM. Istom presudom Osnovni sud je obavezao tužioca-protivtuženog da apelantici naknadi iznos od 54.184,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 3.820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
  • 8.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da nije sporno da su tužilac-protivtuženi i apelantica bili u poslovnom odnosu na osnovu ugovora o obavljanju platnog prometa u poslovima prihvatanja platnih kartica "MasterCard" od 28. decembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) iz kojeg slijedi da se apelantica obavezala da će postaviti uređaj EFT-POS-terminal (uređaj koji omogućava plaćanje robe i usluga, u daljnjem tekstu: POS-terminal), a da se tužilac-protivtuženi obavezao da će prilikom prodaje robe, odnosno davanja usluga na zahtjev korisnika transakcija prihvatiti kartice iz programa "MasterCard", kao instrumente bezgotovinskog plaćanja. Dalje, nije sporno da je POS-terminal apelantica postavila u kasinu "Romanov", da je u periodu od 14. do 20. januara 2003. godine izvršen veliki broj transakcija u ukupnom iznosu od 150.850,00 KM, te da je apelantica svojim nalogom prenijela iznos od 97.000,00 KM sa računa tužioca-protivtuženog na svoj račun do okončanja policijske istrage (apelantica je podnijela krivičnu prijavu protiv tužioca-protivtuženog). Međutim, sporno je da li je apelantica dužna tužiocu-protivtuženom naknaditi štetu u iznosu od 97.000,00 KM (iznos koji je apelantica prenijela na svoj račun) nastalu kao rezultat neispunjenja obaveza iz ugovora, odnosno da li je tužilac-protivtuženi dužan apelantici naknaditi štetu u iznosu od 54.184,40 KM, koja je nastala kao rezultat nepravilnog korištenja POS-terminala suprotno odredbama ugovora. Dakle, sporna je pravilnost odobrenih finansijskih transakcija, tj. da li su transakcije nastale korištenjem POS-terminala suprotno odredbama ugovora.
  • 9.
    Osnovni sud je istakao da iz izvoda sa POS-terminala proizlazi da je u periodu od 28. decembra 2002. godine do 21. januara 2003. godine obavljeno ukupno 219 transakcija od čega samo u periodu od 14. do 21. januara 2003. godine 188 transakcija u ukupnom iznosu od 150.850,00 KM. Iz transakcijskog loga proizlazi da se 18 puta pojavila poruka "oduzeti karticu"; da se 36 puta pojavila poruka "nema dovoljno sredstava"; da se 17 puta pojavila poruka "pozvati banku izdavaoca kartice"; te da se 15 puta pojavila poruka "sumnjiva transakcija". Iz izjave svjedoka I.T. (lica koje se bavi pitanjem prevara u sistemu "MasterCard") slijedi da je ona napravila izvod svih spornih transakcija za 2002. i 2003. godinu i od 106 spornih transakcija 76% glasi na kasino "Romanov", što predstavlja vrlo visok stepen spornih transakcija. Iz izjave svjedoka S.R. (zaposlen kod apelantice na poslovima u vezi sa kartičnim poslovanjem) slijedi da je u januaru 2003. godine uočeno prijevarno ponašanje na taj način što su strane banke osporavale transakcije ostvarene u apelanticinoj mreži, da se u početku nije moglo locirati gdje su te prijevarne radnje izvršene, da je u saradnji sa drugim bankama otkriveno da se većina prijevarnih radnji desila u Banjoj Luci, da su u periodu od 20. decembra 2002. godine do 22. januara 2003. godine uočene neregularne stvari koje se odnose na kasino "Romanov" u obimu od 85% u odnosu na ukupan novčani iznos, da je apelantica, zajedno sa Unicredit Zagrebačkom bankom d.d. Mostar, podnijela krivičnu prijavu protiv N.N. izvršioca, da je tužilaštvo otvorilo istragu, te da je jasno da je tužilac-protivtuženi stavio POS-terminal na raspolaganje stručnom kriminalcu koji je mogao isprobati razne varijante kako da "počisti" određeni broj računa. Dalje, iz izjave svjedoka D.J. (u to vrijeme bio zaposlen kod apelantice) proizlazi da se u slučaju kasino "Romanov" radilo o neuobičajeno velikom broju autorizacija sa različitim karticama u kratkom vremenskom periodu, te da apelantica nije primila niti jedan poziv od kasina "Romanov" kojim bi bila obaviještena o postojanju takvih transakcija. Iz izjave svjedoka B.B. u vezi sa slučajem kasino "Romanov" slijedi da je riječ o slučaju koji je poznat u BiH po prijevarnim radnjama sa platnim karticama, i to sa terminalima triju banaka, te da se u listingu ne može naći niti jedna transakcija koja nije sporna. Iz izjave vještaka finansijske struke slijedi da je sporni period od 14. do 20. januara 2003. godine, da je u tom periodu obavljen veliki broj transakcija u vrijednosti od 152.250,00 KM, da je apelantica u periodu od 16. do 29. januara 2003. godine odobrila sredstva po osnovi elektronskih transakcija nastalih na POS- terminalu, da je apelantica iznos od 96.065,60 KM sa računa tužioca-protivtuženog prenijela na svoj račun zbog toga što korišteni broj kartice na POS-terminalu nije nastao kao rezultat korištenja kartice, nego da su novčana sredstva u iznosu od 150.850,00 KM rezultat ručnog unosa, ali da se o pojedinostima u vezi sa ručnim unosom ne može izjasniti. Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka u vezi sa ukupnim iznosom transakcija i iznosom novčanih sredstava koje je apelantica prenijela na svoj račun. U odnosu na ostali dio nalaza, Osnovni sud je istakao da ga nije prihvatio zato što vještak nije stručan u pogledu kartičnog poslovanja. Dalje, iz krivične prijave vidljivo je da je, osim apelantice, isti problem imala Unicredit Zagrebačka banka d.d. Mostar, i to zbog ručnog unošenja podataka. Iz spisa Općinskog suda u Mostaru slijedi da je vođen parnični postupak kod tog suda po tužbi tužioca-protivtuženog protiv Unicredit Zagrebačke banke d.d. Mostar u kojem je tužilac potraživao iznos od 97.540,00 KM na ime naknade štete, po osnovi ugovora o prihvatanju platnih kartica kao sredstva bezgotovinskog plaćanja. Također je iz spisa vidljivo da su transakcije nastale korištenjem POS-terminala Unicredit Zagrebačke banke d.d. Mostar na identičan način kao i u ovom postupku samo za period od 14. do 23. decembra 2002. godine. Dakle, prvo su nastale sporne transakcije kod Zagrebačke banke, pa kod apelantice.
  • 10.
    Osnovni sud je naveo da iz izjava saslušanih svjedoka, kojim je poklonio vjeru, slijedi da su sporne transakcije vršene na POS-terminalu kod tužioca-protivtuženog protivno odredbama ugovora. Činjenica da su sporne transakcije prošle kroz POS-terminal, te da je za njih konstatirano da je transakcija provedena ne znači da su provedene na propisani način, jer je POS-terminal uređaj kao svaki drugi uređaj, odnosno obična stvar kojom čovjek može manipulirati kako bi postigao cilj koji želi, a to su činila lica koja su zaposlena kod tužioca-protivtuženog. Ta lica su manipulirala podacima unoseći ih u POS-terminal i postizala to da u jednom momentu transakcija bude potvrđena, ali da ovakvo njihovo ponašanje nije moglo stvoriti obavezu prema apelantici. Dakle, bitno je to da je tužilac-protivtuženi, ili njegova ovlaštena lica, grubo zloupotrijebio svoja ovlaštenja zbog kojih je transakcija bila potvrđena, odnosno odobrena kroz POS-terminal. Osnovni sud je naveo da je članom 7. ugovora, između ostalog, propisano da banka neće odobravati sredstva iz elektronskih transakcija sa karticama nastala na prodajnom mjestu primaoca kartice i u slučaju ako transakcija nije nastala kao rezultat korištenja kartice. Pošto su sporne transakcije nastale metodom ručnog unosa bez prisutnosti kartice, "gađanjem" iznosa limita na pojedinim karticama unošenjem broja kartice za lice koje nije bilo u tom momentu kod tužioca-protivtuženog koji nije reagirao na data upozorenja ("zadržati karticu" i sl.), apelantica je pravilno postupila odbijajući isplatu koju je tužilac-protivtuženi u tužbi tražio. Osnovni sud je istakao da svi provedeni dokazi potvrđuju da se tužilac-protivtuženi nije pridržavao ugovornih obaveza, a niti dobrih poslovnih običaja prilikom obavljanja spornih transakcija, odnosno da je postupao suprotno pravilima koja se traže od dobrog privrednika, tj. suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO. Zbog navedenog, tužilac-protivtuženi je, u smislu čl. 154. i 262. stav 2. ZOO, odgovoran za štetu u visini od 150.850,00 KM koju je apelantica umanjila prebacivanjem iznosa od 96.665,60 KM sa računa tužioca-protivtuženog na svoj račun, tako da je dosudio apelantici iznos od 54.184,40 KM. Apelantica niti jednom radnjom nije prouzrokovala štetu tužiocu-protivtuženom u smislu člana 154. do člana 209. ZOO, te člana 262. stav 2. ZOO. Eventualna šteta koju je tužilac-protivtuženi pretrpio nastala je isključivo njegovom krivicom.
  • 11.
    Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 009909 09 Pž od 27. aprila 2009. godine odbijena je žalba tužioca-protivtuženog i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda pravilna, zato što je tužilac-protivtuženi naplatu usluga vršio suprotno odredbama ugovora, tzv. ručnim unosom, iako je u 60% slučajeva tužilac-protivtuženi upozoren da se kartica oduzme ili da transakcija nije odobrena, nakon čega je tužilac-protivtuženi i dalje unosio podatke do momenta dok transakcija nije odobrena, što ukazuje da je nezakonito postupao. U vezi sa žalbenim navodima da je apelantica odobrila te transakcije, Okružni sud je naveo da to nije bitno, već je bitno to da je tužilac-protivtuženi zloupotrijebio način korištenja POS-terminala, odnosno da je postupao suprotno odredbi člana 7. u vezi sa članom 2. ugovora, što podrazumijeva elektronsko unošenje podataka, a ne ručni unos. Zbog navedenog, tužilac-protivtuženi je sebi pribavio imovinsku korist uslijed čega su žalbeni navodi neosnovani.
  • 12.
    Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Ps 009909 09 Rev od 27. oktobra 2011. godine revizija tužioca-protivtuženog je uvažena i preinačene su nižestepene presude tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog i obavezana apelantica da mu isplati iznos od 96.665,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 10.010,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužilac-protivtuženi obaveže da joj na ime naknade štete isplati iznos od 54.184,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka, te je obavezana apelantica da tužiocu-protivtuženom naknadi troškove žalbenog i revizijskog postupka u iznosu od 7.095,00 KM.
