USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 271/09, rješavajući apelaciju Saveza dobrotvornih društava „Merhamet“ u Bosni i Hercegovini, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Saveza dobrotvornih društava „Merhamet“ u Bosni i Hercegovini.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000155 od 29. decembra 2008. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Savez dobrotvornih društava „Merhamet“ u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 30. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000155 od 29. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ-06-000 250 od 9. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1063/05 od 31. maja 2006. godine. Apelant je 14. oktobra 2009. godine, 26. marta 2010. godine i 16. augusta 2011. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda zatraženo je 7. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Udruženja humanitarnih organizacija „Merhamet“ - Muslimansko dobrotvorno društvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) je, također, 3. septembra 2009. godine zatražen odgovor na apelaciju.
- 3.Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. augusta 2009. godine, Kantonalni 28. augusta 2009. godine, Vrhovni 31. jula 2009. godine, a tužilac 24. septembra 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. septembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Rješenjem Općinskog suda broj Ps-1063/05 od 31. maja 2006. godine određena je mjera osiguranja i apelantu zabranjeno da do pravomoćnog okončanja parničnog postupka istupa u pravnom prometu, kao i u javnim medijima koristeći ime „Merhamet", kao i dio ili cijeli figurativni žig tužioca, koji je zaštićen pod brojem Z008 od 10. septembra 1994. godine. Ovaj znak je zaštićen kod Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut) i predstavlja sliku u kojoj je, u gornjem srednjem dijelu, arapskim slovima napisana riječ „Merhamet“, a ispod toga stilizirano slovo „M“ u polumjesecu, ispod čega je latiničnim velikim slovima upisana riječ „Merhamet“. Apelantu je, također, zabranjeno da se u pravnom prometu predstavlja kao pravni sljednik tužioca i nosilac njegovih prava s tim da ova mjera stupa na snagu danom donošenja od kada se primjenjuje i važi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka, te da žalba ne odgađa izvršenje ove privremene mjere.
- 7.Presudom Općinskog suda broj PS- 1063/05 od 8. juna 2006. godine, donesenom u ponovnom postupku, usvojen je dio tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se utvrđuje da je apelant povrijedio prava tužioca iz osnova: a) povrede prava na žig i b) djela nelojalne konkurencije. Dalje, istom presudom je zabranjeno apelantu daljnje korištenje žiga tužioca, koji je kod Instituta zaštićen pod brojem Z008, „sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja“. Najzad, apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.607,00 KM. Preostali dio tužiočevog tužbenog zahtjeva, kojim je tužilac tražio da se apelantu zabrani dalje korištenje naziva udruženja „Merhamet", te da se apelant obaveže da u Registru udruženja građana kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine izvrši promjenu naziva svog udruženja time što će iz njega izbrisati riječ „Merhamet“, odbijen je.
- 8.U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac 2. juna 2005. godine podnio Općinskom sudu tužbu zbog povrede prava na žig i djela nelojalne konkurencije. U tužbi je naveo da je pravno lice koje djeluje kao udruženje građana i da niz godina koristi naziv „Merhamet“ i žig koji je zaštićen i upisan u Registar žigova i da je zaštita žiga produžena Rješenjem Instituta 22. februara 2005. godine kao figurativni žig, koji se vodi pod brojem Z008. Naime, tužilac je predmetni žig zaštitio 1994. godine kod nadležnog organa Instituta, te dobio rješenje, a žig je objavljen u „Glasniku za industrijsko vlasništvo BiH“ od 6. marta 1998. godine. Iz svega navedenog slijedi da, kako je zaključio Općinski sud, predmetni žig važi od 22. augusta 1994. godine do 22. augusta 2014. godine. Tužilac je, dalje, naveo da apelant u prometu koristi isti naziv udruženja, kao i isti žig čiji je vlasnik tužilac. Kao pravni osnov za zaštitu svojih prava tužilac je naveo relevantne odredbe Zakona o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 3/02, u daljnjem tekstu: ZIVBiH) i Zakona o trgovini FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 64/04 i 12/05).
