USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1235/09, rješavajući apelaciju Riste Višnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Riste Višnjića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kž-ž-08-0000 029 od 5. februara 2009. godine i 118-0-Kžk-08-000 010 od 22. oktobra 2008. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Risto Višnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko Radović Vojo, advokat iz Foče, podnio je 24. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kž-ž-08-0000 029 od 5. februara 2009. godine i 118-0-Kžk-08-000 010 od 22. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. jula 2009. godine, a Tužilaštvo 22. jula 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 30. novembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 014-0-K-07-000002 od 25. marta 2008. godine, kojom je oslobodio apelanta od optužbe da je na način pobliže opisan u dispozitivu presude drugog lišio života, čime bi počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio (u daljnjem tekstu: KZ).
- 7.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo sljedeće dokaze: saslušanje svjedoka Radislava Lalića, Gorana Mumovića, sudskog vještaka ljekara Gorana Stanojkovskog, te izvršio uvid u krivičnu prijavu i zapisnik o uviđaju CJS Pale, fotodokumentaciju lica mjesta, potvrdu o smrti Miloša Juhasa, potvrdu o oduzetim predmetima i izvještaj tadašnje Stanice milicije Pale, izjavu Olge Glišić, depeše Policijske stanice Pale i depešu MUP-a Republike Srpske OKP Banja Luka, te uvid u pismeni nalaz vještaka Gorana Stanojkovskog.
- 8.Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je 25. jula 1992. godine u radničkom naselju Rakita (Općina Pale) smrtno stradao Miloš Juhas i da se radi o nasilnoj smrti, odnosno da je smrt nastupila usljed iskrvarenja ili razorenosti vitalnih organa, vrata i udova, koji su nanijeti projektilima ispaljenim iz ručnog vatrenog oružja. Prema mišljenju Okružnog suda, iz provedenih dokaza tvrdnja Tužilaštva da je apelant ubio Miloša Juhasa nije dokazana. Okružni sud je naveo da je ovu tvrdnju Tužilaštvo baziralo, prije svega, na iskazu svjedoka Radislava Lakića. Međutim, Okružni sud je naveo da iz iskaza ovog svjedoka takva tvrdnja nedvosmisleno ne proizlazi i to zbog toga što svjedok nije bio očevidac događaja, a osim toga svjedok je svoj iskaz u toku postupka mijenjao i to, prema mišljenju suda, upravo u onim bitnim dijelovima koji se odnose na ključne momente događaja, a (kako je svjedok naveo) zbog proteka vremena. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da svjedok na saslušanju u PS Nova Gradiška 29. maja 2007. godine nije naveo da je nakon ubistva Miloša Juhasa razgovarao sa apelantom koji mu je rekao da je on ubio Miloša Juhasa, već je naveo da je nakon dolaska pred garsonijeru (gdje se navodno desilo ubistvo) vidio apelanta koji nije imao oružje, ali je imao putnu torbu i pitao ga da li hoće s njim da ide u Ustikolinu. Međutim, prilikom direktnog ispitivanja svjedoka na glavnom pretresu, svjedok je izjavio da mu je apelant na pitanje: „Ko je ubio Juhasa?“ odgovorio: „Ja“, da bi u unakrsnom ispitivanju porekao tu izjavu, te objasnio da je on samo mislio da je apelant ubio Miloša Juhasa. Pri toj izjavi svjedok je ostao do kraja suđenja. Okružni sud je zbog navedenog zaključio da na ovakvom iskazu svjedoka, koji se ne može ocijeniti kao pouzdan, tim prije što svjedok nije bio očevidac događaja, sud nije mogao izvesti zaključak da je apelant ubio Miloša Juhasa.
- 9.Okružni sud je naveo da tvrdnja Tužilaštva da je apelant ubio Miloša Juhasa nije potkrijepljena ni iskazom svjedoka Gorana Gluhovića koji je sa Slobodanom Govedaricom vršio uviđaj kritičnog dana. Okružni sud je naveo da je iskaz ovog svjedoka nedorečen, kako u pogledu stanja zatečenog na licu mjesta, tako i u pogledu konstatacija navedenih u zapisniku o uviđaju. Okružni sud je naveo da svjedok nije mogao odgovoriti na pitanje na osnovu kojih saznanja je u zapisniku konstatirano da je apelant ubio Miloša Juhasa. Svjedok je u iskazu naveo da je zapisnik sastavio Slobodan Govedarica, te da se zbog proteka vremena ne sjeća ključnih činjenica.
- 10.Okružni sud je naveo da zaključak o apelantovoj krivici ne proizlazi ni iz iskaza Branka Uljara, koji također nije bio očevidac događaja, već je o događaju svjedočio na osnovu posrednih saznanja. Naime, ovaj svjedok je naveo da se u naselju sumnjalo da je apelant ubio Miloša Jahusa jer su se prethodnog dana posvađali, apelant je na glavi nosio kopče, a svjedoku je rekao da ga je napao Miloš Juhas. Ovaj svjedok je naveo da je poznavao i Olgu Glišić koja je sa apelantom bila u sukobu i da mu je ona rekla da nije vidjela ko je ubio Miloša Juhasa.
- 11.Okružni sud je naveo da iz provedenih materijalnih dokaza nesporno proizlazi jedino činjenica da je navedenog dana smrtno stradao Miloš Juhas, međutim, niti jedan materijalni dokaz ne ukazuje na to da ga je ubio apelant.
- 12.Također, Okružni sud je naveo da zapisniku o uviđaju nedostaje detaljan opis lica mjesta, sa objektivnim parametrima, pronađenim tragovima, predmetima i drugim podacima koji se uobičajeno utvrđuju neposrednim opažanjem službenih lica na licu mjesta. Dalje, Okružni sud je naveo da je zapisnik sastavljen u formi zabilješke u kojoj je navedeno da je na licu mjesta komisija konstatirala da je apelant pucao u Miloša Juhasa osam puta, da je on od povreda podlegao i da je smrt konstatirala dr. Tanja Grčić. Okružni sud je naveo da je u zapisniku konstatirano da su na licu mjesta pronađeni jedna čahura i dva metka, te da je od apelanta oduzeta poluautomatska puška broj 31773 sa dva metka. U zapisniku je navedeno, na osnovu službenih zabilješki radnika policije, da je između apelanta i Miloša Juhasa došlo do fizičkog obračuna, te da je taj obračun uzrok predmetnog događaja. Okružni sud je zaključio da se zbog navedenih nedostataka na zapisniku o uviđaju ne može zasnivati tvrdnja da je apelant počinio krivično djelo.
