Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1250/08, rješavajući apelaciju Dragoslava Pešića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Dragoslava Pešića, Mirjane Kovačević, Radoslava Matića i Petka Lukovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura prava apelanata u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Dragoslav Pešić iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, Mirjana Kovačević iz Sarajeva, koju zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, Radoslav Matić iz Mostara, kojeg zastupa Mile Smiljanić, advokat iz Mostara i Petko Luković iz Šljivovica, Srbija, kojeg zastupa Advokatura „Čupina i Co.“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 25. aprila 2008. godine do 20. jula 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i na kojima su bili nositelji stanarskog prava.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1250/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1250/08, AP 1569/09, AP 1971/09 i AP 2340/09.

III. Činjenično stanje

Činjenice iz apelacije broj AP 1250/08

  • 3.
    Rješenjem Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske općine Mostar-Jugozapad broj 07/II-3-3659/98 od 9. jula 2002. godine, potvrđenog Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj Up-09-25-03-732/02, od 22. marta 2004. godine, odbijen je zahtjev apelanta Dragoslava Pešića za vraćanje u posjed stana u ul. Splitska br. 1 u Mostaru. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Služba utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana od 20. jula 1983. godine. Dalje, Služba je uvidom u „Službeni vojni list“ Vojske Jugoslavije broj 6, od 21. marta 1996. godine, utvrdila da je apelant unaprijeđen u čin potpukovnika avijacije Vojske Jugoslavije, iz čega proizlazi da je apelant ostao u službi u Vojsci Jugoslavije nakon 14. decembra 1995. godine. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Služba se pozvala na član 3a. Zakona i ukazala da, s obzirom na činjenicu da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.
  • 4.
    Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-229/04 od 26. januara 2005. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj Up-09-25-03-732/02 od 22. marta 2004. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, zbog toga što je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da, prema citiranim zakonskim odredbama, samo služba u oružanim snagama van teritorije BiH predstavlja zapreku ostvarenju prava na povrat stana. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na dom budući da je sporni stan otkupljen na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđivanju u JNA. Ovo iz razloga što apelant niti u jednom od postupaka nije dostavio ugovor o kupoprodaji stana, već samo fotokopije uplatnica da je platio određene iznose na ime otkupa stana. Zatim je Kantonalni sud naveo da je članom 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana u skladu s odredbom člana 3a. Zakona o prestanku primjene, koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo podnijeti zahtjev FBiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH, odnosno ako nije stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
  • 5.
    Presudu Kantonalnog suda potvrdio je Vrhovni sud FBiH svojom Odlukom broj Už-195/05, od 20. februara 2008. godine, uz obrazloženje da se u smislu odredbi člana 3a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene apelant ne može smatrati izbjeglim licem (jer su kumulativno ispunjeni svi uvjeti propisani tim odredbama), pa mu stoga (u smislu odredbi člana 3. st. 1. i 2. navedenog zakona) ne pripada pravo na vraćanje u posjed stana. Isto tako, naglasio je Vrhovni sud, apelant je u pogledu svojih eventualnih prava po osnovu zaključenog ugovora o kupovini stana sa SSNO upućen da ih može ostvariti u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Činjenice iz apelacije AP 1569/09