- 9.Općinski sud je obrazložio da je proveo veliki broj dokaza (čitanjem većeg broja materijalnih dokaza i saslušanjem svjedoka) kako bi pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, i to u dijelu koji se odnosi na zabranu korištenja žiga tužioca. Navedeno je da je tužilac „društvo koje je upisano rješenjem Federalnog ministarstva socijalne politike, raseljenih lica i izbjeglica“ od 11. februara 1999. godine. Istaknuto je da je navedenim rješenjem izvršen upis tužioca kao humanitarne organizacije po osnovu usklađivanja njegovog statusa sa tada donesenim propisima, tako da se u obrazloženju tog rješenja navodi da je tužilac registriran kod Višeg suda u Sarajevu rješenjem od 28. decembra 1993. godine i da u kontinuitetu nastavlja svoj rad. Nakon toga Federalno ministarstvo pravde je, u skladu sa tada donesenim Zakonom o udruženjima i fondacijama („Službene novine FBiH“ broj 45/02), donijelo rješenje kojim se tužiočev upis dalje usklađuje sa donesenim propisima, a 18. maja 2005. godine tužilac je izvršio konačno usklađivanje, kao i upis u Registar udruženja, pa koristi žig (koji figurativno predstavlja sliku koja u svom središnjem dijelu ima naziv „Merhamet“ napisan arapskim slovima, a ispod toga stilizirano slovo M, uokvireno u polumjesec, ispod čega je velikim latiničnim slovima upisan naziv „Merhamet“). Ovaj žig, prema mišljenju Općinskog suda, ne može koristiti niko drugi s obzirom na to da je zaštićen kod Instituta još od 10. septembra 1994. godine, sa desetogodišnjim rokom zaštite, što je produženo po rješenju navedenog Instituta do 22. augusta 2014. godine, pa tako ni apelant čiji su članovi dobrotvorna društva. Navedeno je da članstvo u tom savezu ne utječe na korištenje „a sve s obzirom na činjenicu da je [apelant kao tuženi] upisan kod Ministarstva pravde BiH nakon upisa prvog korisnika žiga koji ga je i zaštitio, a Zakon jasno kaže stariji u pravu, jači u zakonu“.
- 10.U dijelu tužbe koji se odnosi na nelojalnu konkurenciju, ocjenjujući čl. 137. i 138. ZIV-a BiH, Općinski sud je zaključio da je izvršena povreda prava tužioca, jer je apelant kršio prava industrijskog vlasništva tužioca time što je neovlašteno koristio znak i neopravdano raspolagao žigom tužioca. Dalje je navedeno da član 48. Zakona o trgovini FBiH jasno definira šta predstavlja djelo nelojalne konkurencije i koji su uvjeti potrebni za počinjenje tog djela. U tački 8. istog zakona je propisano da je neovlaštena upotreba tuđeg imena, firme, žiga, oznake ili drugog vanjskog obilježja, ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu, pa je zbog toga Općinski sud utvrdio da apelant, koristeći žig tužioca, prosječne potrošače u Bosni i Hercegovini i u svijetu dovodi u zabludu, te je Općinski sud udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužioca.
- 11.U dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zabranu korištenja imena „Merhamet“, Općinski sud je odbio zahtjev tužioca, jer je zaključio da, s obzirom na to da se kod apelanta ne radi o udruženju kao humanitarnoj organizaciji, već o savezu dobrotvornih društava, nema smetnji da se Savez naziva „Merhamet“ iako neko od dobrotvornih društava nosi naziv „Merhamet“. S obzirom na to da u apelantovom nazivu stoji Savez dobrotvornih društava „Merhamet“ u Bosni i Hercegovini, a u nazivu tužioca stoji Udruženje humanitarna organizacija "Merhamet“- Muslimansko dobrotvorno društvo Sarajevo, to ukazuje na razliku između ova dva organizaciona oblika, odnosno pravna subjekta i, prema ocjeni Općinskog suda, neće stvarati smetnje kod trećih lica u pogledu njihovog razlikovanja bez obzira na to što u nazivu kod oba pravna lica stoji naziv „Merhamet“. Naime, već iz samog organizacionog oblika ovih pravnih lica vidi se jasna razlika u ciljevima i zadacima osnivanja navedenih subjekata, jer u svakom slučaju ciljevi, zadaci i razlozi njihovog osnivanja, prema mišljenju Općinskog suda, nisu identični. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povredu prava na žig i nelojalnu konkurenciju, pa je u tom dijelu i udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca, a odbio je dio tužiočevog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zabranu apelantu da dalje koristi naziv „Merhamet", kao i brisanje tuženog iz Registra udruženja građana kod Ministarstva pravde BiH.
- 12.Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-PŽ-06-000 250 od 9. januara 2007. godine žalba tužioca je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantu zabranjeno daljnje korištenje naziva „Merhamet“, te je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.303,17 KM, a u preostalom dijelu žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena, pa je prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđeno da je apelant povrijedio prava tužioca iz osnova prava na žig i djelo nelojalne konkurencije i zabranjeno daljnje korištenje žiga tužioca. Apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim je određena mjera osiguranja je uvažena, te je ovo rješenje preinačeno tako da je mjera osiguranja stavljena van snage.
