USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3638/09, rješavajući apelaciju Viktora Šalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Viktora Šalića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 646 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000453 od 28. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda Republike Srpske broj P-1030/02 od 25. decembra 2007. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Viktor Šalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 646 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000453 od 28. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1030/02 od 25. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 1. juna 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. juna 2010. godine, Okružni sud 21. juna 2010. godine i Osnovni sud 21. juna 2010. godine. 30. oktobra 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 30. juna 2010. godine.
- 5.Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1432/08 od 17. novembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu 16. maja 2008. godine protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000453 od 28. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda broj P-1030/02 od 25. decembra 2007. godine, zbog toga što je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Osnovni sud je Presudom broj P-1030/02 od 25. decembra 2007. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je tražio da se tuženi Republika Srpska, Banja Luka i Općina Laktaši (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da mu solidarno na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 300.000,00 KM, i to 280.000,00 KM na ime pričinjene štete u rušenju kuće i 20.000,00 KM na ime ukradenih i uništenih stvari u kući zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. marta 1993. godine, kada je kuća srušena pa do konačne isplate, i da mu naknade troškove parničnog postupka. U tužbi je naveo da su u noći između 18. i 19. marta 1993. godine u njegovu kuću nepoznati izvršioci podmetnuli eksplozivnu napravu, i ona je tom prilikom potpuno srušena, odnosno devastirana, a prije toga su iz kuće iznesene sve pokretne stvari, zbog čega je apelant pretrpio štetu. Apelant za odgovorne smatra tužene jer nisu preduzeli potrebne radnje na sprečavanju nezakonitih radnji, zaštiti građana i njihove imovine, te da su odgovorni solidarno po principu objektivne odgovornosti.
- 8.Tuženi su u odgovoru na tužbu naveli da je apelantov zahtjev neosnovan zbog toga što apelant tokom trajanja postupka nije dokazao da su tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, da su pripadnici tuženih počinili radnje navedene u tužbi, pa su istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.
- 9.Po provedenom dokaznom postupku, cijeneći izvedene dokaze prema odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev istakavši da Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predstavlja sistemski zakon kojim je, pored ostalog, odredbama čl. 154. do 209. regulisano i pitanje naknade štete, tj. da ZOO predstavlja lex specilalis zakon za pitanja prouzrokovanja i naknade štete, te se odredbe ovog zakona primjenjuju u rješavanju sporova radi naknade štete. Na konkretan spor se, po ocjeni ovog suda, nisu mogle primijeniti odredbe čl. 158, 173. do 177. ZOO kojima je regulisana odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, jer predmetni štetni događaj predstavlja djelo općeg kriminaliteta, odnosno ne predstavlja opasnu djelatnost koju su organizovali tuženi. Osnovni sud je utvrdio da predmetni štetni događaj predstavlja djelo općeg kriminaliteta, što proizlazi iz potvrde Službe javne bezbjednosti Banja Luka, Općina Laktaši broj 10-4/02-108/93 od 8. februara 2002. godine iz koje proizlazi da je u noći između 18. i 19. marta 1993. godine izvršeno krivično djelo podmetanja eksplozivne naprave, kojom prilikom je srušena apelantova porodična kuća. Cijeneći istaknuti prigovor pasivne legitimacije tuženih, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da su tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da su svojim radnjama skrivili nastanak predmetne štete, što bi bio osnov za naknadu štete, zaključivši da je on osnovan. Osnovni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 180. stav 1. ZOO koji je bio na snazi do 6. marta 1993. godine, bilo propisano da za štetu nastalu uništenjem imovine fizičkog lica zbog akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Međutim, član 180. ZOO je brisan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZOO) koji je stupio na snagu 6. marta 1993. godine, zbog čega se ta odredba ne može primijeniti na konkretan spor. Stvarna legitimacija (aktivna i pasivna) u parnici predstavlja materijalno-pravni odnos stranke prema predmetu spora, pa su u parnici stvarno legitimisani učesnici, subjekti materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. Prema tome, cijeneći istaknuti prigovor pasivne legitimacije tuženih, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da su tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da su svojim radnjama skrivili nastanak predmetne štete, što bi bio osnov za naknadu štete. Osim toga, cijeneći istaknuti prigovor zastare tuženih, Osnovni sud je također utvrdio da je on osnovan. Osnovni sud je zaključio da i čak kada bi tuženi bili pasivno legitimisani, tj. odgovorni za štetu pričinjenu apelantu, prema odredbama člana 376. stav 1. ZOO kojim je propisano da „potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo“, a stavom 2. istog člana je propisano da „u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala“, pa kada se uzme u obzir da je šteta apelantu pričinjena 18. na 19. mart 1993. godine, a da je rok zastarjelosti potraživanja počeo teći tek od 19. juna 1996. godine kada je u Republici Srpskoj ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, proizlazi da je zastarni rok istekao 19. juna 2001. godine, imajući u vidu da je apelant tužbu sudu podnio 7. maja 2002. godine.