- 13.Također, u vezi sa potvrdom o oduzetim predmetima (oduzeta puška od apelanta), Okružni sud je naveo da nije izvršeno balističko vještačenje kako bi se utvrdilo da li je iz te puške pucano, kao ni vještačenje apelantove odjeće (na barutne čestice), vještačenje daljine pucanja, niti je uzeta parafinska rukavica. Okružni sud je naveo da u vrijeme suđenja oduzeta puška nije bila dostupna sudu, te da je ostalo neutvrđeno iz kojeg oružja je pucano. Činjenica da je od apelanta oduzeta poluautomatska puška, prema mišljenju suda, ne ukazuje na to da je iz nje apelant uopće pucao. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz fotodokumentacije proizlazi da su na licu mjesta zatečene dvije puške, a u zapisniku o uviđaju nije navedeno da li je jedna od pušaka oduzeta, a koja puška je (kako je navedeno) pripadala oštećenom Milošu Juhasu. Okružni sud je istakao da su navedene odlučne činjenice ostale nedokazane i zbog toga što nije izvršena obdukcija nastradalog pa je sudski vještak u svom nalazu i naveo da se o mehanizmu povređivanja samo može spekulirati.
- 14.Okružni sud je naveo da izjavu Olge Glišić, koju nije dala u istrazi već u pretkrivičnom postupku, nije mogao koristiti jer ona nije saslušana na glavnom pretresu. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 280. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa izjavama svjedoka koje su dali u istrazi i koje se mogu koristiti na glavnom pretresu, pa je zaključio da Olga Glišić nije dala izjavu u istrazi (svjedokinja se mogla pronaći) pa se njena izjava nije mogla koristiti.
- 15.Odlučujući o žalbi Tužilaštva protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Kž-08-000 077 od 10. juna 2008. godine kojim je žalbu uvažio, ukinuo Presudu Okružnog suda broj 014-0-K-07-000002 od 25. marta 2008. godine i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
- 16.Vrhovni sud je nakon održanog usmenog i javnog pretresa, kojem su prisustvovali tužilac, apelant i njegov branilac, donio Presudu broj 118-0-Kžž-08-000 010 od 22. oktobra 2008. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u dispozitivu presude drugog lišio života, čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZ, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
- 17.U obrazloženju presude Vrhovnog suda navedeno je da je analizom provedenih dokaza sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo iz člana 36. stav 1. KZ, a ne kako je to kvalificiralo Tužilaštvo iz člana 36. stav 2. KZ.
- 18.Vrhovni sud je naveo da je zaključak da je apelant ubio Miloša Juhasa (na vratima barake do koje je Miloš Juhas došao noseći pušku kako bi se obračunao sa njim zbog prethodnog sukoba koji su imali i kada je oštećeni bio okrenut leđima apelant pucao u njega) izveo upravo iz provedenih dokaza, zapisnika sa lica mjesta, fotodokumentacije i izvještaja policije Pale, potvrde o smrti, nalaza vještaka i iskaza vještaka u svjedočenju na pretresu pred prvostepenim sudom, te iskazima svjedoka Radislava Lakića, Gorana Mumovića, te djelimično na sadržaju službene zabilješke o obavljenom informativnom razgovoru sa Olgom Glišić.
- 19.Vrhovni sud je naveo da iz zapisnika o uviđaju i fotodokumentacije lica mjesta proizlazi da je leš Miloša Juhasa zatečen u položaju kakav je prikazan u zapisniku i fotodokumentaciji, a ispred barake u kojoj je bio smješten u naselju Rakite. Na osnovu zatečenog i u zapisniku o uviđaju opisanog stanja, vještak je dao nalaz i mišljenje i na pretresu svjedočio da su sve povrede kod oštećenog nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz vatrenog oružja (osam projektila u leđa oštećenog).
- 20.Navedeno je da je apelantova odbrana u toku postupka prigovorila kako nema dokaza da je apelant lišio života oštećenog, da nema očevidaca, da nije na nesumnjiv način utvrđeno iz koje puške je oštećeni lišen života, nije se vještačilo oružje, nije izvršena obdukcija, pa se slijedom toga ne može izvesti pouzdan zaključak da je tu radnju izvršio apelant.
- 21.Međutim, Vrhovni sud je naveo da je ocijenio žalbene prigovore Tužilaštva, sadržaj materijalnih dokaza i sadržaj izjave Radislava Lakića koju je dao na pretresu pred prvostepenim sudom, te sadržaj službene zabilješke o informativnom razgovoru koji je sa Olgom Glišić 25. jula 1992. godine obavio kriminalistički tehničar Goran Mumović, koji je svjedočio na pretresu pred prvostepenim i drugostepenim sudom. Vrhovni sud je istakao da je svjedok Radislav Lakić u toku postupka iznio tvrdnju da je vidio da je oštećeni Miloš Juhas noseći pušku krenuo prema baraci u kojoj je apelant spavao, te pitao: „Gdje je ona vaška?“ misleći na apelanta. Ovaj svjedok je izjavio da se, nakon što je čuo pucanj, uputio prema baraci gdje je zatekao mrtvo tijelo Miloša Juhasa, a potom upitao apelanta: „Ko je ubio Juhasa?“, na šta mu je apelant odgovorio: „Ja“. Vrhovni sud je naveo da je ove tvrdnje svjedok iznio u direktnom ispitivanju, međutim, tokom unakrsnog ispitivanja svjedok je odstupio od prvobitne tvrdnje i rekao da je on mislio da je apelant ubio Miloša Juhasa. Ocjenom ovog iskaza, što također proizlazi iz iskaza da na mjestu događaja nije bilo nikog osim apelanta i Miloša Juhasa, da je na mjesto događaja došao prvo svjedok Radislav Lakić (kako je naveo najkasnije 10 minuta nakon što je čuo pucanj), da je između apelanta i oštećenog dan ranije došlo do sukoba (a što proizlazi i iz službenog izvještaja tadašnje Stanice milicije Pale), Vrhovni sud je zaključio da je tačna tvrdnja ovog svjedoka da mu je apelant rekao da je ubio Miloša Juhasa. Kasniji pokušaj ovog svjedoka da obezvrijedi ovu tvrdnju sud je ocijenio kao pokušaj da olakša apelantov procesni položaj. Zbog navedenog, Vrhovni sud nije poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka koji je dao u unakrsnom ispitivanju.
