USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1232/09, rješavajući apelaciju Željka Leleka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Željka Leleka, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. XKRŽ-06/202 od 12. januara 2009. godine i X-KR-06/202 od 23. maja 2008. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Željko Lelek (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 16. aprila 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. XKRŽ-06/202 od 12. januara 2009. godine i X-KR-06/202 od 23. maja 2008. godine. Apelacija je dopunjena 23. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 10. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 21. i 28. jula 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 30. jula 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Suda BiH broj X-KR-06/202 od 23. maja 2008. godine apelant je proglašen krivim što je kao pripadnik rezervnog sastava SJB Višegrad, u vrijeme širokog i sistematičnog napada srpske vojske, policije i paravojnih srpskih formacija, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništava na području općine Višegrad, znajući za takav napad, tokom aprila, maja i juna 1992. godine vršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi, i to: učešćem u teškom oduzimanju fizičke slobode, suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, te u protuzakonitom zatvaranju, silovanjem i mučenjem, te čineći i drugi oblik teškog seksualnog nasilja, kao i učestvujući u prisilnom preseljenju stanovništva, u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude, čime je počinio krivično djela ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s radnjama iz tačke d), g) f), e) d) prisilno preseljenje stanovništva), tačka g) u vezi s članom 29. (saizvršilaštvo) samo u odnosu na tač. 2. i 4. optužnice, a sve ukupno u vezi s članom 180. stav 1. KZBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Istom presudom apelant je oslobođen da je na način opisan u tačkama 1, 3a. i 3b. izreke presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a) i g) KZBiH, dok je optužba odbijena u odnosu na radnje opisane pod tač. 1. i 2. prvobitne optužnice zbog odustajanja tužitelja od navedenih tačaka optuženja na glavnom pretresu, čime bi apelant počinio krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkom a) KZBiH.
- 7.Iz obrazloženja prvostepene presude je vidljivo da je sud tokom dokaznog postupka proveo brojne dokaze na prijedlog Tužilaštva i apelantove odbrane. Ocjenom svih provedenih dokaza (sadržaj provedenih dokaza naveden od 17. do 43. stranice presude), pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Sud BiH je utvrdio da je apelant u junu 1992. godine, u grupi s više naoružanih pripadnika vojske i policije, učestvovao u odvođenju muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz njihovih kuća iz naselja Crnča (Hasana Ahmetspahića i Naila Osmanbegovića), da su prilikom odvođenja Naila Osmanbegovića zlostavljali članove njegove porodice i iznuđivali im novac, potom da je učestvovao i u prinudnom preseljenju civila, uglavnom žena i djece iz Višegrada na područje pod nadzorom vlasti Republike Bosne i Hercegovine, tako što je naoružan puškom, najmanje jedan dio puta bio u pratnji tih autobusa, te je upotrebom sile prisiljavao žene Bošnjakinje na seksualni odnos i na drugi vid teškog seksualnog nasilja, čime je počinio krivična djela pobliže opisana u dispozitivu presude.
- 8.U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH na osnovu svih provedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka koji su početkom aprila 1992. godine živjeli u Višegradu i okolnim naseljima, te iz činjenica utvrđenih u predmetu Tužilac protiv Mitra Vasiljevića (IT-98-32) Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), koje je Sud BiH primjenom člana 4. Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ pred sudovima u BiH, prihvatio kao utvrđene, zaključio da je od aprila do juna 1992. godine postojao napad vojnih i policijskih formacija na područje općine Višegrad. Utvrđeno je da su početkom aprila 1992. godine srpska vojska, paravojne formacije iz Srbije, tzv. Beli orlovi i lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti izvršili napad i razaranje Višegrada i okolnih sela, te da je napad bio usmjeren na bošnjačko civilno stanovništvo i niti jedan od oštećenih svjedoka ili od žrtava nije bio naoružan, u uniformi ili na borbenoj liniji. Dalje, utvrđujući povezanost apelantovih radnji i napada, Sud BiH je naveo da je nesumnjivo zaključio da je apelant u periodu od 4. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine bio pripadnik MUP-a Republike Srpske, Stanice javne bezbjednosti Višegrad, a sve inkriminirane radnje za koje je apelant proglašen krivim dogodile su se u aprilu, maju ili junu, dakle u vrijeme trajanja rasprostranjenog i sistematskog napada, a osim činjenice da je apelant u to vrijeme bio policajac, Sud BiH je napomenuo da su i policijske snage bile dio napada i preduzimale aktivnosti iz kojih se nesumnjivo može zaključiti da čine dio napada. Sud BiH je zaključio da su se inkriminirane radnje dogodile u vrijeme širokog i sistematičnog napada srpske vojske, policije i paravojnih formacija na civilno stanovništvo općine Višegrad, te da je apelant djelovao svojim radnjama u sklopu takvog napada i znao da su njegova djela dio takvog napada. U pogledu same radnje izvršenja krivičnog djela, Sud BiH je saslušao svjedoke koji su uglavnom neposredni očevici događaja, a od kojih su neki direktne žrtve.
