Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 6/12, rješavajući zahtjev Suda Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se zahtjev Suda Bosne i Hercegovine za ocjenu kompatibilnosti Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07) sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se da Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07) nije kompatibilan sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, da uskladi Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07) u pogledu delegacije nadležnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Sud Bosne i Hercegovine – sutkinja Ljiljana Lalović (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 27. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07, u daljnjem tekstu: ZPPBiH) u dijelu kojim se uređuje pitanje nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i kojim je propušteno da se regulira postupanje Suda BiH u slučaju postojanja uvjeta za nužnu delegaciju suda, ili u drugim slučajevima kada za to postoje opravdani razlozi, sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. i članom 14. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zatraženo je 9. maja 2012. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
  • 3.
    Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 6. juna 2012. godine dostavio je odgovor na zahtjev, a Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je odgovorio 21. juna 2012. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 11. juna, odnosno 10. jula 2012. godine.
  • 5.
    U skladu sa članom 93. stav 1. alineja 2. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je na prijedlog potpredsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić i sudije Ustavnog suda Mirsada Ćemana donio odluku o njihovom izuzimanju u radu i odlučivanju o predmetnom zahtjevu, jer su bili članovi Parlamentarne skupštine Bosne i Herecegovine u vrijeme donošenja osporenog ZPPBiH.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