- 13.U obrazloženju presude je navedeno da, prema ocjeni Kantonalnog suda, tužilac u žalbi osnovano navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži zabranu korištenja imena „Merhamet“, jer je, prema stanju spisa, ova riječ sastavni dio zaštićenog žiga tužioca zbog čega mu pripada pravo da traži zabranu korištenja te riječi. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu da se apelant obaveže na postupak kod Ministarstva pravde BiH radi brisanja ove riječi iz naziva tuženog, jer je postupak kod prvostepenog suda pokrenut zbog povrede prava na žig i djela nelojalne konkurencije, koji je nadležan odlučivati o povredi ovog prava, ali ne i o eventualnoj povredi apelantovog upisa u odgovarajući registar. Stoga je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH) u ovom dijelu žalba tužioca odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 14.Prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je pogrešan zaključak prvostepenog suda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev (povrede prava na žig i djelo nelojalne konkurencije, te zabrana apelantu daljnjeg korištenja žiga), jer iz stanja spisa proizlazi da je žig tužioca zaštićen kod Instituta još od 1994. godine sa desetogodišnjim rokom zaštite, odnosno prije nego što je apelant i registriran kod nadležnog organa, koje pravo je produženo po Rješenju navedenog instituta do 22. augusta 2014. godine. Navedeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant korištenjem navedenog žiga izvršio povredu prava tužioca, u smislu čl. 137. i 138. ZIV-a. Kantonalni sud smatra da je navedenim postupanjem apelant počinio i djelo nelojalne konkurencije iz člana 48. Zakona o trgovini FBiH, budući da apelant neovlašteno koristi zaštićeni žig tužioca. Stoga nije značajno što su parnične stranke neprofitne organizacije, odnosno nisu trgovci. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ni ostalim žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude u dijelu koji se pobija žalbom. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantovu žalbu, u smislu člana 226. ZPPFBiH, valja odbiti i prvostepenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom potvrditi. Ispitujući osnovanost apelantovih žalbenih prigovora protiv određivanja mjere osiguranja, Kantonalni sud je zaključio da su donošenjem prvostepene presude prestali uvjeti za njeno postojanje i navedena mjera osiguranja je stavljena van snage.
- 15.Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000155 od 29. decembra 2008. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da, prije svega, ne stoji reviziona tvrdnja da tužilac nema stranačku sposobnost i da je prestao postojati po sili zakona pošto svoje akte nije uskladio sa Zakonom o udruženjima i zakladama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 32/01) u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Kako je zaključio Vrhovni sud, u nižestepenom postupku je utvrđeno da je tužilac registriran kod Federalnog ministarstva pravde Sarajevo rješenjem tog ministarstva od 18. maja 2005. godine i upisan u Registar udruženja tog ministarstva, kao i da je pod istim imenom i ranije bio registriran kod Višeg suda Sarajevo po rješenju od 28. decembra 1993. godine, te rješenju od 11. februara 1999. godine. Tužilac je kod Federalnog ministarstva pravde registriran na osnovu Zakona o udruženjima i zakladama Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 5. januara 2001. godine. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je tužilac pravno lice i da kao takav ima stranačku sposobnost u postupku, pa je netačna apelantova reviziona tvrdnja da tužilac nema aktivnu legitimaciju za vođenje ovog spora. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da rok iz člana 54. stav 1. navedenog zakona nije prekluzivan i da njegovim istekom tužilac nije izgubio pravo na novu registraciju. Ovo zbog toga što su u članu 51. tog zakona nabrojani slučajevi kad nadležno ministarstvo može donijeti rješenje o prestanku rada udruženja, a među tim slučajevima protek roka od šest mjeseci za usklađivanje akata udruženja sa zakonom nije predviđen kao razlog za prestanak rada udruženja. Osim toga, sve da je takav razlog za prestanak rada udruženja po sili zakona i propisan, o tome bi nadležno ministarstvo moralo donijeti rješenje u skladu sa odredbama čl. 51. i 52. Zakona o udruženjima i zakladama BiH, a u nižestepenom postupku nije utvrđeno da je takvo rješenje bilo kada doneseno, niti to tvrdi apelant. U ovom predmetu tužilac traži zaštitu prava na žig (i ime), tvrdeći da apelant neovlašteno koristi njegovo pravo na žig, koje je on stekao upisom u Registar žigova kod Instituta na osnovu rješenja tog instituta od 10. septembra 1994. godine, a Institut je važenje žiga svojim rješenjem od 22. maja 2005. godine produžio do 22. augusta 2014. godine pod brojem Z008. I prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su usvojili tužbeni zahtjev tužioca pozivom na odredbe čl. 136, 137, 138. i 139. ZIV-a BiH, koje govore o tome da imalac isključivog prava