Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1126/09, rješavajući apelaciju Irene Kovrlije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Irene Kovrlije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-353/04 od 25. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U.4/04 od 23. aprila 2004. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog kantona broj 12-06/4-23-1656/03 od 19. novembra 2003. godine i Zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/1-23-3165/99 od 22. septembra 2003. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Irena Kovrlija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-353/04 od 25. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U.4/04 od 23. aprila 2004. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/4-23-1656/03 od 19. novembra 2003. godine i Zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/1-23-3165/99 od 22. septembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe 7. jula, 10. augusta i 9. jula 2009. godine i 25. oktobra 2012. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba 4. augusta i 14. i 13. jula 2009. godine i 5. novembra 2012. godine dostavili su odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva dostavljeni su apelantici 8. septembra 2009. godine, a odgovor Službe proslijeđen je apelantici 6. novembra 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Zaključkom Službe broj 05-02/1-23-3165/99 od 22. septembra 2003. godine odbačen je apelanticin zahtjev za povrat stana u Tuzli (u izreci zaključka precizirana adresa stana, u daljnjem tekstu: sporni stan) zbog toga što ga je podnijelo aktivno nelegitimirano lice, te odlučeno da će se o pravima trenutnog korisnika spornog stana odlučivati u posebnom postupku nakon pravosnažnosti zaključka. U obrazloženju zaključka Služba je navela da je, nakon provedenog postupka, utvrđeno da je apelantica 12. jula 1999. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva svog oca I. J. (u daljnjem tekstu: apelanticin otac) koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu. Služba je istakla da je apelanticin otac posredstvom opunomoćenice D. E., koja trenutno koristi stan, dao izjavu 25. februara i 10. aprila 2000. godine da odustaje od podnesenog zahtjeva za povrat stana koji je podnio Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Iz tih izjava proizlazi da apelanticin otac nije znao da je apelantica podnijela zahtjev za povrat 12. jula 1999. godine, niti je on naknadno pristao na ovaj zahtjev. Služba je zaključila da, budući da je apelanticin otac nedvosmisleno izjavio svoju volju u vezi sa spornim stanom, niko drugi, pa ni članovi domaćinstva ne mogu imati veća prava nego nosilac stanarskog prava, jer prava članova porodičnog domaćinstva proizlaze iz prava nosioca stanarskog prava.
  • 7.
    Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-06/4-23-1656/03 od 19. novembra 2003. godine kojim je apelanticinu žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je nesporno utvrđeno da je apelanticin otac podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed CRPC-u, te da je izjavom od 10. aprila 2000. godine odustao od navedenog zahtjeva. Zbog navedenog, u potpunosti je pravilna odluka prvostepenog organa, budući da u skladu sa članom 129. Zakona o upravnom postupku stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka. Osim toga, Ministarstvo je ukazalo na to da se postupak po zahtjevu za povrat vodi isključivo po zahtjevu nosioca stanarskog prava, a u slučaju njegove smrti, članovi njegovog domaćinstva (bračni drug, djeca i dr.), a pošto je u konkretnom slučaju nosilac stanarskog prava pismenom izjavom odustao od svog zahtjeva, pravne posljedice davanja takve izjave pogađaju i apelanticu, jer ona svoje pravo na sporni stan izvodi iz prava nosioca stanarskog prava i ne može imati više prava na stan nego izvorni nosilac stanarskog prava.
  • 8.
    Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U.4/04 od 23. aprila 2004. godine kojom je odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini pripada nosiocu stanarskog prava ili članu porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je zaključio da, budući da je utvrđeno da je apelanticin otac odustao od podnesenog zahtjeva za povrat CRPC-u, organi uprave su pravilno odlučili kada su apelanticin zahtjev za povrat, koji je samostalno podnijela, odbacili (iako je zahtjev trebalo da bude odbijen), budući da apelantica ne može imati više prava na spornom stanu od izvornog nosioca stanarskog prava. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelanticin navod da joj pripada pravo na sporni stan nezavisno od prava nosioca stanarskog prava, odnosno nezavisno od izjave koju je dao u drugom postupku, jer bi apelantica svoje pravo na sporni stan mogla tražiti jedino u slučaju smrti nosioca stanarskog prava, a ne paralelno sa nosiocem, budući da je to u suprotnosti sa odredbama Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima.
  • 9.
    Presudom Vrhovnog suda broj Už-353/04 od 25. decembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno utvrdio da apelantici ne pripada pravo na povrat spornog stana. Naime, u slučaju kada nosilac stanarskog prava odustane od zahtjeva za povrat u postupku pred CRPC-om, član njegovog porodičnog domaćinstva ne može ostvariti pravo na povrat stana u postupku koji je pokrenut kod nadležnog organa uprave ni pod pretpostavkom da je zahtjev podnesen u zakonskom roku, a prije smrti nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini navodi da joj okolnost da je njen otac umro 25. marta 2001. godine, tj. prije odlučivanja o njenom zahtjevu za povrat spornog stana, daje legitimitet da učestvuje u postupku.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je nesporna činjenica da je njen otac pismenom izjavom odustao od zahtjeva za povrat pred CRPC-om, te da je nakon toga umro, ali da joj upravo ta okolnost da je njen otac umro daje legitimitet za učestvovanje u postupku povrata spornog stana, suprotno zaključku upravnih organa i sudova. Osim toga, apelantica smatra da izjava o odustanku od zahtjeva za povrat učinjena pred CRPC-om nema utjecaja na postupak u vezi sa povratom spornog stana koji je ona pokrenula pred upravnim organima. Apelantica je navela da je, zbog navedenog, „povrijeđen zakon na njenu štetu“.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelanticina prava koja navodi u apelaciji.
  • 12.
    Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 13.
    Ministarstvo je istaklo da njegovim postupanjem nije došlo do kršenja apelanticinih prava, te predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 14.
    Služba je navela da nisu povrijeđena prava koja je apelantica navela u apelaciji, jer ona nije član porodičnog domaćinstva kojem, u smislu Zakona o prestanku primjene, pripada pravo na podnošenje zahtjeva za povrat spornog stana. Budući da je apelanticin otac odustao od prava na povrat spornog stana, njemu je prestalo stanarsko pravo, odnosno status nosioca stanarskog prava, a članovi porodičnog domaćinstva, ukoliko ih je bilo, dijele istu sudbinu kao i nosilac stanarskog prava zbog čega je i donesena predmetna odluka.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FbiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljem tekstu: stanarsko pravo).