  • 6.
    U zahtjevu je navedeno da je pred Sudom BiH pokrenut parnični postupak po tužbama sudija i zaposlenika tog suda radi isplate preciziranog iznosa na ime materijalne štete nastale, kako se navodi u tužbi, zbog pogrešne primjene pozitivnih zakonskih odredaba kojim su regulirani obračun i isplata poreza na plaće zbog čega su sudijama i zaposlenicima plaće isplaćene u manjem iznosu nego što im pripada. Nakon prethodnog razmatranja tužbe, Sud BiH je odlučio da se odvojeno raspravlja o tužbenim zahtjevima zaposlenika Suda BiH i sudija, pa je u odnosu na sudije formiran novi spis pod brojem S1 3 P 009777 12P. U navedenom spisu se i postavlja predmetni zahtjev za ocjenu kompatibilnosti ZPPBiH sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
  • 7.
    U zahtjevu je, dalje, navedeno da se u navedenom predmetu kao tužioci pojavljuju sudije Suda BiH, a tužena strana je Bosna i Hercegovina, Sud BiH. Dalje je istaknuto da je članom 1. stav 2. ZPPBiH propisana nadležnost Suda BiH da odlučuje u imovinskim sporovima proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave BiH, drugih institucija BiH i službenih lica tih organa i institucija. Članom 8. Zakona o Sudu BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 49/09) određena je funkcionalna nadležnost Upravnog odjeljenja Suda BiH. Prema navedenim propisima, kako je dalje navedeno, Sud BiH je stvarno nadležan da sudi u postupku po tužbi sudija koji su imenovani u Sud BiH i po tužbi zaposlenika Suda BiH i ne postoji drugi sud koji bi na osnovu zakona bio stvarno nadležan. Dalje je istaknuto da je u sudskoj praksi usvojen stav da bi sud mogao postupati u predmetima u kojima se kao stranke pojavljuju zaposleni u tom sudu, ali da bi se za suđenje u predmetima u kojima se kao stranka pojavljuje sudija tog suda morala primijeniti pravila o delegaciji nadležnosti (odluke Vrhovnog suda Federacije BiH broj P-331/87 od 10. decembra 1987. godine i broj P-199/87 od 29. jula 1987. godine).
  • 8.
    U zahtjevu je istaknuto da su zakoni o parničnom postupku entitetā propisali mogućnost delegacije nadležnosti u svim slučajevima „nužne delegacije“ (član 49. entitetskih ZPP), ili kada je očito da će se tako lakše provesti postupak, ili kada za to postoje drugi opravdani razlozi. O delegaciji nadležnosti odlučuje, prema pravilu, sud više nadležnosti od suda koji je inicirao promjenu nadležnosti. Također je istaknuto da je Zakonom o krivičnom postupku BiH propisana mogućnost da Sud BiH u određenim krivičnim stvarima odredi neki drugi entitetski sud za postupanje, ali da je ovo pravo propisano za određene predmete iz krivične nadležnosti i ono se ne može analogijom primijeniti na predmete iz građanske oblasti. Pošto ne postoji mogućnost izuzeća cijelog suda, a posljedica podnošenja tužbe bilo kojem drugom sudu na teritoriji BiH bi bilo odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti, podnosilac zahtjeva zaključuje da je kao jedina mogućnost ostalo preispitivanje saglasnosti navedenog zakona sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Podnosilac zahtjeva se pozvao na Odluku Ustavnog suda Federacije BiH broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud Federacije BiH je povodom ustavnog pitanja Kantonalnog suda u Tuzli za utvrđivanje ustavnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH odlučivao o povredi prava zagarantiranih Evropskom konvencijom u slučaju kada je propušteno da se zakonom urede određena pitanja.
  • 9.
    Podnosilac zahtjeva je istakao da ZPPBiH nije propisao mogućnost delegacije nadležnosti, mada je ovo pitanje, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, moralo biti regulirano procesnim zakonom. Odredbama člana 1. ZPPBiH regulirano je u kojim imovinskim sporovima sudi Sud BiH, a odredbama čl. 3. do 6. regulirano je postupanje Suda u slučaju da ocijeni da rješavanje spora nije u sudskoj nadležnosti, ili da Sud nije stvarno nadležan. Takva pravna praznina, izazvana nedostatkom odgovarajućih odredaba, kako je naveo podnosilac zahtjeva, zavisno od postupanja Suda, može imati daljnje negativne posljedice. Naime, ako Sud BiH odluči da prekine postupak do izmjene ZPPBiH, takva odluka ne bi imala zakonit osnov, a ujedno bi određenu kategoriju zaposlenih, u konkretnom slučaju sudija, ostavila bez adekvatne sudske zaštite. Suprotno tome, ako Sud BiH nastavi da vodi postupak, kao stvarno nadležan sud, dovodi se u pitanje zahtjev pravičnosti suđenja s obzirom na utisak koji u javnosti stvara informacija da po tužbi sudija rješava sud u kojem te iste sudije rade. Podnosilac zahtjeva ističe da obje moguće posljedice predstavljaju povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, a samim tim i člana II/2. Ustava BiH.
  • 10.
    U zahtjevu je, dalje, istaknuto da važnost prava na pristup sudu, kao i principa nezavisnosti i nepristrasnosti suda proizlazi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja se, shodno članu II/2. Ustava BiH, direktno primjenjuje u BiH i ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Dužnost države je da osigura svakom licu pravo na pristup sudu pod jednakim uvjetima, što proizlazi iz formulacije „pravo na pravično suđenje“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnoj situaciji, kako smatra podnosilac zahtjeva, ti uvjeti ne postoje. Kada bi se, imajući u vidu percepciju da Sud BiH ne treba da sudi po tužbi svojih sudija, konkretni postupak zbog bilo kojih razloga prekinuo, takva odluka bi, prije svega, bila nezakonita, jer nema zakonskog osnova za prekid a, drugo, uz povredu prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. dovela bi do kršenja i člana 14. Evropske konvencije, jer je jasno da svi drugi građani imaju osigurana pravna sredstva za pristup sudu, a sudije Suda BiH ostaju bez mogućnosti sudske zaštite. Ukoliko bi Sud BiH nastavio da postupa po konkretnoj tužbi, u tom slučaju bi se sasvim sigurno postavilo pitanje nezavisnog i nepristrasnog suda. Pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom sastavni je dio osnovnih principa pravde koje štiti Ustav BiH. Podnosilac zahtjeva je ukazao na to da je potrebno da postoji subjektivna i objektivna nepristrasnost. Percepcija javnosti je odlučna za razmatranje da li u određenoj stvari sud postupa u skladu sa etičkim principima, pa nepristrasnost i nezavisnost imaju suštinski značaj ne samo za izvršenje pravde u određenom predmetu nego i za povjerenje pojedinca i javnosti u proces provođenja pravde.
  • 11.
    Podnosilac zahtjeva je istakao da je pošao od prvog načela Osnovnih načela Ujedinjenih naroda o nezavisnosti pravosuđa (1985. god.) da je „dužnost svih institucija omogućiti da se poštuje načelo nezavisnosti sudstva“, činjenice da, zbog započetog procesa strukturalnog dijaloga, nije izvjesno skoro pokretanje postupka izmjene navedenog zakona u relevantnom dijelu, okolnosti da bi posljedica svakog odbijanja Suda BiH da postupa po predmetnoj tužbi sudija bila povreda prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i da bi svaki rad po konkretnoj tužbi doveo do povrede, također, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ali u odnosu na pravo na postupanje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Podnosilac zahtjeva smatra da su se stekli uvjeti za podnošenje zahtjeva iz člana VI/3.c) Ustava BiH i predlaže da Ustavni sud razmotri pitanje saglasnosti ZPPBiH sa članom II/2. Ustava BiH i članom 6. stav 1. i članom 14. Evropske konvencije.