- 22.Što se tiče sadržaja službene zabilješke o informativnoj izjavi koju je od Olge Glišić uzeo kriminalistički tehničar svjedok Goran Mumović, s obzirom na to da Olga Glišić nije mogla biti saslušana u postupku pred sudom (jer je njeno prebivalište nepoznato sudu), Vrhovni sud je naveo da se ipak može nesumnjivo zaključiti da je ona makar i djelimično vidjela događaj jer je u svojoj izjavi kazala da je, nakon što je čula pucnje, pogledala kroz prozor i vidjela apelanta da puca u određenom pravcu, ali nije mogla vidjeti u koga. Ova izjava nije dokaz na kojem sud isključivo ili u pretežnom dijelu zasniva nesumnjiv zaključak o tome da je apelant lišio života Miloša Juhasa, ali i ova izjava u vezi sa iskazom svjedoka Gorana Mumovića (koji je u postupku pred sudom potvrdio da je izjava sačinjena u svemu prema kazivanju Olge Glišić), prema mišljenju Vrhovnog suda, upućuje (a naročito kada se dovede u vezu sa iskazom svjedoka Radislava Lakića) na to da je Olga Glišić vidjela kada je apelant pucao.
- 23.Vrhovni sud je naveo da je u situaciji kakva je ova, kada nema neposrednih očevidaca događaja, ocijenio da se na osnovu materijalnih dokaza (zapisnika o uviđaju, fotodokumentacije iz koje se vide ulazne i izlazne rane na tijelu oštećenog, izvještaja o sukobu između apelanta i oštećenog dan prije događaja, nalaza vještaka, iskaza svjedoka Lakića i Mumovića, te službene zabilješke o informativnom razgovoru sa Olgom Glišić) može izvesti nesumnjiv zaključak da je apelant lišio života Miloša Juhasa u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude. Kako je zaključio Vrhovni sud, ocjenom provedenih dokaza u postupku pred prvostepenim sudom i ponovljenih dokaza pred Vrhovnim sudom nije moguće izvesti drugačiji zaključak.
- 24.Vrhovni sud je naglasio da, iako je odbrana u uvodnoj i završnoj riječi (pred vijećima u oba stepena) ukazivala na propuste organa koji su vršili uviđaj (nije izvršena obdukcija, nije vještačena puška, nisu oduzete obje puške iako se iz fotodokumentacije vidi da su se na mjestu događaja nalaze dvije puške), svi ti prigovori nisu takvog karaktera da dovedu u pitanje ispravnost zaključka da je apelant izvršilac djela. Vrhovni sud je istakao da je tačno da obdukcija nije izvršena, ali je naveo da je svjedok Mumović pojasnio da se u to vrijeme nije mogao osigurati obducent. Što se tiče prigovora da nisu oduzete obje puške, te da se nije vještačilo iz koje je pucano, Vrhovni sud je naglasio da je jedna od dviju pušaka koje su bile na licu mjesta u vrijeme uviđaja nesumnjivo pripadala Milošu Juhasu, što je u svom iskazu potvrdio svjedok Radislav Lakić. Međutim, Vrhovni sud je istakao da čak da su obje puške oduzete i da su bile predmet vještačenja, ta radnja sama za sebe ne bi dokazala ko je pucao jer od apelanta ne bi mogla biti uzeta parafinska rukavica, zbog toga što je apelant odmah nakon događaja napustio lice mjesta i pobjegao u šumu (što je također potvrdio svjedok Lakić). Vrhovni sud je zaključio da istaknuti prigovori odbrane ne mogu dovesti u sumnju činjenična utvrđenja iz izreke ove presude, jer ta utvrđenja proizlaze iz sadržaja dokaza koji su izneseni u razlozima presude i ocjene dokaza.
- 25.Vrhovni sud je naveo da je Tužilaštvo kvalificiralo apelantove radnje kao radnje iz člana 36. stav 2. KZ, ubistvo na podmukao način. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju između apelanta i oštećenog dan prije kritičnog događaja došlo do sukoba. Prije nego što je lišen života oštećeni je pošao noseći pušku, tražio apelanta i rekao da ide da ga ubije, a što proizlazi iz izjave svjedoka Radislava Lakića. Ovaj svjedok je rekao da mu je apelant rekao da je oštećeni lupao na vrata garsonijere u kojoj je spavao. Tek nakon toga apelant ispaljuje hice u pravcu oštećenog i nanosi mu smrtonosne rane. Vrhovni sud je zaključio da je iz ranijeg događaja (sukoba dan ranije) oštećeni realno mogao pretpostaviti apelantovu reakciju na njegovo ponašanje prije ispaljivanja hitaca, zbog čega se ne radi o nekom apelantovom potajnom ili prijevarnom postupanju prema oštećenom koje oštećeni nije mogao očekivati.