[...].

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 31.

Bez dozvole nosioca stanarskog prava niko se ne može useliti u stan koji nosilac stanarskog prava koristi.

Nosilac stanarskog prava može iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, od svakog korisnika stana, osim od maloljetne djece, bračnog druga, kao i lica koja su bračni drugovi po zakonu dužni izdržavati, tražiti iseljenje iz stana, ostavljajući mu za iseljenje primjeren rok, koji ne može biti kraći od 30 dana.

Ako se korisnik stana ne iseli u roku iz prethodnog stava, nosilac stanarskog prava može putem nadležnog suda tražiti njegovo iseljenje.

[...].

  • 16.
    Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 129.

  • 1.
    Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.

[...].

  • 17.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

[...].

Član 4.

Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

[...].

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-353/04 od 25. decembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelantica osporava odluke sudova i organa uprave, tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 25.
      Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa pitanjem prava na povrat stana u posjed potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
    • 26.
      Dakle, apelantica smatra da izjava koju je dao njen otac kao nosilac stanarskog prava da odustaje od zahtjeva za povrat stana nema utjecaja na postupak u vezi sa povratom spornog stana koji je ona pokrenula pred upravnim organima. Međutim, iz odluka organa uprave i suda slijedi suprotan stav zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
    • 27.
      U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora.
    • 28.
      Dakle, zaključkom Službe odbačen je, odnosno odbijen (Kantonalni sud je istakao da je zahtjev trebalo odbiti) apelanticin zahtjev za povrat stana, zato što ga je podnijelo neovlašteno lice. Ovaj stav podržan je rješenjem Ministarstva, te presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda uz sljedeće obrazloženje: Pošto je utvrđeno da je apelanticin otac odustao od zahtjeva za povrat podnesenog CRPC-u, to apelantica koja je samostalno podnijela zahtjev za povrat spornog stana nije aktivno legitimirana u smislu odredaba člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene. Naime, apelantica ne može imati više prava na stanu od izvornog nosioca stanarskog prava. Osim toga, nije osnovano apelanticino ukazivanje da joj pripada pravo na stan nezavisno od prava nosioca stanarskog prava, odnosno nezavisno od izjave koju je dao u drugom postupku, jer bi apelantica svoje pravo na stan mogla tražiti jedino u slučaju smrti nosioca stanarskog prava, a ne paralelno sa nosiocem, budući da je to u suprotnosti sa odredbama Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima.
    • 29.
      Ustavni sud ne može ustanoviti da je obrazloženje organa uprave i redovnih sudova proizvoljno. Naime, Ustavni sud uočava da odredbe člana 2. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisuju: Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo), da odredbe člana 6. stav 2. istog zakona propisuju: Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Također, Sud ističe da odredbe člana 31. st. 1, 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima propisuju: Bez dozvole nosioca stanarskog prava niko ne može useliti u stan koji nosilac stanarskog prava koristi. Nosilac stanarskog prava može iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, od svakog korisnika stana, osim od maloljetne djece, bračnog druga, kao i lica koja su bračni drugovi po zakonu dužni izdržavati, tražiti iseljenje iz stana, ostavljajući mu za iseljenje primjeren rok, koji ne može biti kraći od 30 dana. Ako se korisnik stana ne iseli u roku iz prethodnog stava, nosilac stanarskog prava može putem nadležnog suda tražiti njegovo iseljenje. Ustavni sud, dalje, smatra da odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisuju: Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te da odredbe člana 4. stav 1. istog zakona propisuju: Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.
    • 30.