  • 13.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmet ovog spora tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da mu apelantica isplati iznos koji je bez osnova prenijela sa njegovog na svoj račun i apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu štete koju su joj prouzrokovali radnici tužioca-protivtuženog kršenjem ugovornih obaveza. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i donijeli pogrešne odluke. Naime, nesporno je da je apelantica 29. januara 2003. godine sa računa tužioca-protivtuženog "skinula" iznos od 96.665,60 KM i taj iznos prebacila na svoj račun, bez znanja i odobrenja tužioca-protivtuženog. Sporno je da li je postupala nezakonito kada je to izvršila, odnosno da li je imala pravni osnov da dio sredstava koja je prethodno uplatila na račun tužioca-protivtuženog, u skladu sa članom 5. ugovora, vrati na svoj račun, tj. bez znanja tužioca-protivtuženog prenese sa njegovog računa na svoj račun. Vrhovni sud je istakao da, u skladu sa odredbom člana 14. stav 2. u vezi sa članom 17. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, prenos sa jednog računa na drugi vrši se na osnovu naloga koji imalac računa ispostavlja banci kao nosiocu platnog prometa, u skladu sa članom 4. istog zakona. Tužilac-protivtuženi nije dao nalog apelantici da iznos od 96.665,60 KM sa njegovog prebaci na svoj račun i time blokira navedena sredstva tužioca-protivtuženog, a nije postojao ni nalog ovlaštenog organa ili organizacije da se izvrši ova transakcija. Iz apelanticine pismene obavijesti od 10. februara 2003. godine slijedi da je apelantica sumnjala da su izvršene prijevarne radnje prilikom plaćanja karticama metodom ručnog unosa, što je bilo razlog da apelantica blokira sredstva tužioca-protivtuženog do okončanja policijske istrage iako nije postojao takav nalog ni od suda, ni od tužilaštva ili organa unutrašnjih poslova. Iz navedenog slijedi da je apelantica time što je nezakonito raspolagala sredstvima tužioca-protivtuženog njemu pričinila štetu, pa su ispunjeni uvjeti iz člana 154. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) da se tužiocu-protivtuženom dosudi naknada štete u iznosu od 96.665,60 KM sa kamatama. Budući da sredstva koja je apelantica sa računa tužioca-protivtuženog neosnovano "skinula" predstavljaju imovinu tužioca-protivtuženog, apelantica je povrijedila njegovo pravo na mirno uživanje imovine.
  • 14.
    U odnosu na apelanticin protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je istakao sljedeće: Opći princip je da svako odgovara za svoje postupke i radnje, da je u članu 170. stav 1. ZOO ustanovljena odgovornost preduzeća za štetu koju njegovi radnici u radu ili u vezi sa radom prouzrokuju trećim licama. Preduzeće za postupke svojih radnika ne odgovara po osnovi krivice, već po principu objektivne odgovornosti. Štetni događaj je radnja iz koje nastane šteta ako je djelo učinjeno na radu ili u vezi sa radom. U pitanju su radnje u toku radnog vremena i na radnom mjestu u okviru djelokruga rada. Šteta može nastati i kršenjem ugovora. Pretpostavka odgovornosti za drugog je da je u pitanju nezakonita radnja iako to nije posebno propisano. Osim toga, moraju postojati i druge pretpostavke za nastanak obaveza, kao što su uzročna veza i šteta. Dalje, u skladu sa odredbom člana 262. stav 2. ZOO, kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio, ali mora dokazati postojanje štete, njezinu vrstu i visinu, te uzročnu vezu. U konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke da tužilac-protivtuženi apelantici naknadi štetu. Stav nižestepenih sudova da je tužilac-protivtuženi prekršio odredbe čl. 2. i 7. ugovora nije prihvatljivo. Naime, odredbama člana 2. ugovora tužilac-protivtuženi se obavezao da će prilikom prodaje robe ili usluga prihvatiti kartice "Mastercard" kao instrument bezgotovinskog plaćanja ukoliko to traže korisnici kartice i ukoliko apelantica nije stavila nikakvu zabranu ili ograničenje. Ni tužilac-protivtuženi, ni njegovi radnici nisu postupili protivno navedenoj ugovornoj obavezi, jer su u spornom periodu, tj. od 14. do 20. januara 2003. godine, prihvatili platne kartice i obavili transakcije koje je tužena odobrila, što ukazuje da nije bilo zabrane ili ograničenja od apelantice. Dalje, odredbama člana 7. ugovora nisu propisane obaveze tužioca-protivtuženog, već apelanticina ovlaštenja da u taksativno navedenim slučajevima ne odobri sredstva iz transakcija sa karticama, a apelantica je odobrila tužiocu-protivtuženom sredstva iz spornih transakcija, koji ne može snositi odgovornost za apelanticine postupke ukoliko je ona odobrila transakciju iako za to nisu bili ispunjeni uvjeti. Obaveza tužioca-protivtuženog nije bila da provjerava bonitet kartice i identitet korisnika kartice, jer to ne slijedi iz ugovora, tako