USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2283/09, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Constance Grewe, sutkinja Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000352 od 23. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.1705/05 od 12. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-303/02 od 23. septembra 2005. godine u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te član II/4. u vezi sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000352 od 23. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.1705/05 od 12. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-303/02 od 23. septembra 2005. godine u odnosu na čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000352 od 23. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.1705/05 od 12. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-303/02 od 23. septembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i prvotužioca Š.S. (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i drugotužioca P.S. (u daljnjem tekstu: drugotužilac) 30. i 31. decembra 2009. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud 6. januara 2010. godine dostavili su odgovore na apelaciju. Prvotužilac i drugotužilac nisu dostavili odgovore.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju 11. aprila 2012. godine proslijeđeni su apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Prvotužilac i drugotužilac (supružnici) 17. oktobra 2000. godine podnijeli su tužbeni zahtjev protiv apelanta i Javnog stambenog preduzeća Tuzla radi utvrđenja da su stekli stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u Tuzli, Stupine B-8, u izreci presude precizirane oznake i površina (u daljnjem tekstu: sporni stan), do 6. decembra 2000. godine i radi otkupa spornog stana. U obrazloženju tužbenog zahtjeva su naveli da je prvotužilac na osnovu pravomoćnog rješenja o dodjeli spornog stana od 25. marta 1998. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o dodjeli spornog stana) dobio na trajno korištenje sporni stan. Dalje su naveli da sporni stan koriste od septembra 1999. godine, da su rješenje o dodjeli spornog stana dostavili Javnom stambenom preduzeću Tuzla, da su se, nakon što su dobili dozvolu za upotrebu, obratili i usmeno i pismeno Javnom stambenom preduzeću Tuzla zahtjevom za zaključenje ugovora o korištenju stana, koje je odbilo zahtjev ističući da iz apelantovog dopisa slijedi da se privremeno obustavi zaključenje takvog ugovora. Apelantu su se obratili 6. marta 2000. godine zahtjevom za otkup spornog stana, ali apelant nije u zakonom predviđenom roku od tri mjeseca zaključio kupoprodajni ugovor, što je protivno članu 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), tako da su podnijeli tužbeni zahtjev.
- 7.Prvotužilac i drugotužilac tokom postupka povukli su tužbeni zahtjev u odnosu na Javno stambeno preduzeće Tuzla.
- 8.U odgovoru na tužbeni zahtjev od 3. jula 2003. godine apelant je naveo da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer su se prvotužilac i drugotužilac u sporni stan uselili bez pravnog osnova, budući da nisu imali punovažan akt za useljenje, da je rješenje o dodjeli spornog stana apsolutno ništavo zbog čega je već pokrenuo postupak radi utvrđivanja ništavosti rješenja o dodjeli spornog stana. Rješenje o dodjeli spornog stana suprotno je odredbama člana 24. Zakona o stambenim odnosima, jer davalac stana na korištenje nije imao odgovarajući opći akt kojim bi se rješavalo pitanje dodjele stanova na korištenje i kojim su trebali biti utvrđeni kriteriji i mjerila za dodjelu stanova na korištenje. Sporni stan nabavljen je iz budžetskih sredstava, tako da predstavlja apelantovu imovinu kojom upravlja Vlada Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada TK) koja je jedino mogla utvrditi kriterije za dodjelu stana. Osim toga, rješenje o dodjeli spornog stana donio je tadašnji zamjenik ministra, koji nije bio ovlašten da odlučuje o dodjeli stanova, a takva ovlaštenja nije imalo ni Ministarstvo pravde tako da je navedeno raspolaganje protivno moralu društva i javnom poretku, odnosno takvo raspolaganje je ništavo.
