USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 685/09, rješavajući apelaciju „GAMA“ d.o.o. Krško–Slovenija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „GAMA“ d.o.o. Krško–Slovenija, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 Ps 006031 07 Rev od 25. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-07-000-069 od 1. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 PS 006031 06 PS od 12. januara 2007. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.„GAMA“ d.o.o. Krško-Slovenija (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa advokatura „Ćupina & Co“ d.o.o. Mostar, podnijela je 7. marta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 Ps 006031 07 Rev od 25. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-07-000-069 od 1. augusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 PS 006031 06 PS od 12. januara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 10. juna 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 16. juna, Kantonalni sud 22. juna, tužitelj 24. juna i Općinski sud 26. juna 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 3. jula 2009. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj 07 58 PS 006031 06 PS od 12. januara 2007. godine raskinut je Ugovor broj 12-19-717/02 o prodaji 100% državnog kapitala preduzeća „Hermetički kompresori“ d.o.o. Mostar (sada „GAMA“d.o.o. Mostar), zaključen 11. oktobra 2002. godine s aneksima ugovora broj 1/03 od 9. januara 2003. godine, 2/03 od 31. marta 2003. godine i 3/03 od 29. augusta 2003. godine između tužitelja kao prodavca i apelanta kao kupca (stav 1. izreke presude). Obavezan je apelant da kapital preduzeća „Hermetički kompresori" d.o.o. Mostar (sada "GAMA" d.o.o. Mostar) u 100% iznosu vrati u državno vlasništvo, te da tužitelju isplati po osnovu ugovorene kazne iznos od 3.006.895,00 KM i iznos od 30,00 KM troškova parničnog postupka (stav 2. izreke presude). U ostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen, a odnosi se na zahtjev za naknadu materijalne štete zbog uništenja preduzeća „Hermetički kompresori“ i njegove materijalne osnove u vrijednosti imovine preduzeća po početnom bilansu stanja 31. decembra 2000. godine u iznosu od 41.411.335,00 KM i od naknade štete po osnovu neispunjenja ugovorom preuzetih obaveza za investicije u iznosu od 6.900.000,00 eura ili 13.455.000,00 KM (stav 3. izreke presude). Istom presudom odbijen je i prijedlog tužitelja za određivanje mjera osiguranja koje su tražene na način bliže opisan u izreci presude (stav 4 izreke presude).
- 7.Općinski sud je obrazložio da je apelant na pripremnom ročištu, održanom 7. jula 2006. godine, istakao prigovor nenadležnosti Općinskog suda da postupa u predmetnoj pravnoj stvari jer je odredbom člana 16.2. predmetnog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala ugovorena nadležnost Arbitraže u Parizu. Općinski sud je dalje obrazložio da iz predmetnog ugovora o kupoprodaji proizlazi da su parnične stranke po zaključenom ugovoru ugovorile nadležnost arbitraže u smislu odredbe člana 436. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da „prigovor o nadležnosti arbitraže tuženi može staviti najkasnije u odgovoru na tužbu“. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je apelant u smislu navedene odredbe mogao prigovor o nenadležnosti Općinskog suda staviti najkasnije u odgovoru na tužbu. Budući da je apelant navedeni prigovor istakao na pripremnom ročištu od 7. jula 2006. godine, a konkretnije obrazložio na glavnoj raspravi od 25. i 26. septembra 2006. godine, Općinski sud je istakao da apelantov prigovor o nenadležnosti tog suda nije prihvatio jer je podnesen neblagovremeno, već je postupao kao stvarno i mjesno nadležan sud u predmetnom postupku.