da on osnovano ukazuje da je apelantica imala obavezu da ne odobri transakcije za koje smatra da nisu valjane, a ona to nije učinila. Također, ugovor ne predviđa zabranu ručnog unosa podataka, mada je pravilo da se kartice koriste provlačenjem kroz terminal. Međutim, u ovom slučaju nema pouzdanih dokaza o tome da su sporne transakcije vršene ručnim unosom podataka u POS-terminal bez korištenja kartice. Navedeno slijedi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je naveo da se iz priložene dokumentacije ne može utvrditi na koji način su korištene kartice (provlačenjem ili ručnim unosom), te da nema nepravilnosti u obavljenim transakcijama, jer na svim spornim računima "MasterCarda" stoji da je isplatu odobrila apelantica. Uprkos ovakvom nalazu, nižestepeni sudovi su udovoljili protivtužbenom zahtjevu, pozivajući se isključivo na izjave svjedoka. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje propisuju da svjedok može biti svako fizičko lice koje je u stanju da svojim čulima zapazi neku činjenicu i da je prenese sudu u dokaznom postupku, da odredbe člana 144. stav 3. istog zakona propisuju da se svjedok uvijek mora pitati otkud mu je poznato ono što svjedoči. Međutim, u ovom postupku kao svjedoci saslušani su radnici tužene i menadžer u firmi "MasterCard" koji nemaju neposredna lična zapažanja o spornim transakcijama, jer nisu bili prisutni pri vršenju tih transakcija. Oni su, u suštini, preuzeli ulogu vještaka, jer su se izjašnjavali o činjenicama vezanim za poslovanje platnim karticama, tj. iz njihovih navoda se samo može zaključiti da oni smatraju da su predmetne transakcije sporne, ali da ne postoje objektivni pokazatelji da su te transakcije zaista bile nezakonite, odnosno da se radilo o prevari. Dalje, Vrhovni sud je naveo da rezultat krivične prijave koju je podnijela apelantica protiv N.N. lica nije bilo pokretanje krivičnog postupka, odnosno podizanje optužnice protiv određenih lica. S tim u vezi, revizija osnovano ukazuje da se svjedoci u ovom sporu nisu izjašnjavali o činjenicama u vezi sa osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, već o mogućnostima špekuliranja sa platnim karticama i metodama kako se to može suzbiti, tako da se na osnovu njihovih izjava nije mogla utvrditi osnovanost protivtužbenog zahtjeva.
  • 15.
    Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog slijedi da apelantica nije dokazala da su transakcije u spornom periodu u kasinu "Romanov" bile nezakonite. Međutim, da je to i dokazano, nema dokaza da su radnici tužioca-protivtuženog omogućili vršenje takvih transakcija. Treba uzeti u obzir da su u istom periodu zabilježene sumnjive transakcije i prilikom plaćanja u drugim preduzećima, trgovinama i ugostiteljskim objektima koje se ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa radnicima tužioca-protivtuženog. Sve i da je dokazano da su ti radnici postupali protivpravno, odnosno da su prekršili odredbe ugovora, nema dokaza da je apelantica pretrpjela štetu, jer su štetu pretrpjeli apelanticini klijenti, budući da su novčana sredstva skinuta sa njihovih računa, a apelantica nije tvrdila u postupku da je ona ta sredstva naknadila korisnicima kartica, niti je na tu okolnost provodila dokaze, zbog čega se može zaključiti da njezina imovina nije umanjena u smislu člana 155. ZOO, što je uvjet za naknadu štete prema članu 154. istog zakona.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je neosnovano odbijen njezin protivtužbeni zahtjev, jer je tokom postupka utvrđeno da je tužilac-protivtuženi zloupotrijebio korištenje uređaja, odnosno da je postupao suprotno odredbi člana 7. u vezi sa članom 2. ugovora. Naime, provedeni dokazi potvrđuju nepravilnosti u obavljenim transakcijama (na ekranu su se pojavljivale sljedeće poruke: "oduzeti karticu", "pozvati banku izdavaoca transakcije", "sumnjiva transakcija" i dr.), ali tužilac-protivtuženi nije ništa preduzimao tako da je učestvovao u nastanku štete pričinjene apelantici. Dalje, osim što se tužilac-protivtuženi nije pridržavao preuzetih ugovornih obaveza, nije se pridržavao ni dobrih poslovnih običaja, tako da je postupak prilikom provođenja spornih transakcija u direktnoj vezi sa principom savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO. Apelantica ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je ona pričinila štetu tužiocu-protivtuženom, zato što je protivno odredbi člana 14. stav 2. u vezi sa članom 17. Zakona o unutrašnjem platnom prometu izvršila prenos novčanih sredstava, a da nije imala nalog za prenos, jer ona nije bila dužna izvršiti plaćanje nekome ko ne postupa u skladu sa ugovorom. Dakle, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim i drugostepenim sudom Vrhovni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, potencirajući apsolutno netačnu činjenicu da u konkretnom slučaju nema pouzdanih dokaza da su sporne transakcije vršene ručnim unosom podataka u POS-terminal. Apelantica ističe da je njezina pismena obavijest od 10. februara 2003. godine, koja je dostavljena tužiocu-protivtuženom, osnova za primjenu člana 156. stav 1. ZOO, odnosno da, u smislu člana 170. stav 1. ZOO, apelantica ima pravo na naknadu štete koju joj je prouzrokovao tužilac-protivtuženi. Apelantica navodi da je Ustavni sud donio Odluku broj AP 3050/07 kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju tužioca-protivtuženog koju je podnio protiv odluka Vrhovnog suda Federacije BiH, Kantonalnog suda u Mostaru i Općinskog suda u Mostaru, koji su odbili tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog u predmetu čija je identična pravna osnova kao u predmetnom slučaju.