industrijskog vlasništva - prava na žig, tužbom kod suda može zahtijevati da se licu koje neopravdano koristi njegovo pravo zabrani povreda prava i dalja povreda prava, te obaveže da ukloni stanje nastalo povredom. Kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovane su revizione tvrdnje da tužilac nema aktivnu legitimaciju u sporu, zato što ne postoji pravni kontinuitet između njega i nosioca prava na žig iz rješenja Instituta od 22. februara 2005. godine, te zato što se takvi prigovori ne mogu isticati u parnici, već eventualno u upravnom postupku protiv konkretnog rješenja (član 12. ZIV-a BiH), ili tražiti proglašavanje rješenja ništavim prema odredbama člana 95. ZIV-a BiH. Isti razlozi odnose se i na revizioni prigovor da Federalno ministarstvo pravde nije moglo donijeti rješenje od 18. maja 2005. godine o upisu tužioca u Registar udruženja, jer je apelant valjanost tog rješenja, također, mogao pobijati samo u upravnom postupku prema odredbama Zakona o upravnom postupku, odnosno odredbama člana 35. Zakona o udruženjima i zakladama BiH, a ne u ovoj parnici osporavati tužbeni zahtjev zbog tog razloga. Kako je zaključio Vrhovni sud, u konkretnom sporu se raspravljalo samo o osnovanosti, odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca za zaštitu prava na žig i ime tužioca upisanog u Registar žigova kod Instituta, a ne i o valjanosti tužiočevog upisa u Registar udruženja kod Federalnog ministarstva pravde, kako je sve vrijeme želio prikazati apelant. Tužilac je osnovanost svog tužbenog zahtjeva u ovom sporu dokazao, pa je Vrhovni sud utvrdio da apelantova revizija nije osnovana, te je primjenom odredbe člana 248. ZPPFBiH odbio.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 17.Povredu navedenih prava apelant nalazi u odlukama redovnih sudova, tvrdeći da nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi isključivo na pravo tužioca na zaštićeni žig, kao i povredu tog prava i počinjeno djelo nelojalne konkurencije. Također, apelant smatra da materijalno pravo u konkretnom slučaju nije pravilno primijenjeno, posebno Zakon o udruženjima i fondacijama FBiH, s obzirom na to da je tužilac, kako se navodi u apelaciji, vodio postupak za osnivanje novog udruženja. Iznoseći tvrdnju da je povrijeđeno njegovo pravo na zaštićeni žig, kako navodi apelant, tužilac, zapravo, podrazumijeva da je isključivi nosilac prava na žig koji je zaštićen rješenjem Instituta. Međutim, ta činjenica je sporna zbog toga što tužilac istovremeno isključuje to pravo općinskih i regionalnih „Merhameta“ koji su kao dotadašnje organizacione cjeline tužioca legitimno koristile ime i znak. Ovi odbori, kako navodi apelant, iz sastava organizacione strukture tužioca stupanjem na snagu Zakona o udruženjima i fondacijama BiH, kao i kantonalnih propisa i propisa Distrikta Brčko, te propisa RS registrirani su kao pravna lica i osnovali su apelanta kao savez na nivou Bosne i Hercegovine Rješenjem broj R-251-od 21. februara 2005. kod Ministarstva pravde BiH. Neposredni povod ovom sporu dao je tužilac koji nije, kako se navodi u apelaciji, pravovremeno podnio zahtjev za usklađivanje svojih općih akata, a time i pravnog statusa sa Zakonom o udruženjima i fondacijama FBiH, odnosno Zakona o udruženjima i fondacijama BiH, nego je vodio postupak za upis osnivanja novog udruženja. Apelant ostaje pri prigovoru apsolutne nenadležnosti sudova koji su ranije donijeli presude u ovom predmetu. Ovo zbog toga što zaštita imena i/ili znaka subjekata registriranih na osnovu važećih zakona o udruženjima i fondacijama ne podliježe primjeni Zakona o trgovini i ZIV-a BiH. Apelant posebno naglašava da tužiočevo pravo na žig nije punovažno. Apelant je registriran kao Savez dobrotvornih društava „Merhamet" u BiH, te je zajedno sa članicama suosnivačima pokrenuo postupak za poništenje Rješenja Instituta broj IP-0297/05-04 ČA od 22. februara 2005. godine kojim je produžena važnost žiga „Merhamet fig“-Z008 Muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet" Sarajevo. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, poništi ranije donesenu Presudu Kantonalnog suda broj 009-0- PŽ-06-00 250 od 9. januara 2007. godine, te da „Ustavni sud BiH navedenu presudu odbije tako što se tužba odbacuje, ili pak tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, uz obavezu tužioca da tuženom naknadi troškove postupka“.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.U odgovoru Općinskog suda na apelaciju se navodi da je prvostepena Presuda broj Ps 1063/05 donesena na pravičan način i u skladu sa zakonom. S obzirom na to da se radi o egzistiranju dva paralelna društva sa istim imenom i žigom, prvostepena odluka je, kako navodi Općinski sud, donesena isključivo na osnovu zakona koji glasi da je „stariji u pravu, jači u zakonu", pa Općinski sud smatra da je apelantov prigovor neosnovan i paušalan.
- 19.U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da je postupak pred Kantonalnim sudom proveden u cijelosti korektno i zakonito zbog čega taj sud smatra da apelantova prava nisu povrijeđena.