- 9.Presudom Općinskog suda broj P-303/02 od 23. septembra 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev prvotužioca i drugotužioca kojim su tražili da se utvrdi da su stekli stanarsko pravo na spornom stanu do 6. decembra 2000. godine, da prvotužilac i drugotužilac ispunjavaju zakonske uvjete za kupovinu spornog stana, pa je apelant bio dužan da im proda sporni stan u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup spornog stana, tj. do 6. juna 2000. godine, što nije učinio. Istom presudom određeno je da presuda zamjenjuje ugovor o prodaji spornog stana, da prvotužilac i drugotužilac stječu pravnu osnovu da postanu suvlasnici sa po ½ dijela, da prvotužilac i drugotužilac uplate na apelantov račun iznos od 25.168,50 KM u certifikatima, što je apelant dužan da primi i trpi da se prvotužilac i drugotužilac upišu u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na spornom stanu, te obavezan apelant da tužiocima naknadi troškove postupka.
- 10.Također, istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavo rješenje o dodjeli spornog stana, da se naloži prvotužiocu i drugotužiocu da isprazne i predaju apelantu sporni stan u posjed, te da mu naknade troškove postupka.
- 11.Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je uz saglasnost prvotužioca, drugotužioca i apelanta izvršio spajanje postupaka (apelantova tužba za utvrđenje ništavosti rješenja o dodjeli spornog stana i iseljenje i tužba prvotužioca i drugotužioca za utvrđenje da su stekli stanarsko pravo), te odredio da će se voditi jedan postupak. Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u ugovor od 23. marta 1998. godine i aneks uz taj ugovor od 8. jula 1998. godine, ugovor o predaji spornog stana, rješenje o dodjeli spornog stana, dopise Vlade TK upućene Stambenom komunalnom preduzeću Tuzla, zahtjev za otkup stana, te potvrdu o prijemu zahtjeva. Općinski sud je istakao da iz rješenja o dodjeli spornog stana proizlazi da je prvotužiocu, kao tadašnjem ministru pravde u Vladi TK, dodijeljen sporni stan na korištenje, kupljen sredstvima koja su namjenski prenesena Ministarstvu pravde radi rješavanja stambenog pitanja prvotužioca. Iz ugovora od 23. marta 1998. godine i aneksa uz taj ugovor od 8. jula 1998. godine slijedi da se ugovor odnosi na udruživanje sredstava radi finansiranja izgradnje jednog stana prema kojem se „Tehnograd-visokogradnja“ kao izvođač obavezao predati Ministarstvu pravde, kao investitoru, jedan stan, te da iz ugovora o predaji u posjed spornog stana od 17. septembra 1999. godine slijedi da je izvođač predao sporni stan investitoru. Općinski sud je, dalje, naveo da, u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo se stječe zakonitim useljenjem u stan, da u skladu sa članom 19. stav 2. istog zakona, iako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od supružnika, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi supružnik, te da, u skladu sa članom 7. Zakona o prodaji stanova, nosilac stanarskog prava može istaknuti zahtjev za prodaju stana, a prodavač ga je dužan prodati, da se zahtjev podnosi u roku od dvije godine, da se ugovor mora zaključiti u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, a da, u suprotnom, nosilac stanarskog prava navedeno može tražiti sudskim putem. U konkretnom slučaju prvotužilac i drugotužilac su stekli stanarsko pravo, jer su se uselili u sporni stan 17. septembra 1999. godine na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana, koje predstavlja punovažan osnov za useljenje koje nije osporeno. Prvotužilac i drugotužlac mogu steći stanarsko pravo, jer se ne radi o periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Osim toga, prvotužilac i drugotužilac su dokazali da su u zakonskom roku podnosili zahtjev za otkup spornog stana koji je istekao 6. juna 2000. godine protekom kojeg, u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova, navedeno mogu tražiti sudskim putem.