  • 17.
    Apelantica je 24. januara 2012. godine dostavila prijedlog za izvršenje presude Vrhovnog suda, a 2. aprila 2012. godine dostavila je presudu Okružnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji. Naime, apelantica neosnovano navodi da je u postupku utvrđeno da je tužilac-protivtuženi zloupotrijebio uređaj i time sebi pribavio imovinsku korist, budući da je apelantica samo sumnjala da se radi o prijevarnim radnjama, ali nije dokazala da su takve radnje izvršene, niti da su radnici tužioca-protivtuženog učestvovali u tim radnjama. Nikada nije podignuta optužnica protiv lica koja su počinila navodne prijevarne radnje. Apelantica je odobrila sve transakcije koje su izvršila lica za koja tvrdi da su prevaranti, pa postoji sumnja da su radnici zaposleni kod apelantice učestvovali u tim radnjama. Tužilac-protivtuženi nije prekršio ugovor zaključen sa apelanticom, jer je vršio samo one transakcije koje je apelantica prethodno odobrila, niti je sebi pribavio korist, nego je naplatio svoje usluge putem bezgotovinskog plaćanja. Također, ni apelantica nije pretrpjela štetu, jer njezina imovina nije umanjena, a sve i da su postojale prijevarne radnje nekih lica (što nije utvrđeno), štetu bi pretrpjeli klijenti banke čije su platne kartice zloupotrijebljene, a nije je pretrpjela apelantica, niti ima dokaza da je ona tim klijentima štetu naknadila.
  • 19.
    Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije tačno da se tužilac-protivtuženi ugovorom obavezao da provjerava validnost platnih kartica. Naprotiv, tu provjeru je morala vršiti apelantica prije nego što odobri platnu transakciju, a ona je sve sporne transakcije odobrila, pa mora i snositi eventualne štetne posljedice ukoliko je to odobrenje dala bez prethodnih provjera. Posebno treba naglasiti da je, ustvari, apelantica postupala nezakonito, jer je bez ičijeg naloga, tj. samovoljno, "skinula" novac sa računa tužioca-protivtuženog i prebacila ga na svoj račun. Ona nije imala ovlaštenje da to učini čak ni u slučaju da je tužilac-protivtuženi zaista prekršio ugovor, već je samo mogla podnijeti tužbu protiv tužioca-protivtuženog zbog navodne povrede ugovorne obaveze, pa ukoliko dobije spor, tražiti izvršenje presude. Dakle, apelantica je povrijedila imovinu tužioca-protivtuženog, a ne suprotno. Vrhovni sud je naveo da nije osnovano apelanticino pozivanje na spor koji je vodio tužilac-protivtuženi pred Općinskim sudom u Mostaru, Kantonalnim sudom u Mostaru i Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, jer je u tom sporu postojala pravomoćna krivična presuda kojom su određena lica proglašena krivim zbog prevare u poslovanju sa platnim karticama, a u ovoj parnici nije utvrđeno da li je bilo prevare i ko je za to odgovoran. Ni ostale činjenice nisu bile identične, pa se nije mogla donijeti ni identična odluka, a ni stranke nisu bile iste kao u ovom sporu, niti je tužbeni zahtjev bio isti, pri čemu posebno treba naglasiti da u tom postupku banka nije postavila zahtjev za naknadu štete, jer nije pretrpjela bilo kakvu štetu.
  • 20.
    Tužilac-protivtuženi je istakao da je apelacija, u suštini, ponavljanje odgovora na reviziju koji je u cijelosti odbijen kao neosnovan. Naime, Vrhovni sud je apelantici jasno stavio do znanja koji su materijalni propisi primijenjeni, ukazao apelantici na koji način je korištena kartica i da je svaki put na listiću pisalo "transakcija odobrena". Da je kartica bila sumnjiva ili blokirana, onda ni ručno unošenje ne bi moglo da je deblokira. Također je apelantici ukazano da se ne može disponirati tuđim sredstvima a da za to nema naloga. Tužilac-protivtuženi je predložio da se apelacija odbije, te da se obaveže apelantica da mu izmiri troškove odgovora na apelaciju.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    U Zakonu o unutrašnjem platnom prometu ("Službene novine Republike Srpske" broj 12/01) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ovlašćene organizacije za obavljanje platnog prometa (u daljem tekstu: ovlašćene organizacije) u smislu ovog zakona su: banke koje imaju dozvolu Agencije za bankarstvo Republike Srpske (u daljem tekstu: Agencija) za obavljanje poslova platnog prometa, Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Centralna banka) i Služba za platni promet Republike Srpske i druge ovlašćene institucije utvrđene ovim zakonom.