- 20.Vrhovni sud smatra da je donesena presuda u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
- 21.U odgovoru tužioca se ističe da u pogledu povrede prava na pravično suđenje apelant u svojoj apelaciji nije naveo niti jedan konkretan primjer povrede prava na pravično suđenje i imovinu na koje se poziva. Naime, tokom cijelog postupka apelant je kao tuženi iskoristio sva pravna sredstva kako u toku postupka, „tako i sve pravne lijekove nakon postupka“, tako da je iz apelacije nejasno koje pravo mu je, zapravo, povrijeđeno. Reviziju je izjavio zbog istih razloga koje navodi i u svojoj apelaciji (povrede člana 209. ZPP), pa tužilac smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom na to da je on tokom cijelog postupka iscrpio sva svoja prava. Iz svega navedenog očito proizlazi da su navodi apelacije u cijelosti paušalni. Ostali navodi su već isticani i ocijenjeni kako u prvostepenom, tako i u drugostepenom postupku, kao i u reviziji, te su ih svi „nižestepeni“ sudovi ocijenili neosnovanim, a razlozi za takvu ocjenu su transparentno razjašnjeni u obrazloženjima „nižestepenih“ presuda, kao i u samoj reviziji, i te presude su zasnovane na ispravnoj primjeni materijalnog prava i uz ispravnu primjenu postupka. Istaknuto je da tužilac ovom tužbom nije pokrenuo postupak zbog povrede naziva svog društva (upravni postupak), na šta apelant nastoji da ukaže ne bi li izvršio utjecaj na sud da se proglasi nenadležnim u ovoj pravnoj stvari, već je riječ o sporu koji proistječe iz povrede žiga i njegove upotrebe u prometu, što je predmet uređivanja ZIV-a BiH.
V. Relevantni propisi
- 22.U Zakonu o udruženjima i fondacijama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 45/02) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i postupak za osnivanje, unutrašnju organizaciju, registraciju, prestanak udruženja i fondacija, kao i druga pitanja od značaja za slobodno i dobrovoljno udruživanje građana i pravnih lica u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).
Član 11.
Udruženje mogu osnovati najmanje tri fizička odnosno pravna lica koja su državljani Bosne i Hercegovine, ili stranci koji su stalno nastanjeni ili borave duže od jedne godine na teritoriji Federacije sami ili zajedno s građanima Federacije.
Udruženje se osniva donošenjem osnivačkog akta.
Udruženje stiče svojstvo pravnog lica upisom u registar. Pravne radnje poduzete prije upisa udruženja u registar stvaraju obaveze samo za lica koja su poduzela te radnje.
- 23.U Zakonu o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 3/02 i 29/02) relevantne odredbe glase:
Član 12.
Ovlaštenja Instituta
Postupak za sticanje, održavanje, promet i prestanak prava industrijskog vlasništva vodi Institut.
Protiv odluka Instituta donijetih u prvom stepenu, kojima je odlučeno o predmetu postupka, dopuštena je žalba Komisiji za žalbe Instituta u roku od 15 dana. Provedbenim propisom bliže se uređuje osnivanje, nadležnost i postupak rada Komisije za žalbe.
Protiv rješenja Instituta donijetog u drugom stepenu žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe Sudu Bosne i Hercegovine. Tužba se neposredno podnosi Institutu.
Član 73.
Podnošenje prijave
Postupak za priznanje žiga pokreće se podnošenjem prijave za priznanje žiga (u daljem tekstu: prijava), u skladu sa ovim zakonom i na način utvrđen provedbenim propisom. Za svaki znak koji se želi zaštititi žigom podnosi se posebna prijava.
Član 86.
Isključiva prava
Nosilac žiga ima isključivo pravo na obilježavanje žigom roba odnosno usluga za koje je priznat i isključivo pravo upotrebe žiga u privrednom prometu za te robe odnosno usluge.
Član 89.
Sticanje prava na žig
Žig se stiče na osnovu rješenja o priznanju žiga i upisom žiga u registar žigova.
Žig važi od datuma podnošenja prijave.
Datum upisa žiga u registar istovjetan je datumu donošenja rješenja o priznanju žiga.
Član 90.
Trajanje i održavanje žiga
Žig traje 10 godina računajući od datuma podnošenja prijave žiga.
Žig se može obnavljati neograničeno, i to za periode od 10 godina, pod uvjetom da nosilac prava tokom posljednje godine trajanja desetogodišnjeg perioda zaštite ili najkasnije šest mjeseci nakon isteka tog perioda Institutu podnese zahtjev za produženje važenja žiga i uplati odgovarajuću taksu i troškove postupka.
Novi period zaštite započinje danom isteka prethodnog desetogodišnjeg perioda zaštite.
Član 95.
Rješenje o priznanju žiga, odnosno međunarodno registrovanje s učinkom na Bosnu i Hercegovinu, može se oglasiti ništavnim za sve vrijeme trajanja zaštite, po službenoj dužnosti, na zahtjev zainteresovanog lica ili na zahtjev javnog pravobranioca.
Izuzetno od odredbe stava 1. zahtjev za oglašavanje ništavnim rješenja o priznanju žiga, odnosno međunarodnog registrovanja s učinkom na Bosnu i Hercegovinu, na osnovu člana 72. stav 1. tač. k) i h), može podnijeti samo nosilac prava na ranije registrovani žig ili lice koje on ovlasti, osim ako se u roku od pet godina prije podnošenja zahtjeva za oglašavanje ništavnim nije protivio upotrebi kasnije registrovanog žiga, čiji je podnosilac prijave bio savjestan.