- 8.Općinski sud je dalje obrazložio da je, nakon što je proveo obiman dokazni postupak (uvidom u materijalnu dokumentaciju tužitelja i apelanta), nesporno utvrđeno da je u Mostaru 11. oktobra 2002. godine između tužitelja kao prodavca i apelanta kao kupca zaključen Ugovor o kupoprodaji broj 12-19-717/02 ukupnog državnog kapitala poduzeća,,Hermetički kompresori" d.o.o. Mostar, koji iznosi 41.310.308,00 KM, zajedno sa svim budućim pravima i obavezama, oslobođenih od svih opterećenja u skladu s pozitivnim zakonodavstvom u Federaciji BiH. Također je utvrđeno da kupovna cijena iznosi 1,00 KM koja će se platiti bankovnim prenosom na račun tužitelja najkasnije na datum izvršenja. Općinski sud je također utvrdio da je odredbom člana 8.3. predmetnog ugovora propisana obaveza apelanta kao kupca da izvrši ulaganja u preduzeće u iznosu od 13.455.000,00 KM ili 6.900.000,00 eura, i to ulaganja u pokretanje tvornice bicikala u roku od tri godine. Sud je dalje utvrdio da je odredbom člana 8.3.2. predmetnog Ugovora propisano da je apelant obavezan da, u skladu sa kriterijima iz Javnog poziva, do kraja tekuće godine za narednu godinu, dostavi bezuvjetnu neopozivu garanciju poslovne banke, prihvatljive za tužitelja, dok je odredbom člana 8.3.2.1. propisano da će poslovna banka, ukoliko apelant ne izvrši ponudom i ugovorom planirana ulaganja, platiti tužitelju 20% ukupne vrijednosti planiranih ulaganja. Općinski sud je također utvrdio da je članom 8.3.2.1. Ugovora propisano da će garancija za period od 1. oktobra 2002. godine do 1. novembra 2004. godine biti dostavljena tužitelju do kraja 2002. godine. Općinski sud je dalje naveo da je tužitelj apelantu produžavao rok za dostavljanje garancije poslovne banke i to aneksima Ugovora broj 1/03 od 9. januara 2003. godine, 2/03 od 31. marta 2003. godine i 3/03 od 29. augusta 2003. godine, koje apelant nije ispoštovao. Sud je također utvrdio da je tužitelj i po osnovu pismene Saglasnosti broj 12-21-191-2004 od 6. aprila 2004. godine ostavio apelantu konačni rok do 1. maja 2004. godine za dostavljanje garancije poslovne banke, ali da apelant ni u ovom roku nije dostavio garanciju. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, te činjenicu da je tužitelj zaključenim aneksima ugovora od 9. januara 2003. godine, 31. marta 2003. godine i 29. augusta 2003. godine, kao i pismenom saglasnošću od 6. aprila 2004. godine, apelantu ostavljao primjeren rok da ispuni ugovorene obaveze dostavljanja garancije poslovne banke, Općinski sud je zaključio da ispunjenje apelantove obaveze u pogledu dostavljanja garancije poslovne banke u ugovorenom roku, zaključno s 1. majem 2004. godine, ne predstavlja bitan sastojak predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, budući da je tužitelj zaključenim aneksima ugovora od 9. januara 2003. godine, 31. marta 2003. godine i 29. augusta 2003. godine i pismenom saglasnosti od 6. aprila 2004. godine apelantu ostavljao primjeren naknadni rok za ispunjenje navedene obaveze, a kako apelant nije ni u naknadno datim rokovima ispunio svoju obavezu, Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju nastupile iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora prema odredbi člana 126. stav 3. ZOO. S obzirom na navedeno, te cijeneći činjenicu da je tužitelj kao prodavac u cijelosti ispunio svoju obavezu prema apelantu kao kupcu, Općinski sud je zaključio da su se u predmetnoj pravnoj stvari stekli svi zakonom propisani uvjeti za raskid ugovora o kupoprodaji zaključenog 11. oktobra 2002. godine, te je sud primjenom odredbe člana 124. ZOO odlučio kao u stavu 1. izreke presude.
- 9.Dalje, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 132. stav 2. ZOO-a kojom je propisano da „ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo zahtijevati da joj se vrati ono što je dala“. S obzirom da je tužitelj po zaključenom predmetnom ugovoru o kupoprodaji prodao apelantu 100% od ukupnog kapitala preduzeća „Hermetički kompresori“ d.o.o. Mostar u iznosu od 41.310.308,00 KM, Općinski sud je primjenom odredbe člana 132. stav 2. ZOO-a obavezao apelanta da kod raskinutog predmetnog ugovora tužitelju vrati kapital u 100% iznosu u državno vlasništvo. Također, utvrđujući da apelant nije izvršio svoju obavezu po planu zapošljavanja iz člana 8.4. predmetnog ugovora o kupoprodaji, Općinski sud je zaključio da je apelant, u skladu s odredbom člana 12.3. predmetnog ugovora, dužan isplatiti tužitelju ugovorenu kaznu u iznosu od 3.006.895,00 KM koju je sud u pogledu visine prihvatio u cijelosti kako je postavljeno tužbenim zahtjevom, budući da apelant visinu tog dijela tužbenog zahtjeva nije osporavao.