      Ustavni sud je ustanovio da odredbe člana 2. Zakona o stambenim odnosima definiraju pravo nosioca stanarskog prava na nesmetano korištenje stana, te da odredbe člana 31. istog zakona daju određena isključiva prava nosiocu stanarskog prava, odnosno da se niko ne može useliti u stan bez dopuštenja nosioca stanarskog prava, te da čak daju pravo nosiocu stanarskog prava da traži od svakog korisnika stana, osim posebnih kategorija (bračni drug, maloljetno dijete i lica koja su bračni partneri dužni izdržavati) iseljenje iz stana, odnosno mogućnost da se navedeno traži sudskim putem. Iz analize navedenih odredaba Zakona o stambenim odnosima jasno je da je pravo nosioca stanarskog prava „inicijalno“ pravo, a da prava članova porodice nosioca stanarskog prava proizlaze iz prava nosioca stanarskog prava. Navedeni stav podržavaju i odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koje definiraju ko se može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, dakle, nosioca stanarskog prava. Ustavni sud, dalje, smatra da odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisuju da nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH. Dalje, Sud smatra da odredbe člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene označavaju kao lica koja mogu podnijeti zahtjev za povrat stana lica iz člana 3. stav 1. istog zakona, dakle, nosioca stanarskog prava ili člana porodičnog domaćinstva. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da iz činjeničnog stanja slijedi da su zahtjeve za povrat spornog stana podnijeli apelantica, kao član porodičnog domaćinstva, i apelanticin otac, kao nosilac stanarskog prava koji je odustao od zahtjeva a koju je mogućnost nesporno imao u smislu odredaba člana 129. Zakona o upravnom postupku. Ustavni sud, dalje, smatra da apelantica, kao kćerka nosioca stanarskog prava, nesporno spada u krug lica koja se mogu smatrati članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava koji propisuje odredba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, nesporno je da je apelanticin otac kao nosilac stanarskog prava koristio mogućnost da podnese zahtjev za povrat spornog stana u smislu Zakona o prestanku primjene, dakle, da je raspolagao zahtjevom za povrat spornog stana i da je istovremeno zahtjev podnijela i apelantica kao član njegovog porodičnog domaćinstva. Ako se ima u vidu prethodna analiza citiranih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene, prvenstveno stav da prava članova porodice nosioca stanarskog prava proizlaze iz prava nosioca stanarskog prava kao inicijalnog prava, potpuno je osnovan stav organa uprave da, zato što je apelanticin otac odustao od zahtjeva, apelantica nije aktivno legitimirana za podnošenje zahtjeva, jer članovi porodičnog domaćinstva ne mogu imati veća prava nego nosilac stanarskog prava, budući da prava članova porodičnog domaćinstva proizlaze iz prava nosioca stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelanticini navodi. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

Pravo na imovinu

  • 31.
    U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Apelantica kao član porodice svog oca traži povrat spornog stana iako je njen otac odustao od zahtjeva za povrat spornog stana. Dakle, apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će o njenom zahtjevu za povrat spornog stana prema Zakonu o prestanku primjene u vezi sa Zakonom o stambenim odnosima biti udovoljeno.
  • 32.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani, budući da apelantica nema „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

  • 33.
    U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).
  • 34.
    Ustavni sud smatra da iz činjeničnog stanja proizlazi da D. E. trenutno koristi sporni stan. U predmetnom postupku apelanticin zahtjev je odbačen, odnosno odbijen, zato što apelantica kao član porodičnog domaćinstva nije aktivno legitimirana, jer je njen otac kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu odustao od zahtjeva za povrat spornog stana. Dakle, da bi se moglo udovoljiti ovom apelanticinom zahtjevu, bilo je potrebno da apelantica ima aktivnu legitimaciju, a pošto je predmetnim odlukama odbijen njen zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije, činjenica da li je apelantica živjela u spornom stanu nije utvrđivana. Proizlazi da osporenim odlukama ni na koji način nije izvršeno miješanje u ovo apelanticino pravo, tako da nema povrede njenog prava na dom. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 35.
    U situaciji kada su redovni sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbacili, odnosno odbili apelanticin zahtjev za povrat spornog stana, kada apelantica nema „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kada osporenim odlukama ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelanticino pravo na dom, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.