- 10.Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000453 od 28. marta 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoje odlučenje koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, da je prvostepeni sud pravilno odlučio na temelju utvrđenja da tuženi nisu pasivno legitimisani u konkretnom sporu jer nisu u materijalno-pravnom odnosu spram predmetne štete, te da stoga nisu ni u obavezi naknaditi je apelantu. Apelant naime nije dokazao da između tuženih i prouzrokovane štete postoji uzročno-posljedična veza, pa je stav prvostepenog suda pravilan i zakonit, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema tome, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
- 11.Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 646 od 21. oktobra 2009. godine reviziju odbio. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da ne postoji odgovornost tuženih jer apelant nije dokazao da su mu predmetnu štetu pričinili tuženi, niti je dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženih i pričinjene štete. Vrhovni sud smatra da su obje nižestepene presude pravilne i zakonite, jer u vrijeme nastanka štete član 180. ZOO više nije bio na snazi a, osim toga, apelant nije dokazao da su mu upravo pripadnici tuženih pričinili štetu. Također, neosnovani su apelantovi revizioni navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja ima prioritet u odnosu na domaće propise. Naime, Evropska konvencija ne isključuje primjenu zakonskih odredbi koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu pojedinih prava, kao što su u konkretnom slučaju odredbe ZOO koje propisuju zastarjelost naknade štete. Zakonska ograničenja u ostvarivanju određenih prava (određivanje vremenskog okvira-rokova za njihovu realizaciju) su opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema. S obzirom da je u konkretnoj parnici apelant svojim pasivnim držanjem izgubio pravo na sudsku zaštitu, ne može biti govora o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz navedenog proizlazi da osporena presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelant revizijom, kao ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 241. ZPP, zbog čega je primjenom odredbe člana 248. istog zakona apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prvo navodi hronologiju postupanja redovnih sudova. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnim tumačenjem materijalnih propisa. Ističe da je u vrijeme kada je njegova kuća srušena tužena Republika Srpska imala ingerencije „države“ i da je vršila potpunu vlast na području općine Laktaši, pa smatra da su njeni organi i organi općine bili dužni da spriječe nasilje i uništenje imovine lica nesrpske nacionalnosti, zbog čega smatra pogrešnim stav sudova kojim su usvojili prigovor tuženih zbog nedostatka pasivne legitimacije. Također smatra neosnovanim tvrdnje sudova u osporenim odlukama da nije dokazana uzročno-posljedična veza između radnji tuženih i štetnog događaja. Apelant je dalje istakao da je pogrešan stav sudova da je njegovo potraživanje zastarjelo jer je, kako navodi, sudu predočio dokaze da je tek 2000. godine saznao da mu je kuća srušena, nakon čega je prvi put došao u „svoje rodno mjesto“, pa smatra da se zastara može računati od tog datuma. Apelant nije posebno obrazlagao povredu prava na dom i prava na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Vrhovni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani jer on u postupku nije dokazao da su mu štetu pričinili tuženi, odnosno pripadnici organa tuženih niti je dokazao da postoji uzročno-posljedična veza između radnji tuženih i štete pričinjene apelantu.
- 14.Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, s obzirom da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava a u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, stoga smatra da nema povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije.
- 15.Osnovni sud je istakao da je postupak koji je prethodio donošenju prvostepene presude proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, što su dalje potvrdili i Okružni i Vrhovni sud, te je predlože da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenejm imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstarcijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.
Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.
To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
- 17.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske (Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) član 180. briše se.