  • 6.
    Apelantica Mirjana Kovačević je kod Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo pokrenula postupak za vraćanje u posjed stana u ul. Merhemića trg u Sarajevu. Uprava je, rješavajući u ponovnom postupku, donijela Rješenje broj 23/1-372-522/98 od 18. oktobra 2006. godine kojim je odbila apelanticin zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-874/04 od 21. augusta 2006. godine predmet vraćen Upravi na ponovni postupak, uz uputstvo da se sa sigurnošću utvrdi da li je apelantica otkupila predmetni stan, odnosno da li je zaključila valjan ugovor o otkupu stana, da li je isplatila kupoprodajnu cijenu, te druge okolnosti iz kojih se može zaključiti da se radi o njenoj imovini u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Uprava je, postupajući u skladu s navedenom presudom, pozvala apelanticu da dostavi sve isprave iz kojih se na nedvojben način može utvrditi da je predmetni stan okupila, te da se, ukoliko dokumente ne posjeduje, obrati prodavcu (pravnom slijedniku Zajednice stanovanja JNA) ili drugoj javnoj ustanovi koja vodi evidenciju dokumenata. Apelantica je 4. oktobra 2006. godine dostavila Upravi podnesak uz koji je priložila fotokopiju priznanice o uplati za otkup stana, fotokopiju potvrde YU GARANT BANKE a.d. Beograd o izvršenim uplatama te fotokopiju zahtjeva za otkup stana. S obzirom da apelantica nije dostavila isprave koje su tražene (Ugovor o otkupu predmetnog stana, potvrdu o uplaćenoj cijeni za predmetni stan i sl.), Uprava je apelanticin zahtjev odbila.
  • 7.
    Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-9639/06 od 19. decembra 2006. godine odbijena je žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Uprave. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je tokom postupka utvrdilo da je Uprava pozvala apelanticu da dostavi dokumentaciju kojom može dokazati da je otkupila predmetni stan, i da apelantica po tom pozivu nije postupila. Također, Ministarstvo je utvrdilo da je apelantica bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da je nakon 19. maja 1992. godine ostala u aktivnoj službi u Vojsci Jugoslavije, zbog čega se, u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne može smatrati izbjeglicom, niti može ostvariti pravo na vraćanje stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002814 07 U od 10. aprila 2009. godine odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-9639/06 od 19. decembra 2006. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, zbog toga što je tokom postupka utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine ostala u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelantica ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije AP 1971/09

  • 9.
    Apelant Radoslav Matić je kod Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar-Jugozapad pokrenuo postupak za vraćanje u posjed stana u ul. Kralja Tomislava u Mostaru. Rješenjem Službe broj 07/II-3-3989/98 od 1. oktobra 2003. godine apelantov zahtjev je odbijen. U obrazloženju rješenja Služba je ukazala da je apelant uz svoj zahtjev priložio Ugovor o korištenju stana koji je zaključio sa Zajednicom stanovanja JNA, i Potvrdu Narodne banke Jugoslavije o uplati određenog iznosa. Dalje, tokom postupka Služba je, uvidom u Naredbu komandanta ratnog vazduhoplovstva i protivvazdužne odbrane, utvrdila da je apelantu profesionalna vojna služba prestala od 6. augusta 1997. godine. Na temelju navedenog, Služba je apelantov zahtjev odbila.
  • 10.
    Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline broj UP-09-25-03-380/03 od 2. aprila 2004. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Službe broj 07/II-3-3989/98 od 1. oktobra 2003. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u Potvrdu vojnog servisa Narodne banke Beograd broj 748 od 15. maja 1996. godine utvrđeno da je apelant 14. februara 1992. godine izvršio uplatu u iznosu tadašnjih 177.000,00 dinara i da je ta uplata knjižena na partiji na kojoj se knjiže uplate vezane za otkup stanova iz Stambenog fonda Vojske Jugoslavije. Ministarstvo je ukazalo da se iz navedene potvrde i uplatnice ne može vidjeti da li je to kompletna cijena stana ili samo jedan dio, jer apelant nije dostavio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana iz kojeg bi se moglo vidjeti koja je kompletna cijena stana, te da ne postoji nikakav drugi dokaz iz kojeg bi se moglo nedvojbeno utvrditi da je apelant predmetni stan otkupio. Konačno, Ministarstvo je utvrdilo da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj službi u Vojsci Jugoslavije, zbog čega se, u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne može smatrati izbjeglicom, niti može ostvariti pravo na vraćanje stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.
  • 11.
    Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-220/04 od 26. januara 2005. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj UP-09-25-03-380/03 od 2. aprila 2004. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, zbog toga što je tokom postupka utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-196/05 od 26. marta 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-220/04 od 26. januara 2005. godine