Banke koje imaju dozvolu od Agencije pružaju usluge platnog prometa u skladu sa propisima Agencije, odredbama ovog zakona i drugim propisima.

Član 14.

Plaćanja preko računa obavljaju se: bezgotovinski, gotovim novcem i obračunom.

Bezgotovinska plaćanja (prenos sa računa na račun) i gotovinska plaćanja (uplate i isplate) preko računa obavljaju se izdavanjem naloga za plaćanje u korist, odnosno na teret računa koji se vodi kod ovlašćene organizacije.

Član 17.

Naloge za plaćanje sa računa ispostavljaju:

  • 1.
    učesnici u platnom prometu - imaoci računa;
  • 2.
    učesnici u platnom prometu - povjerioci po osnovu: hartija od vrijednosti, drugih instrumenata osiguranja plaćanja i ostalih propisanih ili ugovorenih ovlašćenja;
  • 3.
    organi i organizacije na osnovu zakonskih ovlašćenja;
  • 4.
    ovlašćene organizacije na osnovu sudskih i drugih izvršnih isprava, zakonskih i ugovorenih ovlašćenja za ispostavljanje svojih internih naloga radi izvršenja datih naloga, naplate naknada za usluge, ispravke grešaka i sl.

Naloge za plaćanje potpisuju lica čiji su potpisi deponovani kod ovlašćene organizacije, odnosno druga ovlašćena lica koja postupaju po slučajevima iz stava 1. tačka 3. i 4. ovog člana.

  • 22.
    U Zakonu o obaveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Načelo savjesnosti i poštenja

Član 12.

U zasnivanju obaveznih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Osnovi odgovornosti

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[...].

Šteta

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Zahtjev da se ukloni opasnost štete

Član 156.

(1) Svako može da zahtijeva od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizilazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može spriječiti odgovarajućim mjerama.

[...].

Odgovornost preduzeća

Član 170.

(1) Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

[...].

Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja

Član 262.

[...]

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo da zahtijeva i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

[...].

  • 23.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 137.

Svako lica koje se poziva kao svjedok dužno je da se odazove pozivu, a ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dužno je i da svjedoči.

Kao svjedoci mogu se saslušati samo lica koja su sposobna da daju obavještenja o činjenicama koje se dokazuju.

Stranka koja predlaže da se određeno lica sasluša kao svjedok mora prije toga navesti o čemu ono treba da svjedoči i navesti njegovo ime, prezime i boravište.

Član 144.

[...].

Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči.