- 9.U pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim dva zakonska principa - princip zakonitosti (član 3. KZBiH) i princip vremenskog važenja krivičnog zakona (član 4. KZBiH).
- 10.Sud BiH je istakao da su radnje izvršenja u konkretnom slučaju počinjene tokom 1992. godine, u vrijeme važenja tadašnjeg KZSFRJ koji nije propisivao krivično djelo posebnog naziva - zločin protiv čovječnosti. Novi KZBiH je definirao to djelo kao posebno krivično djelo. Prema pravnoj teoriji, zakon koji važi u vrijeme izvršenja nekog djela, te koji to djelo ne kvalificira kao krivično djelo, imao bi se smatrati blažim zakonom i postojala bi obaveza primjene blažeg zakona. Međutim, kada su u pitanju krivična djela zločina protiv čovječnosti što nije bilo definirano zakonima koji su bili na snazi u Bosni i Hercegovini tokom sukoba u periodu 1992-1996. godine, Sud BiH je smatrao da je ovo krivično djelo sadržano u međunarodnom običajnom pravu koje je bilo na snazi u vrijeme izvršenja, a dodatno tome bilo je definirano i tadašnjim KZSFRJ kroz pojedinačna krivična djela navedena u članovima 134, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. Iako član 172. KZBiH sada propisuje ovo djelo kao posebno krivično djelo, ono je egzistiralo i u vrijeme izvršenja krivičnog djela tako što je bilo zabranjeno međunarodnom normom i posredno, kroz tada važeća ostala nabrojana krivična djela.
- 11.Sud BiH je također istakao da su običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne krivične odgovornosti za njegovo počinjenje u periodu od 1992. godine potvrdili generalni sekretar UN-a, Komisija za međunarodno pravo i jurisprudencija MKSJ. Ove institucije ocijenile su da kažnjivost zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava ili jus cogens. Zbog toga je nesporno da je 1992. godine zločin protiv čovječnosti bio dio običajnog međunarodnog prava. Prema tome, zaključio je Sud BiH, krivično djelo zločina protiv čovječnosti može se u svakom slučaju podvesti pod „opći principi međunarodnog prava“ iz člana 3. i 4.a) KZBiH. Dakle, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili stanovišta „principa međunarodnog prava“, nesumnjivo je da zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo u inkriminiranom periodu, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta.
- 12.Princip zakonitosti je propisan članom 7. stav 1. Evropske konvencije i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Ova odredba, ukazao je Sud BiH, propisuje zabranu izricanja teže kazne ne utvrđujući obavezno primjenu blažeg zakona za učinioca u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Međutim, član 7. stav 2. i član 15. stav 2. MPGPP sadrže odredbe koje su izuzeci u odnosu na pravilo utvrđeno članom 7. stav 1. Evropske konvencije i članom 15. stav 1. MPGPP. Također, isti izuzetak je sadržan u članu 4.a) KZBiH kojim je propisano da čl. 3. i 4. KZBiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je, u vrijeme kada je počinjeno, predstavljalo krivično djelo u skladu s ostalim principima međunarodnog prava. Time su faktički preuzete odredbe člana 7. stav 2. Evropske konvencije i člana 15. stav 2. MPGPP i omogućeno je izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, kao i odstupanje od obavezne primjene blažeg zakona u procesuiranju onih krivičnih djela koja su u vrijeme njihovog izvršenja bila potpuno predvidiva.