Činjenice iz apelacije AP 2340/09

  • 12.
    Apelant Petko Luković je kod Odjela opće uprave i kulture Općine Čapljina pokrenuo postupak za vraćanje u posjed stana u ul. Petra Krešimira u Čapljini. Rješenjem Odjela broj 02-372-234/1-01 od 26. februara 2001. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-13-03-25-2498/01 od 30. jula 2001. godine, apelantov zahtjev je odbijen. U obrazloženju rješenja Odjel je naveo da je apelant uz zahtjev priložio potvrdu Službe za poslove financija i knjigovodstva Vojnog servisa Narodne banke Jugoslavije o uplati 13. februara 1992. godine iznosa od 290.000,00 dinara na ime otkupa stana. Dalje, tokom postupka, Odjel je uvidom u Naredbu broj 17659 od 9. decembra 1996. godine utvrdio da je apelantu profesionalna vojna služba prestala 17. marta 1997. godine, kada je penzioniran. Odjel se, s obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, pozvao na član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ukazao da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti može ostvariti pravo na vraćanje stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.
  • 13.
    Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-2213/01 od 29. decembra 2004. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj UP-13-03-25-2498/01 od 30. jula 2001. godine. Kantonalni sud je tokom postupka utvrdio da nisu osnovani navodi apelanta, nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, da je na temelju ugovora o kupoprodaji postao vlasnik predmetnog stana. Ukazano je da potvrda o uplati izvršenoj 13. februara 1992. godine, ne može zamijeniti kupoprodajni ugovor, a da apelant takav ugovor nije dostavio, pa nije dokazao da je predmetni stan stvarno i otkupio. Ukazano je da je pravilna odluka organa uprave koji su, na temelju člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima utvrdili da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti može ostvariti pravo na vraćanje stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-72/05 od 19. februara 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-2213/01 od 29. decembra 2004. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelanti su podnijeli apelacije zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama budu upisani kao njihovi vlasnici. S tim u vezi istakli su da im je zbog nemogućnosti povrata u posjed njihovih stanova i nemogućnosti uknjižbe vlasništva na predmetnim stanovima na njihovo ime u zemljišnim knjigama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, svi apelanti su naveli da su im stanovi svojevremeno bili dodijeljeni na korištenje kao „vojni stanovi“ iz stambenog fonda bivše JNA i da su početkom 1992. godine, prije izbijanja ratnih dejstava u BiH, zaključili kupoprodajne ugovore za otkup tih stanova. Apelanti su vodili postupke na različitim nivoima, od nadležnih upravnih organa, prvostepenih i drugostepenih redovnih sudova, pa se praksa rješavanja ovih predmeta razlikuje od jednog do drugog organa pojedinačno po predmetima.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2. glasi:

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

  • 16.
    U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su odluke koje su različiti organi donosili u različitim postupcima koje su apelanti vodili radi vraćanja u posjed stanova koje su koristili prije rata i na kojima su bili nositelji stanarskog prava. Apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelanti pobijaju odluke redovnih sudova i nadležnih upravnih organa, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacija se u suštini odnose na nemogućnost apelanata da se vrate u posjed tzv. vojnih stanova na kojima su bili nositelji stanarskog prava, za koje je u postupcima pred redovnim sudovima utvrđeno da nisu zaključili pravno obavezujuće ugovore o njihovom otkupu u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova jer sudu nisu dostavili ugovore za koje tvrde da su zaključeni nego samo uplatnice na određene iznose i potvrde banaka o izvršenim uplatama.
  • 22.
    U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno da se vrate u svoje domove. U brojnim odlukama, Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da se s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih su posljednje Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine. U navedenim odlukama Ustavni sud se bavio sličnim pitanjima koja pokreću i ove apelacije: u Odluci o dopustivosti i meritumu U 15/11 od 30. marta 2012. godine, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana; kada nije učestvovao u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine; pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu sa poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine Ustavni sud se bavio pitanjem povrede ustavnih prava apelanata u slučaju kada su apelanti imali pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnih, tzv. vojnih stanova, a uskraćena im je mogućnost da se vrate u posjed stanova koji su bili predmet kupoprodajnih ugovora i da se na njima uknjiže kao vlasnici, iako nisu učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, a u međuvremenu od napuštanja spornih stanova, nisu iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ, stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Također, Ustavni sud ukazuje i na presudu Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), u kojoj se Evropski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne, tzv. vojne stanove, na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, za koje je utvrđivao da li su učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li jesu ili nisu, u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ, stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