- 26.Pri odmjeravanju kazne Vrhovni sud je kao olakšavajuću okolnost ocijenio protek vremena od izvršenja djela, teško imovno stanje i porodične prilike, kao i apelantov doprinos zbog sukoba ranijeg dana, ali i ponašanje oštećenog na dan ubistva. Kao otežavajuću okolnost Vrhovni sud je uzeo apelantovu raniju osuđivanost za istovrsno krivično djelo. Ocjenjujući sve okolnosti, sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
- 27.Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-ž-08-000 029 od 5. februara 2009. godine, kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
- 28.U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi da je počinjena bitna povreda krivičnog postupka jer se presuda zasniva na dokazima na kojima se ne može zasnivati, izjavi Olge Glišić i saslušanju Gorana Mumovića, neosnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se osporena presuda ne zasniva na iznuđenom priznanju ili izjavama i na dokazima koji su dobijeni povredom ljudskih prava i sloboda, kako je to određeno članom 10. ZKP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, niti jedan provedeni dokaz nema ovakav karakter, pa ni izjava koju je Olga Glišić dala službenom licu (Goranu Mumoviću) 25. jula 1992. godine, koju je drugostepeni sud pravilno prihvatio kao materijalni dokaz. Prema mišljenju Vrhovnog suda, radi se o novom dokazu kojeg je Tužilaštvo predložilo na pretresu 23. septembra 2008. godine i koji se, u smislu člana 280. i člana 232. stav 2. ZKP, mogu koristiti kao dokaz na glavnom pretresu. Naime, prema odredbama članova 83. i 333. ranije važećeg ZKP, propisano je da kada se na osnovu iskaza okrivljenog, svjedoka, ili vještaka ne može zasnovati odluka, istražni sudija će donijeti rješenje o izdvajanjima ovih zapisnika, pri čemu je potrebno napomenuti da se iskazi svjedoka moraju izdvojiti samo ako je kao svjedok saslušano lice koje nije moglo biti saslušano kao svjedok, lice koje nije dužno svjedočiti, a nije na to upozoreno ili ako upozorenje ili odricanje nije unijeto u zapisnik, maloljetno lice koje ima svojstvo privilegiranog svjedoka, a s obzirom na uzrast ne može da shvati značaj prava da ne mora da svjedoči, te iskaz iznuđen silom, prijetnjom ili medicinskom intervencijom ili dobijen davanjem sredstava koja utječu na volju svjedoka pri davanju iskaza. Vrhovni sud je istakao da na isti način sa ovim zapisnicima, ako ranije nije donesena odluka o njihovom izdvajanju, postupa pretresno vijeće shodno odredbama člana 333. stav 3. ranije važećeg ZKP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, kako Olga Glišić nema niti jedno od navedenih svojstava, niti je njen iskaz iznuđen ili dobijen na zakonom zabranjen način, pravilno je u osporenoj presudi utvrđeno da se njena izjava koju je dala službenom licu može prihvatiti kao dokazni materijal.
- 29.Vrhovni sud je ocijenio da nema mjesta žalbenim prigovorima da je saslušanjem ovlaštenog lica kao svjedoka na okolnosti šta mu je neki svjedok rekao na licu mjesta počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Goran Mumović, koji je ovlašteno službeno lice Centra javne sigurnosti Pale, postupao u konkretnom predmetu, a prilikom svjedočenja na glavnom pretresu pred Okružnim sudom i svjedočenja pred Vrhovnim sudom nije ispitivan na okolnosti šta mu je neki svjedok rekao na licu mjesta, pa se slijedom toga osporena presuda ne zasniva na takvom svjedočenju. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je postupak proveden u skladu sa odredbama ZKP, u kojem je odredbama čl. 145-155. propisano saslušanje svjedoka koji se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenja o krivičnom djelu, učiniocu i drugim važnim okolnostima, njihovo pozivanje, način i tok saslušanja, kao i lica koja se ne mogu saslušati kao svjedoci. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u skladu sa ovim odredbama, nema smetnji da se u toku postupka saslušaju ovlaštena službena lica koja su radila na slučaju o kojem svjedoče, i to na sve okolnosti koje stranke, branilac i sud žele da razjasne. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da nema smetnji da iskaz svjedoka Gorana Mumovića bude prihvaćen kao dokazni materijal, pod uvjetima propisanim odredbom člana 323. stav 2. ZKP.
- 30.Vrhovni sud je naveo da je prihvatljiva konstatacija iz žalbe da je zapisnik o uviđaju opterećen nepotrebnim i tada nepotvrđenim konstatacijama ovlaštenih službenih lica, ali nije prihvatljiva konstatacija da je krivičnopravna odgovornost zasnovana na ovom zapisniku. Vrhovni sud je naveo da je uviđaj radnja dokazivanja koja se i vrši kako bi se posrednim opažanjem organa koji vrši uviđaj utvrdile činjenice bitne za postojanje krivičnog djela ili kasnije dokazivanje na sudu, te da bi se prikupili potrebni dokazi o okolnostima pod kojima je došlo do izvršenja krivičnog djela. Vrhovni sud je zaključio da su ovlaštena lica, nakon saznanja za ubistvo, postupila na propisan način i izvršila uviđaj 25. jula 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da je tačno da je u zapisnik o uviđaju unijeta konstatacija o izvršiocu, sredstvu, vremenu, mjestu i načinu izvršenja predmetnog ubistva, međutim, ovi dijelovi zapisnika nisu korišteni prilikom izrade osporene presude, niti se na njima zasniva presuda. 31. U odnosu na apelantov žalbeni navod da je osporena presuda protivrječna razlozima i da nema navoda o bitnim činjenicama, Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka, u skladu sa odredbama čl. 287. i 296. stav 7. ZKP i dala pravilnu ocjenu tih iskaza. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ocijenio iskaze saslušanih svjedoka i doveo ih u vezu sa sadržajem službene zabilješke o obavljenom razgovoru sa Olgom Glišić, zapisnikom o uviđaju, fotodokumentacijom, nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine i drugim provedenim dokazima i izveo pravilan zaključak da je apelant navedenog dana počinio krivično djelo, uz jasno obrazloženje načina preuzimanja određenih radnji izvršenja. Vrhovni sud nije prihvatio apelantov navod da sud nije dao odlučne činjenice za svoje obrazloženje, kao i da one činjenice koje je prihvatio kao utvrđene nisu zasnovane na valjanim dokazima. Prema mišljenju Vrhovnog suda, osporena presuda ima dovoljno uporišta u izvedenim dokazima i izvedeni dokazi, prema ocjeni Vrhovnog suda, pružaju dovoljno osnova za zaključak da je apelant počinilac krivičnog djela. Vrhovni sud je analizirao sve provedene dokaze, pa je dodao da je sud u osporenoj presudi posebno ocijenio sadržaj iskaza Radislava Lakića koji je prvi došao na lice mjesta, te, osim toga što je izjavio da mu je apelant priznao da je ubio Juhasa, naveo i da je oštećeni lupao na vrata, da se apelant ušutio, pa kada je oštećeni krenuo niz stepenice apelant je otvorio vrata i ubio ga. 32. Vrhovni sud je istakao da žalba osnovano ukazuje na to da osporena presuda ne daje komentar i ocjenu vjerodostojnosti izjave svjedoka odbrane Branka Uljara, ali, prema mišljenju Vrhovnog suda, s obzirom na to da je ta izjava posmatrana u korelaciji sa izjavom Olge Glišić, nije protivna iskazu ove svjedokinje, ukazuje se kao bespotrebna ocjena vjerodostojnosti ovog dokaza jer je očigledno da se ne radi o protivrječnim dokazima. U vezi sa apelantovim žalbenim navodom da nije utvrđeno da je oštećeni lišen života iz puške koja je oduzeta od apelanta i da je apelant pucao, Vrhovni sud se pozvao na detaljno obrazloženje iz osporene presude. 33. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje osporene presude u vezi sa ocjenom dokaza ima validnu argumentaciju. Prema mišljenju Vrhovnog suda, kao rezultat pravilne i pažljive ocjene dokaza provedenih na pretresu pred prvostepenim pa zatim drugostepenim sudom proizlazi zaključak da je apelant počinio krivično djelo. Za svoje zaključke drugostepena presuda je, prema mišljenju Vrhovnog suda, dala jasno određene razloge, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. 34. U odnosu na apelantov žalbeni prigovor da je povrijeđen KZ jer sud nije primijenio član 3. ZKP, odnosno institut in dubio pro reo, Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda pravilnom ocjenom dokaza utvrdila da je apelant izvršio krivično djelo, zbog čega je ocijenio neosnovanim njegov navod da je počinjena povreda ZKP. 35. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je na osnovu provedenih dokaza drugostepeni sud potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđivanje i pravnu ocjenu djela, pa se drugačije stanovište na koje ukazuje žalba ne može prihvatiti. 36. Vrhovni sud je naveo da ni prigovor žalbe o odluci o kazni nije osnovan jer je osporena presuda ocijenila sve okolnosti, olakšavajuće i otežavajuće, te je utvrdio kaznu koja je razmjerna težini počinjenog djela.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 37.Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma opširnoj apelaciji apelant navodi da su sudovi poklonili vjeru dokazima optužbe i na tim dokazima zasnovali presude. Pri tome, apelant posebno ističe da je odluka zasnovana na dokazima na kojima nije smjela biti zasnovana, tj. iskazu Olge Glišić koji je dat u pretkrivičnoj fazi i saslušanju ovlaštenog lica Gorana Mumovića koji je uzeo izjavu od Olge Glišić, te zapisniku o uviđaju i fotodokumentaciji (koji imaju mnogobrojne nedostatke). Apelant navodi da je u toku postupka doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo jer nije mogao ispitati Olgu Glišić, a čija izjava predstavlja osnov za odluku. Dalje, apelant ističe da ovlašteno lice koje je provelo uviđaj ne može biti pozvano kao svjedok na okolnosti šta su mu lica prilikom vršenja uviđaja izjavila. Apelant navodi da je zapisnik sačinjen suprotno odredbama ZKP, te da predstavlja zabilješku o posrednim, a ne neposrednim opažanjima ovlaštenih lica, te je i zapisnik sačinjen prema zapažanjima Olge Glišić. Apelant navodi sadržaj zapisnika gdje je navedeno da je apelant iz PA 31773 pucao u Miloša Juhasa, da pronađena čahura i zrna najvjerovatnije potječu iz puške iz koje je apelant pucao u oštećenog, te da ne sadrži niti jedan materijalni dokaz već se bazira na indicijama. Osim toga, u zapisniku je, prije odluke suda, kao počinilac određen apelant. Prema njegovom mišljenju, isto je i sa fotodokumentacijom. Apelant navodi da je izostala analiza provedenih dokaza jer je Vrhovni sud u obje presude propustio da opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o osnovanosti postojanja apelantove krivične odgovornosti. Osim toga, apelant ističe da je dio iskaza svjedoka Radislava Lakića izdvojen iz cjeline i dobio sasvim drugo značenje, te navodi da ovaj svjedok nigdje nije naveo da je na pitanje ko je ubio Juhasa apelant odgovorio da je to uradio on, već je svjedok izjavio: „Ja mislim da je optuženi ubio Juhasa“. Također, s obzirom na nekonzistentnost u izjavi ovog svjedoka u ovom dijelu (da je na pitanje ko je ubio Juhasa apelant odgovorio da je to uradio on), bez obzira na to što je na glavnom pretresu ovo izjavio, to ne može biti osnov za presudu. Dakle, radi se o još jednoj pretpostavci i licu koje nije očevidac, te se na njegovom iskazu ne može zasnovati presuda. Osim toga, i da je apelant svjedoku priznao da je ubio oštećenog, na tom priznanju se ne može graditi odluka suda o njegovoj krivici. Apelant smatra da se radi o nepouzdanom iskazu svjedoka koji se nije mogao sjetiti nekih detalja od kritičnog događaja (npr., da li je uzeo poluautomatsku pušku koju je morao imati na stražarskom mjestu). Apelant smatra da je neodrživ stav da je ovaj svjedok želio da olakša apelantov položaj, pogotovo što apelant nije utjecao na njegovo svjedočenje. Također, apelant navodi da se iskaz svjedoka odbrane Branka Uljara uopće ne uzima u obzir iako je njegovom izjavom u potpunosti dovedena u pitanje izjava Olge Glišić. Prema njegovom iskazu, Olga Glišić sa svog prozora nikako nije mogla vidjeti ulaz u baraku u kojoj je stanovao apelant, a što je bitna činjenica u navedenom predmetu. Također, iz iskaza svjedoka Branka Uljara proizlazi da je Miloš Juhas bio u jako lošim odnosima sa Olgom Glišić, koja je zadužila poluautomatsku pušku i bila obučena za njeno rukovanje. S tim u vezi, apelant opet napominje da prilikom uviđaja nisu provedene radnje koje bi utvrdile važne činjenice u vezi sa kritičnim događajem (balističko vještačenje, parafinska rukavica i dr.). Apelant dovodi u pitanje koja je uopće puška uzeta od njega, te ističe da su na fotografijama dvije puške na licu mjesta, a puška iz koje je, navodno, pucao apelant prislonjena je na vrata barake, što je, prema apelantovom mišljenju, potpuno nelogično. Osim toga, apelant ukazuje na iskaz Radislava Lakića koji je rekao da je izuzeta i njegova puška kojom je bio zadužen, koju je držao ispod kreveta. Apelant navodi i činjenice u vezi sa povredama oštećenog koje bi bile drugačije da je on pucao (njegova visina, visina oštećenog i način na koji je sud prikazao događaj). Također, prema apelantovom mišljenju, mjesto sa kojeg se pucalo na oštećenog nisu ulazna vrata njegove barake, na šta ukazuje i činjenica da je pucano iz poluautomatskog oružja, a pred vratima je pronađena samo jedna čahura. Također, apelant tvrdi da nije utvrđena ni udaljenost sa koje se pucalo. Apelant posebno ističe povredu prava na pravično suđenje zbog toga što nije primijenjena odredba člana 3. ZKP, odnosno princip in dubio pro reo, čime mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 38.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Vrhovni sud je istakao da je apelant doslovno prepisao navode žalbe, te da je o ovim navodima Vrhovni sud odlučio u odluci od 5. februara 2009. godine. Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi o povredi prava nisu ničim obrazloženi i u suštini apelant se žali na utvrđeno činjenično stanje i povrede odredbi krivičnog postupka, a za koje prigovore nije nadležan Ustavni sud.