Uz zahtjev za oglašavanje ništavnim rješenja o priznanju žiga, odnosno međunarodnog registrovanja žiga s učinkom na Bosnu i Hercegovinu podnose se odgovarajući dokazi.
Postupak za oglašavanje ništavnim rješenja o priznanju žiga bliže se uređuje provedbenim propisom.
Član 136. stav 1.
Odgovornost
- 1.Imalac isključivog prava industrijskog vlasništva može zahtijevati:
- a)da se licu koje neopravdano koristi njegovo pravo zabrani povreda prava i dalja povreda prava;
- b)da lice koje je povrijedilo pravo ukloni stanje koje je nastalo povredom, naročito da odstrani sredstva i predmete povrede;
- c)da se sredstva i predmeti povrede unište;
- d)da se presuda objavi o trošku tuženog, u javnom glasilu, u obimu i na način, kako odluči sud.
- a)
Član 137. st. 1, 3. i 4.
- 1.Kršenjem prava industrijskog vlasništva smatra se svako neovlašteno korištenje zaštićenog pronalaska, oblika proizvoda ili njegovog dijela u proizvodnji ili privrednom prometu, odnosno zaštićenog znaka ili geografske oznake u privrednom prometu ili neopravdano raspolaganje sa patentom, industrijskim dizajnom, žigom ili geografskom oznakom.
- 3.Povredom industrijskog dizajna, žiga ili geografske oznake smatra se i njihovo podražavanje.
- 4.Podražavanje u smislu stava 3. postoji, ako prosječan kupac robe odnosno prosječan korisnik usluge, bez obzira na vrstu robe, odnosno usluge, može uočiti razliku samo ako obrati naročitu pažnju, odnosno ako žig ili znak predstavlja prijevod ili transkripciju znaka.
Član 138.
- 1.Tužbu zbog povrede prava iz čl. 54., 86., 110. i člana 124. stav 2. može podnijeti podnosilac prijave, nosilac prava, korisnik geografske oznake i lice koje je steklo isključivo pravo.
- 24.U Zakonu o trgovini FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 64/04 i 12/05) relevantne odredbe glase:
Član 47.
Nelojalna konkurencija je radnja trgovca koja je protivna dobrim poslovnim običajima i zakonima kojima se nanosi ili može nanijeti šteta drugom trgovcu, drugom pravnom licu i potrošaču.
Član 48.
Pod nelojalnom konkurencijom iz člana 46. ovog Zakona podrazumijeva se naročito:
[…]
- 3.prodaja robe sa oznakom ili podacima koji stvaraju ili mogu stvoriti zabunu u pogledu porijekla, načina proizvodnje, količine, kvaliteta ili drugih svojstava robe;
- 8.neovlašćena upotreba tuđeg imena, firme, žiga, oznake ili drugog spoljnog obilježja ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu;
[…]
VI. Dopustivost
- 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000155 od 29. decembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 30.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 31.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 32.U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje da li je povrijeđeno tužiočevo pravo na žig kao jedno od prava industrijskog vlasništva, te da li je učinjeno djelo nelojalne konkurencije, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudom bio pravičan na način kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo koje se odnosi na pravo tužioca na zaštićeni žig, kao i povredu tog prava i da li je apelant prema tužiocu počinio djelo nelojalne konkurencije.
- 33.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
- 34.Ustavni sud zapaža da se tužiočev tužbeni zahtjev u konkretnom predmetu sastojao od više dijelova, i to: utvrđivanje povrede prava na žig i djelo nelojalne konkurencije, zabranjivanje apelantu da se koristi žigom tužioca, kao i da se koristi nazivom „Merhamet“ i nalaganje apelantu da u Registru udruženja građana kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine izvrši promjenu naziva svog udruženja. Dalje, evidentno je da su redovni sudovi u konačnici udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca osim u dijelu u kojem je tražio da se obaveže apelant da izvrši promjenu naziva u Registru udruženja građana kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine.
- 35.U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje sa aspekta povrede prava na žig razmatrao i ranije u svojoj Odluci broj AP 1080/08 od 27. maja 2011. godine u kojoj su sudovi u Distriktu Brčko primjenom ZIV-a i Zakona o udruženjima i fondacijama Distrikta Brčko BiH, postupajući po tužbi istog tužioca, odbili tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi u tom predmetu („Merhamet“, Humanitarno udruženje građana Bošnjaka Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine) povrijedio njegovo pravo na žig. Naime, u tom postupku apelant je pred redovnim sudovima, također, bio tužilac i smatrao je da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što Apelacioni sud pogrešno tumači da „identitet naziva (znaka) u potpunosti ne postoji da bi stvarao zabunu u djelovanju stranaka pri pružanju usluga, te objektivno isključuje mogućnost zabune“, budući da odredba člana 86. Zakona o industrijskom vlasništvu propisuje zabranu korištenja ne samo istog znaka nego i sličnog.