- 12.Obrazlažući zašto je odbio protivtužbeni zahtjev, Općinski sud je istakao da je tačno da je prvotužiocu sporni stan dodijeljen bez odgovarajuće zakonske procedure, predviđene u članu 24. Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj se stan dodjeljuje na korištenje u skladu sa općim aktom kojim se utvrđuju kriteriji za dodjelu stana. Međutim, samo zbog navedenog, rješenje o dodjeli spornog stana nije apsolutno ništavo, budući da to niti jedan zakonski propis ne predviđa, pa niti Zakon o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u odredbama čl. 103. do 111. koje se odnose na ništavost ugovora kao dvostranih pravnih poslova, što ovdje nije slučaj. U odnosu na drugi razlog za ništavost rješenja o dodjeli spornog stana, Općinski sud je istakao da je tačno da je odlukom Vlade TK od 25. januara 1997. godine bila osnovana Komisija za stambena pitanja, a da je rješenje o dodjeli spornog stana potpisao zamjenik ministra pravde. Međutim, ni navedeno nije propisano kao razlog za apsolutnu ništavost rješenja o dodjeli spornog stana, koje je jednostrani akt, a ne ugovor. Dalje, Općinski sud je naveo da sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost, ali da nije našao nijedan razlog zbog kojeg bi rješenje o dodjeli spornog stana bilo ništavo pogotovo zato što apelant protivtužbenim zahtjevom nije obuhvatio ugovor o kupovini spornog stana, koji je, ustvari, osnov za donošenje rješenja o dodjeli spornog stana. Pošto protivtužbeni zahtjev nije usmjeren na poništenje rješenja o dodjeli spornog stana, nego na utvrđivanje ništavosti, krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. Zakona o parničnom postupku), sud ne može ispitivati da li ima osnova za njegovo poništenje kao jednostranog akta.
- 13.Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž. 1705/05 od 12. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom odbijen je zahtjev prvotužioca i drugotužioca za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbe. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je tačno da je u vrijeme donošenja rješenja o dodjeli spornog stana osnovana Komisija za stambena pitanja u čijoj je nadležnosti, između ostalog, bila i raspodjela stanova, da je Vlada TK 3. marta 1998. godine namjenski prenijela Ministarstvu pravde iznos od 100.000,00 KM za kupovinu stana prvotužiocu, tako da proizlazi da je sporni stan njemu dodijeljen odlukom Vlade TK i da rješenje o dodjeli spornog stana, koje je potpisao tadašnji zamjenik ministra pravde Ž.P., ima samo deklaratorni karakter zbog čega je potpisnik oslobođen krivične odgovornosti. Dalje, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da je prvotužilac na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana stekao stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u sporni stan, 17. septembra 1999. godine, u smislu člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, da prvotužiocu i drugotužiocu, kao nosiocima stanarskog prava, pripada pravo na otkup stana, da su zahtjev podnijeli u roku od jedne godine, tako da je apelant bio dužan da proda stan u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da je tačno da prvotužilac nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana sa nadležnim stambenim organom, i to isključivo zbog preporuke koju je Vlada TK dala nadležnom stambenom organu nakon što se prvotužilac već uselio u sporni stan sa porodicom. U momentu useljenja prvotužilac je imao rješenje o dodjeli spornog stana koje predstavlja punovažnu osnovu za useljenje i ne može trpjeti posljedice zbog apelantovog ponašanja. Također, iz priloženih potvrda je vidljivo da je prvotužilac prijavljen kao korisnik centralnog grijanja od 1. decembra 1999. godine, odnosno korisnik vode od 31. decembra 2000. godine, što ukazuje da je ispunjavao obaveze u vezi sa korištenjem spornog stana kao da ima ugovor o korištenju spornog stana (član 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima). Kantonalni sud je istakao da na pravilnost i zakonitost pobijane odluke nema uticaja činjenica da Vlada TK nije razmatrala Program materijalno-tehničkog opremanja pravosudnih organa koji je donio prvotužilac kao tadašnji ministar pravde, da budžet TK u 1998. godini nije imao predviđena sredstva za tu namjenu, te da Vlada TK nije prihvatila nabavku stanova kroz izvještaj Ministarstva pravde za 1998. godinu. Ovo je navedeno zato što je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je upravo Vlada TK 3. marta 1998. godine namjenski doznačila iznos od 100.000,00 KM za kupovinu stana prvotužiocu, a osporavanje dodjele stana uslijedilo je tek nakon zakonitog useljenja u sporni stan.