- 10.Općinski sud je na kraju obrazložio da nije izveo dokaz saslušanjem apelantovog zakonskog zastupnika I.V. u svojstvu parnične stranke jer mu je više puta uredno dostavljan poziv, ali se on nije odazvao niti pristupio glavnoj raspravi. Također, Općinski sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se izvedu dokazi saslušanjem zakonskog zastupnika zamolbenim putem pred nadležnim sudom u Sloveniji, jer smatra da apelant postavljenim prijedlogom smišljeno odugovlači postupak u ovoj pravnoj stvari. Općinski sud je također naveo da nije proveo ni dokaz saslušanjem svjedoka S.Z. i S.Lj. jer njima nije uručen poziv za glavnu raspravu zbog toga što je apelant dao pogrešne adrese, kao i svjedoka M.Č. zbog toga što tuženi za navedenog svjedoka nije u određenom roku sudu dostavio njegovu adresu.
- 11.Odluku o troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbi člana 386. stav 2. ZPP-a.
- 12.Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Pž-07-000-069 od 1. augusta 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno ukazao da ne stoji apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud u predmetnom postupku „apsolutno favorizovao tužitelja kao važnog političkog i privrednog subjekta u odnosu na (apelanta) kao stranog državljana“. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud izuzetno korektno vodio predmetni postupak, te da po mišljenju Kantonalnog suda nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba postupka. Naime, Kantonalni sud smatra da nasuprot apelantovim žalbenim prigovorima, u predmetnom postupku nije povrijeđeno ni načelo kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka na apelantovu štetu jer, po mišljenju Kantonalnog suda, iz spisa proizlazi da je apelant „svim silama nastojao da se predmetni postupak odugovlači“. Također, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni apelantov prigovor da prvostepeni sud nije bio zainteresovan da se sasluša apelantov zakonski zastupnik, jer iz spisa proizlazi da je prvostepeni sud odlagao ročišta radi saslušanja apelantovog zakonskog zastupnika ali „da je zakonski zastupnik na sve načine izbjegavao da dođe u sud i na sve načine nastojao da odugovlači postupak“. Također, Kantonalni sud je u odnosu na apelantove navode da nisu saslušani ni svjedoci koje je predložio apelant, naveo da iz sadržaja dostavnica koje se nalaze u spisu proizlazi da je dostava poziva navedenim svjedocima vraćena jer su nepoznati na datim adresama. Pored toga, Kantonalni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o vrsti spora u kojem je odlučujuća pismena dokumentacija, na osnovu koje je prvostepeni sud i utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari.
- 13.U odnosu na apelantov žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije bio nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari jer je ugovorena nadležnost Arbitražnog suda u Parizu, Kantonalni sud je zaključio da apelant u skladu s odredbom člana 438. stav 2. ZPP-a nije blagovremeno istakao ovaj prigovor, jer je navedenom odredbom propisano da prigovor o nadležnosti arbitraže tuženi može staviti najkasnije u odgovoru na tužbu. Također, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant dostavio sudu pismeni odgovor na tužbu (u dvije rečenice - paušalno i neodređeno), s tim da prigovor o nenadležnosti Općinskog suda, a zbog ugovorene nadležnosti Arbitražnog suda u Parizu, nije istakao. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada navedeni prigovor nije prihvatio, te je u predmetnom postupku postupao kao stvarno nadležan sud.
- 14.Kantonalni sud je također zaključio da nije osnovan ni apelantov prigovor da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je na pripremnom ročištu dozvolio preinačenje tužbe, a apelantu nije ostavio određeni rok radi izjašnjenja po tom preinačenju. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud u skladu s odredbom člana 57. stav 1. ZPP-a, dozvolio preinačenje tužbe na pripremnom ročištu, te da iz predmetnog spisa proizlazi da je pripremno ročište održano 7. jula 2006. godine, a da je prvostepeni sud zbog preinačene tužbe glavnu raspravu upravo zakazao za 26. i 27. septembar 2006. godine, dakle ostavljajući apelantu rok duži od 30 dana da se izjasni o dostavljenoj pismenoj dokumentaciji u vezi s preinačenom tužbom. Kantonalni sud je također istakao da je prvostepeni sud ročište od 27. septembra 2006. godine ponovo odložio za 6. novembar 2006. godine, koje je opet na zahtjev apelantovog punomoćnika odloženo i zakazano za 5. decembra 2006. godine. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu dostavljena pismena dokumentacija u vezi s preinačenom tužbom, te da se apelant mogao na vrijeme konsultovati sa svojim zakonskim zastupnikom i izjasniti se o njoj.