- 36.Ustavni sud naglašava da se stavovi iz Odluke broj AP 1080/08 sa aspekta zaštite prava na žig ne mogu analogno primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na različitost subjekata u sporu i obavezu sudova u Distriktu Brčko da ocijene žig tužioca u odnosu na ponašanje konkretnog tuženog u tom sporu sa aspekta sličnosti, odnosno razlika njegovog znaka sa znakom tužioca.
- 37.Naime, kao i u Odluci broj AP 1080/08, Ustavni sud smatra da iz dostavljene dokumentacije i odluka redovnih sudova proizlazi da je tužilac upisan u Registar udruženja u Federalnom ministarstvu pravde, da je apelant zaštitio svoj žig (koji se sastoji od figurativnog znaka i natpisa „Merhamet“) u nadležnom Zavodu, odnosno Institutu.
- 38.Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na sve tri instance, u konačnici, zaključili da je apelant povrijedio tužiočevo pravo na žig i izvršio djelo nelojalne konkurencije na način što u nazivu udruženja neovlašteno koristi naziv „Merhamet“, te što u pravnom prometu neovlašteno koristi i figurativni dio tužiočevog žiga.
- 39.Stoga će Ustavni sud analizirati pravičnost postupka kao cjeline i prosuditi da li su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da li su jasno i argumentirano obrazložili zašto smatraju da je apelant povrijedio tužiočevo pravo na žig, odnosno zašto smatraju da je počinio djelo nelojalne konkurencije.
- 40.Naime, drugostepeni, a zatim i revizioni sud su prihvatili da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno da je tužiocu priznato pravo na žig i da je taj žig, koji je predmet parnice pred redovnim sudom, odnosno na koji se poziva tužilac, kao žig koji koristi apelant zaštićen u skladu sa zakonom. Prema mišljenju Općinskog suda, ovaj žig ne može koristiti niko drugi s obzirom na to da je zaštićen kod Instituta još od 10. septembra 1994. godine sa desetogodišnjim rokom zaštite, što je produženo rješenjem navedenog instituta do 22. augusta 2014. godine, pa tako ni apelant čiji su članovi dobrotvorna društva. Navedeno je da na korištenje ne utječe članstvo u tom savezu „a sve s obzirom na činjenicu da je [apelant kao tuženi] upisan kod Ministarstva pravde BiH nakon upisa prvog korisnika žiga koji ga je i zaštitio, a Zakon jasno kaže stariji u pravu, jači u zakonu“. Kantonalni sud, odlučujući o tužiočevoj žalbi, djelimično je preinačio prvostepenu presudu, obrazlažući da tužilac osnovano u žalbi navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži zabranu korištenja imena „Merhamet“, jer je, prema stanju spisa, ova riječ sastavni dio zaštićenog žiga tužioca zbog čega mu pripada pravo da traži zabranu korištenja te riječi. Vrhovni sud, potvrđujući drugostepenu presudu, istakao je da u ovom predmetu tužilac traži zaštitu prava na žig (i ime), tvrdeći da apelant neovlašteno koristi njegovo pravo na žig, koje je on stekao upisom u Registar žigova kod Instituta na osnovu rješenja tog instituta od 10. septembra 1994. godine, a Institut je važenje žiga svojim rješenjem od 22. maja 2005. godine produžio do 22. augusta 2014. godine pod brojem Z008. I prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su usvojili tužbeni zahtjev tužioca pozivom na odredbe čl. 136, 137, 138. i 139. ZIV-a BiH, koje govore o tome da imalac isključivog prava industrijskog vlasništva - prava na žig tužbom kod suda može zahtijevati da se licu koje neopravdano koristi njegovo pravo zabrani povreda prava i dalja povreda prava, te obaveže da ukloni stanje nastalo povredom.
- 41.Ustavni sud zapaža, međutim, da redovni sudovi uopće nisu dali odgovor na apelantove navode (izuzev: stariji u pravu, jači u zakonu) prema kojima tužilac, kada tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na zaštićeni žig, zapravo podrazumijeva da je on (tužilac) isključivi nosilac prava na žig koji je zaštićen rješenjem Instituta. Međutim, ta činjenica je sporna zbog toga što tužilac istovremeno isključuje to pravo općinskih i regionalnih „Merhameta“ koji su kao dotadašnje organizacione cjeline tužioca legitimno koristile ime i znak. Ovi odbori, kako navodi apelant, iz sastava organizacione strukture tužioca stupanjem na snagu Zakona o udruženjima i fondacijama BiH, kao i kantonalnih propisa i propisa Distrikta Brčko, te propisa RS registrirani su kao pravna lica i osnovali su apelanta kao savez na nivou Bosne i Hercegovine Rješenjem broj R-251-od 21. februara 2005. godine kod Ministarstva pravde BiH. Ustavni sud, dakle, zapaža da je apelant registriran u Registru udruženja pri Ministarstvu pravde BiH 2005. godine, i to sa žigom koji je predmet spora pred redovnim sudovima. Međutim, Vrhovni sud se ovim pitanjem nije bavio, već je obrazlagao zašto smatra da tužilac ima aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu.