- 14.Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000352 od 23. aprila 2009. godine apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud odlučio o svim žalbenim prigovorima, te da je dao potpune, jasne i osnovane razloge za svoju oduku. Naime, nižestepeni sudovi su utvrdili da je rješenjem o dodjeli spornog stana prvotužiocu dodijeljen na korištenje sporni stan u koji su se prvotužilac i drugotužilac uselili 17. septembra 1999. godine, da su na ime zakupnine akontativno uplatili 500,00 KM, te da uredno plaćaju usluge centralnog grijanja i korištenja vode. Navedeno ukazuje da su se tužioci na osnovu valjanog pravnog akta uselili u sporni stan, da ga koriste, da do zaključenja ugovora o korištenju spornog stana nije došlo, jer je to sprečavao apelant, tako da su se, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stekli uvjeti za stjecanje stanarskog prava. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan ne samo zbog razloga koje su dali nižestepeni sudovi nego i zato što je podnesen nepravovremeno (prigovor nepravovremenosti istican tokom prvostepenog postupka). Naime, Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je važio u to vrijeme i Zakonom o radu koji je na snazi propisani su rokovi u kojima zainteresirana strana može tražiti da se utvrdi da je pojedinačnim aktom povrijeđeno pravo, a pošto ni apelant ni neki njegov zaposlenik to nisu tražili u rokovima propisanim navedenim zakonom (protivtužba podnesena 2003. godine, a rješenje o dodjeli spornog stana doneseno 1998. godine), to je protivtužbeni zahtjev trebalo odbaciti. Osim toga, apelant rješenje o dodjeli spornog stana, koje je donio njegov organ, nije stavio van snage iako je to mogao učiniti ako je smatrao da je nezakonito. U odnosu na apelantove navode da drugostepeni sud zasniva presudu na odluci Vlade TK, a taj dokaz nije proveden, Vrhovni sud je istakao da su osnovani, ali imajući u vidu da je pobijana odluka pravilna, to ovaj prigovor nije bitan.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant je naveo da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da su presude nejasne i nerazumljive. Naime, prvotužilac i drugotužilac nisu mogli steći stanarsko pravo budući da je postupak proveden protivno odredbama člana 24. Zakona o stambenim odnosima, da je nesporno da tužioci nisu zaključili ugovor o korištenju spornog stana u smislu člana 11. istog zakona, što predstavlja uvjet za zakonito useljenje i stjecanje stanarskog prava, a rješenje o dodjeli spornog stana, koje nije doneseno u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, ne može biti punovažna osnova za useljenje u sporni stan. Ovo tim prije što Kantonalni sud navodi da rješenje o dodjeli spornog stana ima samo deklaratorni karakter, a da je Vlada TK namjenski prenijela Ministarstvu pravde iznos od 100.000,00 KM za kupovinu stana prvotužiocu, što nije osnovano, jer prvotužilac i drugotužilac nisu izveli dokaz uvidom u odluku Vlade TK, niti se zaključak o namjenskom prijenosu sredstava mogao izvući iz nekog drugog dokaza. Da je postojala namjera Vlade TK da osigura sredstva za nabavku spornog stana, sredstva bi bila planirana u budžetu Kantona, a postupak bi bio proveden putem stambene komisije. Apelant navodi da ni on, ni niko od njegovih zaposlenika nisu mogli u rokovima koji su navedeni u pobijanoj presudi tražiti u sudskom postupku da se utvrdi da je pojedinačnim aktom povrijeđeno pravo, odnosno da je akt nezakonit, kada je rješenje o dodjeli spornog stana donio nenadležni organ, pa niko od zaposlenih, a ni apelant nisu mogli znati da je rješenje o dodjeli spornog stana doneseno. Apelant je u obrazloženju apelacije spomenuo da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje, te pravo iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, ne obrazlažući pri tome povredu ovih prava.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi, odnosno da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude.