- 13.Sud BiH je dalje, analizirajući odredbu člana 172. stav 1. KZBiH istakao da je evidentno da je ovo djelo dio jedne grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XVII KZBiH). Navedena grupa djela je specifična zbog toga što nije dovoljno određenom fizičkom aktivnošću počiniti krivično djelo, već je neophodna svijest da se činjenjem djela krše međunarodna pravila i da se pretpostavlja da učinilac mora znati da je period rata, sukoba ili neprijateljstva posebno osjetljiv i posebno zaštićen općeprihvaćenim principima međunarodnog prava i, kao takvo, to djelo dobija još veći značaj i njegovo činjenje nosi teže posljedice od inkriminacije počinjene u nekom drugom periodu ili stanju. Zbog toga je primjena KZBiH, prema mišljenju Suda BiH, opravdana i u skladu je s normativima koji postavljaju standarde u poštivanju ljudskih prava. S tim u vezi je i odmjeravanje sankcije, jer član 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima obuhvata i režim krivičnopravih sankcija.
- 14.Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir relevantne „okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća“ prema članu 48. stav 1. KZBiH, te zaključio da postoje i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Pri odmjeravanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, Vijeće je zaključilo da je kazna zatvora od 13 godina odgovarajuća.
- 15.S obzirom da je apelant u jednom dijelu presude proglašen krivim, Sud BiH ga je prema odredbi člana 188. stav 1. ZKP BiH obavezao da u tom dijelu naknadi troškove postupka. Sud BiH je istakao da niko od stranaka u postupku nije dokazao činjenice iz člana 188. stav 4. ZKP BiH koje bi dovele do toga da apelant bude oslobođen dužnosti naknade troškove postupka osuđujućeg dijela presude.
- 16.Protiv navedene presude apelant i Tužilaštvo BiH su izjavili žalbu Apelacionom odjeljenju Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće). Apelaciono vijeće je Presudom broj X-KRŽ-06/202 od 12. januara 2009. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, dok je žalbu Tužilaštva BiH djelomično usvojilo i prvostepenu Presudu Suda BiH broj X-KR-06/202 od 23. maja 2008. godine preinačilo u dijelu odluke o kazni tako što je apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina. Apelaciono vijeće je istaklo da je detaljnom analizom sadržaja presude, kao i svih dokaza ponaosob i u njihovoj međusobnoj vezi, posmatrano kroz prizmu iznesenih žalbenih prigovora, uključujući i žalbene prigovore zastupnika optužbe u odnosu na oslobađajući i odbijajući dio presude smatralo da se radi o neutemeljenim tvrdnjama koje nemaju podlogu u pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom kompleksu pobijane presude. Prvostepena presuda, po ocjeni Apelacionog vijeća, posjeduje valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama. Ona, naime, najprije imenuje izvedene dokaze, iznosi njihov stvarni sadržaj, otkriva njihova vlastita i međusobna proturječja i ocjenjuje ih s oba moguća gledišta, tj. i po sadržaju i vjerodostojnosti, a zatim polaže račun o svim tim ocjenama i, držeći se ovog valjanog metodološko-procesnog pristupa, pokazuje dokazne osnove za svaku činjenicu koju smatra utvrđenom uz ispunjenost standarda izvan razumne sumnje, bez obzira kojoj kategoriji činjenica da pripada. Apelaciono vijeće je detaljno obrazložilo zašto je neke izjave svjedoka koje su navodili odbrana i Tužilaštvo BiH smatralo relevantnim, a zašto je neke smatralo nevjerodostojnim, sve u skladu s principima slobodne ocjene dokaza i sudskog ubjeđenja u kvalitet dokaznih sredstava.
- 17.Također je ocijenjen kao neosnovan i apelantov žalbeni prigovor kojim se ukazuje na povredu iz člana 298. ZKPBiH zbog toga što je sud, umjesto KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je, prema apelantovoj ocjeni, blaži za učinioca, primijenio KZBiH. Prvostepeni sud je, kako navodi Apelaciono vijeće, u pogledu primjene materijalnog prava u presudi dalo iscrpne i valjane razloge, kako u pogledu odstupanja od principa zakonitosti i vremenskog važenja krivičnog zakona, tako i u pogledu statusa zločina protiv čovječnosti u međunarodnom običajnom pravu. Zaključak da je kazna propisana KZBiH u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, u potpunosti je prihvatilo i Apelaciono vijeće, te našlo da navodi žalbe nisu dostatni da bi se osporilo iscrpno i detaljno obrazloženje prvostepenog suda. Na kraju, u prilog svemu navedenom, Apelaciono vijeće se pozvalo na Odluku Ustavnog u predmetu AP 1785/06.