- 42.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke u dijelu odlučenja o povredi žiga i zabrani da apelant i dalje koristi ime „Merhamet“ nisu obrazložili svoje odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
- 43.Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj stav da je apelant počinio i djelo nelojalne konkurencije, između ostalog, obrazložili navodom da se već iz samog organizacionog oblika ovih pravnih lica (tužioca i apelanta) vidi jasna razlika u ciljevima i zadacima osnivanja navedenih subjekata, jer u svakom slučaju ciljevi, zadaci i razlozi njihovog osnivanja nisu identični. U dijelu tužbe koji se odnosi na nelojalnu konkurenciju, ocjenjujući čl. 137. i 138. ZIV-a BiH, redovni sudovi su zaključili da je izvršena povreda prava tužioca, jer je apelant kršio prava industrijskog vlasništva tužioca time što je neovlašteno koristio znak i neopravdano raspolagao žigom tužioca. Zatim, zaključili su da član 48. Zakona o trgovini FBiH jasno definira šta predstavlja djelo nelojalne konkurencije i koji su uvjeti potrebni za počinjenje tog djela. Stoga je beznačajno to što su parnične stranke neprofitne organizacije, odnosno što nisu trgovci.
- 44.U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je isto pitanje, također, razmatrao u navedenoj Odluci broj AP 1080/08, te istakao: Drugostepeni sud je obrazložio da je pri odlučivanju ocijenio da su stranke u sporu pred njim organizirane kao udruženja koja se po zakonskoj definiciji osnivaju zajedničkim sporazumom u kojem se grupa od tri ili više fizičkih lica, u svim kombinacijama, dobrovoljno udružuju radi ostvarivanja nekog zajedničkog ili javnog interesa, a pri tome nemaju namjeru stjecati dobit. S druge strane, nelojalna konkurencija predstavlja radnju trgovca koja je protivna poslovnim običajima i zakonima kojima se nanosi ili može nanijeti šteta drugom trgovcu, drugom pravnom licu ili potrošaču, dok se pod trgovinom smatra kupovina ili prodaja robe ili pružanje trgovinskih usluga, pa apelant ne uživa sudsku zaštitu u skladu sa odredbama Zakona o trgovini.
- 45.Ni u konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi razlog da odstupi od svoje prakse, imajući u vidu da su i u konkretnom slučaju sudovi utvrdili da je učinjeno djelo nelojalne konkurencije, pri čemu su i tužilac i apelant nevladine organizacije za humanitarnu pomoć, i da se ne radi o subjektima koji se bave trgovačkom djelatnošću. Stoga, Ustavni sud smatra da tužilac kao neprofitna organizacija ne može uživati zaštitu od nelojalne konkurencije u smislu relevantnih odredaba Zakona o trgovini koje reguliraju to pitanje. Pri tome Ustavni sud posebno naglašava da se Vrhovni sud uopće nije očitovao o ovom pitanju, niti je dao bilo kakve razloge u vezi sa djelom nelojalne konkurencije iako je, shodno članu 241. ZPPFBiH, obavezan da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom parničnom postupku, koji je sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava imao mogućnost da otkloni propuste nižestepenih sudova, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu odluke koji se odnosi na djelo nelojalne konkurencije.
- 46.U vezi sa dopunama apelacije podnesenim 14. oktobra 2009. godine, 26. marta 2010. godine i 16. augusta 2011. godine, te 14. septembra 2011. godine, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelant može u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 11/07, i Odluka broj AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju dopune apelacije podnesene su nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U tim dopunama apelant je samo ponovo osporio činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio da nema osnova da razmatra navode koje je apelant dostavio u dopunama apelacije.
- 39.U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom parničnom postupku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.
Ostali navodi
- 41.Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenim činjenicama i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 42.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o donošenju osporenih odluka propustili da obrazlože svoje odluke u ključnim elementima, te kada su proizvoljno primijenili odredbe Zakona o trgovini, budući da su stranke koje su u sporu nevladine humanitarne organizacije, a ne subjekti koji se bave trgovinom, te da, stoga, tužilac ne može uživati zaštitu od nelojalne konkurencije u smislu relevantnih odredaba Zakona o trgovini koje reguliraju to pitanje.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
Sudska praksa po ovom aktu
2 odluka iz 0 članova
Sentence iz baze sudskapraksa.pravosudje.ba koje citiraju članove ovog akta. Klik otvara odluku.
Općenite reference na ovaj akt (2)
Ustavni sud Bosne i Hercegovine
AP-3867/12
Odluka o meritumu u predmetu AP-3867/12 (N. K.). Povreda: Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje). Ključne riječi: 6.1.17. - pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost); Prekršajni post…
Ishod: Odluka o meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine
AP-3744/10
Odluka o meritumu u predmetu AP-3744/10 (Z. M.). Povreda: Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje). Ključne riječi: Prekršajni postupak; Zastara; 6.1.17. - pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (p…
Ishod: Odluka o meritumu