- 15.U odnosu na apelantov žalbeni prigovor koji se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je istakao da u svemu prihvata navode prvostepenog suda u pogledu tužbenog zahtjeva za raskid predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 124. ZOO, te da isto ne bi ponavljao Kantonalni sud je naveo da upućuje na obrazloženje dato u prvostepenoj presudi.
- 16.U odnosu na žalbeni prigovor kojim apelant ukazuje da je ispunio ugovorene obaveze plaćanja plaća radnicima, doprinosa i poreza, Kantonalni sud je obrazložio da se u spisu nalazi dokumentacija iz koje proizlazi da je apelant navedene obaveze ispunio tek u novembru 2006. godine, dakle, kako je Kantonalni sud obrazložio, u vrijeme kada je izjava o raskidu ugovora o kupoprodaji stupila na snagu (28. jula 2004. godine). Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je „apsurdna“ apelantova tvrdnja da je ispunio ugovorene obaveze iz predmetnog ugovora, budući da u spisu postoji obimna dokumentacija iz koje proizlazi da apelant nije ispunio svoje ugovorene obaveze po ugovoru od 11. oktobra 2002. godine, pa pored ostalog i apelantov Prijedlog radi regulisanja odnosa nastalih povodom zaključenja ugovora o kupoprodaji od 11. oktobra 2002. godine koji je tužitelj zaprimio 12. januara 2006. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant u navedenom prijedlogu ponudio da firma „Go-Lix“ d.o.o. iz Nove Gorice – Slovenija preuzme apelantove obaveze po ugovoru od 11. oktobra 2002. godine tako da se zaključi novi ugovor između tužitelja kao prodavca i „Go-Lix“ d.o.o. iz Nove Gorice – Slovenija kao kupca s druge strane, a povodom kupovine 100% državnog kapitala firme „GAMA“ d.o.o. Mostar.
- 17.Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan ni žalbeni prigovor da tužitelj nema pravnog osnova za raskid ugovora jer mu je to pravo isteklo nakon tri godine od dana zaključenja ugovora. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je predmetni ugovor zaključen 11. oktobra 2002. godine, a izjava o raskidu ugovora je data 28. jula 2004. godine, tako da rok od tri godine nije istekao. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je aneksima i Sporazumom od 6. aprila 2004. godine ovaj rok produžen sve do 1. maja 2005. godine, pa kako je tužba podnijeta 20. januara 2006. godine, po mišljenju Kantonalnog suda, nesumnjivo proizlazi da taj rok nije protekao.
- 18.Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 58 Ps 006031 07 Rev od 25. decembra 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije osnovan apelantov prigovor o počinjenoj povredi postupka pred drugostepenim sudom, jer po mišljenju Vrhovnog suda, iz spisa proizlazi da je drugostepeni sud u skladu s odredbom člana 231. ZPP-a ocijenio sve žalbene prigovore koji su relevantni za pravilno presuđenje. Vrhovni sud je također istakao da je Kantonalni sud izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je prvostepeni sud došao pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP-a, te da po mišljenju Vrhovnog suda, nasuprot apelantovim prigovorima, nema ni povrede postupka u smislu odredbe člana 209. ZPP-a. Vrhovni sud je također zaključio da nije osnovan ni apelantov prigovor o apsolutnoj nenadležnosti prvostepenog suda za postupanje u predmetnom postupku, u smislu da su stranke ugovorile nadležnost Arbitražnog suda u Parizu, te da je sud bio dužan da se proglasi nenadležnim, ukine provedene radnje i tužbu tužitelja odbaci u smislu člana 438. ZPP. Vrhovni sud je obrazložio da je „odredbom člana 438. stav 2. ZPP propisano da se ovaj prigovor može staviti najkasnije u odgovoru na tužbu, što [apelant] u pismenom odgovoru na tužbu nije učinio, a na pripremnom ročištu spominjanje ugovorene arbitraže i pozivanje na odredbe Zakona o parničnom postupku ne može se prihvatiti kao određen prigovor“ u smislu odredbe člana 438. stav 2. ZPP-a zbog čega je revizijski sud zaključio da je ovaj prigovor neosnovan.