- 18.Ispitujući odluku o kazni u vezi s prigovorima izjavljenim u žalbama kako tužilaštva tako i odbrane, Apelaciono vijeće Suda BiH je djelomično uvažilo žalbu tužilaštva, te preinačilo prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni tako što je apelanta za počinjeno krivično djelo osudilo na kaznu zatvora u trajanju od šesnaest godina. Apelaciono vijeće je također ocijenilo da je prvostepena presuda pravilna i u dijelu odluke o kazni.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 19.Apelant tvrdi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.
- 20.Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi odredbi materijalnog procesnog krivičnog prava. U apelaciji, detaljno analizirajući presude prvostepenog i drugostepenog suda, navodi da su Pretresno vijeće i Apelaciono vijeće Suda BiH proizvoljno cijenili provedene dokaze i na osnovu tako provedenog dokaznog postupka proizvoljno i netačno utvrdili činjenično stanje. Smatra da sudovi nisu smjeli odbiti provođenje dokaza saslušanjem svjedoka odbrane, koji bi doprinijeli utvrđenju stvarne istine o događaju zbog kojeg je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora. Stoga, apelant smatra da je Sud BiH povrijedio i odredbe Zakona o krivičnom postupku, jer sudovi nisu potpuno i istinito cijenili činjenice koje ga terete i koje idu u njegovu korist. Također osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka. Osim toga, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što su istragu provodili tužilac i inspektori SIPA-e, koji su Bošnjaci iz općina koje graniče s Višegradom, odnosno što su predsjednici oba vijeća Suda BiH također Bošnjaci.
- 21.Apelant smatra da su mu povrijeđene garancije iz člana 7. Evropske konvencije zbog retroaktivne primjene prava. Po njegovom mišljenju nije se mogao primijeniti KZBiH.
b) Odgovor na apelaciju
- 22.Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije neosnovani. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, Sud BiH je ocijenio da je, suprotno apelantovim navodima, Apelaciono vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojima se rukovodilo u donošenju svoje odluke. Pobijana presuda Apelacionog vijeća je rezultat logičke i psihološke ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pri čemu je vijeće vodilo računa o njihovoj zakonitosti kao i o načelu slobodne ocjene dokaza, rukovodeći se pri tome samo ocjenom relevantnih dokaza koji su nužni za donošenje presude, uz napomenu da to što se nije bavilo pojedinačno pojedinim dokazom, za koji je smatralo da je perifernog značaja, ne znači da je on zanemaren ili proizvoljno cijenjen, a što je saglasno praksi MKSJ. Također, Apelaciono vijeće je, ispitujući prvostepenu presudu u okviru žalbenih navoda, u svemu ponuđenu dokaznu građu cijenilo u skladu s imperativnom odredbom iz člana 290. stav 7. ZKPBiH, iznoseći određeno i potpuno razloge na osnovu kojih je utvrdilo koje su bitne činjenice dokazane (ili nedokazane), dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, te iznoseći razloge kojima se rukovodilo pri utvrđivanju postojanja konkretnog krivičnog djela i krivične odgovornosti, uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
- 23.U vezi s apelantovim prigovorima da su predsjednici prvostepenog i drugostepenog vijeća u konkretnom predmetu bili Bošnjaci, a kojim se ukazuje na pristranost suda, Sud BiH je istakao da su i prvostepeno i drugostepeno vijeće svoje odluke zasnovali samo i isključivo na zakonu. Sud BiH je također naglasio, a kako je to ustanovljeno u pravosnažnoj presudi tog suda u predmetu Todorović i dr. (Presuda broj X-KRŽ-07/382 od 23. januara 2009 godine, par. 23), da je svaki prigovor kojim se ukazuje na sudsku pristranost isključivo zbog nacionalne pripadnosti po zakonu očigledno neosnovan. Izuzeće sudije samo na osnovu nacionalne pripadnosti, a bez konkretnih i pojedinačnih dokaza, nesporno bi predstavljalo nezakonitu diskriminaciju prema članu 26. MPGPP, članu 14. Evropske konvencije i članu II/4. Ustava BiH. Da bi izazvala razumnu sumnju u nepristranost sudije, strana u postupku mora predočiti jasne i pojedinačne dokaze o konkretnoj pristranosti. Kada izostanu takvi dokazi, sama tvrdnja da postoji pristranost je očigledno neosnovana. Stoga, Sud BiH apelantove navode u vezi s povredom prava na pravično osuđenje smatra neosnovanim.