b) Odgovor na zahtjev

  • 12.
    U odgovoru na zahtjev Ustavna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH je navela da je jednoglasno odlučila da ne podrži zahtjev za ocjenu ustavnosti ZPPBiH i da ostaje na pozicijama usvojenog zakona.
  • 13.
    U odgovoru na zahtjev Ustavnopravna komisija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH je navela da je jednoglasno odlučila da ne podrži zahtjev Suda BiH za ocjenu saglasnosti ZPPBiH i da ostaje na pozicijama usvojenog zakona.

IV. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/04 i 84/07)

I-Nadležnost Suda

Član 1. stav 2.

(2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija.

Član 2.

(1) Sud će po prijemu tužbe prvo ocijeniti da li je nadležan.

(2) Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, Sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su Sudu poznate.

Član 3.

Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost i vodi računa o svojoj stvarnoj nadležnosti.

Član 4.

(1) Kad Sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud, nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

(2) Kad Sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Bosni i Hercegovini, po službenoj dužnosti će se oglasiti nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

(3) Kad u toku postupka Sud utvrdi da je za rješavanje spora nadležan drugi sud u Bosni i Hercegovini, rješenjem će se oglasiti nenadležnim.

Član 5.

(1) Nakon pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, Sud će bez odgađanja, a najkasnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu.

(2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut.

(3) Parnične radnje Suda, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo, nisu bez važnosti zato što ih je preduzeo nenadležan sud.

Član 6.

Ako sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom smatra da je nadležan neki drugi sud, dostavit će, u roku od tri dana, predmet sudu koji treba riješiti taj sukob nadležnosti, osim ako nađe da mu je predmet ustupljen zbog očite pogreške, a trebalo je da bude ustupljen drugom sudu, u kom slučaju će predmet ustupiti drugom sudu i o tome obavijestiti Sud.

XVIII - Izuzeće

Član 295. stav 1. tač. 1. i 5.

Sudija ne može suditi:

  • 1)
    ako je sam stranka, [...];
  • 5)
    ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

Član 296.

(1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave - do donošenja odluke.

(2) Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 295. ovog zakona.

(3) Stranka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

(4) Stranka je dužna u zahtjevu navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće.

Član 297.

(1) O zahtjevu za izuzeće sudije odlučuje predsjednik Suda.

(2) Ako stranka traži izuzeće predsjednika suda, odluku o izuzeću donosi Opća sjednica Suda.

(3) Prije donošenja rješenja o izuzeću uzet će se izjava od sudije čije se izuzeće traži, a prema potrebi, obavit će se i drugi izviđaji.

(4) Protiv rješenja kojim se zahtjev za izuzeće usvaja nije dopuštena žalba, a protiv rješenja kojim se zahtjev odbija nije dopuštena posebna žalba.