- 19.Vrhovni sud je također zaključio da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor kojim ukazuje da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za raskid predmetnog ugovora o kupoprodaji jer smatra da je on svoje obaveze po ugovoru uglavnom ispunio. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 124. ZOO-a kada je ugovor raskinuo, s obzirom da iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj u više navrata, zaključujući anekse ugovora, ostavljao nove rokove apelantu za izvršenje ugovorom preuzete obaveze – dostavljanja bankarske garancije. Također, u odnosu na apelantov prigovor da je svoje obaveze prema radnicima ispunio, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je to apelant učinio u novembru 2006. godine, dakle, nakon što je izjava o raskidu ugovora već stupila na snagu (28. jula 2004. godine) od kada se ugovor i smatra raskinutim. Naime, Vrhovni sud je istakao da uplata na koju se apelant poziva, treba da se smatra ponudom za zaključenje novog ugovora (do kojeg nije došlo), a ne ispunjenjem obaveza iz ugovora od 11. oktobra 2002. godine, kako po mišljenju Vrhovnog suda pravilno zaključuje i drugostepeni sud.
- 20.Vrhovni sud je također zaključio da nije osnovan ni apelantov prigovor da je ispunio svoju obavezu dostavljanja bankarske garancije, s obzirom da iz spisa proizlazi da je rok za dostavljanje garancije produžen Aneksom broj 1 do 31. marta 2003. godine, zatim Aneksom 2 do 30. jula 2003. godine i Aneksom 3 do 31. decembra 2003. godine. Također, Vrhovni sud je ukazao i na pismenu saglasnost tužitelja od 6. aprila 2004. godine iz koje proizlazi da je ovaj rok apelantu ponovo produžen do 1. maja 2004. godine, ali da nije ni ovaj rok ispoštovao. Zaključak da apelant nije ispunio svoje obaveze po predmetnom ugovoru, kako je ukazao Vrhovni sud, također proizlazi i iz dopisa kojeg je apelant uputio tužitelju koji ga je zaprimio 12. januara 2006. godine, a u kojem se nudi da firma „Go-Lix“ d.o.o. Nova Gorica - Slovenija preuzme apelantove obaveze iz ugovora od 11. oktobra 2002. godine, te odgovora Agencije na taj dopis. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije postupio u skladu s odredbom člana 8. „klauzule kupca“, odnosno da nije dostavio tužitelju garanciju iz tačke 8.3.2. u predviđenom roku, te da se predmetni ugovor može raskinuti na štetu apelanta kao kupca. Također, Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je apelant propustio da izvrši ulaganja u iznosima i dionicama u skladu s odredbom člana 8.3.1. predmetnog ugovora.
- 21.Vrhovni sud je također istakao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su obavezali apelanta da na ime kazne tužitelju isplati iznos od 3.006.895,00 KM s obzirom da je odredbom člana 12.3. ugovora propisano da „ukoliko kupac propusti ispuniti svoje obaveze bit će u obavezi da prodavcu isplati kaznu od 150% od minimalne godišnje plaće za radnike Federacije Bosne i Hercegovine u odnosnoj industrijskog grani pomnoženu s brojem radnika koji nisu bili na plaći u odnosnom periodu“. Također, Vrhovni sud je istakao da je odredba člana 12.3. predmetnog ugovora u skladu s odredbom člana 270. ZOO.