- 24.U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije Sud BiH je istakao da je, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je djelo za koje je apelant proglašen krivim predstavljalo dio općih načela međunarodnog prava Pretresno vijeće, a potom i Apelaciono vijeće, je primijenilo KZBiH. Naime, članom 4.a) KZBiH je propisano da članovi 3. (načelo zakonitosti) i 4. (načelo vremenskog važenja krivičnog zakona) KZBiH ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Sud BiH se u tom smislu pozvao na Odluku Ustavnog u predmetu AP 1785/06.
- 25.Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH i u potpunosti odgovorio na pitanje primjene „blažeg zakona“. Ove tvrdnje su potkrijepljene zaključkom Ustavnog suda BiH iz predmeta AP 1785/06 u vezi s primjenom člana 7. Evropske konvencije. Naime, nesporno je da je Bosna i Hercegovina ratifikovala Evropsku konvenciju i MPGPP, te je na temelju navedene odluke nesporno da je princip obavezne primjene blažeg zakona isključen u procesuiranju onih krivičnih djela koja su u vrijeme izvršenja bila potpuno predvidiva i općepoznata, kao protivna općim pravilima međunarodnog prava. Stoga je Tužilaštvo BiH zaključilo da su navodi apelacije u tom smislu u cijelosti neosnovani. Tužilaštvo BiH je također istaklo da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su istragu provodili tužilac i inspektori SIPA-e, koji su Bošnjaci iz općina koje graniče s Višegradom, odnosno što su predsjednici prvostepenog i drugostepenog vijeća Bošnjaci.
V. Relevantni propisi
- 26.Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Princip zakonitosti
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava
Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava.
Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom
Član 172.
Zločini protiv čovječnosti
(1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
- a)lišenje drugog lica života (ubistvo),
- b)istrebljenje,
- c)odvođenje u ropstvo,
- d)deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva,
- e)zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava,
- f)mučenje,
- g)prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja,
- h)progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine,
- i)prisilni nestanak lica,
- j)zločin aparthejda,
- k)druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
- 27.Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90)
Član 38.
(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava
(Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu)
- 28.Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
VI. Dopustivost
- 29.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 31.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj XKRŽ-06/202 od 12. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 32.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 33.Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 34.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 35.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe peotiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 36.U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
- 37.Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
- 38.U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 39.U vezi s apelantovim prigovorom kako je Sud BiH ocijenio dokaze i kojim dokazima je vjerovao, Ustavni sud uvidom u osporene presude zapaža da je Sud BiH u svojoj prvostepenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak, te da je u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, koji su unakrsno i direktno ispitivani. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi s apelantovim tvrdnjama u pogledu njegove krivične odgovornosti. Također, Sud BiH je jasno i razložno obrazložio zašto je prihvatio iskaze, odnosno zašto nije vjerovao iskazima saslušanih svjedoka. Zaključke prvostepenog vijeća Suda BiH u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatilo Apelaciono vijeće Suda BiH i u tom smislu dalo obrazloženje. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz pomoć branioca, te da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Konačno, Ustavni sud smatra da su obrazloženja u pogledu odluke o kazni i troškovima postupka dovoljna i jasna i da ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
- 40.U pogledu apelantovih navoda koji se tiču pristranosti sudskih vijeća, Ustavni sud naglašava da se, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu, što znači utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, što znači utvrditi da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). Ustavni sud zapaža da, osim što je naveo da su vijeća u prvostepenom i drugostepenom postupku bila pristrana zbog toga što su im predsjedavali Bošnjaci, apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje. Samo zbog činjenice da su predsjedavajući sudskih vijeća koja su odlučivala u apelantovom predmetu iste nacionalnosti kao i žrtve, bez uvjerljivih dokaza koji bi potkrijepili navode o pristranosti suda, Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali na pristranost Suda BiH, odnosno doveli u pitanje princip „nepristranosti suda“ kako je on garantiran članom 6. Evropske konvencije, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 41.Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje kako je to apelant naveo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- 42.Član 7. Evropske konvencije glasi:
- 1.Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
- 2.Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima koje su priznali civilizirani narodi.