- 17.Kantonalni sud je istakao da je donio presudu uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa materijalnog prava i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 18.Općinski sud je naveo da apelant ponavlja prigovore koje je isticao tokom postupka o kojim je već u prvostepenom postupku raspravljano. Postupak je proveden u skladu sa odredbama važećeg prava pri čemu nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije, a apelant nije naveo nijednu konkretnu okolnost na osnovu koje bi se moglo utvrđivati da li radi o kršenju prava navedenih u apelaciji.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
[...]
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.
Član 24.
Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korišenje u skladu sa opštim aktom.
Opštim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva, kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.
Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u preduzećima i drugim pravnim licima i zadacima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 28.
Ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21. 22., 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
- 20.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01, 15/02 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja na stanu (u daljem tekstu: prodavalac), a prodavalac ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupovinu stana.
Ako prodavalac na zahtjev nosioca stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.
Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
- 21.Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
[...].
- 22.Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
[...].
Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
Član 112.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
[...].
Član 117.
[...].
To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
- 23.Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 21/92, 13/94, 20/95 i 21/95) u relevantnom dijelu glasi:
Član 83.
Zaposlenik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
[...].
- 24.Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zahtjeva zaposlenika iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
[...].
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
VI. Dopustivost
- 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 27.U skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
a) Dopustivost u odnosu na prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije
- 28.Vezano za povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant organ javne vlasti, te da ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Navedeni stav Ustavni sud je usvojio u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), tako da se apelantovi navodi o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 29.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na ostala prava
- 30.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000352 od 23. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 31.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 32.Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe i da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
- 33.S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud ponovno podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 34.Apelant smatra da su odluke redovnih sudova nezakonite, jer prvotužilac i drugotužilac nisu mogli steći stanarsko pravo, budući da je postupak proveden protivno odredbama člana 24. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da rješenje o dodjeli spornog stana nije doneseno u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima tako da ne može biti punovažan osnov za useljenje u sporni stan.
- 35.U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora.
- 36.Ustavni sud podsjeća da iz činjeničnog stanja slijedi da se ugovorom o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje jednog stana izvođač obavezao predati Ministarstvu pravde kao investitoru jedan stan, te da je na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana Ministarstva pravde prvotužiocu dodijeljen sporni stan. Na osnovu ugovora o predaji u posjed spornog stana, prvotužilac i drugotužilac su se uselili u sporni stan, prvotužilac je prijavljen kao korisnik centralnog grijanja od 1. decembra 1999. godine, odnosno korisnik vode od 31. decembra 2000. godine, i na ime zakupnine uplatio je 500,00 KM. Pošto do zaključenja ugovora o korištenju spornog stana, odnosno kupoprodajnog ugovora, nije došlo, prvotužilac i drugotužilac tokom 2000. godine su, u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova, podnijeli tužbu radi utvrđenja stanarskog prava i otkupa spornog stana. Tokom 2003. godine i apelant je podnio tužbu protiv prvotužioca i drugotužioca radi utvrđivanja ništavosti rješenja o dodjeli spornog stana i iseljenja. Nakon spajanja postupaka redovni sudovi usvojili su tužbeni zahtjev prvotužoca i drugotužioca, a odbili apelantov protivtužbeni zahtjev. Razloge za navedeno obrazložili su na sljedeći način: Rješenjem o dodjeli spornog stana, koje nije osporeno, prvotužiocu je dodijeljen na korištenje sporni stan u koji se on zajedno sa drugotužiocem uselio 17. septembra 1999. godine, što ukazuje da su se oni, na osnovu valjanog pravnog akta, uselili u sporni stan, da ga koriste, da do zaključenja ugovora o korištenju spornog stana nije došlo, jer je to sprečavao apelant, tako da su se, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stekli uvjeti za stjecanje stanarskog prava. Budući da odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova propisuju da nosilac stanarskog prava može istaknuti zahtjev za prodaju stana, a prodavalac ga je dužan prodati, da se ugovor mora zaključiti u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, te da u suprotnom nosilac stanarskog prava navedeno može tražiti sudskim putem, to je udovoljeno tužbenom zahtjevu.