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Ps 009909 09 Rev od 27. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelantica navodi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
  • 29.
    Prije svega, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo o naknadi štete, odnosno da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Ustavni sud, prije svega, uočava da je tužilac-protivtuženi tražio naknadu štete koju je, navodno, pretrpio zato što je apelantica neosnovano, tj. bez naloga, prenijela novčana sredstva sa njegovog na svoj račun. Međutim, apelantica smatra da je to mogla izvršiti, tj. da joj pripada ukupan iznos sumnjivih transakcija, umanjen za onaj iznos koji je već prenijela na svoj račun, zato što je, kako ona tumači, tužilac-protivtuženi postupao protivno ugovoru i principu savjesnosti i poštenja,
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
  • 32.
    Ustavni sud smatra da su prvostepeni sud i drugostepeni sud usvojili protivtužbeni zahtjev, a odbili tužbeni zahtjev, te za navedeno dali sljedeća obrazloženja: Izjave svjedoka potvrđuju da su sporne transakcije vršene na POS-terminalu kod tužioca-protivtuženog protivno odredbama ugovora, POS-terminalom manipulirala su lica zaposlena kod tužioca-protivtuženog, koja su unosila podatke u POS-terminal i postizala to da u jednom momentu transakcija bude potvrđena, što ukazuje da su tužilac-protivtuženi ili njegova ovlaštena lica grubo zloupotrijebila svoja ovlaštenja zbog kojih je transakcija bila potvrđena, odnosno odobrena kroz POS-terminal. Pošto odredbe člana 7. ugovora, između ostalog, propisuju da banka neće odobravati sredstva iz elektronskih transakcija sa karticama nastalih na prodajnom mjestu primaoca kartice i u slučaju ako transakcija nije nastala kao rezultat korištenja kartice, a pošto su sporne transakcije nastale metodom ručnog unosa bez prisutnosti kartice, tužilac-protivtuženi, koji nije reagirao na data upozorenja ("zadržati karticu" i sl.), povrijedio je odredbe člana 7. ugovora. Dakle, svi provedeni dokazi potvrđuju da se tužilac-protivtuženi nije pridržavao ugovornih obaveza, a niti dobrih poslovnih običaja prilikom obavljanja spornih transakcija, odnosno da je postupao suprotno pravilima koja se traže od dobrog privrednika, tj. suprotno principu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO. Zbog navedenog, tužilac-protivtuženi je, u smislu čl. 154. i 262. stav 2. ZOO, odgovoran za štetu u visini od 150.850,00 KM, koju je apelantica umanjila prebacivanjem iznosa od 96.665,60 KM sa računa tužioca-protivtuženog na svoj račun, tako da apelantici pripada iznos od 54.184,40 KM. Pošto apelantica niti jednom radnjom nije prouzrokovala štetu tužiocu-protivtuženom u smislu člana 154. do člana 209. ZOO, te člana 262. stav 2. ZOO, tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog je odbijen.
  • 33.
    Međutim, potpuno suprotan stav slijedi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, koji je usvojio tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog, a odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev. Razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva Vrhovni sud je našao u odredbama člana 14. stav 2. u vezi sa članom 17. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, koje propisuju da se prenos sa jednog računa na drugi vrši na osnovu naloga koji imalac računa ispostavlja banci kao nosiocu platnog prometa. Pošto tužilac-protivtuženi nije dao nalog apelantici da iznos od 96.665,60 KM sa njegovog prebaci na svoj račun i time blokira navedena sredstva tužioca-protivtuženog, te pošto nije postojao ni nalog ovlaštenog organa ili organizacije da se izvrši ova transakcija, apelantica je, u smislu člana 154. ZOO, pričinila štetu tužiocu-protivtuženom zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev. Razloge za odbijanje protivtužbenog zahtjeva Vrhovni sud je obrazložio na sljedeći način: iz odredaba člana 2. ugovora slijedi da se tužilac-protivtuženi obavezao da će prilikom prodaje robe ili usluga prihvatiti kartice kao instrument bezgotovinskog plaćanja ukoliko to traže korisnici kartice i ukoliko apelantica nije stavila nikakvu zabranu ili ograničenje. Ni tužilac-protivtuženi, a ni njegovi radnici nisu postupili protivno navedenoj ugovornoj obavezi, jer su u spornom periodu, tj. od 14. do 20. januara 2003. godine, prihvatili platne kartice i obavili transakcije koje je tužena odobrila, što ukazuje da nije bilo zabrane ili ograničenja od apelantice. Iz odredaba člana 7. ugovora ne proizlaze obaveze tužioca-protivtuženog, već apelanticina ovlaštenja da u taksativno navedenim slučajevima ne odobri sredstva iz transakcija sa karticama, a apelantica je odobrila tužiocu-protivtuženom sredstva iz spornih transakcija, koji ne može snositi odgovornost za apelanticine postupke, ukoliko je ona odobrila transakciju iako za to nisu bili ispunjeni uvjeti. Također, nema pouzdanih dokaza o tome da su sporne transakcije vršene ručnim unosom podataka u POS-terminal bez korištenja kartice, jer iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke slijedi da se iz priložene dokumentacije ne može utvrditi na koji način su korištene kartice (provlačenjem ili ručnim unosom), te da nema nepravilnosti u obavljenim transakcijama, jer na svim spornim računima "MasterCard" stoji da je isplatu odobrila apelantica. Uprkos ovakvom nalazu, nižestepeni sudovi su udovoljili protivtužbenom zahtjevu, pozivajući se isključivo na izjave svjedoka koji su radnici tužene i menadžer u firmi "MasterCard" koji nemaju neposredna lična zapažanja o spornim transakcijama, jer nisu bili prisutni pri vršenju tih transakcija. Oni su, u suštini, preuzeli ulogu vještaka, jer su se izjašnjavali o činjenicama vezanim za poslovanje platnim karticama, tj. iz njihovih navoda se samo može zaključiti da oni smatraju da su predmetne transakcije sporne, ali ne postoje objektivni pokazatelji da su te transakcije zaista bile nezakonite, odnosno da se radilo o prevari. Svjedoci u ovom sporu nisu se izjašnjavali o činjenicama u vezi sa osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, već o mogućnostima špekuliranja sa platnim karticama i metodama kako se to može suzbiti, tako da se na osnovu njihovih izjava nije mogla utvrditi osnovanost protivtužbenog zahtjeva. Dakle, apelantica nije dokazala da su transakcije u spornom periodu u kasinu "Romanov" bile nezakonite, a i da jeste, nema dokaza da su radnici tužioca-protivtuženog omogućili vršenje takvih transakcija, te, dalje, sve da je i dokazano da su ti radnici postupali protivpravno, odnosno da su prekršili odredbe ugovora, nema dokaza da je apelantica pretrpjela štetu, jer su štetu pretrpjeli apelanticini klijenti, budući da su novčana sredstva skinuta sa njihovih računa. Apelantica nije tvrdila u postupku da je ona ta sredstva naknadila korisnicima kartica, niti je na tu okolnost provodila dokaze, zbog čega se može zaključiti da njezina imovina nije umanjena u smislu člana 155. ZOO, što je uvjet za naknadu štete prema članu 154. istog zakona.