- 22.S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovan jer je, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao potpune i valjane razloge analizirajući ugovor o kupoprodaji i obaveze preuzete po tom ugovoru. Također, Vrhovni sud je istakao da je obrazloženje drugostepenog suda po ovom osnovu prihvatio kao svoje, te smatra da nije potrebno da se isto ponavlja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 23.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda o povredi navedenih prava svodi se na prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te prigovor o pogrešnoj primjeni odredaba procesnog i materijalnog prava. Naime, apelant je naveo da prvostepeni sud nije bio nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari s obzirom da je bila ugovorena nadležnost Arbitražnog sud u Parizu, te s tim u vezi smatra da se prema „sudskoj praksi-stanovištu (Pž. 1263/90 9. jula 1990. godine) prigovor o nenadležnosti suda može staviti ne samo u pismenom odgovoru na tužbu, nego kako na pripremnom ročištu tako i na ročištu za glavnu raspravu kada pripremno ročište nije održano“. Naime, apelant smatra da u skladu s navedenom praksom „stranke imaju pravo da prigovor o nenadležnosti suda istaknu i na glavnoj raspravi, a što je konačno tuženi i uradio kako na pripremnom ročištu tako i na glavnoj raspravi“. Dalje, budući da je tužitelj na ročištu od 7. jula 2006. godine preinačio tužbu, apelant je, pozivajući se na odredbu člana 56. ZPP-a, istakao da se preinačena tužba mora tretirati kao nova tužba, te s tim u vezi smatra da je prvostepeni sud bio dužan da mu omogući kontakt sa zakonskim zastupnikom radi izjašnjenja o novom tužbenom zahtjevu, dostavi dokaze na koje se tužitelj pozvao, te ostavi rok od 30 dana za davanje odgovora na preinačenu tužbu. S obzirom da prvostepeni sud nije postupio na navedeni način, apelant smatra da je takvim ponašanjem prekršio odredbu člana 69. ZPP-a. Također, apelant je istakao da je prvostepeni sud bio dužan da „nakon isticanja nove tužbe zakaže pripremno ročište, što sud nije učinio već je zakazao glavnu raspravu onemogućavajući (tuženom) ravnopravno učešće u postupku, stavljajući ga u podređen položaj, a favorizovanjem tužitelja, na štetu tuženog kao stranog državljanina“. Postupajući na navedeni način, po apelantovom mišljenju prvostepeni sud je počinio povredu načela ravnopravnosti i kontradiktornosti stranaka u postupku. Također, po apelantovom mišljenju, činjenica da je u ovoj pravnoj stvari „tužitelj apsolutno favorizovan“ proizlazi iz „načina zakazivanja rasprava, te „neulaganja napora suda da se zakonski zastupnik sasluša“. Apelant također smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 124. i 126. ZOO kada su zaključili da je tužitelj stekao pravo na raskid ovog ugovora o kupoprodaji jer je, po njegovom mišljenju, pogrešan zaključak redovnih sudova da „nije dostavio izjave i garancije predviđene članom 11. Ugovora“. Na kraju, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine pobijane odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
- 24.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje odluke i razloga navedenih u toj odluci.
- 25.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana te da je kao takvu ne treba prihvatiti.
- 26.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da iz spisa proizlazi da je na pripremnom ročištu održanom 7. jula 2006. godine Općinski sud prihvatio prijedlog apelantovog punomoćnika za izvođenje dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja A.T. i zakonskog zastupnika apelanta I.V., kao i svih svjedoka koje je predložio apelant. Dalje, Općinski sud je naveo da zakazanoj glavnoj raspravi od 26. septembra 2006. godine nije pristupio uredno pozvani apelantov zakonski zastupnik, te svjedoci S.Z. i S.LJ., koje je sud pozvao po apelantovom prijedlogu a kojima poziv nije uručen jer su bili nepoznati na datim adresama. Također, Općinski sud je istakao da je apelantov punomoćnik obavijestio sud da apelantov zakonski zastupnik nije pristupio zbog bolesti, te je sud odgodio glavnu raspravu za 6. novembar 2006. godine na koju apelantov zakonski zastupnik ponovo nije pristupio, također zbog bolesti. Također, sud je naveo da je ponovo odgodio glavnu raspravu za 5. decembar 2006. godine, samo zbog izvođenja dokaza saslušanja zakonskih zastupnika parničnih stranaka, a na koje ponovo nije pristupio apelantov zakonski zastupnik. Također, Općinski sud je istakao da je apelantov punomoćnik predložio da se navedeni zastupnik sasluša zamolbenim putem pred nadležnim sudom u Sloveniji što sud nije prihvatio jer je stekao uvjerenje da apelant na ovaj način smišljeno odugovlači postupak. Pored toga, Općinski sud je istakao da je na glavnoj raspravi 26. septembra 2006. godine naložio apelantovom punomoćniku da sudu dostavi original zdravstvenu dokumentaciju za zakonskog zastupnika, što on tokom postupka nije učinio.
- 27.Općinski sud je također naveo da nije prihvatio apelantov prigovor o nenadležnosti tog suda zbog toga što je apelant navedeni prigovor istakao tek na pripremnom ročištu nakon što se upustio u raspravljanje u pismenom odgovoru na tužbu i njegovom izlaganju na pripremnom ročištu iako je odredbom člana 438. stav 2. ZPP-a izričito propisano da se navedeni prigovor može staviti najkasnije u odgovoru na tužbu. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
- 28.Tužitelj je u odgovoru naveo da je apelacija neosnovana jer po njegovom mišljenju apelantovi navodi ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih apelantovih ustavom zaštićenih prava.