Član 298.

Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 295. ovog zakona, dužan je odmah o tome obavijestiti predsjednika Suda, a postupak nastaviti bez odgađanja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija tog suda.

Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 49/09 – prečišćeni tekst):

Član 8. stav 1.

(Upravna nadležnost)

(1) Sud je nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o šutnji administracije, institucija Bosne i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Distrikta Brčko i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlaštenja.

V. Dopustivost

  • 15.
    Zahtjev je podnesen u skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:
    • c)
      Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
  • 16.
    Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Sud BiH - sutkinja Ljiljana Lalović, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum

  • 18.
    Podnosilac zahtjeva navodi da ZPPBiH u dijelu kojim se uređuje pitanje nadležnosti Suda BiH i kojim je propušteno da se regulira postupanje Suda BiH u slučaju postojanja uvjeta za nužnu delegaciju suda, ili u drugim slučajevima kada za to postoje opravdani razlozi, nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti sa članom II/4. Ustava BiH i članom 14. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

  • 19.
    U suštini, podnosilac zahtjeva smatra da, zbog nedostatka relevantnih odredaba u ZPPBiH o nužnoj delegaciji nadležnosti, postoji pravna praznina koja vodi kršenju prava na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu, odnosno prava na nepristrasan sud.
  • 20.
    Stoga se Ustavnom sudu postavlja pitanje da li nepostojanje odredaba o nužnoj delegaciji nadležnosti Suda BiH u spornom zakonu ima karakter pravne praznine. S tim u vezi, Ustavni sud najprije ističe da se u pravnoj teoriji pravne praznine definiraju kao one situacije koje nisu regulirane općom ili pojedinačnom pravnom normom, ali njihov sadržaj ima interes za poredak, zbog čega one treba da budu naknadno pravno tretirane. Dakle, ne postoji sveobuhvatnost pravnog sistema, jer se prema postojećem pozitivnom pravu nikad ne mogu riješiti svi slučajevi. Uvijek postoje slučajevi koji se ne mogu podvesti pod „svoju“ normu, jer je zakonodavac takav slučaj previdio (nije predvidio da će se pojaviti), ili ga je propustio (zaboravio) riješiti. Stoga, u pravnom sistemu postoji praznina, odnosno nedovršenost, neiskazanost. Navedene pojave se nazivaju pravnim prazninama. To su, dakle, pojave u pravu kad nastane jedan slučaj koji bi trebalo pravno obuhvatiti, regulirati i riješiti, a na raspolaganju nema potrebne pravne norme.
  • 21.
    U svojoj praksi Ustavni sud se susretao sa slučajevima koji bi se mogli podvesti pod legislativne propuste. To su najčešće pitanja ocjene kompatibilnosti odredaba nekog zakona sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine kojima se štite ljudska prava i Evropskom konvencijom. Tako, u predmetu iz apstraktne nadležnosti Ustavnog suda broj U 14/05, koji se odnosio na pitanje stare devizne štednje, Ustavni sud je usvojio stav da je Bosna i Hercegovina načinila propust u odnosu na imovinska prava vlasnika stare devizne štednje da preduzme sve neophodne mjere kako bi tim licima osigurala da ostvare suštinu svog prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Dakle, utvrđeno je da je Bosna i Hercegovina propustila da stvori zakonodavni i institucionalni okvir za ujednačeno rješavanje tog problema na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/05 od 2. decembra 2005. godine).
  • 22.