- 18.U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjeice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
- 19.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 646 od 21. oktobra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. novembra 2009. godine a apelacija je podnesena 24. novembra 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. tač. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1, člana 8. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 24.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima „pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 26.Ustavni sud smatra da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete koju je utemeljio na objektivnoj odgovornosti tuženih za nastalu štetu, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje je da li su tuženi pasivno legitimisani i da li je osnovan prigovor tuženih da je u konkretnom slučaju nastupila zastara apelantovih potraživanja, te da li su zakonski propisi pravilno primijenjeni. Apelant, dakle, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda nije zadatak tog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud je također zaključio da je njegov zadatak da ispita je li postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 28.Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Međutim, ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
- 29.Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da je u sličnim predmetima, u svojoj Odluci broj AP 2084/09 od 28. septembra 2012. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2084/09 od 28. septembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 27-30), već razmatrao identičan princip koji su primijenili redovni sudovi i u konkretnom slučaju. U tom pogledu Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao na značaj primjene odredbe člana 180. ranijeg ZOO, kojom je bilo propisano da za štetu nastalu uništenjem imovine fizičkog lica zbog akta nasilja ili terora, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Međutim, ova odredba je bila na snazi do 6. marta 1993. godine, kada je brisana donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZOO, zbog čega se nije ni mogla primijeniti na konkretan spor. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud je konstatirao da su redovni sudovi, čak i pod uvjetom da se apelant eksplicitno pozvao na ranije važeće odredbe člana 180. ZOO, nisu morali isključivo odlučiti na temelju navedenih zakonskih odredaba koje su bile ukinute, jer su imali mogućnost (koju su i iskoristili u konkretnom slučaju) da o apelantovoj tužbi odluče u skladu s ostalim relevantnim odredbama ZOO koje se odnose na obavezu naknade štete. Dalje, Ustavni sud je u konkretnom slučaju ukazao da, ukoliko bi se smatralo da apelant svojim navodima pokreće pitanje kvaliteta ZOO nakon brisanja ranije važećih odredaba člana 180. tog zakona, Ustavni sud napominje da zakon (u smislu standardne prakse Ustavnog suda kao i Evropskog suda za ljudska prava) mora da ispunjava određene kriterije u pogledu dostupnosti i razumljivosti njegovih odredaba. Po mišljenju Ustavnog suda brisanjem odredaba člana 180. ZOO nisu dovedeni u pitanje kriteriji dostupnosti (navedene izmjene objavljene su u javno dostupnom službenom glasilu) kao i kriteriji razumljivosti jer je jasno da se odgovornost za štetu više ne može temeljiti na onom što je ranije propisivao član 180. ZOO. Osim navedenih kriterija zakon mora ispunjavati i kriterij proporcionalnosti odnosno zakonom se ne smiju propisivati „pretjerani tereti“. Kada se ovaj kriterij dovede u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud je mišljenja da predmetnim izmjenama i dopunama ZOO na apelanta nije stavljen pretjeran teret jer, kako je prethodno navedeno, sudovi su mogli utvrditi odgovornost tuženog za štetu koju je pretrpio apelant na temelju drugih odredaba ZOO, pod uvjetom da je apelant uspio dokazati da je tuženi skrivio nastanak predmetne štete. Stoga, Ustavni sud je naglasio da kvalitet ZOO u konkretnom slučaju ne može biti sporan samo zato što bi, eventualno, apelantu bilo lakše da uspije sa postavljenim zahtjevom za naknadu štete, da su ostale na snazi ranije odredbe člana 180. ZOO. Ustavni sud je također istakao da su u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih presuda sudovi naglasili da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je tuženi u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem ili da je svojim radnjama skrivio nastanak predmetne štete. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno. Stoga, Ustavni sud je u tom predmetu ustanovio da, imajući u vidu navedeno, nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava te da u tom predmetu nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
- 30.Imajući u vidu navedeno, pošto su redovni sudovi u predmetnom slučaju prilikom ocjene postojanja štete u vezi s primjenom ranije odredbe člana 180. ZOO primjenjivali principe za koje je Ustavni sud u spomenutoj odluci našao da nisu arbitrarni, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje dato u Odluci Ustavnog suda broj AP 2084/09 od 28. septembra 2012. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu apelantovih navoda nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
- 31.Što se tiče apelantovih navoda koji se odnose na prigovor zastare potraživanja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i ove navode obrazložili, međutim imajući u vidu da je u prethodnim stavovima ove odluke Ustavni sud dao detaljne, jasne i argumentovane razloge koji se odnose na neosnovanost apelantovog zahtjeva zbog nepostojanja pasivne legitimacije tuženih čime je, u stvari, meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da ih nije potrebno posebno razmatrati.
- 32.Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 33.Apelant ukazuje i na povredu prava na dom i imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 8. Evropske konvencije i čl. 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da je apelant ove navode bazirao na navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio. Prema tome, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom i imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 34.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženju odluka za svoje stavove o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zbog nepostojanja pasivne legitimacije dali detaljne, jasne i argumentovane razloge.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.