  • 34.
    Ustavni sud će, prvo, analizirati dio obrazloženja presude Vrhovnog suda u vezi sa usvajanjem tužbenog zahtjeva tužioca-protivtuženog. Ustavni sud uočava da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelantica uplaćivala novčane iznose na osnovu izvršenih transakcija na račun tužioca-protivtuženog na osnovi ugovora, te da je određeni iznos sa njegovog prebacila na svoj račun. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 14. stav 2. Zakona o unutrašnjem platnom prometu koje propisuju: Bezgotovinska plaćanja (prenos sa računa na račun) i gotovinska plaćanja (uplate i isplate) preko računa obavljaju se izdavanjem naloga za plaćanje u korist, odnosno na teret računa koji se vodi kod ovlaštene organizacije, te na odredbe člana 17. istog zakona koje, između ostalog, propisuju: Naloge za plaćanje sa računa ispostavljaju:
  • 1.
    učesnici u platnom prometu - imaoci računa; 4. ovlaštene organizacije na osnovi sudskih i drugih izvršnih isprava, zakonskih i ugovorenih ovlaštenja za ispostavljanje svojih internih naloga radi izvršenja datih naloga, naplate naknada za usluge, ispravke grešaka i sl. Dakle, navedene odredbe propisuju mogućnost prenosa novčanih sredstava, ali uz nalog imaoca računa, odnosno nalog ovlaštenih institucija u posebnim slučajevima. Pri činjenici da je apelantica prenijela novčani iznos tužioca-protivtuženog na svoj račun bez ispunjenja uvjeta propisanih citiranim odredbama, potpuno je jasno i argumentirano obrazloženje Vrhovnog suda da je tužiocu-protivtuženom pričinila štetu, zato što je apelantica nezakonito raspolagala njegovim sredstvima, tj. ispunjeni su uvjeti iz člana 154. ZOO, tako da tužilac-protivtuženi ima pravo na naknadu štete.
  • 35.
    U odnosu na dio obrazloženja presude Vrhovnog suda kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da odredbe člana 154. ZOO, između ostalog, propisuju: 1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, da odredbe člana 155. istog zakona propisuju: Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezinog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Dalje, odredbe člana 262. stav 2. ZOO propisuju: Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njezinim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. Dakle, navedene odredbe definiraju pojam štete (potrebno je da postoji ili umanjenje imovine, ili sprečavanje povećanja imovine, ili nanošenje fizičkog ili psihičkog bola), uvjete za naknadu štete, te mogućnost da se zahtijeva naknada štete ako dužnik zakasni ili ne ispuni obavezu. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoje naznake da je apelantici umanjena imovina, niti da je spriječeno povećanje njezine imovine, odnosno da obrazloženje presude Vrhovnog suda ukazuje da je, upravo u smislu odredaba člana 7. ugovora, apelantica mogla da ne odobri tužiocu-protivtuženom sredstva iz spornih transakcija, ali da je ona ta sredstva odobrila. Ustavni sud smatra, kako to i u obrazloženju pobijane presude navodi i Vrhovni sud, da su štetu mogli pretrpjeti apelanticini klijenti, a da je apelantica naknadila štetu njima, došlo bi do umanjenja njezine imovine, tako da bi se, u smislu člana 155. ZOO, moglo govoriti o šteti. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatirati da detaljno i iscrpno obrazložena odluka Vrhovnog suda krši apelanticina ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je usvojen tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog, a odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje na to da bi, razmatrajući to kako su redovni sudovi tumačili odredbe ugovora, izašao iz okvira svoje nadležnosti, pogotovo zato što apelantica ne ukazuje na bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnom tumačenju odredaba Zakona o unutrašnjem platnom prometu i odredaba ZOO. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.
  • 36.
    Dalje, apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3050/07 od 17. septembra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud analizirao presude redovnih sudova koji su, navodno, odlučivali o istom činjenično-pravnom pitanju nije osnovano. Naime, u tom postupku tužilac-protivtuženi potraživao je od Unicredit Zagrebačke banke d.d. Mostar iznos od 97.540,00 KM, zato što je ona u početku isplaćivala svoje ugovorne obaveze da bi u 2003. godini obustavila isplatu zbog čega je on tražio naknadu štete u iznosu od 97.540,00 KM. Redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev, zato što odredbe člana 3. ugovora propisuju: "Banka nije dužna da izvrši plaćanje trgovcu po prispjelim računima ako je potpis na slipu krivotvoren, ili je slip potpisalo neovlašteno lice…", a pošto se to sve događalo u konkretnom slučaju, Unicredit Zagrebačka banka d.d. Mostar je pravilno postupila kada je obustavila isplatu. Tužilac-protivtuženi ponašao se suprotno principu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO prilikom provođenja transakcija, a Unicredit Zagrebačka banka d.d. Mostar nije povrijedila ugovornu obavezu, tako da tužilac-protivtuženi nije dokazao postojanje pravne osnove za nastanak štete (čl. 154. do 209. i član 262. stav 2. ZOO). Dakle, u ovom slučaju potpuno je jasno da je došlo do obustave isplate u smislu odredaba ugovora, odnosno da se nije radilo o prenosu novčanih sredstava sa računa bez naloga. Osim toga, potpuno suprotno apelanticinim navodima, u postupku koji je Ustavni sud analizirao stav redovnih sudova i jeste da je za nastanak štete potrebno dokazati pravnu osnovu u kojem smislu obrazloženje daje i Vrhovni sud u predmetnom slučaju.
  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 38.
    Apelantica se, također, žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 39.
    U situaciji kada je Vrhovni sud vrlo detaljno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je, u smislu relevantnih odredaba Zakona o unutrašnjem platnom prometu, tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog usvojio, te, u smislu relevantnih odredaba ZOO, apelanticin protivtužbeni zahtjev odbio, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 4949/11 od 23. februara 2012. godine.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.