    Također, pitanje ocjene legislativnih propusta bilo je predmet ispitivanja Ustavnog suda u okviru njegove konkretne nadležnosti, te je Ustavni sud usvojio stav „da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije (konkretna nadležnost Ustavnog suda) izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno“(vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine, tačka 34). U suštini, najčešće se radi o situacijama u kojima su odluke sudova bile zakonite, ali protivustavne, jer zakoni na osnovu kojih su one donesene nisu u saglasnosti sa Ustavom. Ustavni sud je osnov za ovakvu vrstu nadležnosti pronašao, prije svega, u svom zadatku da zaštiti ljudska i prava zagarantirana Ustavom. U ovim odlukama, pored navoda o povredama ljudskih prava, Ustavni sud razmatra i kvalitet zakona, jer je upravo nedorečenost, nepreciznost zakona dovela do povrede ljudskih prava. U određenom broju predmeta nedostatak određenog kvaliteta zakona ogledao se upravo u tome što se spornim zakonom propustio regulirati određeni pravni odnos. Tako je u predmetu broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine Ustavni sud zaključio da njegov zadatak nije da odredi da li će nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se osiguralo poštivanje prava apelanata i drugih lica koja krivično djelo učine u stanju neuračunljivosti, već da je to isključiv zadatak nadležnog zakonodavca i odgovarajućih organa izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne hitno preduzeti odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će osigurati da lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti bude „zakonito“, kako to zahtijeva član 5. stav 1.e) Evropske konvencije, što uključuje i smještaj apelanata u odgovarajuću zdravstvenu instituciju, kao i mjere kojima će se osigurati tim licima pravo na pristup „sudu“, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 81).
  • 23.
    Dakle, iako Ustavni sud nema expressis verbis nadležnost za ispitivanje pravnih praznina, u spomenutim predmetima ovaj sud je ispitivao kvalitet zakona, jer su konkretne pravne situacije ukazivale na postojanje pravnih praznina koje su upućivale na ozbiljno kršenje ljudskih prava.
  • 24.
    Imajući u vidu navedeno, da bi odgovorio na pitanje da li se nepostojanje odredaba u spornom zakonu u pogledu nužne delegacije nadležnosti može smatrati pravnom prazninom, Ustavni sud mora utvrditi da li je takva norma od interesa za pravni poredak, odnosno da li njeno nepostojanje dovodi do ozbiljnog kršenja ustavnih prava, odnosno prava zagarantiranih Evropskom konvencijom i njenim protokolima.
  • 25.
    Ispitujući navedeno, Ustavni sud mora, najprije, odgovoriti na pitanje da li konkretni slučaj, zaista, pokreće pitanje nužne delegacije nadležnosti Suda BiH. Analizom sadržaja ZPPBiH Ustavni sud konstatira da u njemu nema odredaba o delegaciji nadležnosti Suda BiH u slučaju kada on, kao stvarno nadležan sud, iz određenih razloga (u konkretnom slučaju, obaveze izuzeća svih sudija) ne može da postupa.
  • 26.
    Ustavni sud, dalje, ukazuje da podnosilac zahtjeva navodi ozbiljno kršenje ljudskih prava zbog nedostatka relevantne norme. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 295. stav 1. ZPPBiH propisano da sudija ne može suditi ako je sậm stranka u postupku. Imajući u vidu da su u konkretnom slučaju sve sudije Suda BiH, uključujući i predsjednicu Suda, stranka u postupku, njihovim izuzećem bi, zapravo, cijeli Sud BiH bio izuzet, odnosno Sud BiH u konkretnom slučaju kao jedini stvarno nadležni sud ne bi mogao postupati. Ustavni sud smatra da bi time sudijama koje su podnijele tužbu u konkretnom sporu bilo uskraćeno pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na pristup sudu zbog nedostatka norme o nužnoj delegaciji nadležnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze sa „pravom na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975, serija A broj 18, stav 36). Prava garantirana članom 6. stav 1. Evropske konvencije obuhvataju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata. Neće se smatrati da je pravo na tužbu efektivno ako u nacionalnom pravu postoje procesne smetnje kojima se de facto jedno lice onemogućava da podnese tužbu sudu.
  • 27.
    Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da konkretna situacija u kojoj bi sudije koje su stranka u postupku bile, prema zakonu, obavezne izuzeti se iz suđenja u svom predmetu zbog čega bi Sud BiH (izuzeće svih sudija) bio onemogućen da postupa po tužbi, pokreće pitanje prava na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    S druge strane, ukoliko bi sudije Suda BiH nastavile da postupaju u konkretnom predmetu, u odnosu na suprotnu tuženu stranu, bio bi doveden u pitanje zahtjev člana 6. stav 1. da sud bude nezavisan i nepristrasan. Nesporno je da sudije u konkretnom postupku imaju lične interese u odnosu na svoja imovinska prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da, u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, nepristrasnost suda i sudija znači odsustvo predrasuda ili pristrasnosti u odnosu na stranke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Piersak, presuda od 1. oktobra 1982, serija A broj 53, stav 30). Objektivna pristrasnost se svodi na pitanje da li sud, odnosno ponašanje sudije nudi dovoljno garancija koje su neophodne da se isključi postojanje razumne sumnje u njegovu pristrasnost. Koliki je značaj odsustva objektivnog kriterija pristrasnosti u suđenju prilikom primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije pokazuje i stav suda da je za utvrđivanje pristrasnosti dovoljno da postoje vanjski pokazatelji koji stvaraju sumnju u odsustvo nepristrasnosti. Naime, da bi bio povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoljno je da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da postoji pristrasnost. U postupku ne mora da se i dokazuje da je sud zaista i bio pristrasan. U skladu s tim stavom, svaki sudija i sudija porotnik dužni su sami da se izuzmu kada postoje okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristrasnost. Ovdje nije odlučujuće subjektivno uvjerenje stranaka, ali je važno u smislu da njihova zabrinutost zbog nepristrasnog suđenja mora da bude opravdana (op. cit., Piersak, stav 31). Prema pravilu, objektivan test nepristrasnosti neće proći one sudije koje imaju lični interes u postupku koji ne mora da bude ujedno i finansijski, već i interes svake druge vrste. Odsustvo svakog interesa u ishod spora ne odnosi se samo na sud već i na svakog pojedinačnog člana tijela koje sudi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Langborger, presuda od 22. juna 1989, serija A broj 155, stav 35).
  • 29.
    Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da bi postupanje sudija u konkretnom sporu bilo inkompatibilno sa garancijama pravičnog suđenja od nepristrasnog suda, shodno značenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    U konkretnom slučaju Ustavnom sudu se, dalje, postavlja pitanje, s obzirom na to da Sud BiH treba da direktno primjenjuje Evropsku konvenciju, koja, u smislu člana II/2. Ustava BiH, ima prioritet nad svim ostalim zakonima, pa i nad ZPPBiH, da li direktnom primjenom Evropske konvencije Sud BiH može prevazići nedostatak pravne norme o nužnoj delegaciji nadležnosti u spornom zakonu. U tom smislu Ustavni sud ističe da, u principu, viši sud donosi odluku o delegaciji nadležnosti, kao što je to, konačno, i regulirano entitetskim zakonima o parničnom postupku (čl. 49. i 50. entitetskih ZPP). Međutim, u konkretnom slučaju, prema sudskoj subordinaciji, nema višeg suda u odnosu na Sud BiH. U slučaju da Sud BiH (naprimjer, Opća sjednica) odlučuje o delegaciji nadležnosti, Ustavni sud zapaža da ne postoje bilo kakvi kriteriji o tome kad se treba izvršiti delegacija nadležnosti, ko treba da postupa u slučaju delegacije itd., što bi imalo kao posljedicu pravnu nesigurnost. Navedeni nedostatak nesporno može dovesti do različitog postupanja, a time se dovodi u pitanje pravna sigurnost.
  • 31.
    Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj situaciji koja se ne može podvesti pod „svoju“ normu, jer je zakonodavac takav slučaj previdio (nije predvidio da će se pojaviti), ili ga je propustio (zaboravio) riješiti. Ovakva pravna praznina nužno vodi ka kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode podnosioca zahtjeva u odnosu na povrede člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07) nije kompatibilan sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Činjenica da u navedenom zakonu nema odredaba o nužnoj delegaciji nadležnosti Suda BiH predstavlja pravnu prazninu koja vodi ka kršenju prava na pravično suđenje.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.