- 37.Prije daljnje analize Ustavni sud će podsjetiti na svoju praksu vezanu za predmetnu situaciju. U Odluci o dopustivosti broj AP 461/08 od 13. maja 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio kao očito (prima facie) neosnovanu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda od 20. novembra 2007. godine kojom je Vrhovni sud preinačio presude nižestepenih sudova. Razlog za navedeno Vrhovni sud je vidio u tome što se tužilac zakonito uselio u predmetni stan i stanovanjem u njemu, na osnovu rješenja koje je pravosnažno i koje apelant nije poništio, i pored činjenice da nije zaključio ugovor o korištenju stana, stekao je stanarsko pravo na predmetnom stanu (u postupku apelant je osporavao zakonitost rješenja o dodjeli stana, zato što je, navodno, postupak proveden suprotno procedurama i zato što ga je donijelo pravno lice koje je brisano iz sudskog registra). U Odluci o dopustivosti broj AP 2433/06 od 14. jula 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbacio kao očito (prima facie) neosnovanu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda od 30. maja 2006. godine kojom je Vrhovni sud preinačio presude nižestepenih sudova. Razlog za navedeno Vrhovni sud je vidio u tome što se tužilac sa svojom porodicom uselio u sporni stan na osnovu rješenja - odluke o dodjeli tog spornog stana na trajno korištenje i što se smatra zakonitim useljenjem, jer je taj akt punovažan i ispunjava uvjete zakonitosti, osiguravajući time tužiocu pravo trajnog korištenja stana koje, ustvari, predstavlja stanarsko pravo (u postupku apelant je osporavao tužbeni zahtjev, jer je tvrdio da je objekt u kojem se stan nalazi bespravno sagrađen). Iz obrazloženja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 958/07 od 9. maja 2007. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) slijedi: „Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan samim tim što apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, odnosno da ne može steći status nosioca stanarskog prava, jer se nije zakonito uselio u predmetni stan prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud smatra obrazloženje drugostepene presude nelogičnim i kontradiktornim, jer da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, status nosioca stanarskog prava bi stekao prema sili zakona, pa kako osnovano ukazuje apelant u svojoj apelaciji, ne bi ni imao pravni interes da svoj status utvrđuje u sudskom postupku.“
- 38.Vezano za apelantov protivtužbeni zahtjev, iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je tačno da je prvotužiocu sporni stan dodijeljen bez odgovarajuće zakonske procedure predviđene u članu 24. Zakona o stambenim odnosima, prema kojoj se stan dodjeljuje na korištenje u skladu sa općim aktom kojim se utvrđuju kriteriji za dodjelu stana. Međutim, samo zbog navedenog, rješenje o dodjeli spornog stana nije apsolutno ništavo, budući da to niti jedan zakonski propis ne predviđa, pa niti odredbe čl. 103. do čl. 111. ZOO koje se odnose na ništavost ugovora kao dvostranih pravnih poslova, što ovdje nije slučaj. Tačno je da je odlukom Vlade TK bila osnovana Komisija za stambena pitanja, a da je rješenje o dodjeli spornog stana potpisao zamjenik ministra pravde. Međutim, ni navedeno nije propisano kao razlog za apsolutnu ništavost rješenja o dodjeli spornog stana kao jednostranog akta. Osim toga, protivtužbenim zahtjevom apelant nije obuhvatio ugovor o kupovini spornog stana, koji je, ustvari, osnov za donošenje rješenja o dodjeli spornog stana. Pošto protivtužbeni zahtjev nije usmjeren na poništenje rješenja o dodjeli spornog stana, nego na utvrđivanje ništavosti, to sud, poštujući odredbe člana 2. Zakona o parničnom postupku, ne može ispitivati da li ima osnove za njegovo poništenje. Pored navedenog, protivtužbeni zahtjev nije ni pravovremen, jer su Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je važio u to vrijeme, i Zakonom o radu, koji je na snazi, propisani rokovi u kojima zainteresirana strana može da traži da se utvrdi da je pojedinačnim aktom povrijeđeno pravo, a pošto ni apelant, ni