Pravo na imovinu

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 23.
    Prilikom razmatranja pitanja da li su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su apelanti imali „imovinu“ u smislu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
  • 24.
    U odgovoru na pitanje da li su apelanti imali „imovinu“ u smislu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije Ustavni sud, pored vlastite prakse, podsjeća na već citiranu presudu Evropskog suda Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je Evropski sud u tački 78. istakao: „Predmeti Gaćeša i Trifunović protiv Republike Hrvatske, spomenuti u gornjem tekstu, slično ovom predmetu se bave pitanjem povrata stanova nakon masovnih migracija koje su uslijedile zbog grubog raspada SFRJ. Sud je u tim predmetima zaključio da aplikanti nisu imali „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1, jer nositelji stanarskog prava u Hrvatskoj nisu nakon 1. januara 1996. godine više bili u mogućnosti da otkupe svoje stanove. Međutim, ovaj predmet se mora razlučiti od toga. U skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom i domaćim zakonima, koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice, svi nositelji stanarskog prava u Bosni i Hercegovini po pravilu imaju pravo povrata svojih predratnih stanova te njihovog otkupa po veoma povoljnim uvjetima. U Hrvatskoj, ovo nije slučaj. Dalje, za razliku od hrvatskih organa vlasti, bosanskohercegovački organi vlasti su konzistentno smatrali da stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidi, na primjer, odluku Komisije za ljudska prava iz tačke 34. u gornjem tekstu i odluku Ustavnog suda iz tačke 54. u gornjem tekstu). Kako je ovaj stav domaćih organa vlasti naizgled u skladu s međunarodnim standardima, Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi od njega odstupio. I na kraju, situacija u ovom predmetu se ne razlikuje mnogo od situacije u predmetu Đokić, uzimajući u obzir da oni koji su otkupili vojne stanove, koji se nalaze na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, nisu mogli upisati svoje vlasništvo te su ostali, usko gledajući, nositelji stanarskog prava (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, stav 12). Evropski sud stoga odbacuje prigovor tužene Vlade).“
  • 25.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama odbijeni zahtjevi apelanata za povrat u stanove na kojima su prije rata oni ili njihovi bračni drugovi imali stanarsko pravo. Budući da prema praksi Ustavnog i Evropskog suda stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1, Ustavni sud, bez obzira što apelanti nisu dokazali da imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnih stanova na kojima su nesporno imali stanarska prava, smatra da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 26.
    U vezi s pitanjem da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1512/06 od 3. aprila 2008. godine) zaključio, da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je u predmetu Mago i dr. protiv BiH razmatrao aplikacije dvije grupe aplikanata. U svim slučajevima iz navedene odluke Evropski sud je utvrdio da otkazivanje stanarskih prava aplikanata odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, ni Ustavni sud ne nalazi razloga da odstupi od svoje dosadašnje prakse i prakse Evropskog suda, pa zaključuje da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud ostaje da odgovori na pitanja: (a) da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i (b) da li je miješanje proporcionalno cilju odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
  • 28.
    Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci Mago i drugi protiv BiH, ispitujući princip zakonitosti miješanja javnih vlasti u imovinu aplikanata Evropski sud u tačkama 96-97. svoje odluke zaključio da su stanarska prava aplikanata u ovom predmetu otkazana u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene iz 1998. godine. Ustavni sud je tu odredbu proglasio ustavnom (vidi tačku 54. u gornjem tekstu). Stoga je jasno da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1, zaključak je Evropskog suda. Ustavni sud nema razloga da ne slijedi svoju praksu i praksu Evropskog suda, pa je i zaključak Ustavnog suda da je ometanje u mirnom uživanju imovine apelanata bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 29.