V. Relevantni propisi
- 29.U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 56.
1.) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje zahtjeva uz postojeći.
Član 57.
1.) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
Član 69.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 438.
(1) Ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile nadležnost arbitraže, sud kome je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama, na prigovor tuženog oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
(2) Prigovor iz stava 1. ovog člana, tuženi može staviti najkasnije u odgovor na tužbu.
- 30.U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glase:
Član 17.
Učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za neispunjenje.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 126.
- 1)Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtjeva njeno ispunjenje.
- 2)Ali ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.
3.) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.
Član 128.
Kad je prije isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
- 31.U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06, i 4/09) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Odobravanje i provođenje privatizacije, u skladu sa ovim zakonom, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije kantona-županija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: kantonalna-županijska agencija), osnovane posebnim zakonom.
Član 11.
(1) Privatizacija preduzeća u skladu sa ovim zakonom vrši se prodajom kapitala ili imovine, kao i dionica i udjela preduzeća u drugom pravnom licu.
(2) O načinu privatizacije odlučuje i postupak privatizacije preduzeća provodi nadležna agencija.
Član 15.
Ugovor sa kupcem o prodaji dionica ili udjela preduzeća u pismenom obliku zaključuje nadležna agencija iz člana 11. stav 2. ovog zakona.
- 32.U Zakonu o agenciji za privatizaciju („Službene novine FBiH“ br. 18/96, 2/02) relevantne odredbe glase:
Član 21.
Kantonalne agencije za privatizaciju naročito vrše
- -organiziranje i podsticanje privatizacije preduzeća na teritoriji kantona za koji je osnovana;
- -odobravanje početne bilanse preduzeća sukladno metodologiji za pripremu poduzeća za privatizaciju;
-određivanje, provođenje, organiziranje i nadziranje privatizacije poduzeća na teritoriji svoje nadležnosti;
-zaključivanje ugovora o privatizaciji poduzeća putem prodaje, laesinga i drugih metoda.
VI. Dopustivost
- 33.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 34.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 35.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 Ps 006031 07 Rev od 25. decembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 36.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 37.Apelant osporava presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 38.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
- 39.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku raskida ugovora o kupoprodaji i naknadi štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 40.Apelant u suštini smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava u predmetnom postupku.
- 41.Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
- 42.U konkretnom slučaju apelant smatra da prvostepeni sud nije bio apsolutno nadležan da postupa u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom da je bila ugovorena nadležnost arbitraže u Parizu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su sudovi obrazložili da apelantovo isticanje prigovora o ugovorenoj nadležnosti arbitraže u Parizu na pripremnom ročištu ne predstavlja prigovor u smislu odredbe člana 438. stav 2. ZPP-a kojim je jasno propisano da prigovor o nadležnosti arbitraže tuženi može staviti najkasnije u odgovoru na tužbu. Naime, sudovi su jasno obrazložili da je apelant dostavio prvostepenom sudu pismeni odgovor na tužbu „u dvije rečenice-paušalno i neodređeno“, ali da u svom odgovoru nije istakao prigovor o ugovorenoj nadležnosti arbitraže u Parizu. Stoga, sudovi su zaključili da se isticanje prigovora o nadležnosti arbitraže na pripremnom ročištu ne može prihvatiti kao prigovor u smislu odredbe člana 438. stav 2. ZPP-a. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi u obrazloženju osporenih presuda obrazložili da apelantovo ukazivanje na sudsku praksu iz 90-tih godina (Pž. 1263/90 9. jula 1990. godine) nije osnovano, jer su se nakon toga izvršile izmjene ZPP-a koji je bio na snazi u navedenom periodu, pa i odredbe o prigovoru tuženog o nadležnosti arbitraže. Stoga, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju, s obzirom na odredbu člana 438. stav 2. ZPP-a ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, kada su zaključili da je prigovor o ugovorenoj nadležnosti arbitraže koji je istaknut na pripremnom ročištu neblagovremeno postavljen.