- 39.U odgovoru na navode iz apelacije Tužilaštvo je navelo da je postupalo u skladu sa zakonom. Činjenice koje je Tužilaštvo pribavilo u pogledu elemenata krivičnog djela i u pogledu apelantove krivične odgovornosti predstavljale su dovoljno osnovane sumnje na osnovu koje je podignuta optužnica. U toku postupka, prema mišljenju Tužilaštva, poštovana su sva apelantova prava. Tužilaštvo je navelo da apelant ponavlja detalje i zaključke iz odbrane koju je dao pred sudom, a ne daje detalje ili okolnosti koje sud nije proveo i ocijenio. Tužilaštvo je osporilo apelantove činjenične navode, te istaklo da su svi dokazi provedeni u skladu sa zakonom i da se u postupku povodom apelacije ne može dovoditi u pitanje slobodna ocjena dokaza za koju je sud dao prihvatljivo obrazloženje. Tužilaštvo je navelo da smatra da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi.
V. Relevantni propisi
- 40.U Zakonu o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:
Član 83.
- 1)Kada je u ovom zakonu određeno da se na iskazu okrivljenog, svjedoka ili vještaka ne može zasnivati sudska odluka, istražni sudija će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka donijeti rješenje o izdvajanju zapisnika o svim iskazima iz spisa odmah, a najkasnije do završetka istrage odnosno davanja saglasnosti istražnog sudije da se optužnica može podići bez sprovođenja istrage (član 160. stav 1.). Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba.
- 2)Po pravosnažnosti rješenja izdvojeni zapisnici se zatvaraju u poseban omot i čuvaju kod istražnog sudije odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati i koristiti u postupku, osim u slučajevima predviđenim članom 84. ovog zakona.
- 3)Poslije završetka istrage, kao i poslije davanja saglasnosti da se optužnica može podnijeti bez provođenja istrage (član 160. stav 1), istražni sudija će postupiti prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana i u pogledu svih obavještenja koja se u smislu člana 151. ovog zakona dala lica navedena u čl. 226. i 227. i članu 244. stav 1. ovog zakona. Kada javni tužilac podigne optužnicu bez sprovođenja istrage (član 160. stav 6.) dostaviće spise u kojima se nalaze ovakva obavještenja istražnom sudiji, koji će postupiti po odredbama ovog člana.
Član 84.
Izuzetno zapisnici i obavještenja izuzeti po odredbama člana 83. ovog zakona mogu se koristiti na glavnom pretresu i u postupku po redovnim pravnim lijekovima samo:
ako okrivljeni sam traži da se pročitaju izdvojeni zapisnici o njegovom ispitivanju ili o saslušanju lica koje on poimenični označi i obavještenja koja su ta lica dali organima unutrašnjih poslova (član 151.) a nisu u pitanju lica navedena u članu 226. tačka 1. ovog zakona. U tom slučaju uvijek se čitaju svi zapisnici ili obavještenja lica na koja se zahtjev okrivljenog odnosi osim zapisnika koji su izdvojeni zbog iznuđivanja izjave silom, prijetnjom ili drugim sličnim zabranjenim sredstvima (član 218. stav 8. i član 228) ali će se i ti zapisnici pročitati ako okrivljeni to izričito zahtijeva,
ako na glavnom pretresu, po saslušanju stranaka, vijeće odluči da se u postupku mogu koristiti zapisnici o ispitivanju okrivljenog koji su izdvojeni samo zbog povrede člana 218. stav 9. i obavještenja koja je okrivljeni dao organima unutrašnjih poslova (…)
(…)
Član 85.
Ako se na osnovu člana 84. ovog zakona koriste zapisnici koji su bili izdvojeni na glavnom pretresu će se po potrebi saslušati istražni sudija, odnosno službeno lice organa unutrašnjih poslova koje je izvršilo istražnu radnju ispitivanja okrivljenog, odnosno saslušanja svjedoka ili vještaka (član 162. stav 4. i član 155) o okolnostima pod kojima je ispitivanje odnosno saslušanje izvršeno i zabilježeno. (…)
Član 226.
Ne može se saslušati kao svjedok lice:
- 1)koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi čuvanja te dužnosti;
- 2)branilac okrivljenog o onome šta mu je okrivljeni kao svom braniocu povjerio, osim ako to sam okrivljeni zahtijeva.
Član 227.
(1) Oslobođeni od dužnosti svjedočenja su:
- 1)Bračni drug okrivljenog
- 2)Srodnici okrivljenog (…)
- 3)Usvojenik i usvojilac
- 4)Vjerski ispovjednik o onome što mu je okrivljeni ispovjedio.
(…)
Član 244.
Za vještaka se ne može uzeti lice koje je saslušano kao svjedok (član 226) ili lice koje je oslobođeno dužnosti svjedočenja (član 227) kao ni lice prema kojem je krivično djelo učinjeno, a ako je uzeto na njegovom nalazu i mišljenju se ne može zasnivati sudska odluka.