neki njegov zaposlenik to nisu tražili u rokovima propisanim navedenim zakonima (protivtužba je podnesena 2003. godine, a rješenje o dodjeli spornog stana doneseno je 1998. godine), to je protivtužbeni zahtjev trebalo odbaciti. Osim toga, apelant rješenje o dodjeli spornog stana, koje je donio njegov organ, nije stavio van snage iako je to mogao učiniti ako je smatrao da je nezakonito. U odnosu na tužbeni zahtjev, iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je rješenjem o dodjeli spornog stana prvotužiocu dodijeljen na korištenje sporni stan u koji su se prvotužilac i drugotužilac uselili 17. septembra 1999. godine, da uredno plaćaju usluge centralnog grijanja i korištenja vode, te da su na ime zakupnine akontativno uplatili 500,00 KM. Tužioci su se na osnovu valjanog pravnog akta uselili u sporni stan, koriste ga, a da do zaključenja ugovora o korištenju spornog stana nije došlo, jer je to sprečavao apelant, tako da su se, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stekli uvjeti za stjecanje stanarskog prava.
- 39.Ustavni sud smatra da odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, propisuju: Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, te da odredbe člana 24. istog zakona propisuju: Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa općim aktom. Općim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika. Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva, kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika. Općim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uvjeti i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u preduzećima i drugim pravnim licima i zadacima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno. Dalje, odredbe člana 7. Zakona o prodaji stanova, između ostalog, propisuju: Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupovinu stana. Ako prodavalac na zahtjev nosioca stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
- 40.Ustavni sud smatra da citirane odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima propisuju mogućnost stjecanja stanarskog prava na osnovu ugovora o korištenju stana, ili drugog akta koji je punovažna osnova za useljenje, da odredbe člana 7. Zakona o prodaji propisuju obavezu prodaje stana nosiocu stanarskog prava, odnosno mogućnost da se navedeno traži sudskim putem, te da odredbe člana 24. Zakona o stambenim odnosima propisuju da se stan dodjeljuje u skladu sa općim aktom koji propisuje uvjete, način dodjele i dr. U konkretnom slučaju iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je nedvosmisleno da je na osnovu rješenja o dodjeli spornog stana Ministarstva pravde prvotužiocu dodijeljen sporni stan, koje je pravosnažno i koje apelant nikada nije stavio van snage (tek nakon što su prvostužilac i drugotužilac podnijeli tužbeni zahtjev, apelant je 2003. godine protivtužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništavosti rješenja) i u koji su se uselili prvotužilac i drugotužilac na osnovu ugovora o predaji u posjed spornog stana, da je prvotužilac prijavljen kao korisnik centralnog grijanja i vode, te da je platio zakupninu, što ukazuje da je ispunjavao obaveze vezane za korištenje spornog stana kao da ima ugovor o korištenju spornog stana. S tim u vezi, Ustavni sud ne smatra da je proizvoljna ocjena redovnih sudova da su prvotužilac i drugotužilac stekli stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, Ustavni sud uočava da se prvotužilac obraćao i stambenom organu u smislu člana 28. istog zakona radi zaključenja ugovora o korištenju stana, ali da stambeni organ nije postupio u smislu navedene odredbe, tj. nije donio rješenje kojim bi zamijenio ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen. Dalje, nedvosmisleno je i to da se prvotužilac obraćao zahtjevom za otkup stan, te kada do zaključenja ugovora nije došlo, da su prvotužilac i drugotužilac upravo koristili mogućnost iz člana 7. Zakona o prodaji stanova, odnosno da su navedeno tokom 2000. godine tražili pred redovnim sudovima. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud, također, smatra da je obrazloženje redovnih sudova jasno i argumentirano. Naime, redovni sudovi nisu sporili da je postupak dodjele stana proveden suprotno odredbama člana 24. Zakona o stambenim odnosima, prema kojim se stan dodjeljuje na korištenje u skladu sa općim aktom kojim se utvrđuju kriteriji za dodjelu stana. Međutim, protivtužbeni zahtjev je postavljen na utvrđivanje ništavosti rješenja o dodjeli spornog stana, tj. apelant nije obuhvatio ugovor o kupovini spornog stana, koji je, ustvari, osnova za donošenje rješenja o dodjeli spornog stana. Osim toga, iako je bila osnovana Komisija za stambena pitanja, rješenje o dodjeli spornog stana potpisao je zamjenik ministra pravde. Međutim, ni navedeno nije propisano kao razlog za apsolutnu ništavost rješenja o dodjeli spornog stana kao jednostranog akta. Pošto je protivtužbeni zahtjev usmjeren na ništavost, a ne poništenje, i to rješenja o dodjeli spornog stana, a pošto nije bilo zakonskog utemeljenja da se rješenje proglasi ništavim, nije bilo mogućnosti da se, u smislu člana 103. ZOO, udovolji protivtužbenom zahtjevu. Vezano za apelantove navode da nije osnovano pozivanje Kantonalnog suda da je Vlada TK namjenski prenijela Ministarstvu pravde iznos od 100.000,00 KM za kupovinu stana prvotužiocu, jer prvotužilac i drugotužilac nisu izveli dokaz uvidom u odluku Vlade TK, niti se zaključak o namjenskom prijenosu sredstava mogao izvući iz nekog drugog dokaza, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Vrhovnog suda iz kojeg slijedi da su ovi navodi osnovani, ali, imajući u vidu da je pobijana odluka pravilna, to ovaj prigovor nije bitan. Dakle, radilo se o prigovoru na odluku Kantonalnog suda koji je potvrdio odluku prvostepenog suda koji niti je zasnovao odluku na tom dokazu, niti je izvodio navedeni dokaz. U ovom dijelu Ustavni sud posebno ukazuje na argumentirani stav iz obrazloženja presude Vrhovnog suda iz kojeg slijedi da je tužbu u ovom dijelu trebalo odbaciti zbog proteka rokova propisanih ranijim Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno važećim Zakonom o radu. Apelantovo ukazivanje da ni on, ni njegovi zaposlenici nisu znali da je rješenje o dodjeli spornog stana doneseno, Ustavni sud ne može prihvatiti zato što iz utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da je prije podnošenja tužbenog zahtjeva, dakle u toku i prije 2000. godine, vršena prepiska u vezi sa spornim stanom između prvotužioca, Javnog stambenog preduzeća Tuzla, te Vlade TK. Također, Ustavni sud smatra i da je argumentiran stav Vrhovnog suda da je apelant mogao staviti van snage rješenje o dodjeli spornog stana ako je smatrao da je nezakonito.
- 41.Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatirati da je u konkretnom slučaju primjena zakona bila proizvoljna, odnosno ne može ustanoviti da je izostalo obrazloženje redovnih sudova u pogledu suštinskog pitanja u ovom sporu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
- 42.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
- 43.Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 44.U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 u vezi sa članom II/3e) i članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim, u konkretnom slučaju apelant, osim pozivanja na povredu ovog prava, nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
- 45.Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada nije utvrđena proizvoljna primjena Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na osnovu kojih su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev prvotužioca i drugotužioca, odnosno odbili apelantov protivtužbeni zahtjev kada nisu postojali zakonski uvjeti da se utvrdi ništavost rješenja o dodjeli spornog stana, te kada nije izostalo obrazloženje redovnih sudova u pogledu suštinskog pitanja u ovom sporu. Također, ne postoji povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 46.U odnosu na povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 47.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 48.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.