- 43.Dalje, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili procesno pravo, zbog toga što mu nakon pripremnog ročišta na kojem je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, nije u skladu s odredbom člana 69. ZPP dostavljena preinačena tužba koja se po njegovom mišljenju mora tretirati kao nova tužba. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda obrazložili da je tužilac u skladu s odredbom člana 57. stav 1. ZPP-a na pripremnom ročištu koje je održano 7. jula 2006. godine preinačio tužbu, te da je prvostepeni sud, upravo zbog preinačenja tužbe i omogućavanja apelantu da se izjasni na preinačenu tužbu i dostavljenu dokumentaciju u vezi s preinačenom tužbom, glavnu raspravu zakazao u roku znatno dužem od 30 dana te je zakazao glavnu rasprava za 26. i 27. septembar 2006. godine, a nakon toga, na zahtjev apelantovog punomoćnika, ponovo odložio za 6. novembar 2006. godine odnosno 5. decembar 2006. godine. Stoga, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju, a s obzirom na odredbu člana 57. ZPP-a iz koje nesporno proizlazi da tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta odnosno početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova budući da je nesporno da je u konkretnom slučaju ispoštovan rok od 30 dana propisan članom 69. ZPP-a. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da je došlo do povreda procesnih prava na koje apelant ukazuje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 44.Zatim, u vezi s apelantovim navodima o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud zapaža da se oni odnose, kao prvo, na odustajanje prvostepenog suda da sasluša apelantovog zastupnika kao parničnu stranku zbog čega apelant smatra da je „apsolutno favorizovan tužitelj“ u odnosu na apelanta kao tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, osiguravajući pri tome da, saglasno članu 6. stav 1. Evropske konvencije, jedna stranka u postupku nema prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 42/05, tačka 24).
- 45.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi u vezi s ovim apelantovim navodima jasno obrazložili da se od izvođenja dokaza saslušanjem apelantovog zakonskog zastupnika odustalo zato što se on nije odazivao pozivima suda, ali i da provođenje tog dokaza ne bi bilo od odlučujućeg značaja za rješenje konkretne pravne stvari s obzirom da su u njoj relevantni dokazi materijalne prirode. Također, Ustavni sud smatra da ni apelantova tvrdnja da je okolnost o favorizovanju tužitelja u odnosu na apelanta vidljiva u odnosu na način zakazivanja rasprava nije osnovana, jer iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prvostepeni sud upravo prihvatajući apelantov prijedog odlagao ročišta za glavnu raspravu, pa čak i u dužem vremenskom periodu u odnosu na zakonom propisani rok od 30 dana. Ustavni sud također smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi vodili zaključku da je apelantu onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, ili da efektivno koristi raspoložive pravne lijekove tim prije što je apelant tokom cijelog postupka imao stručnu pomoć advokata. Pri tome iz stanja spisa proizlazi da niti jedan apelantov prijedlog za provođenje dokaza sud nije a priori odbio, već je suprotno tome udovoljio svim njegovim dokaznim prijedlozima, a okolnost da neki od njih nisu izvedeni na glavnoj raspravi može se staviti upravo na teret apelantu koji nije dostavio tačne adrese predloženih svjedoka i čiji se zakonski zastupnik nije odazvao na pozive suda niti je dostavio medicinsku dokumentaciju o svojoj eventualnoj spriječenosti da prisustvuje raspravi na kojoj je trebao biti saslušan (tako da je glavna rasprava upravo zbog nepristupanja apelantovog zakonskog zastupnika i svjedoka koje je on predložio odlagana više puta). Iz navedenog proizlazi da je apelant imao priliku da iznese dokaze jednako kao i suprotna strana. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant naročito ničim ne dokazuje da je na bilo koji način bio onemogućen da svoje pravno stanovište iznese tokom postupka pred redovnim sudovima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio argumente ili dokaze na osnovu kojih bi se zaključilo da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način prekršen na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje i ove apelantove navode kao neosnovane.
- 46.U odnosu na apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZOO (čl. 124. i 126) zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev za raskid predmetnog ugovora o kupoprodaji, i dosljedno tome obavezao apelanta da kapital preduzeća „Hermetički kompresori" d.o.o. Mostar (sada "GAMA" d.o.o. Mostar) u 100% iznosu vrati u državno vlasništvo, te da tužitelju isplati po osnovu ugovorene kazne iznos od 3.006.895,00 KM a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi u cijelosti neosnovani.
- 47.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 48.Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, odnosno utvrđenom činjenično stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
- 49.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da u obrazloženjima osporenih presuda Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava.
- 50.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 51.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.