Razlog za izuzeće vještaka (član 44) postoji i u pogledu lica koje je zajedno sa okrivljenim ili oštećenim u radnom odnosu. (…)
Za vještaka se po pravilu neće uzeti lice koje je saslušano kao svjedok.
(…)
Član 333. stav 3.
Zapisnici o ranijem saslušanju lica koja su oslobođena dužnosti svjedočenja (član 227) ne smiju se pročitati na glavnom pretresu ako ta lica nisu uopšte pozvana na glavni pretres ili su na glavnom pretresu izjavila da neće da svjedoče. Poslije završenog dokaznog postupka vijeće će odlučiti da se ovi zapisnici izdvoje iz spisa i odvojeno čuvaju (član 83). Ovako će vijeće postupiti i u pogledu drugih zapisnika i obavještenja predviđenih u članu 83. ovog zakona ako nije ranije donesena odluka o njihovom izdvajanju. Protiv rješenja o izdvajanju zapisnika i obavještenja dozvoljena je posebna žalba. Po pravosnažnosti rješenja izdvojeni zapisnici i obavještenja zatvaraju se u poseban omot i predaju istražnom sudiji radi čuvanja odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati i koristiti u postupku. Izdvajanje spisa i zapisnika mora se izvršiti prije nego što se spisi povodom žalbe protiv presude dostave višem sudu.
- 41.U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09, 80/09, 92/09 i 100/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Pravno nevaljani dokazi (sada: Zakonitost dokaza)
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Princip istine (nakon izmjena: Jednakost u postupanju)
Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 280.nakon izmjena: član 288
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza
(1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije,odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
Član 287.nakon izmjena: član 295
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 296.nakon izmjena: član 304
[...]
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI. Dopustivost
VII. Meritum
- 46.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
- d)
- 47.U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati jesu li osporenim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje na način kako to apelant navodi. Naime, u apelaciji se naglašava da je na glavnom pretresu pročitan iskaz svjedokinje Olge Glišić koji je ranije dat policiji, te da je na osnovu tog iskaza sud donio presudu, a da nije osigurao prisustvo tog svjedoka na glavnom pretresu. Time je apelantu uskraćena mogućnost da ispita navedenog svjedoka. Osim toga, apelant je naveo da su presude zasnovane na osnovu nezakonitog ispitivanja svjedoka Gorana Mumovića i na zapisniku o uviđaju i fotodokumentaciji koji nisu napravljeni u skladu sa odredbama ZKP. Apelant ističe da sud nije ocijenio iskaz svjedoka odbrane. Također, apelant navodi arbitrarnost u postupanju sudova i nedostatak obrazloženja u presudama. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ističe da garancije iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u stavu 1. tog člana i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Zbog toga će se ovi apelantovi navodi ispitati na osnovu te dvije odredbe zajedno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05, presuda od 12. jula 2007. godine, stav 23. sa dodatnim referencama).
- 48.Ustavni sud, dalje, naglašava da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje domaćim pravom, kao i da je ocjena iznesenih dokaza, u pravilu, posao redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je utvrditi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, radi poštivanja principa kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da iskaz svjedoka, da bi se priznao kao dokaz, uvijek mora biti dat na sudu i javno, što se može u određenim slučajevima pokazati nemogućim (op. cit. Kovač protiv Hrvatske, stav 25). Ustavni sud, također, ponavlja da upotreba iskaza dobijenih tokom istrage u svrhu dokazivanja sama po sebi nije suprotna st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije, uz uvjet da je poštovano pravo na odbranu. To pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženom, na primjeren i pravilan način, pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok ovaj daje svoj iskaz u istrazi, ili u kasnijoj fazi postupka (idem., stav 26). Ustavni sud je u svojoj praksi, također, zaključio da nema povrede prava iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije kada zbog objektivnih okolnosti nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca, a osporene presude se ne zasnivaju isključivo na tom iskazu već i na drugim dokazima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2633/06 od 11. marta 2008. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 32/08, tačka 30).
- 49.U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je iskaz svjedokinje Olge Glišić koji je dat u prethodnom postupku pred policijom mogao biti prihvaćen kao materijalni dokaz, odnosno nije bilo zakonom propisanih razloga zbog čega se ovaj iskaz trebao „isključiti“. Ustavni sud primjećuje da je, rješavajući o apelantovoj žalbi (koji se pozvao na član 83. ranije važećeg ZKP), Vrhovni sud zaključio da ovaj svjedok nije u kategoriji svjedoka čiji se iskaz treba zapečatiti, u skladu sa odredbom člana 333. stav 3. ranije važećeg ZKP, za šta je dao obrazloženje. Ustavni sud na osnovu osporenih presuda primjećuje da je Vrhovni sud svoj zaključak o apelantovoj krivici donio između ostalih dokaza djelimično i na sadržaju službene zabilješke od 25. jula 1992. godine o obavljenom informativnom razgovoru sa Olgom Glišić, te da se iz sadržaja izjave Olge Glišić može nesumnjivo zaključiti da je ona makar djelimično mogla vidjeti događaj. Vrhovni sud je jasno naveo da ova izjava nije dokaz na kome se isključivo ili u pretežnom dijelu može zasnovati nesumnjiv zaključak o tome da je apelant ubio Miloša Juhasa ali kada se dovede u vezu sa drugim dokazima upućuje na to da je vidjela kada je apelant pucao. Ustavni sud je već ranije jasno istakao da se neće upuštati u način ocjene dokaza redovnih sudova. Međutim, Ustavni sud nema namjeru da bez rezervi dopusti redovnim sudovima da „osnažuju nevalidne dokaze“ posrednim dokazima ili uvođenjem na indirektan način dokaza koji se ne bi trebali provoditi („plod otrovne voćke“) ili na bilo koji drugi način, odnosno da u postupku koriste dokaze koji se u skladu sa procesnim zakonodavstvom ne smiju koristiti, zbog čega, kada se otvori takvo pitanje, treba ga ispitati u skladu sa garancijama člana 6. Evropske konvencije.