    Ispitujući cilj ometanja Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u tački 100. svoje odluke Mago i drugi protiv BiH istakao: „Iako je Evropski sud svjestan toga da su tokom i odmah nakon rata mnogi napušteni stanovi navodno dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim zvaničnicima čije su stambene potrebe već bile zadovoljene (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačke 10. i 61), izgleda da su ti nedostaci kasnije ispravljeni. U tom smislu, Evropski sud prihvata da je ometanje posjeda aplikanata provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde, kao što to tvrdi tužena Vlada“. Stoga, u odnosu na cilj ometanja u mirnom uživanju imovine apelanata Ustavni sud nastavlja slijediti svoju praksu i praksu Evropskog suda i zaključuje da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj.
  • 30.
    U odgovoru na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u već navedenoj odluci Mago i drugi protiv BiH zauzeo stajalište da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u pogledu gđe Ljeposave Mago (tačka 102) jer je ona lišena svoje imovine zbog službe gosp. Mage u snagama VJ tokom i nakon rata. Međutim, domaće vlasti su isticale da su prema stambenim zakonima bračni drugovi posjedovali stanarsko pravo zajednički, a zanemarile su činjenicu da gđa Mago više nije bila u braku sa gosp. koji je pripadnik snaga VJ. Naglašeno je da u slučaju razvoda bračni drugovi imaju pravo, prema stambenim zakonima, odabrati koji od njih će nastaviti koristiti zajednički stan (vidi tačku 6. u gornjem tekstu). Evropski sud smatra da organi vlasti moraju poštovati taj izbor. Tužena Vlada je, također, tvrdila da se aplikantica trebala obratiti nadležnom sudu za prijenos stanarskog prava nakon razvoda. Međutim, u skladu sa stambenim zakonima, takav postupak se mora provesti samo u slučaju nepostojanja sporazuma između bivših bračnih drugova u pogledu upotrebe njihovog stana nakon razvoda. U predmetnom slučaju, gospodin Mago nije predao zahtjev za povrat stana u Sarajevu i time se prešutno složio da ga gđa Mago preuzme. U tim okolnostima, njegov status nije trebao biti uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana gđe Mago. Kako aplikantica nije spadala ni u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, a tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje gđe Mago njenog posjeda, došlo je do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gđe Mago, zaključio je Evropski sud. Zatim je Evropski sud u tački 103. citirane odluke istakao da primjećuje „da su gosp. Jovan Radović i gosp. Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da su ti aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iako je tužena Vlada navela da su tim aplikantima vjerovatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Strane su se složile, što je doista općepoznato, da je priroda rata u Bosni i Hercegovini bila takva da je služba u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivala na etničko porijeklo te osobe (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 60). Kao rezultat toga, sporne mjere, iako su se činile neutralnim, imale su takvo dejstvo da su se ljudi tretirali različito na osnovu svog etničkog porijekla. Evropski sud je u sličnim situacijama presudio da, principijelno gledano, nijedna razlika u tretmanu koja je zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nečijem etničkom porijeklu ne može biti objektivno opravdana u savremenom demokratskom društvu (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 44, ECHR 2009; D.H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, tačka 176, ECHR 2007IV; i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, tačka 58, ECHR 2005XII). Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi odstupio od tog zaključka. Kako aplikantima nije pružena nikakva nadoknada, Evropski sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Jovana Radovića i gosp. Vase Krstevskog.“
  • 31.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u slučaju apelanata obuhvaćenih ovom odlukom došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

Pravo na pravično suđenje i pravo na poštivanje doma

  • 32.
    Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, Ustavni smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, nedopuštanjem vraćanja u stanove na kojima su oni ili njihovi bračni drugovi ili pravni prednici imali stanarsko pravo apelantima, u stvari, oduzeli imovinu, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.