- 43.U pogledu apelacionih navoda vezanih za retroaktivnu primjenu KZBiH, Ustavni sud zapaža da je istovjetna pravna pitanja Ustavni sud razmatrao i u Odluci AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (odluka o dopustivosti i meritumu dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je obrazložio primjenu člana 7. Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud je zaključio da član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), da kažnjiva djela i važeće kazne moraju biti jasno ustanovljeni zakonom, zatim da ipak, koliko god pravne norme krivičnog prava bile jasno definirane, postoji i neizbježno sudsko tumačenje. Dalje je istaknuto, u vezi s članom 7. stav 2. Evropske konvencije, da ovaj stav uspostavlja izuzetno odstupanje od općeg principa ustanovljenog u stavu 1. navedenog člana, te da su oba stava „uzajamno povezani i moraju se tumačiti na suglasan način.“
- 44.U Odluci AP 519/07 Ustavni sud je u tački 69, analizirajući noviju praksu Suda BiH, istakao da, „naime, u citiranoj presudi i Sud BiH konstatira (vidi tač. 120. i 121. citirane presude) da je član 4.a) Krivičnog zakona BiH primjenjiv na krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao krivično djelo po općim principima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Krivični zakon, jer taj zakon uopće nije propisivao ovo krivično djelo. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti član 7. stav 2. Evropske konvencije koja se na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Također, navedeni član ne dopušta da, ako se ne inkriminiraju u nacionalnom zakonodavstvu određene radnje kao krivična djela, a koje su kao takve prepoznate prema općim principima međunarodnog prava, njihovi počinioci izbjegnu suđenje i kažnjavanje“, te je Ustavni sud naveo „imajući u vidu i primjenu člana 4.a. Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije“.
- 45.Zatim, Ustavni suda zapaža da je Evropski sud 10. aprila 2012. godine donio Odluku o dopustivosti (vidi Evropski sud, Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 51552/10, odluka od 10. aprila 2012. godine) kojom je odbacio kao očigledno neosnovanu aplikaciju u kojoj se aplikant žalio, pozivajući se na član 7. Evropske konvencije, da zločini protiv čovječnosti, za koje je proglašen krivim, nisu u vrijeme rata od 1992. do 1995. godine predstavljali krivična djela prema domaćem pravu. U konkretnom slučaju aplikant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti koje je propisano KZBiH iz 2003. godine. Evropski sud je u navedenoj odluci između ostalog naveo da djela za koja je apelant osuđen nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja KZBiH 2003. godine, ali je evidentno da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu (stav 23. odluke), da je aplikant vršeći profesionalnu dužnost kao policijski službenik morao postupati s visokim stepenom opreza pri obavljaju svoje dužnosti, a zbog čega se od njega očekivalo da postupa s posebnom pažnjom prilikom procjene rizika koje njegove aktivnosti povlače. Cijeneći navedeno, kao i očitu nezakonitu prirodu aplikantovih djela, Evropski sud je ukazao da je aplikant i na temelju površne procjene mogao shvatiti da ova djela predstavljaju zločin protiv čovječnosti za koji bi se on mogao smatrati odgovornim (stav 24. odluke). Najzad, Evropski sud je u navedenom predmetu zaključio da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu, pa je aplikantove navode u odnosu na član 7. Evropske konvencije odbacio kao neosnovane (stav 25. odluke).
- 46.U konkretnom slučaju povreda garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije, po apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti, koje je propisano KZBiH iz 2003. godine, odnosno koje u vrijeme kada je počinjeno nije bilo propisano domaćim pravom.
- 47.Imajući u vidu da je i osporena presuda zasnovana na odredbama člana 4.a) KZBiH u vezi s članom 7. Evropske konvencije, te da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti koje je učinjeno u vrijeme kad je bio na snazi KZSFRJ, koji uopće, kako je to već navedeno, nije propisivao predmetno krivično djelo, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku, te zaključuje, podržavajući i stavove Evropskog suda u već navedenom predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, da u postupku koji je okončan osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih članom 7. Evropske konvencije.
- 48.Ustavni sud zaključuje da u postupku koji je okončan osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih članom 7. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 49.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi za svoju odluku dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva ili da izvede svoje dokaze, a pri tome primjena zakona nije bila proizvoljna ni diskriminacijska. Također, nije doveden u pitanje princip „nepristranosti“ Suda BiH, odnosno sudija tog suda, zbog činjenice da su odlučivale i sudije koje su iste nacionalnosti kao i žrtve.
- 50.Ne postoji povreda pravila kažnjavanja samo na osnovu zakona predviđenog članom 7. Evropske konvencije, jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili „civilizirani narodi“, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Imajući u vidu i primjenu člana 4.a) Krivičnog zakona BiH u vezi s članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.
- 51.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 52.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.