- 50.Međutim, polazeći od navoda iz apelacije, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske našao da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je istakao da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. U skladu s tim, navedeno je i da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, zatim da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
- 51.U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju iz obrazloženja presuda jasno proizlazi da je izjava Olge Glišić pročitana na glavnom pretresu i ovaj dokaz nije jedini dokaz na kojem se presuda zasniva. Iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da se odluke redovnih sudova zasnivaju i na iskazu svjedoka Radislava Lakića i Gorana Mumovića i drugim materijalnim dokazima iz kojih je Vrhovni sud nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom smislu, sud je neposredno izveo dokaze saslušanjem drugih svjedoka (koje je apelant nesporno imao mogućnost ispitati, što je i učinio), izvršio uvid u zapisnik o uviđaju i fotodokumentaciju. Osim toga, zapaža da je apelantove žalbene navode vezane za izjavu Olge Glišić Vrhovni sud detaljno razmotrio i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da izjava Olge Glišić nije izjava koja se pod određenim uvjetima propisanim zakonom mora zapečatiti u skladu sa ranije važećim ZKP na koji se pozvala žalba. Ovo jasno proizlazi iz člana 83. ranije važećeg ZKP (na koji se u žalbi pozvao apelant), a koji je precizno i jasno definirao u stavu 3. koji se iskazi moraju zapečatiti i ne mogu se koristiti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno naveo da je postupak vodio u skladu sa odredbama sada važećeg ZKP po kojima nema prepreka da se izjava koju lice da u istrazi (ovlaštenom službenom licu), u skladu sa odredbama člana 218. ZKP, pročita na glavnom pretresu, u skladu sa članom 280. ZKP. Naime, iako je članom 287. stav 1. favorizirano donošenje odluke na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, članom 280. ZKP omogućeno je da se izuzetno po odluci sudije, odnosno vijeća, pod određenim okolnostima koje propisuje zakon, a koje su prema utvrđenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju ispunjene, koriste zapisnici sa iskazima datim u istrazi. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da saslušanje službenog lica u svojstvu svjedoka na okolnosti da li je u službenu zabilješku na korektan način unijeto ono što je ispitano lice izjavilo nije suprotno odredbama ZKP, pogotovo, kao što je i Vrhovni sud istakao, pod uvjetima propisanim članom 323. stav 2. ZKP (mogućnost čitanja iskaza svjedoka pred drugostepenim sudom pod određenim uvjetima).
- 52.Zbog svega navedenog, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeno krivično djelo ili da su u bilo kojem dijelu proizvoljno primijenili zakon, pogotovo kada se ima u vidu obrazloženje Vrhovnog suda u odnosu na iskaz Radislava Lakića, koji je sud u jednom dijelu prihvatio i obrazložio da je iz detalja iskaza ovog svjedoka (odlazak oštećenog sa puškom, kucanje na vrata, činjenica da se apelant „ušutio“), dovodeći ga u vezu sa drugim provedenim dokazima, zaključio da je apelant počinilac krivičnog djela. Također, redovni sudovi su obrazložili da promjenu iskaza ovog svjedoka nisu ocijenili jer su smatrali da on time želi da olakša apelantov procesni položaj. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno naveo da svjedok Goran Mumović, koji je uzeo izjavu od Olge Glišić, nije ispitivan na okolnosti šta mu je neki svjedok (Olga Glišić) rekao na licu mjesta. Iz presude Vrhovnog suda proizlazi da je Goran Mumović pred sudom potvrdio da je izjava (Olge Glišić) sačinjena u svemu prema kazivanju Olge Glišić, čime je, dakle, potvrdio autentičnost izjave, a ne svjedočio o njenom sadržaju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud (u odluci povodom apelantove žalbe) konstatirao nedostatke u zapisniku ali je jasno naveo da se na ovim spornim dijelovima ne zasniva apelantova krivičnopravna odgovornost. Ustavni sud, također, primjećuje da je Vrhovni sud naveo zašto određene radnje (na koje apelant upućuje, kao npr., balističko vještačenje ili obdukcija) nisu izvedene, te je utvrdio da je osim okolnosti koje su vladale 1992. godine i apelantovo bjekstvo bilo smetnja da se uzme parafinska rukavica (a čime bi se utvrdilo ko je pucao). Vrhovni sud je utvrdio „propust“ drugostepenog suda da ocijeni vjerodostojnost sadržaja iskaza svjedoka odbrane Branka Uljara, ali je zaključio da sadržaj iskaza ovog svjedoka posmatran u korelaciji sa izjavom Olge Glišić nije protivrječan ovom iskazu, zbog čega se ne ukazuje ni kao potrebna ocjena vrijednosti ovog iskaza. Imajući u vidu da je apelant naveo da se iskazom Branka Uljara dovode u sumnju navodi izjave Olge Glišić, te činjenice utvrđene u vezi sa ovim dokazom, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da se bavi ovim pitanjem. Naime, iskaz svjedoka na koji se sud nije osvrnuo nije doveo u pitanje ostale dokaze na kojim se zasniva osuđujuća presuda. Ustavni sud ukazuje na to da su svi apelantovi navodi već bili predmet apelantove žalbe protiv drugostepene (osuđujuće) presude, pa je Vrhovni sud u vezi s tim dao detaljna obrazloženja koja ni na koji način, prema ocjeni Ustavnog suda, ne izgledaju proizvoljna. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da eventualni nedostaci na koje je ukazivala apelantova žalba ne mogu nikako utjecati na drugačiji zaključak osim da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
- 53.Zbog svega navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, izvođenje i ocjena navedenih dokaza, te obrazloženja sudova u vezi sa zaključkom da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, na način na koji su to u konkretnom postupku uradili sudovi u osporenim odlukama, ne predstavlja povredu apelantovog prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
- 54.Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza i zaključak sudova da je počinio krivično djelo, jer, u vezi s tim navodom, apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključkom o krivici do kojeg su sudovi došli. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ničega što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
- 55.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 56.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada su sudovi obrazložili da su dokazi protiv apelanta prikupljeni prema odredbama ZKPRS, te kada nema ničega što u vezi s izvođenjem tih dokaza dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini i utvrđenje redovnih sudova da je apelant na način preciziran u osporenim presudama počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
- 57.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 58.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.